Istražujući povijest Sunčevog sustava, imamo barem jednu važnu informaciju: Zemlja je stara 4,6 milijardi godina, a Sunce, u nekom obliku, mora biti starije od toga. Imamo pravo biti sigurni u Zemljinu starost, jer postoji nekoliko pouzdanih metoda istraživanja i sve daju istu vrijednost. Nema modernih neistomišljenika, osim naravno biblijskih fundamentalista.
Predloženo je mnogo teorija. Posebno je važna „Hipoteza o maglici“, obično povezana s imenom francuskog astronoma iz osamnaestog stoljeća Pierrea Simona de Laplacea, iako on zapravo nije bio prvi koji ju je opisao; izvornu ideju iznio je 1734. Emanuel Swedenborg iz Švedske, koji je proveo koristan znanstveni rad, ali kojeg se danas najbolje pamti po njegovim kasnijim, pomalo ekscentričnim teorijama (bio je u izvrsnim odnosima s brojnim anđelima i dao je slikovite prikaze života na svim planetima!). Swedenborgov prijedlog razradili su Thomas Wright u Engleskoj i Immanuel Kant u Njemačkoj, ali Hipoteza o maglici u svom konačnom obliku bila je djelo Laplacea, 1796. godine.
Laplace je započeo s ogromnim oblakom vodikovog plina, u obliku diska i u sporoj rotaciji; stalno se smanjivao i odbacivao prstenove, od kojih je svaki proizveo planet, dok se središnji dio oblaka, takozvana solarna maglica, zagrijavao kako su se atomi u njemu počeli sudarati sve češće. Konačno, kada je temperatura dovoljno porasla, rođeno je Sunce, a planeti su bili u orbitama koje su bile manje-više u istoj ravnini. Sve se činilo u redu dok matematička analiza nije pokazala da se odbačeni prsten uopće ne bi kondenzirao u planet; on bi se samo raspršio. Bilo je i drugih poteškoća. Većina kutnog momenta sustava nalazila bi se u Suncu, koje bi se brzo vrtjelo; zapravo, većina kutnog momenta posljedica je planeta, a Sunce se sporo okreće (njegov period aksijalne rotacije iznosi nekoliko zemaljskih tjedana). U svom izvornom obliku, hipoteza o maglici morala se napustiti.
Godine 1901. T. C. Chamberlin i F. R. Moulton predložili su potpuno drugačiju teoriju, prema kojoj su planeti odvučeni sa Sunca prolazećom zvijezdom. Gravitacijska sila posjetitelja je iščupala vrući materijal u obliku cigare, a on se raspao na planete, s najvećim planetima (Jupiter i Saturn) u srednjem dijelu sustava, gdje bi bio najdeblji dio ‘cigare’. Ponovno je bilo kobnih matematičkih prigovora i modifikacije ideje od strane A.W. Bickerton (Novi Zeland) koji uključuje ‘djelomični udar’, ali ni taj novi moment nije bio ništa bolji. Međutim, teorija u svom izvornom obliku ostala je u modi neko vrijeme, posebno zato što ju je podržavao Sir James Jeans, vodeći britanski astronom koji je također bio autor popularnih knjiga o astronomiji koje su bile široko čitane (i zapravo se još uvijek čitaju). Da je bila valjana, planetarni sustavi bili bi vrlo rijetki u Galaksiji, jer se bliski susreti između zvijezda rijetko događaju. Kao što sada znamo, ovo je vrlo daleko od istine. Drugu modifikaciju je predložio kasnije G. P. Kuiper, koji je vjerovao da je Sunce nekako steklo dovoljno materijala za stvaranje binarnog pratitelja, ali da se taj materijal nikada nije formirao u pravu zvijezdu; planeti bi se mogli smatrati zvjezdanim ostacima. Ova ideja nikada nije naišla na veliku podršku.
U mnogim aspektima naše trenutne teorije nisu previše različite od stare Hipoteze o maglici. Doista počinjemo s oblakom plina i prašine, koji je počeo kolabirati, a također i rotirati, moguće zbog gravitacijske privlačnosti udaljene supernove. Jezgra se pretvorila u ono što nazivamo protozvijezdom, a solarna maglica se formirala u oblik spljoštenog diska. Kako je temperatura rasla, protozvijezda postala je prava zvijezda Sunce i neko vrijeme prolazila kroz ono što se naziva stadij T Tauri, šaljući snažan ‘zvjezdani vjetar’ u oblak i istiskujući najlakše plinove, vodik i helij. (Naziv je dobio jer je fenomen prvi put otkriven s udaljenom promjenjivom zvijezdom, katalogiziranom kao T Tauri.)
Unutarnjim, stjenovitim planetima nedostajao je plin koji je bio istisnut zvjezdanim vjetrom, ali dalje od Sunca, gdje je temperatura bila puno niža, divovski planeti su mogli formirati i akumulirati ogromne atmosfere bogate vodikom.
Jupiter i Saturn su se prvi formirali, Uran i Neptun su se izgradili kasnije, kada se većina vodika raspršila. Zato sadrže manje vodika i više ledenih materijala od svojih prethodnika. Može se reći da su Jupiter i Saturn pravi plinoviti divovi, dok se Uran i Neptun bolje opisuju kao ledeni divovi. U ranoj povijesti Sunčevog sustava bilo je mnogo ‘preostalog’ materijala. Jupiterova snažna gravitacija spriječila je formiranje planeta u zoni koju sada zauzimaju asteroidi Glavnog pojasa; dalje su bila druga tijela veličine asteroid koja čine Kuiperov pojas. Svi planeti bili su izloženi jakom bombardiranju i to je vrlo očito; Svi stjenoviti planeti su gusto prekriveni kraterima, kao i sateliti, uključujući i naš Mjesec gdje je bombardiranje trajalo nekoliko stotina milijuna godina. (Zemlja nije bila imuna, ali do sada je većina zemaljskih udarnih kratera erodirala ili se potopila.) Općeprihvaćeno je mišljenje da su plinski divovi, posebno Jupiter, djelovali kao štitovi, štiteći unutarnje planete od još razornijeg bombardiranja i na druge načine, mladi Sunčev sustav bio je vrlo drugačiji od današnjeg. Sunce je bilo mnogo manje sjajno, tako da je, na primjer, Venera možda bila samo ugodno tropska. Također je vjerojatno da je u unutarnjem dijelu Sustava postojao dodatni planet koji se sudario s proto Zemljom i stvorio Mjesec (iako o tome postoje različita mišljenja). Vanjski planeti možda barem nisu bili u svojim sadašnjim orbitama, a smatra se da su međusobne interakcije i interakcije s općim otpadom uzrokovale ‘planetarnu migraciju’; čak je sugerirano da je u jednom trenutku Uran, a ne Neptun, bio najudaljeniji div.
Ne možemo se pretvarati da znamo sve detalje o evoluciji Sunčevog sustava, ali barem možemo biti sigurni da smo na pravom putu. Koliko se proteže Sunčev sustav? Teško je dati točan odgovor. Glavni sustav završava u orbiti Neptuna (osim ako ne postoji još udaljeniji div, što je malo vjerojatno (nije nemoguće), ali kometi i mnogi transneptunski planeti udaljavaju se na mnogo veće udaljenosti, a Oortov oblak leži znatno više od svjetlosne godine. Najbliže zvijezde iza Sunca, one iz skupine Kentaura, udaljene su nešto više od četiri svjetlosne godine. Stoga, čini se poštenim reći da je efektivna granica Sunčevog sustava reda veličine dvije svjetlosne godine od nas.
Trenutno je Sunčev sustav u biti stabilan, ali ovo stanje stvari ne može trajati vječno. Sunce postaje sve svjetlije i za najviše četiri tisuće milijuna godina nabubrit će i postati crveni div, daleko moćniji nego što je danas. Merkur i Venera bit će uništeni; Zemlja bi mogla preživjeti, jer će Sunčev gubitak mase oslabiti njegovu gravitacijsku privlačnost, a planeti će se spiralno kretati prema van u ograničenoj mjeri pa čak i ako naš svijet preživi, bit će u obliku usijane, kipuće mase. Zatim će se Sunce urušiti i postati sićušna, slabašna, supergusta bijela patuljasta zvijezda, a iza nje će se pojaviti užasna vrućina. Kasnije nastat će super gusta bijela patuljak zvijezda, a žarka vrućina bit će zamijenjena utrnulom hladnoćom. Na kraju će Sunce izgubiti posljednje ostatke svoje snage i postat će mrtvi crni patuljak, možda još uvijek praćen duhovima svojih preostalih planeta. Čak je moguće da nakon spajanja naše Galaksije i Andromedine spirale, Sunčev sustav, ili bolje rečeno, ono što je od njega ostalo, završi u vanjskom dijelu Mliječne staze ili u dubinama međugalaktičkog prostora. Međutim, za nas, sve ove krize leže toliko daleko da ih ne možemo doista točno predvidjeti. Znamo da Sunčev sustav ima ograničen vijek trajanja, ali još uvijek nije stariji od srednjih godina.
Dakle pred ovakvim pitanjima filozofije, metafizike i astronomije Heidegger zatvara oči držeći da filozofija u smislu jedne fundamentalne fenomenološke analize treba dati odgovore na pitanja o transparentnosti pitanja o bitku i njegovoj vlastitoj povijesnosti. Tu zadaću Heidegger razumijeva kao destrukciju nasljeđene sastojine antičke ontologije provedenu po niti vodilji pitanja o bitku kao razbijanje te sastojine na izvorna iskustva u kojima bijahu dobivena prva i vodeća određenja bitka. Za to je potrebno obraditi problemtiku temporalnosti polazeći od Kanta pa onda slijedeći Descartesovu ontološku poziciju pokazati kako Kant preuzima Descartesovu poziciju dogmatski i pored toga što je bitno dalje oblikuje da bi konačno analiza dospjela do posljednje stvari filozofije a to je do mišljenja koje je shvaćeno kao cogito koje depotencira čovjeka na stvar i da naravno destrukcija toga cogito mora biti temeljita, odlučna I konačna. Malo je neobično u povijesti filozofije slijediti ovakva stajališta Heideggera imamo li na umu da je Descartes bio primjer istinskoga filozofa kao što je njegova filozofija i znanost primjer istinske filozofije. Descartes je pisao o metafizičkim pitanjima, o filozofiji i njenoj metodi, o emocijama i strastima, o klimi i klimatskim fenomenima i fenomenima meteorologije, optike, o svjetslosti, o analitičkoj geometriji,matematici, a kod Heideggera je shvaćen vulgarnim filozofom sa vulgarnim poimanjima vremena i prostora, jer iz Descartesova cogita proizilazi ništenje čovjeka u njegovoj ljudskosti i njegovoj istini, kada banalnost stane da mašta!
Ovo je mišljenje sasvim drugačije od Kantovog iz Treće Kritike gdje Kant spominje Čuđenje koje graniči sa strahom, užas i sveta jeza koja obuzima gledaoca kod pogleda na gorske mase, koje se dižu nebu pod oblake, na duboke ponore i vode koje bjesne u njima, na duboko zasjenjene pustinje koje izazivaju melanholična razmišljanja itd. Kraj sigurnosti u kojoj sebe zna, nije zbiljski strah nego samo pokušaj da se uobraziljom upustimo u to kako bismo osjetili snagu one iste moći kako bismo na taj način pobuđeno uzbuđenje duše povezali sa njenim mirnim stanjem i kako bismo tako uobilči nadmoćni nad prirodom u sebi samima, dakle I nad prirodom izvan sebe, ukoliko ona može imati utjecaja na osjećaj našega ugodnoga stanja.“ (paragraf 29), ali je istina da je Heidegger razmatrao jednim dijelom Prirodu jer mu je ona zadnja rupa na svirali u odnosu na Povijest kojoj diže spomenike i to pri samome kraju Bitka i vremena gdje raspravlja o vulgarnom pojmu vremena. Odatle njegovo skiciranje glavnih značajki oblikovanja računanja vremena i upotrebne sata jer je vrijeme danas postalo javno i to je ono što Heidegger naziva svjetsko vrijeme, a “javnost “ je prema definiciji iz paragrafa 27 Bitka i vremena: “Razmaknutost, prosječnost, niveliranje, kao način bitka Se konstituiraju ono što poznajemo kao javnost”. Pa onda u tu prosječnost, u tu vulgarnost Heidegger ubrtaja takozvani prirodni sat, primitivni tubitak koji se koristi “seljačkim satom” pa onda javni sunčani sat pa onda mjerimo vrijeme i ručnim satovima a danas i smatphonima, ali je riječ o “kazaljci koja broji”. Međutim ja ne vjerujem da je ljudsko otkriće kalendara, broj dana u godini i minuta u satu…dakle ja ne vjerujem da je to moguće interpretirati u smislu vulgarnoga shvaćanja, jer je vrijeme svagda kozmičko, a predstavlja otkrivanje mjesta kojega planeta Zemlja ima u orbiti oko centralnoga Sunca. Tako je godina ophodnja Zemlje oko sunca u jednome krugu odnosno elipsi, pa je dan ophodnja planete Zemlje oko svoje osi, dok su minute i sekunde i sati dijelovi te ophodnje prema seksagezimalnom računanju vremena i ja ne vjerujem da je taj napor čovjeka kroz milenije moguće shvatiti vulgarnim predodžbama primitivnoga tubitka.
—————————————–
Zlatan Gavrilović Kovač
Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25 siječnja 1959 godine.
Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine.
Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti.
Glavni je i odgovorni urednik novine zagrebačkog Sveučilišta “Studentski list” 1982-83, časopisa za teoretska pitanja “Pitanja” 1984-85, klinički je sociolog psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu od 1990-94.
Koncem iste godine sa porodicom emigrira u Australiju. Suradnik je brojnih australskih radio postaja na hrvatskom jeziku i bosanskom jeziku. Objavljivao je svoje radove u nekih tridesetak novina i časopisa u sedam gradova i četiri zemlje.
Također je suradnikom hrvatskih dnevnih portala koji objavljuju radove iz područja književnosti i politike.
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
Kontakt:
E-mail: zlatan.g@adam.com.au
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Kozmologija zlatnog prstena – 3. dio”, Zlatana Gavrilovića Kovača
Knjigu “Kozmologija zlatnog prstena – 3. dio”, Zlatana Gavrilovića Kovača, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: https://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic61.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
