Suton! (iz knjige “Igra zalazećeg sunca”, Nade Mihoković-Kumrić)

Na raznim proslavama, sastancima, prijateljskoj KAVI i u POSJETIMA olako se poigravamo nečijim istinama i svojevrsnim TAJNAMA. No već sutradan TAJNE su javne, a istine tajne. Po glavi nam se vrzmaju sasvim druge zamisli. O umišljajima da i ne govorimo.

Svijet promatramo škiljeći kroz zamućena stakla, a VIJESTI osluškujemo s čepićima u ušima. Oči su nam uprte u vrškove cipela. Kad se na semaforu pali žuto svjetlo, još žurno pretrčavamo zebru. Katkad ne zastanemo ni pred crvenim. Uporno bezglavo žurimo! Kao da nam nedostaje ZRELOSTI za vježbanje strpljenja.

No već sutradan TAJNE su javne, a istine tajne. Po glavi nam se vrzmaju sasvim druge zamisli. O umišljajima da i ne govorimo.

Malokad nas zanima što se bližnjima DOGAĐA U PONOĆ, u zoru ili u predvečerje. Ne čujemo ni nama upućene ZVIŽDUKE. Nezainteresirano slušamo drugačija mišljenja i prijedloge.

Još manje čujemo POZIVE u pomoć. Kao da od tuđih nevolja okrećemo glavu. Tašti i puni sebe, LJULJAMO se kroz vrijeme na krilima bijelih laži. No mnogo toga ŠTO LEBDI između neba i zemlje izmamilo bi nam i osmijeh na lice i ispunilo srce zadovoljstvom.

Ipak si pokatkad, u odsjaj ZALAZEĆEG SUNCA, s pićem u ruci predbacujemo što nismo sadržajnije iskoristili dan te se više posvetili drugima. Već sa zalaskom SUNCA zamjeramo si manje, a u okrilju noći, ako nas obuzmu strah i tjeskoba, laskamo si da smo sami sebi ionako dovoljni.

Zaljubljeni u sebe, ne primjećujemo kako se razni GOSPODARI, UREDNICI i propovjednici poigravaju našim životima, a mi se odazivamo na obilježavanje njihovih uspjeha.

Rijetko pronalazimo sebe u drugima, a kad motrimo osobe zaigrane drugačijim IGRAMA, na nosu su nam najčešće sunčane naočale. Kao da ne marimo što se zaboravljamo češće igrati, redovitije se međusobno posjećivati i s radošću susretati.

Zaigrani sobom, malo se kad upitamo koliko smo tuđih IGARA prekinuli, koliko svojih nismo odigrali, koje smo istine izdali, koje zamaglili, koliko prijedloga zlorabili i koliko zviždanja čuli kao pljesak.

Tek u SUTON životne balade, zgroženi i RAZOTKRIVENI od sebe samih, zaključujemo kako smo se često divili raznim konjima ljepotanima i pritom za njih i umjesto njih teglili. Sami sebi ne vjerujemo s koliko smo se rasnih pudlica rado družili, a njihov je lavež bio glasniji i probitačniji od laveža našega psa čuvara.

Nismo svjesni da nas u trenu može nadmudriti dobro uvježbani konj, a pravdoljubivi pas u hipu onemogućiti naše laži i prijevare. Svatko je od nas tijekom života upoznao najmanje jednog ELEAZARA ili jednog KASTORA.

Progutavši slinu, bez grižnje savjesti okrećemo glavu i odustajemo od istraživanja. Prekasno žalimo što nismo odabirali IZBORE na kojima bi nam mnogi čestitali i sa zanosom pljeskali. Nije nam žao što smo s premalo planinskih vrhunaca promatrali nebo i što smo uživali u premalo izlazaka ili zalazaka SUNCA. Ne žalimo ni što smo previše cesta zaobišli i s premalo izvora utažili žeđ. Zgranuti, shvatimo da smo živjeli u vremenu u kojemu su psi stajali na strani istine, a GOSPODARI na strani laži. Zgrozimo seNAKON koliko smo svečanih ručkova ili večera od divljači iz krivolova „s guštom“ podrignuli.

Kad čovjeku najmanje odgovara, kći noći a sestra sna dostavlja mu jednosmjernu kartu za blaženstvo raja ili oganj pakla, s presjedanjem u čistilištu ako duša zaslužuje drugu priliku. Čeka nas ili mudri Vergilije ili lijepa BEATRICE.

Vjerojatno su, najmanje jedan Vergilije ili jedna BEATRICE neprimjetno živjeli i pokraj nas. S anđeoskim krilima na leđima ili s vražjim roščićima na glavi? Međutim, primjećivali smo mnogo drugih i dopustili im da nas vode i zavode lažnim ŠARMOM.

Bolji život često tražimo NEGDJE drugdje, s nekim drugim(a), a ne s onim(a) pokraj nas, uz nas i oko nas.

Nada Mihoković-Kumrić

SUTON

Nakon što ju je Oskar Ban,„muškarac njezina života“, iznenada napustio zbog „žene svojega života“,za magistru Olgu Haler godine su jurile kao lopovi pred policijom. Dugo je samu sebe uvjeravala da je Oskarov odlazak privremen, tek preispitivanje i provjetravanje osjećaja koje zaljubljene žene lako praštaju. Ali Oskaru se izgubio svaki trag, a magistra Olga izgubila je nadu u njegov povratak. Sve se više odricala dragih sitnica i užitaka koji su začin životu i čine ga podnošljivim. Suživjela se s monotonom svakodnevicom.

Najbolji dio sebe ostavljala je za recepturom u ljekarni savjetujući bolesne, tjeskobne i potištene klijente. Prepoznavala je i kod sebe tragove tjeskobe i potištenosti. No najbolji lijek za te osjećaje bila je svijest da je potrebna tjeskobnijima i potištenijima od sebe. Najzadovoljnijom se osjećala kad bi ujutro ili poslijepodne, prije ili nakon posla, skuhala kafu susjedi Magdi. Usamljena i osamljena žena lako se udruže u kroćenju vremena. Nepotrebno se zamarati razmišljanjem je li usamljenija ili osamljenija bila dugogodišnja udovica ili ne tako davno ostavljena žena u najboljim godinama.

– Kako ste, gospođo magistra? Kako je u ljekarni? – zapiskutala bi Magda čim bi opazila otvorene prozore Olgine dnevne sobe koji su gledali na zajedničko dvorište.

– Dobro, hvala! Kako ste vi?

Magda ne bi odgovorila već bi odmah počela kritizirati. U početku je magistra Olga sa zanimanjem slušala njezin monolog. No Magdina treća dob sve je češće bila u raskoraku s njezinim pamćenjem pa je često pričala sve iznova, samo drukčijim redoslijedom. S nostalgijom se sjećala vremena do Domovinskoga rata, a s ogorčenjem vremena nakon Oluje i mirne reintegracije. Slutila je da je sluša netko tko zna i može slušati.

I toga travanjskog dana Magda je svoju priču počela rečenicom kojom je prethodnog dana završilo njihovo druženje:

– Vidite li vi, moja magistra, kako ova hrpa smeća svakim danom sve više buja?! – A zatim, uprijevši kažiprstom u prostor između njihove i susjedne kuće nastavi:

– Rekli su, jel՚te, da će ovdje gradit obdanište*. Al՚, eto, već dvadeset godina vlasnik, liječnik iz Splita, i Općina ne uspijevaju se sporazumjet. Doktor bi na tih dvjesto pedeset hvati, jel՚te, gradio visoku prizemnicu. No iz Odjela za prostorno uređenje govore da bi se ovdje morala graditi četverokatnica, kao ona ondje, vid՚te, tamo na uglu… I dok se dogovaraju, mi i dalje pod vlastitim prozorima udišemo tuđi smrad!

Magda srkne malo kafe i, masirajući sljepoočnice, doda:

– Mutno mi je u glavi. Opet sam noćas slabo spavala… I, jel՚te, da zemljište ne zjapi prazno, prije nekoliko godina gospođa Mira, iz one zgrade prijeko, posadila je malo salate i kupusa. To je ona gospođa s punđom, vidjeli ste je nekol՚ko puta kad smo razgovarale pred kućom. Bezobraznik ju je tužio! Sirotoj Miri kazna je pojela pola penzije. To, jel՚te, moja magistra, da čovjek doživi od jednoga liječnika?!… Pokvareni su ljudi danas, moja magistra, do srži pokvareni! Izvana kič, u srcu i duši nič! Brat bi brata utopio u kapljici vode.

Magistra Olga na trenutak pogleda Magdu, tek toliko da ostavi dojam kako je sluša. Ona sa žarom nastavi:

– Evo dokaza! Iznad nas dva se brata posvađala zbog garsonijere. Jedan je u nju uselio sina s malim djetetom, a drugi trk po pravdu na * dječji vrtić, sud! Budući da sin tu prije nije živio, ako dragovoljno ne iseli, deložirat će ga, bogme, policija! Moja magistra, zlo i lopovluk haraju svijetom! Događaju se za nas stare neshvatljive stvari! Prihvaćaju se zgražavajuća ponašanja.

Zastala je na tren provjeravajući sluša li je gospođa magistra i dalje. Slušala ju je, slušala, pozorno kao i svoje klijente! Obje su istodobno srknule gutljaj kafe.

– Tako je i s ovim prostorom ovdje. Općini se ne žuri da slučaj okonča, a vlasniku je, jel՚te, draže da ta površina ljudima služi kao smetlište nego kao povrtnjak. Još prije posljednjeg rata, jel՚te, jedanput se mi stanari žalili mjesnoj zajednici. Predložiše da kućni savjet apelira na visoku svijest građana. I apelirao je! Al՚ neuspješno! Nije da se baš ne bi moglo počistit, jel՚te! Kako su to samo pedantno uradili one godine kad su ovuda prolazile budže u mercedesima vozeći se u posjet tvornici, ne znam kojoj, ima ih tu nekoliko… Nakon tog posjeta, jel՚te, samo su napenalili tablu Zabranjeno navoženje smeća. Obrastao ju je korov i zatrpalo smeće. Eno, samo joj još vrh viri iz bazgovine! Vid՚te, vid՚te…? – upirala je kažiprstom.

Taj je prizor magistrinu oku bio itekako dobro poznat, tablu bi napipala i zavezanih očiju. Zbog želje da djeluje kao suosjećajna slušateljica skrenula je pogled na nju.

– Ta molim vas lijepo, jedanput sam oko ponoći, kako ne mogu spavat, vidjela nekog žutokljunca da s bicikla istovaruje starudiju! Prije nego što sam uspjela dreknut, vagabund je zajašio bicikl i dao petama vjetra. Stara Franca, iz zgrade prekoputa, uhvatila je također neku barabu kako iz automobila izvlači stare gume, rajngle, lonce, štednjak… Izderala se: „Gospon, za ime Božje, kak՚ vas ni՚ sram istovarivat svoje smeće pod tuđe prozore?!“Bezobraznik je odbrusio: „Šuti, babo, ak՚՚oćeš da ti šajbe ostanu čitave!“

Magda uzdahne i srkne novi gutljaj kafe. Olga joj nalije još.

– Prije smo pokojna šogorica Julka i ja palile to smeće. No stanari iz okolnih zgrada digli su graju zbog dima. Iz Gradske uprave stigla je zabrana.

Trenutak je zašutjela da udahne pa nastavila:

– Osvetoljubiv je današnji vilajet*, moja magistra, osvetoljubiv! Sve zlopamtilo do zlopamtila! Nitko ne trpi ak՚ mu se ne isplati. Pozatvarali se u sebe i ljubomorno bdiju nad vlastitim zalogajem hljeba. Mrvice radije bacamo nego darujemo. Prije smo se veselili međusobnim susretima i jadali se jedni drugima, nadajući se iskrenoj utjehi. Danas, ako se nekomu potužiš, sluša te s pola uha, sretan što se nezgoda o kojoj mu pričaš nije dogodila njemu.

Iako je u Magdinim riječima bilo gorke istine, magistra Olga nije ih komentirala. Tek se pritajeno osmjehnula i blagonaklono kimnula glavom.

– Mi smo ovamo, jel՚te, doselili tisuću devetsto osamdeset i pete. Djeca radije ostala u Sarajevu. Na mjestu smetlišta tada se protezo krasan vrt liječnikova pokojnog oca. Živjelo se zdravije! Susjedi bili susretljivi i veseli! U proljeće su mirisale ljubičice i zumbuli, pa jorgovan, jasmin i ruže. U jesen su dozrijevale paprika i rajčica da prste poližeš. Neusporedivo s ovim drvenastim paprikama i vodnjikavim rajčicama što se nude u trgovačkim centrima. Zlo se piše svijetu, moja magistra! Z-l-o!

No nekoliko dana poslije razgovor je krenuo drugačijim tijekom. Nakon uobičajenog Magdina zanimanja za novosti, magistra Olga ju je upitala kako je ona, na što je Magda odgovorila: *svijet

– Tužno, tužno, moja magistra! Bliži se još jedna godišnjica kako me moj Meho napustio, pokoj mu duši. Umro je u četvrtak, u osam ujutro, eto, ima već deset godina. Svakoga četvrtka odlazim na Mirogoj, jel՚te! Uberem koji cvijet i u mislima budem s njim. Sumoran je život, moja magistra, bez životnoga druga, sumoran. Dijete odraste, osnuje svoj dom i više ne možete računat na njegovo češće društvo.

Magdi se ote dubok uzdah i na trenutak zašuti. Pokraj kuće upravo su prolazile dvije časne sestre. Pritajen osmijeh ozari joj lice. Pokazujući očima i laganim zamahom glave na njih, nastavi:

– Bila sam i ja tri godine u klostru, moja magistra! Imala lijep glas, jel՚te, pa me fratri htjeli učit pjevat. Nisu sve opatice uvijek mirne i povučene. Ima i njih vjetropirastih i nogastih, kakva sam i sama bila. Uh, što se moj pokojni Meho smijo kad sam pričala da sam gotovo u klostru završila! Al՚ moja je mati rekla: „Jok, nisam je rodila da ko opatica zija u crkvi!“ Jel՚te, i udali me za mojega pokojnog…

Progutala je slinu, a oči joj zaiskrile.

– Melem od čovjeka bio je Meho. Nikad mi grubu riječ nije reko, a kamoli me grubim prstom tako! A Julkin muž, jel՚te, u drugom krilu kuće, pijančevo, tuko nju i djecu. Noći i noći prespavala je kod susjeda ili tu u drvarnici, u kutu, gdje se nalazi vaš WC. Danas, jel’te, kad je i on pokojni, uživa njegovu penziju i prči se ko grofica. A često je s djecom bila željna korice hljeba.

Nakon sljedećega gutljaja kafe kao da se zagrcnula. Gledala je preda se.

– Ja ne mogu prežalit mojega Mehu, dušu od čovjeka! Vrtim u glavi naš život, naročito noću, kad me uhvati nesanica.

Uslijedila je dramatska stanka i novi gutljaj kafe. Magda je pogledala u magistru kao da provjerava sluša li je. Olga je opet blago i sa smiješkom kimnula glavom kao i svakom ispovjednički raspoloženom pacijentu ili klijentu za recepturom i nije imala potrebu monolog pretvoriti u dijalog. Ionako je šutnja trajala samo tren jer je Magda uvijek bila neumorna u nastavljanju razgovora.

– Znate, zvala me kćerka da prek՚ ljeta dođem na more, u njezinu vikendicu. A kamo ću ja, moja magistra? Ovdje sam sama, al՚ sam, jel՚te, i svoj gospodar. Sa zetom se ne gledam baš lijepo, a i stan se strašno usmrdi zatvorim li ga na nekol՚ko dana. Što će nego smrdit, ovo nije stan nego rupa! Sve puno plijesni i vlage, sunca ni za lijek, na sjevernoj je strani. Vaš je okrenut prema jugu. Prije sam sunce lovila poslijepodne, al՚ otkad su sagradili neboder na uglu, do mene ne dopire ni tračak. Ni za posteljinu pošteno osunčat! Po cijeli dan vjetrim, pravim propuh, nekad i noću, jer ne mogu spavat, al՚ uzalud. Dođe mi da ridam! Ne mogu prežalit stan u Sarajevu, na drugom katu, s pogledom na Miljacku. Vratili se mi osamdeset devete u Sarajevo, jel՚te, da budemo ispomoć kćerki nakon poroda.

Zastala je, progutala slinu, gutnula opet malo kafe i nastavila:

– Al՚ već devedesete došlo drugo dijete pa nam postalo tijesno, jel՚te, a onda se ubrzo zakuhalo i među ljudima. Maknuli se moj pokojni i ja kćerki i zetu, i došli opet ovamo. U šogoričinu kuću kao ispomoć, jel՚te, jer se teško razboljela. Što ću i žalit? Dogodila se ta nesretna devedeset prva. Kćerka i zet izbjegli najprije u vikendicu na moru, pa u Njemačku, radije nego k nama. Vratili se nakon Daytona, jel՚te. Išli vidjet kako se diše na Bentbaši i Baščaršiji. Nije ni za mislit, a kamoli za pripovijedat. Al՚ noću, kad ne mogu spavat, ne mo՚š otjerat sjećanja. Kao da se i mojemu pokojnom narušilo zdravlje kad je ugledo razrušeno Sarajevo.

Duboko je udahnula i zavrtjela glavom. Oči su joj se zacaklile.

– Nisu ga samo razrušili, urušili su mu dušu, izboli srce, jedva da mu čuješ bilo. Cigle i beton lako se nadoknade, al՚nikad više ne mo’š nadoknadit ljude koji su bili duša i bȉlo čaršije. Zet me više ne trpi. Hoće mi zapovijedat. Ma zamislite, moja magistra, on da meni zapovijeda u vlastitom stanu!? Ne mogu to dopustit, ne mogu, nikako ne mogu! Ni trpit to ne mogu! Nezahvalni su ljudi danas! Kćerka, jel՚te, šuti, sirota, ne usudi se ni pisnut, djeca su tu… Što ćete, moj je zet sedamnaest godina stariji od nje, gotov starac već, brate. Ona još dosta mladolika, ogledna. Nije da joj je više do ašika stalo, al՚ mi se jadala, sirota, da zet zeleni od ljubomore i na najpristojniji muški pogled pri pozdravu. Sama ga je birala i sad zbog djece i obraza nek՚ trpi! Ja, bogme, ne moram! I neću… Istina da je ovaj stan vlažna, smrdljiva rupa, al՚ mi u njoj nitko ne popuje kad ću jest, a kad pišat. Man’te, moja magistra, prvoklasni je diktator moj zet!

Ote joj se kratki uzdah i baci letimičan pogled prema magistri Olgi koja je još uvijek djelovala smireno i usredotočeno na njezin monolog. Za Magdu je to bilo zeleno svjetlo da može nastaviti.

– Da je šogorica bila poštenija, mogla sam ovdje naslijediti stan na drugom katu, jel՚te. Dvorila sam je ko dijete dok je bolovala, vadila je iz govana, da ՚prostite, dirinčila po kući. I Bog ju je ipak na samrti prosvijetlio! No vrag je umiješao prste i ona, za inat, ispusti dušu taman prije nego je došo advokat s izmijenjenom oporukom. Bog neka joj grijehe ՚prosti! Meni je pripao suterenski stan, a na drugom katu šepuri se nećakinja, koja je čepila nos i okretala glavu kad bi se šogorica ugovnala. Velika nepravda vlada svuda oko nas, moja magistra, velika nepravda! Nepoštenju i dvoličnosti raste cijena. Nije dobro, moja magistra, nije dobro! Svi samo jure, mlate pare, nitko ni za koga nema vremena. A što će im pare, vrag ih u šumu okrenuo, ak՚ ih ne znaju u zadovoljstvu potrošit!? Nezdravo za tijelo, još nezdravije za dušu, dozlaboga nezdravo i škodljivo!

– Ah, da! – osjetila je magistra Olga da se ipak mora uključiti.

– Eh, da je moj Meho živ, uživali bismo naveliko i putovali naširoko! Uvijek smo bili željni vidjet svijeta. Kad bijasmo mlađi i okretniji, pješice smo zorom krenuli na Sljeme, a popodne se spustili na kupanje u Stubake, prespavali i ujutro natrag prek՚ Sljemena dopješačili kući. Danas ljudi ni u čemu ne uživaju, očuvanju prirode se smiju. Na Sljeme se popnu limenim četverokotačem, pošteno natovare trbuhe i autom se ponovo spuste do svoje krletke u neboderu. Sljeme rida nad takvim planinarima, moja magistra, rida sve u šesnaest! Evo, i žičaru su nedavno ukinuli.

Magda malo zastane, sumnjičavo pogleda magistru Haler i upita je kako je na poslu. No ne čekajući odgovor, brzo nastavi:

– Ima li, gospođo magistra, u vas kakvih dobrih tableta za spavanje? One koje pijem i nisu bogzna kak՚e!

– Kako ne bi bilo?! – u čudu će Olga Haler. – I na recept i bez recepta.

– A ima li, recimo, ovakvi՚?

Magda izvuče iz džepa kutijicu.

– Ima i takvih – mirno odgovori Olga premda je bila iznenađena što je

Magda to pita.

– Ovakve je tablete, jel՚te, gospođi Miri iz kuće prekoputa propiso liječnik. Podiže joj ih kćerka u nekoj drugoj ljekarni, ne u ovoj na uglu. Već od polovice tablete spava ko medo zimski san. Kako ni ja ne mogu spavat, dala mi je jednu tabletu da je isprobam. Od četvrtine sam zaspala da me ni top ne bi probudio! Biste li mi vi prodali jednu kutijicu? U ovoj ljekarni na uglu ne mogu ih kupit bez recepta.

– One se i izdaju samo na recept – reče magistra Olga Haler odlučno, ali odmah susjećajno zašuti. Pozorno je procjenjivala svaki mig i drhtaj na staričinu licu pitajući se bi li u njezinu slučaju mogla prekršiti propise. Magda prva prekine šutnju:

– Ako ih može uzimat gospođa Mira, zašto ne bih smjela i ja!? Ma, hajte,

što mi se može dogodit? Neću se, valjda, otrovat? Da popijem i cijelu kutiju, ne bih zaspala zauvijek.

Magistra Haler se trgne i munjevito se suoči sa staričinim pogledom.

Objasni Magdi da za svaku promjenu terapije treba pitati svojega liječnika. Starica se zbuni i pogleda preda se. Zatim se uzvrti amo-tamo.

– Da mi se što i dogodi, tko bi žalio za mojih devedeset godina? – uzdahnula je i zašutjela. Kad je nastavila, zvučala je tužno:

– Moj je život u sutonu. Jadan život, moja magistra, jadan! Ne osjećajte se krivom ako mi možete skratit noći. Ionako priželjkujem noć bez jutra i katkad se jako rastužim kad shvatim da sam se opet probudila.

Magistra Olga je šutjela, pognute glave. Ljudski dio nje bio je na Magdinoj strani. Život ju je naučio da propise i pravila uvijek krše emocije ili novac. No mučila ju je staričina uznemirenost kad joj je spomenula liječnika. I dok je Olga smišljala riječi iskrene utjehe, Magda naglo promijeni temu:

– Znate, bila sam danas na tržnici. Janjetina, jel՚te, skočila banku po kilogramu. I piletini je porasla cijena, pa sam uzela samo dva-tri krilca. Ne jedem je rado, bude mi nekako prazna. Al՚ moram zakinut želudac da bih unucima poslala nešto džeparca. Tjeraju škole za dobre struke. On za advokata, ona za liječnicu. Oboje bi, znate, voljeli živjet sa mnom. „Što ćete u ovomsmradu?“ pitam ih, a oni kažu: „Mi ćemo to adaptirat, nano, i neće biti smrada.“Ali zet im ne dopušta da napuste Sarajevo, zamislite!

Magda je zašutjela, progutala slinu i nastavila:

– Vrhunski je despot moj zet, magistra, vrhunski despot! – naglo se ushodala po sobi prinoseći rupčić nosu. – Uh, što bazdi smeće! Kad će već tu nešto sazidat?

– Pa hoće, valjda, jednom! – magistra je imala potrebu dodati malo optimizma njezinim razmišljanjima, a starica nastavi:

– Ni obdanište, jel՚te, baš nije sretno rješenje! Cika i graja pod prozorima cijeli dan također nisu ugodni. Sada trpi nos, a onda bi uši. Ne znaš što je gore! Uh, moja magistra, posebno sam alergična na mirise! Smrdi i ovo lož-ulje na koje se grijete… Gospođa s drugog kata upotrebljava neki smrdljivi deterdžent za pranje pelena. Kad ih počne vješat, moram pozatvarat prozore da se ne ugušim! A da znate kako katkad smrdi noću! Ni od smrada ne mogu spavat!… Zato trebam tablete… Uh, eno je, počinje vješat pelene… Doviđenja, gospođo magistra!

Od toga su se dana susreti stare Magde i magistre Olge udvostručili.

Zajednička kafica ostala je prijepodnevni ili poslijepodnevni ritual. Starica bi magistru dočekivala na dvorišnim vratima, s kurtoaznim pitanjima o poslu i zdravlju. No redovito bi je ispraćala i na posao, u jutarnju ili popodnevnu smjenu, uz „dobre želja za radni dan“. Osim prijepodnevne ili popodnevne kafice, navečer bi se „ugurao“ i čaj od kamilice kad bi Magda izrazila bojazan „da neće valjda i te noći loše spavati“.

Magistra Olga joj je nudila biljne tablete, kapi ili čaj za spavanje, ali je Magda htjela baš onak՚e tablete kakve uzima gospođa Mira. Izmišljala je sve neuvjerljivije izgovore da ne ode liječniku! Magda se pretvorila u napornu klijenticu izvan radnoga vremena, pa je Olga poželjela pokoji trenutkak prije ili nakon posla provesti sama sa sobom. S vremenom je počela smišljati kako da uljudno otpravi napornu staricu, ali zbog empatije nije imala snage za to.

Sve je češće tek s pola uha po tko zna koji put slušala monologe o splitskom liječniku, obdaništu i Mirinu povrtnjaku, o njezinu Mehi, zetu i Sarajevu. Olga ju je iznenada prestala doživljavati kao sućutno društvo. Sve češće naglašavanje kako noću ne može spavati magistri je više zvučalo kao simpatična hipohondrija nego kao upozorenje na opasnost.

Onda se jednog dana na vratima stana magistre Olge, uznemirena i zdvojna, pojavila gospođa Mira. Rekla je da iznenada, na dva-tri tjedna, putuje bolesnoj sestri. Taman će joj kod sestre nestat tableta, a u mjestu nema ljekarne… Zamoli je da joj „uz kauciju iz ljekarne posudi“ dvije kutijice ovakvih tableta za spavanje (pokazala joj je kutijicu), a za recept će se pobrinuti naknadno.

Kako je gospođa Magda već informirala magistru Olgu da susjeda Mira troši te tablete, nije ju puno ispitivala. S razumijevanjem i povjerenjem ispunila joj je želju…

Sljedećega jutra magistru Haler probudi strka u dvorištu. Otvorila je prozor, no umjesto piskutava Magdina glasa, dočeka je komešanje u dvorištu. Zavijanje sirene hitne pomoći čulo se sve jasnije i auto se zaustavio ispred njihove kuće. Nagnula se kroz prozor. Pred ulaznim vratima skupilo se mnogo ljudi. Istrčala je iz stana.

– Stara Magda popila je dvije kutije tableta za spavanje – reče netko.

Dok su Magdino tijelo unosili u ambulantni auto, magistra Olga među svjetinom ugleda zgranuto lice gospođe Mire. Trenutak su se bez riječi promatrale, a zatim Mira pokrije lice rukama i plačući krene prema svojoj kući.

—————————————–

Nada Mihoković-Kumrić

Rođena je 23. lipnja 1951. u Novigradu Podravskom. Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju, u emisiji Stigla je pošta, i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike, Dnevnici, pisma, govor iz prvog lica), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988., trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987., trećom nagradom za kratku priču-satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Za prvu knjigu – Lastin rep, dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji roman u 1995. (do sada je doživio pet izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem; 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada su objavljena dva izdanja); 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada pet izdanja); 2001. roman za odrasle Prilagođeni; 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu; 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je; 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep); 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada; 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči; 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor; godine 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko; 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju za djecu Spisateljsko oko te slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima; 2020. zbirku priča za odrasle Igra zalazećeg sunca; 2o21. zbirku priča za djecu, Lađa od srca; 2022. zbirku Priče za velike i male mudroljupce, 2023. zbirku priča za djecu Znali su što žele i 2024. također za djecu zbirku Važna je mjera. Godine 2025. izlazi prva knjiga memoarske proze Zbog princa na bijelom konju.

Prema romanu Prilagođeni, Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskome. Tom prigodom i roman je preveden na engleski jezik pod naslovom Adjusted.

Romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još od 2005. izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac, 2006. Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu u digitalnom su izdanju objavljeni 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Podatci o autoričinim knjigama dostupni su na internetskim stranicama: Društva hrvatskih književnika,

www.centarkulture.com/tag/nada-mihokovic-kumric/

i https://www.youtube.com/channel/UCPpYENIt4A9zBgPJnwrDQtA

Kontakt:

E-mail: vladimir.mihokovic1@zg.t-com.hr

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Igra zalazećeg sunca”, Nade Mihoković-Kumrić