Rođen sam kasne jeseni sada već davne 1932. godine u selu Potpeć blizu Starog grada Srebrenika i još starije Župe Soli.
Unuk sam bogatog djeda zemljoposjednika i siromašnog oca zemljoradnika i rudara tuzlanskih ugljenokopa.
Mladost sam proživio u jednoj državi, srednje i najbolje godine u drugoj, a starost provodim u trećoj, manjoj državi, okružen kopnom i morem te pažnjom najbližih članova obitelji i dragih mi prijatelja i poznanika.
Najstarije sam dijete mojih roditelja koje im je, osim neizmjerne sreće, donijelo i puno nevolja u prvoj godini života. Naime, još kao beba, teško sam se razbolio i ta, do danas mi nepoznata bolest, mučila me nekoliko mjeseci. Visio sam na koncu između života i smrti, dok su roditelji i šira rodbina Boga molili da izdržim svoju prvu zimu i dočekam buđenje ranoga proljeća. Ne znam jesu li mi davali kakve lijekove, osim majčina mlijeka i očevih, djedovih i babinih molitvi, ali su mi kasnije pričali da su svih tih mukotrpnih mjeseci pokraj moje glave držali upaljenu voštanu svijeću, vjerovatno zato da bi mi osvijetlili put u željeni raj. Mnogo su voska za to vrijeme potrošili, a vosak je tada bio vrlo skup. Zato sam, valjda, kasnije kod svih u rodbini, a i šire, bio na visokoj cijeni.
Kao bebu rekovalescenta, po teškoj ciča zimi, tek u narednoj godini odnijeli su me zamotanog u ponjavu u crkvu udaljenu nekoliko kilometara, gdje su me krstili i odaslali u svijet poniznih vjernika i jednako tako nepoćudnih ateista. Kasnije su mi pripovijedali kako sam se dernjao kao jare kad me je pop polio ledenom vodom, spominjući oca i sina, a s njima i duha svetoga. Valjda sam se u tom odsutnom trenutku prepao da se opet ne razbolim od prehlade i da majci i ocu ne ispostavim nove račune za voštane svijeće. Kad sam porastao, saznao sam da je taj pop premješten na službu u neku drugu crkvu. Dugo sam mislio da tamo okajava grijehe zbog hladne vode, kojom me zalio za vrijeme krštenja. No, ispostavilo se da je imao i drugih, znatno težih grijeha koje su bile razlog prisilnog premještaja.
Kao dječak, od pete godine pamtim sva događanja u mnogobrojnoj familiji, ali i mnoge druge događaje u selu. Od sedme godine obavljao sam sve poljoprivredne radove, osim žetve i kosidbe. U ljetno doba ukazivano mi je povjerenje samostalnog čuvanja stoke. Posebno me je veselilo čuvanje stoke u dobro ograđenim njivama. Tu sam se mogao cijeli dan igrati, a da mi sve koze, krave i ovce ostanu na broju. Mnogobrojna porodica u kojoj sam rođen i proveo djetinjstvo, u staroj je Jugoslaviji pripadala krugu bogatijih u Potpeći i široj okolici.
Poslije rata zavladale su nezapamćene suše u cijeloj zemlji koje su uzrokovale uvođenje otkupa poljoprivrednih proizvoda. Zapravo, radilo se o čistoj otimačini hrane od seljaka, kako bi se spasilo gradsko stanovništvo i vojska od velike gladi. Uz sve te, za ljude nepodnošljive teškoće, nadovezalo se i osnivanje seljačkih radnih zadruga po modelu preuzetom iz Sovjetskog saveza. Bilo je to vrijeme kad se mukotrpno živjelo, ali prestanak rata davao je narodu snagu da sve to izdrži i da se raduje novome životu.
Odmah po završetku rata i dolasku iz partizana, moj otac se odijelio sa svojom porodicom od oca i stričeva. Diobom imovine dobio je staru drvenu kuću, nešto zemlje oranice i jednu kravu koju sam čuvao od ranoga proljeća, dok je na neosunčanim mjestima još bilo neotopljenog snijega. Zbog hladnoće noge su mi stalno bile promrzle, pa sam ih grijao na mjestima gdje je krava pišala jer je tu zemlja bila toplija.
Pošto se otac odijelio od ostatka porodice dogovoreno je da se u toj godini zemlja zajedno obradi, a da se plodovi najesen podijele. Na dijelu zemlje posijan je grah koga je trebalo opričati pritkom. Pritka je tanje drvo okresano od grana koje se pobode uz grah da bi se mogla razvijati loza iz koje, nakon cvjetanja, izrastaju mahune koju u Bosni zovu buranijom. Stric je svome sinu i meni dao po deset grana da od njih napravimo deset pritki. Moj rođak je napravio deset krasnih pritki, a ja sam pola pritki slomio, a drugu polovicu tupo zaoštrio. Od oca sam za nagradu dobio šamar, a od strica dobronamjernu drugarsku i rodbinsku kritiku. Tada sam postao svjestan da od moje zemljoradničke karijere neće biti ništa i da mi se valja okrenuti drugim poslovima. Po mogućnosti daleko od sela, a time i od rodnoga doma.
Od toga trenutka počeo sam ozbiljno razmišljati šta mi je činiti da uljepšam život. Na pamet su mi pale neke stare knjige koje sam primijetio dok smo čistili tavan. Radilo se o prašnjavom kalendaru iz ko zna koje godine i o tankoj knjižici u kojoj su se nalazile pjesme o kosovskom boju. Jedinom slavnom izgubljenom boju koga Srbi slave kao pobjednici. Sve pjesme iz te knjižice naučio sam napamet i tako preko noći zavolio poeziju, čega se nisam odrekao do današnjih dana. A sve su prilike, ni do kraja života.
Napasajući kravu u njivi kroz koju prolazi novoizgrađena pruga Brčko – Banovići, koju su izgradile omladinske radne brigade 1946. godine, upoznao sam čovjeka, koji je vršio stručni nadzor nad završnim radovima. Njemu sam se požalio na svoju čobansku sudbinu i zamolio ga da me povede u grad da upišem školu. Taj nepoznati čovjek sačekao me u dogovoreno vrijeme na željezničkoj stanici, platio kartu i odveo me u Tuzlu. Usput sam, pri silasku iz vagona na peron prekinuo kaiš od desnog opanka, pa sam dva kilometra puta do Đačkog doma, uz jaku kišu, prošao gacajući majčinom vunenom čarapom po mokroj, a tvrdoj kaldrmi. Opanak sam nosio u ruci kao trofejni seljački suvenir, tako da su svi prolaznici znali ko sam i odakle dolazim.
Kada smo stigli u Đački dom, već je pala noć i učenici su se već nalazili u krevetima. Dežurni vaspitač lijepo me primio i pokazao mi krevet gdje ću spavati i kupatilo, gdje se mogu oprati i pripremiti za spavanje. Dugo sam stajao pokraj kreveta, jer mi se posteljina činila previše bijelom za moju oskudnu i ne baš čistu seljačku odjeću. Tek kad mi je vaspitač rekao da mogu slobodno leći, ohrabrio sam se i opružio u bijelu uštirkanu posteljinu, na koju sam se brzo navikao.
Za razliku od domskog kreveta, u selu sam spavao na patosu prekrivenom tankom ponjavicom, a pokrivao sam se debelom ponjavom satkanom od ovčje vune i nekog drugog, nepoznatog mi materijala. Za vrijeme zime na patos smo prostirali slamu, onu istu koju smo u štalu prostirali kravama. Kad sam mnogo godina poslije boravio poslovno u Damasku, u hotelskom krevetu sam imao sličan pokrivač onome u Potpeću u mojem djetinjstvu. Istina bio je puno bjelji i uredniji i nije mirisao na slamu. Sa veseljem sam se sjetio svoga djetinjstva i spavanju na patosu stare seoske kuće.
Drugi dan po mojem dolasku u Dom je stigao zatvoreni kamion pun odjeće i obuće za učenike. Odjeću i obuću dijelio nam je domski ekonom. Ja sam dobio dječji zimski kaput, koji mi se jako sviđao. Imao je lijepu roza boju. Primijetio sam da sa dugmadima nešto nije u redu, jer se nisu nalazila na onoj strani na kojoj su bila kod drugih dječaka. Vaspitač, koji me je primio u Dom, rekao je da sam dobio ženski kaput i da će se on pobrinuti da i ja dobijem muški kaput. Tako je i bilo i naknadno sam dobio kaput u sivomaslinastoj boji, pa sam se u njemu osjećao kao pravi muškarac.
Znatiželjno sam se kretao hodnikom Đačkog doma, te sam jednom prilikom primijetio na zidu tablu na kojoj je pisalo „Zidne novine“. Na njoj je bilo nekoliko ispisanih listova papira o raznim događajima. Meni se to jako dopalo, pa sam poželio da i sam nešto napišem i stavim na uvid drugim učenicima. Želja mi se brzo ispunila. U mom prvom članku za zidne novine pisao sam o radosti koju sam doživio gledajući kako omladina gradi prugu Brčko – Banovići i to kroz moje selo i kroz očevu njivu. U drugom članku pisao sam o mojoj tuzi što su orlovi zauvijek napustili klisuru koja je bila simbol moga sela. Razlog njihovog odlaska bilo je miniranje kamenja koje se koristilo za trasu pruge. Zbog toga je Orlova klisura izgubila svoje stoljetne stanovnike. Mnogo godina kasnije i Potpeć će na početku rata iz devedesetih ostati bez svojih stanovnika, koji su izbjegli u druge krajeve i nikad se u svoje selo nisu vratili.
Nakon nekoliko mjeseci od mog dolaska u Dom pozvao me vaspitač i dao mi ključeve od ormarića zidnih novina i rekao mi da tražim od učenika da pišu svoje članke i daju ih meni na objavu. Tako sam zvanično postao urednikom zidnih novina našeg Đačkog doma. Moram priznati da mi je to imponovalo jer sam bio prva novinska faca među vršnjacima.
Novinarstvom sam se amaterski bavio i kasnije kad sam objavljivao radove u lokalnom i rudarskom listu te u listu „Gardist“ u vrijeme služenja vojske. Bio sam u elitnoj vojnoj jedinici, iako nisam bio elitni vojnik. O vojsci od devedesetih godina prošloga stoljeća nemam dobro mišljenje zbog zla koje je počinjeno na prostorima bivše nam države.
Iako sam se bavio novinarstvom, nikada nisam postao članom udruženja novinara. To mi nije nimalo smetalo u napredovanju, jer sam umjesto novinarskih, nastavio obavljati direktorske i druge odgovorne društvene poslove. Od te spisateljske branše ostalo mi je samo sjećanje da sam bio urednikom zidnih novina u tuzlanskom Đačkom domu.
U Tuzlu sam došao kao dječak nakon završetka Drugog svjetskog rata i u tom gradu živio sam gotovo do samog kraja srpsko-hrvatsko-bošnjačkog rata. Izvan toga grada bio sam samo u vrijeme služenja vojske, sudjelovanja na omladinskim radnim akcijama i studiranja u Zagrebu. To vrijeme bilo je najljepši dio moga života, koga se prisjećam listajući memorijski album dragih i nezaboravnih uspomena.
U gradu soli i uglja obavljao sam razne stručne poslove i vršio odgovorne dužnosti. Bio sam više godina direktor uspješnih poduzeća i u jednom od njih dočekao sam penziju. Najteža dužnost koju sam obavljao bila je funkcija Međuopštinskog društvenog pravobranioca, nove institucije koja se bavila zaštitom radničkih prava i društvene svojine. Na moju sreću, iz te sam institucije na vrijeme otišao nakon prvog srčanog udara, a znatno prije nego što su društvenu imovinu razgrabili oni od kojih smo je čuvali i štitili.
Nakon pravobranilačke prešao sam na dužnost generalnog sekretara Univerziteta u Tuzli. Ta me funkcija učinila ponosnim, jer sam ostvario svoj dječački san da živim i radim među natprosječno učenim ljudima.
Skoro svo vrijeme agresorskog građanskog rata u BiH proveo sam sa porodicom u Tuzli. Na početku rata bio sam jedan od rijetkih građana srpske nacionalnosti koji nije u poštanskom sandučiću pronašao obavijest da napusti grad. Jedan od razloga za to je što nisam bio veliki Srbin. Drugi razlog je što nisam volio nacionaliste i šoviniste ma koje vjere bili i ma kom narodu pripadali. I treći; što sam bio u tzv. „miješanom braku“ sa mojom životnom saputnicom Hrvaticom Ljubicom rodom iz Zagorja. Sve me to izgradilo kao čovjeka koji poštuje dobre ljude bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. I neovisno od toga iz kog dijela svijeta dolazili. Kod mene je ljudsko uvijek bilo iznad svega, a neljudsko smrad koji zagađuje čistu prirodu i društveno okruženje.
U vrijeme rata lijepo sam se družio sa tuzlanskim imamom i svima koji su ljudskost cijenili i poštovali. A izbjegavao one, ili su me izbjegavali oni koji su svemu ljudskome okretali leđa. Rat je pravo vrijeme za ljudske izrode i za zatrovane kretenske umove. U rudarskoj Tuzli smo supruga i ja s većinom komšija lijepo živjeli i dobro se slagali sve do naše seobe u Pulu. S nekima smo na odlasku razmijenili skromne poklone i održali telefonske i druge veze.
Na pitanje – da li sam se u životu bavio politikom, teško mi je dati pravi i potpuni odgovor. Po Weberovoj definiciji politike – ispada da se, zapravo, i nisam bavio politikom koliko se ona, u nekim situacijama, bavila mojom malenkošću. Ako je riječ o volontiranju u politici, onda sam praktički cijeloga života politički volonter, da ne kažem amater. Profesionalac sam bio tek tri godine kao omladinski rukovodilac.
U SKOJ /Savez komunističke omladine Jugoslavije/ primljen sam kad mi je bilo petnaest godina. Član Komunističke partije / KPJ / postao sam u devetnaestoj godini života. Uskoro će se navršiti 100 godina od osnivanja KPJ, koja je na svom Šestom kongresu promijenila naziv u SKJ /Savez komunista Jugoslavije/, pa ispada da sam od te partije mlađi tek 13 godina. Zapravo, ispada da je partija u mene ušla trinaest godina prije rođenja i da će me pratiti do kraja života.
Uloga partije u mome životu, kao i u životima ogromnog broja građana, od velikog je, da ne kažem historijskog značaja. Negiranje uloge partije u vraćanju prodanih ili otetih dijelova bivše i sadašnjih država svojstveno je samo revizionistima. Umanjivanje uloge partije u svemu dobrome što je postignuto nalikuje samo ortodoksnim desničarima i ljudima loših namjera kojih, nažalost, ima sve više i koji su svakim danom sve glasniji i opasniji.
U Tuzli sam u više mandata bilo član opštinskog odnosno gradskog komiteta partije, te odbornik odnosno delegat u skupštini. Bio sam član organa i tijela drugih društveno-političkih organizacija, osim SUBNOR-a. Po mišljenjima mnogih s kojima sam radio, bio sam dobar i odgovoran politički aktivist. No, i pored toga, u više navrata, zbog svojih sam stavova bio žestoko napadan i oštro kritiziran od strane ortodoksnih partijaca kojima je sloboda mišljenja bila strani pojam.
U bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini održavani su često kongresi društveno-političkih organizacija, na kojima su sudjelovale političke vođe i radnički tribuni. Mnogima od njih trebalo je napisati govore koje će čitati na kongresnim plenumima. Među piscima govora bio sam i ja. Jednom prilikom od sekretara Komiteta dobio sam zadatak da napišem govor nekom predsjedniku sindikata koji je bio poznat kao neradnik i demagog. Pošto sam odbio izvršiti taj partijski zadatak, doživio sam oštre kritike i zamalo zaradio partijsku kaznu. Spasilo me to što su i drugi članovi Komiteta znali da je riječ o demagogu koji nije zasluživao da govori na partijskim kongresima. Tako sam zaradio samo blagu usmenu kritiku i nastavio voditi vlastitu, a ne sekretarovu politiku.
U drugom slučaju stvari su bile mnogo kompleksnije i opasnije po moju političku karijeru. Radilo se o knjizi revolucionara i člana CKSKJ Čede Kapora u kojoj je osporavao da je pobjedu u Narodnooslobodilačkoj borbi izvojevala radnička klasa na čelu sa Komunističkom partijom. On je, naime, tvrdio da je pobjedu izvojevalo seljaštvo na čelu sa KPJ, jer je u to vrijeme radništvo bilo slabo i malobrojno. Zbog takvog stava Kapor je bio isključen iz SKJ, a članstvu je dostavljena informacija radi davanja javne podrške takvoj odluci. Na sastanku Komiteta, na veliko čuđenje dijela prisutnih, ja sam branio stavove Čede Kapora, ne spominjući odluku o isključenju. U diskusiji sam istakao da je na sastancima SKOJ-a iznesen podatak kako je Jugoslavija do Drugog svjetskog rata bila agrarna zemlja sa 76% seoskog stanovništva. Iz moga sela u privredi su tada radila tri radnika, a u partizanima je bilo sedamnaest boraca, uključujući i moga oca. Da bi smirio situaciju, sekretar Komiteta je odložio raspravu o mojoj odgovornosti za neki drugi sastanak. Tako je to pitanje skinuto s dnevnog reda, a ja sam i dalje ostao u partiji, dok je revolucionar Čedo Kapor, zbog istih stavova, iz nje ranije isključen.
Slična situacija ponovila se i za vrijeme zasjedanja Skupštine Jugoslavije kada je donošena odluka o proglašenju Josipa Broza Tita za doživotnog predsjednika države. Članovi Komiteta pratili su to zasjedanje u maloj sali i glasno odobravali tu odluku. Kad je na kraju proglašenja zasvirala himna „Hej Slaveni“ svi su ustali i počeli pjevati, premda većina nije znala tekst himne i nisu bili muzički nadareni. Ja sam u tom trenutku izašao iz sale i nisam se vratio do završetka svečanosti. Kasnije je moj postupak bio izložen javnoj kritici, ali sam oslobođen odgovornosti jer su dobri poznavaoci protokola i pravila zaključili da članovi partije ne trebaju stajati mirno dok se u Beogradu izvodi državna himna.
Kad sam se 1958. godine vratio kao komandant Tuzlanske brigade sa radne akcije na izgradnji autoputa Zagreb – Ljubljana, pozvao me je kadrovik u Sreskom komitetu Saveza komunista i saopštio da je kadrovska komisija zauzela stav da trebam ići za predsjednika općine u kojoj sam rođen. Ta je općina bila među najnerazvijenijim u BiH i imala je tek jedan traktor i neko staro isluženo teretno vozilo ruske proizvodnje. Nakon kraćeg razmišljanja, zamolio sam kadrovika da ne idem na tako važnu dužnost, pošto još nemam potrebna iskustva za obavljanje tako značajnih poslova. Kako on nije prihvatio moje obrazloženje, morao sam otići do sekretara Sreskog komiteta, inače rođenog nevesinjca, koji me oslobodio te obaveze, na čemu sam mu i danas zahvalan. Zbog izraženog visokog stupnja razumijevanja, od toga dana postali smo dobri i nerazdvojni prijatelji.
Kad sam o toj danajskoj ponudi kadrovika obavijestio moga pokojnog oca, on mi je rekao da sam ga spasio velikih muka, jer bi se nezadovoljni građani prvo obraćali njemu kao uglednom domaćinu da intervenira kod sina predsjednika u rješavanju njihovih zahtjeva i problema. Znao sam da je otac bio u pravu i taj moj potez dobio je pozitivan epilog bez obzira što sam od kadrovika doživio ozbiljne kritike zbog odbijanja izvršenja odluka viših partijskih instanci.
Sredinom sedamdesetih godina zavladala je velika kriza u proizvodnji uglja i u svim tuzlanskim rudnicima pojavio se višak radnika. Rudnička rukovodstva utvrdila su viškove radnika, a pošto je to bilo važno političko pitanje, kriterije za otpuštanje iz radnog odnosa odredio je Komitet. Glavni kriterij bilo je socijalno stanje zaposlenih, a to znači da je trebalo otpustiti imućnije radnike. Žestoko sam se suprotstavio tom kriteriju, znajući da su imućniji radnici u pravilu vrjedniji, jer su radom stekli određena bogatstva. Zbog takvog stava pretrpio sam oštre kritike i proglašen sam zaštitnikom seoskih kulaka. Nakon otpuštanja radnika po partijskim, kriterijima proizvodnja je pala za 17% jer su u radnom odnosu zadržani mnogi rudari koji nisu bili dobri i vrijedni domaćini ni u vlastitim kućama.
U osamdesetim godinama prošloga stoljeća obavljao sam dužnost generalnog sekretara Univerziteta u Tuzli. Na početku mandata pozvali su me u Komitet na razgovor i uručili mi materijale iz Bijeljine u kojima su tamošnje vlasti zatražile da se Univerzitet nazove imenom njihovog sugrađanina, pisca i revolucionara Rodoljuba Čolakovića. Poznavao sam druga Roćka i visoko ga cijenio, ali mi se učinilo neprikladnim tako visokoj obrazovnoj instituciji davati ime jednog revolucionara, makar se on zvao i Rodoljub Čolaković. Ljudima iz komiteta rekao sam da nije dobro što Univerzitet u Banjaluci nosi ime Đure Pucara Starog, koji je po zanimanju bio kovač bez bilo kakvih poznatih i priznatih znanstvenih referenci, osim referata na partijskim kongresima koje su mu drugi pisali. Usput sam napomenuo i da sam, za boravka u Moskvi, saznao kako se i tamo razmišlja o promjeni imena Univerziteta „Lomonosov“. Dobijene materijale o bijeljinskom prijedlogu odložio sam u najnižu ladicu radnoga stola nakon što sam o njemu informisao nadležno univerzitetsko vijeće, koje je isti odbilo većinom glasova. Na sjednici vijeća samo se jedan prorektor izjasnio da Univerzitet dobije ime „Rodoljub Čolaković“ i taj me kasnije optužio za opstrukciju pri donošenju takve odluke. U ratnom vremenu taj je prorektor širio priču kako sam se ja zalagao da Univerzitet dobije ime po srpskom revolucionaru Rodoljubu Čolakoviću, što nije imalo nikakve veze s istinom.
Ozbiljne kritike zaradio sam i zbog zabrane održavanja seminara tuzlanske milicije u amfiteatru Univerziteta u zvaničnim uniformama. Predložio sam da milicioneri dođu na seminar u civilnoj odjeći, na što odgovorni nisu pristali, pa sam došao u sukob sa SUP-om i Komitetom. Iako sam proglašen protivnikom obrazovanja naše milicije, druge sankcije nisam dobio. Tu, naravno, ne treba spominjati prekršajne prometne sankcije zbog brze vožnje ili skretanja ulijevo bez upaljenog žmigavca.
Sva naprijed navedena idejna zastranjivanja i iskazani kruti stavovi o pojedinim društveno-političkim temama i dilema, nisu me mogla skrenuti sa socijalističkog puta i partijske linije koju sam slijedio onako kako mi se, u datom trenutku, činilo najboljim i najpametnijim. Socijalizam je bio i ostao moj sistem u kome sam vidio samo vrline, dok me mane nisu zanimale. Osim, naravno, onih protiv kojih sam se borio dok sam obavljao pravobranilačke poslove. I partija je bila do kraja u meni dokle sam bio i ja u njoj. Dosljedno, kako i priliči jednome marksisti opće prakse koji se, ni pod koju cijenu, ne odriče vlastitih naprednih ideja. Truli sebični kapitalizam me nije mogao očarati, čak ni onda kada se kod nas raspao mladi nezreli socijalizam. A šta smo to mi sitne ribe, mislio sam tada a isto i danas mislim, u odnosu na jednu veliku Kinu kojoj je zdravi socijalizam, uz tržišnu ekonomiju, donio neviđen prosperitet. Mi smo svoju zelenu granu zasrali ratom i možemo samo sanjati da nam Kinezi, EU i Ameri ponovo izgrade pokidane veze i odnose. Kao i pelješke i neke druge srušene ćuprije i mostove.
I danas u našim redovima ima „mudrih“ iliti mudnih glava, koji tvrde kako smo do jučer živjeli u komunizmu. Kao da se taj njihov komunizam mogao izgraditi za deset ili pedeset godina. Ili do 1990, kako je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća najavio ukrajinski poljoprivredni tehničar, a SSSR-ov predsjednik Nikita Sergejevič Hruščov. Baš te godine, kada je moćni SSSR trebao ući u carstvo komunizma, Sovjetski se savez raspao kao zrela kruška pod upravljačkom palicom Mihaila Gorbačova i njegovog vazda pijanog nasljednika Borisa Jeljcina. Kako bi se reklo po onoj narodnoj, živi bili pa vidjeli. Iliti… iz njegovih usta u božje uši.
Pošto se povijest stalno ponavlja, a historija obnavlja jer je mnogi slabo nauče, doći će vrijeme kad će se i kod nas o socijalizmu i komunizmu opet govoriti hladnih glava i zdrave pameti. I kad će bogati shvatiti da i siromašnima treba dati više vlasti i slasti, od onoga što im danas daju i onoga što im, koliko još danas, besramno uzimaju.
Komunizam je bio samo daleki san, a socijalizam je bio naša bliska java, koja se, nažalost, nije ostvarila zbog brojnih mangupa u našim redovima. Oni danas uživaju plodove rada vrijednih ljudi, koji su zemlju gradili, da bi je lupeži rušili, a lopovi pokrali sve što se pokrasti dalo. Ali, što bi narod rekao, a neki tajkuni to na vlastitom primjeru potvrdili, ničija nije do zore gorjela.
Kao što, uostalom, nije gorjela ni moja voštana svijeća kad su mi je, u ranom djetinjstvu, majka i otac na uzglavlju palili, da bi mi teško bolesnom, put u raj osvijetlili…
A ja, na sreću još uvijek živim i ovom se svijetu beskrajno divim!
Drugi svijet me, iskreno govoreći, nimalo ne zanima.
S dužnim poštovanjem,
Savo Ilić
———————————
Savo Ilić
Rođen je 21.11.1932. u selu Potpeć, kod Tuzle, u Bosni i Hercegovini.
Do 1994. živio je i radio u Tuzli, kada se s obitelji preselio u Pulu.
Studije prava završio je u Zagrebu.
Do umirovljenja radio je razne odgovorne poslove u privredi i državnim institucijama. Autor je većeg broja radova s područja pravnih znanosti i zaštite ljudskih prava.
Objavio je više knjiga na temu sportske rekreacije – pješačenje u prirodi i nordijskog hodanja. Utemeljitelj je i jedan od osnivača Kluba rekreativaca „Istra” u Puli /KRUPP/.
Bavio se aforistikom, humorom i publicističkim radom. Priredio je dvije knjige poezije pod naslovima: PJESMOM KROZ VRIJEME – Izbor poezije južnoslavenskih pjesnika i EUROPSKI PJESNICI O PRIRODI.
Dobitnik je većeg broja nagrada i priznanja za doprinos u razvitku sporta i drugih društvenih djelatnosti.
Savo Ilić preminuo je 28. travnja 2021. godine. Otišao je tiho i dostojanstveno kako je i želio.
——————–
Preuzmite knjigu “Riječi o djelu Save Ilića”, Ive Mije Andrića
Knjigu “Riječi o djelu Save Ilića”, Ive Mije Andrića moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/andric15.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
