Savo Ilić: POTPEĆ – Selo kojeg više nema, Vlastita naklada, Pula 2011.
Više je razloga zbog kojih sam sa posebnim zanimanjem i radošću pročitao rukopis knjige pod naslovom: POTPEĆ – selo kojeg više nema.
Najprije, zato što autora Savu Ilića poznajem duže od polovice prosječnog ljudskog života. U tom smo vremenu nekoliko nezaboravnih godina skupa radili u instituciji koja se bavila zaštitom prava radnika i društvene svojine, kojoj se danas ne vide tragovi. Preostale godine lijepo smo se družili i prijateljevali na iskreni i topli ljudski način. Kako priliči osobama koje su potekle iz istoga kraja i koje, baš u svemu, imaju bliske poglede na život.
Zatim, zbog činjenice što se knjiga bavi prostorom i vremenom kroz kojeg sam nebrojeno puta prošao i još uvijek prolazim. A koje, uz to, dobro poznajem, volim i poštujem. I kojima ću, kao i dragim mi ljudima, ostati vjeran do kraja života.
Nadalje, poradi događaja iz netom svršenog stoljeća koji nas se nepobitno tiču, pošto smo bili njihovi mirotvorni sudionici i kolateralne žrtve i stradalnici zlih ljudi i njihovih loših politika. Savo, kao nominalni gubitnik rodnoga sela i trajni iseljenik iz rodnoga doma i kraja, pod okolnostima koje stratezima rata i rušiteljima mira ne mogu nimalo služiti na čast. Ja, opet, kao patnik sarajevske ratne opsade i muhadžir izvan prve domovine i Sarajeva grada koga sam, neoprostivo mnogo, volio i iskreno štovao.
I, na koncu, zato što sam od Save Ilića naučio mnoge lijepe stvari o životu i ljudima, a koje i danas baštinim kao važne dijelove svoga karaktera i osobnosti, prenoseći ih mlađima od sebe. Za ovo ću mu biti zahvalan do kraja života, a moji potomci i dalje od toga.
Sve pobrojane, i još mnoge druge razloge, imao sam u vidu dok sam čitao Savin rukopis i bilježio njegove sastavnice, važne za ovaj pogovor i prikaz. Kasnije sam ga sročio, bez imalo primisli i pretenzija, da mogu dati valjane odgovore na mnoga pitanja koja su u njemu postavljena. Najmanje na ono krucijalno: Zašto sela Potpeć više nema kao stoljetnog prebivališta stotina i tisuća Potpećana, i zašto ga nalazimo samo na kartama prostora čijim je granicama, odavno već, istekao rok trajanja. Te odgovore nemaju ni drugi, mnogo pozvaniji i učeniji od jednog pjesnika i spisatelja i to me saznanje ne čini sretnijim.
U nadahnutom emotivnom štivu, što ga je Savo Ilić napisao i posvetio svojim Potpećanima, ma gdje bili, sročena je dojmljiva pripovijest, koja zorno svjedoči o nama i našim sudbinama. Istinita povijest sela, koje je rođeno nakon jedne od niza znanih i neznanih seoba, uzrokovanih pomorom domicilnog stanovništva od nekada neizlječive bolesti ‘kuge’. Tako je, uz rub kužnoga groblja, a blizu Orlove klisure i nadaleko čuvene pećine, nastalo selo Potpeć. Na sličan način, samo desetak kilometara bliže Tuzli, nastanjeni su i moji rodni Čanići u koje su se doselili Hrvati katolici iz primorskih i hercegovačkih krajeva. Slična je geneza i mnogih drugih sela i naselja diljem Bosne i Hercegovine.
Pišući o značajkama svoga rodnog Popteća, autor nas vodi kroz turska i jugoslavenska vremena, završavajući to putešestvije s prvim desetljećem dvadesetprvoga stoljeća. U tom se razdoblju Potpeć razvijao i rastao, njedreći na obroncima Majevice brojne zaseoke i podsela koja su činila domaćinstva istog prezimena. U nekima je broj prezimena bio dvocifren, osobito kad je bila riječ o ravničarskim zaseocima.
Taj Potpećki rast nisu usporavale ni zaustavljale bune nezadovoljnih kulaka, aga i begova protiv gramzive turske vlasti, niti okupacije nacista i njihovih domaćih sluga i ulizica za Drugoga svjetskog rata. Nisu ih kočile promjene društvenih sistema, niti u njima vršene reforme. Sve je to bivalo i prolazilo, a Potpećani su ostajali u svojim kućama i na svojim ognjištima.
Sve do kobnog vremena kada se raspala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
A, onda, nakon svih mora i pomora, nakon ljutih buna i svjetskih ratova, došao je krvavi bosanskohercegovački međunacionalni, vjerski, građanski i bratoubilački rat, koga neki mudraci pojednostavljeno zovu samo agresorskim, da bi mu prikrili pravu pozadinu i suštinu. I u tome ratu, koji je kao i svi dosad poznati trajao četiri godine, Potpećani su morali napustiti svoje rodno selo i svoj zavičaj. Mnogi među njima napustili su čak i domovinu, to jest, otadžbinu bježeći u susjedne zemlje i dalek nepoznati svijet.
Iako su tuzlanski kraj, izuzev rubnih dijelova, u tom poganom ratu mimošle masovne seobe stanovništa, Potpeć je bilo jedno od rijetkih mjesta u kome se desio egzodus domicilnog pravoslavnog stanovništva. Svi Potpećani, u dan ili dva, napustili su svoje rodne domove i preko Smoluće, gdje su se neko vrijeme zadržali u okruženju Armije BiH, raselili se diljem zemlje Bosne i ostatka svijeta. Većina ih se, čudne li sudbine, nastanila u Semberiji, gdje mnogi i danas žive. U tuđim ili u svojim kućama, netom izgrađenim. U rodni se Potpeć malo tko vratio, unatoč apelima svjetske zajednice. Zato Potpeć danas nije ono što je jučer bio. A tako će, izgleda, ostati i za sva vremena.
Ružna je i tužna subina ljudi koji su prognani sa svojih ognjišta. O njima je napisano na hiljade knjiga i ispjevane su stotine pjesama koje se pjevaju uz gusle, šargije i violine. O tim tužaljkama ne vrijedi zboriti. Njih treba čitati ili dušom slušati.
Knjiga o selu kojeg više nema, najbolje kazuje o tome usudu. A usud, po prirodi stvari, niti poznaje niti priznaje nacionalne i vjerske podjele. On poznaje ljude, a ljudi su isti. Jedni strašno prljavi, drugi sjajno čisti. Jedni ubojice, drugi ubijeni. U dušu il’ tijelo, to je manje važno.
Nakon što nam je ispričao tužnu pripovijest Potpeća i njegovih prijeratnih stanovnika, Savo Ilić se potrudio osvježiti svoja kazivanja nizom anegdota i pošalica o ljudima i vremenima koja su njegova prošlost. Duhovito i domišljato, zapisao je neke običaje i događaje, koji su važni za sadašnje kao i za generacije koje dolaze. Tim je dijelom knjige, makar na trenutak, potisnuo u drugi plan gorčinu potpećke sudbine, vrativši nas u neka ljepša vremena i topla ozračja danas pustih kuća na zapadnim padinama planine Majevice.
Zato mu Potpećani, a i drugi ljudi dobre volje, dok je svijeta i vijeka, trebaju biti zahvalni. Jer, svojom je riječju otrgnuo dio prošle zbilje od neumitnog ljudskog zaborava. A zaborav je izbrisana pamet, za razliku od svega što je zapisano.
Ivo Mijo Andrić
/ Prikaz „Selo bez adrese“ objavljen je u Andrićevoj knjizi Čitačeva riječ, te u brčanskom časopisu „Riječi“ br. 1-2/2012. /
———————————
Ivo Mijo Andrić
Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.
Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.
Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.
Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
——————–
Preuzmite knjigu “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića
Ovaj članak preuzet je iz knjige “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:
http://www.digitalne-knjige.com/andric6.php
—————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
