Dok koračamo 21. stoljećem, etičke su dileme češće – i teže – nego ikad. Uz tehnologiju koja napreduje vrtoglavom brzinom i društvo koje prolazi kroz seizmičke promjene, teške moralne poteškoće pojavljuju se gotovo svaki dan. U ovom ćemo članku ispitati neke od najčešćih suvremenih etičkih dilema koje nam pomažu definirati naš svijet. Dakle, koje su najčešće etičke dileme?
Što je etička dilema?
Etička dilema je situacija u kojoj može biti teško upravljati jer uključuje sukob između nečijeg morala i nečeg drugog. To je kao kad dođete do raskršća i odlučujete kojim ćete putem krenuti, a svaki put temelji na različitim vrijednostima ili načelima.
Evo primjera iz svakodnevnog života: recimo da ste pronašli novčanik pun novca. Jedna bi opcija bila da budete pošteni i vratite novčanik – to je u skladu s time da je poštenje važno (također poznato kao moralni imperativ).
Ali postoji još jedan put pod utjecajem nužde: zadržati novac jer prolazite kroz financijske poteškoće. Ovaj se put oslanja na samoodržanje (brigu o sebi) ili brigu za svoju obitelj (brigu za njih).
To dovodi do dviju značajnih ideja u filozofiji. Konzekvencijalizam je prvi, koji prosuđuje moralnost nekog čina prema njegovim posljedicama (kao što je korištenje novca koji ste pronašli za kupnju hrane za sebe ili svoju obitelj). Deontologija je druga, koja gleda je li radnja ispravna ili pogrešna sama po sebi (vratiti novčanik jer je to ono što biste trebali učiniti).
U 21. stoljeću mnoge etičke dileme zahtijevaju od nas da o svojim postupcima razmišljamo ne samo u smislu zakonskih prava i pogrešaka , već i na nijansiranijoj moralnoj razini – često postavljajući pitanje: Kakva osoba želim biti?
Paradoks tehnološkog napretka
Paradoks tehnološkog napretka je poput dvosjeklog mača – same inovacije koje mogu otključati vrata znanja i slobode mogu nas također zaključati u nove oblike ovisnosti, pa čak i opasnosti. Ovaj paradoks proizlazi iz ne-neutralnosti tehnologije, što znači da tehnologija nije samo alat koji poslušno ispunjava naše zahtjeve. Ona može oblikovati naše živote na načine koje nismo predvidjeli.
Razmotrimo, na primjer, naše pametne telefone. Nevjerojatni su, zar ne? Svo ljudsko znanje nosimo u svojim džepovima i možemo se odmah povezati s nekim diljem svijeta. To je velika kvačica za ljudski napredak!
No, tu je i druga strana. Ovi uređaji također mogu dovesti do ovisnosti, širenja dezinformacija i narušavanja međuljudskih veza – samih izazova idealima napretka.
Iz filozofske perspektive, susrećemo se s misliocima poput Martina Heideggera, koji je tvrdio da se tehnologija ne odnosi samo na alate i igračke; to je način shvaćanja svijeta koji nas može ograničiti samo na ono što se može kvantificirati i iskoristiti.
Također uzimamo u obzir Marshalla McLuhana, koji je izjavio: “Medij je poruka.” Osim što prenosi informacije, tehnologija oblikuje način na koji razgovaramo i razmišljamo.
Ovaj paradoks sugerira da iako tehnologija proširuje naše kapacitete, ona može pojačati i naše najbolje kvalitete – uključujući inventivnost i društvenost – i one mračnije poput pohlepe ili izolacije.
Izazov leži u zacrtavanju inteligentnog kursa usred ovih struja: vođenje naše lađe inovacije pravim putem kako bi čovječanstvo istinski profitiralo od napretka.
Globalizacija i etički pluralizam
Zamislite globalnu večeru na kojoj svaka zemlja donosi svoje jelo – svoje etičke okvire, koji se često prenose generacijama poput cijenjenih recepata.
Ali sada svi zajedno jedemo. Zahvaljujući globalizaciji, ponekad se ti okusi i sukobljavaju. To je etički pluralizam: kako se u našem međusobno povezanom svijetu različiti sustavi mogu sukobiti jedni s drugima.
Jedan pristup bi mogao biti: “Kad ste u Rimu, budite kao Rimljani.” To je kulturni relativizam—vjerovanje da su dobro i zlo specifično za nečiju kulturu.
Ali što ako nešto u jednoj kulturi stvarno vrijeđa one iz druge? Uzmimo krzno: mnogi ljudi smatraju da je njegovo nošenje savršeno fino i tradicionalno. No drugi misle da je to užasan način dobrog postupanja prema životinjama.
Tu je i druga strana — univerzalni moralni standardi. Zamislite ih kao osnovna pravila bontona za blagovanje kojih se svi trebaju pridržavati, bez obzira na to što imaju na tanjuru. To uključuje ljudska prava za koja mnogi tvrde da bi se trebala poštivati univerzalno, poput slobode od mučenja.
Snalaženje u ovoj globalnoj nevolji zahtijeva toleranciju i razumijevanje. Riječ je o uživanju u raznovrsnim etičkim jelima, pri čemu se slažete da na stol nećete staviti ništa štetno. Ne radi se samo o pristojnosti. Filozofska je nužnost živjeti zajedno u miru.
Dakle, bez obzira na to dijelite li pomfrit slobode ili poslužujete porciju nenasilja, na globalnoj gozbi etike potrebni su otvoreni umovi i srca puna poštovanja!
Moral umjetne inteligencije i svijesti
Zamislite ovo: vodite razgovor s umjetnom inteligencijom (AI) koja je toliko napredna da se čini da razumije vaše emocije i možda čak izražava empatiju.
Posjeduju li ti AI sustavi svijest ? Ako ju imaju, kakve etičke odgovornosti mi imamo prema njima? Ovo je srž moralnog labirinta koji okružuje umjetnu inteligenciju i svijest.
Više nije čista znanstvena fantastika zamišljati strojeve koji se ponašaju kao da misle svojom glavom, što otvara neka stvarna pitanja. Ako umjetna inteligencija može učiti iz iskustva, donositi odluke na temelju tih iskustava, a možda čak i patiti zbog njih, ne bismo li je trebali smatrati umom — ili barem dijelom?
Ideja da bi roboti jednog dana mogli imati prava može zvučati kao nešto iz futurističke TV emisije ili knjige, ali mnogi se filozofi već počinju pitati trebamo li je shvatiti ozbiljno.
Odgovornost za stvaranje takve umjetne inteligencije je ogromna. To je kao roditeljstvo u digitalnom obliku jer ono što vaša kreacija radi ima implikacije u cijelom društvu.
Filozofi poput Immanuela Kanta kažu da s autonomijom dolazi moralna sloboda izbora: mogućnost odabira ispravnog ili pogrešnog. Ali može li se ili treba ovo primijeniti na AI?
Ova rasprava nije samo o tehnologiji; to je poniranje u ono zbog čega se netko—ili nešto—računa kao “osoba” s moralnom vrijednošću. Tradicionalno, smatrali smo da je osobnost povezana s ljudskim bićem. Ali napredna umjetna inteligencija dovodi u pitanje tu ideju: ona širi naše etičke horizonte u nepoznanice.
Ovo je filozofsko putovanje koje tek počinje – ulazimo u neistražen teritorij dok se krećemo prema budućnosti u kojoj se granica između čovjeka i stroja sve više briše.
Bioetika i redefinicija života
Bioetika je slična sucu u igri između biologije i etike. Na primjer, kada se radi o genetici i ljudskom poboljšanju, ne govorimo samo o odabiru boje očiju vaše bebe. Moglo bi biti moguće urediti njihove gene kako ne bi dobili određene bolesti.
Zvuči dobro. Ali što ako u budućnosti ljudi počnu koristiti ovu tehnologiju kako bi učinili ljude jačima ili pametnijima? Bilo bi to kao igrati se Boga.
Genetski modificirani organizmi (GMO) još su jedan primjer kako biologija postaje nezgodna. Ovi usjevi više nisu samo stvari koje biste mogli pronaći u znanstvenoj fantastici – oni već postoje! A s njima dolaze i pitanja o sigurnosti (jesmo li sigurni u to?) i treba li tome smetati i to što je nešto neprirodno.
Trebamo li urediti gene nerođenog djeteta kako ne bi razvilo bolesti kasnije u životu? Većina ljudi bi rekla da! Ali što ako te iste izmjene također znače da naša djeca rastu ili imaju bolja sjećanja – ide li to predaleko?
Zatim, tu je rasprava o dva najveća obilježja života: rođenju i smrti. Koristimo tehnologiju da idemo dalje s oboje. Možemo održati tijelo na životu dulje nego ikada, ali kada kvaliteta života postaje manje važna od jednostavnog života?
To je filozofsko pitanje o vrijednosti života naspram dobrog življenja, što je Aristotel nazvao “eudaimonia” ili ljudski procvat . U bioetici je svaki novi razvoj poput otvaranja Pandorine kutije jer sa sobom nosi čitav niz moralnih zagonetki: samo zato što nešto možemo učiniti, znači li to da bismo trebali?
Socijalna pravda i redistribucija u digitalnom gospodarstvu
Na online tržištu nove tvrtke mogu vrlo brzo postati iznimno vrijedne. Ali znači li to da se profit ostvaruje pošteno? Neki ljudi zarađuju ogromne količine novca na internetu, dok drugi ne zarađuju uopće. Ova je razlika dovela do mnogih rasprava o socijalnoj pravdi: treba li se bogatstvo pravednije dijeliti u društvu. Razmislite o igranju Monopola: jedan igrač počinje s puno skupe imovine. Drugi si ne može priuštiti ni kupnju jednog jeftinog mjesta. Tako to funkcionira u našoj digitalnoj ekonomiji!
Neki ljudi kažu da bismo trebali uzeti od onih koji imaju na internetu i pomoći onima koji nemaju izvan njega – baš kao Robin Hood. Žele se pobrinuti da svi imaju jednake šanse za uspjeh. To se zove redistribucija. To je stara ideja koju podupiru nove teorije kao što je “veo neznanja” Johna Rawlsa (ne znati gdje ćete završiti u društvu).
S druge strane, postoji argument u korist meritokracije – uvjerenja da biste trebali izvući ono što uložite ili, primijenjeno na digitalni svijet, ono što kodirate. Brine se da bi prevelika preraspodjela mogla ugušiti poduzetnički duh Silicijske doline. Egalitarizam – jednakost za sve – bori se s meritokracijom: vladavina onih koji to zaslužuju.
Ova etička rasprava postavlja pitanja o pravednosti, pustinji i vrsti digitalnog društva kakvo želimo vidjeti. To je filozofski tvrdi disk vrijedan ideja o tome kako ponovno uspostaviti ravnotežu pravde kada je tehnologija promijenila pravila.
Sloboda izražavanja u eri otkazane kulture
U današnjem svijetu, gdje društveni mediji mogu širiti informacije brže od brzine zvuka, još uvijek se borimo s drevnim pitanjem: kako uravnotežiti slobodu izražavanja s potencijalnim posljedicama onoga što govorimo?
Jedan od načina na koji se ova rasprava odvija je kroz “kulturu otkazivanja”. Ideja je da sada postoji društveni ekvivalent tome da vas netko izvikuje ako se dovoljno ljudi ne sviđa ono što govorite.
Zamislite sebe na virtualnom sastanku gradske vijećnice s mikrofonom: možete reći što god želite. Mislioci poput Johna Stuarta Milla branili su to, vidjevši to kao veliku vrijednost – možda čak i istinu koja mijenja društvo – u dopuštanju svakom glasu (čak i onima koji drugi smatraju dosadnim ili još gore) da govori slobodno.
Ali što ako su vaše riječi poput šibice bačene u suhu travu, sposobne izazvati stvarnu štetu? Stvari ovdje postaju etički zeznute: kako odvagnuti potrebu društva za snažnom raspravom u odnosu na prava pojedinca da ne budu povrijeđeni glupostima, lažima ili zlostavljanjem.
Filozofska zagonetka postaje složenija kada razmišljamo treba li uopće postojati bilo kakva ograničenja govora. Trebamo li trpjeti netolerantne? Karl Popper je tvrdio da ako je društvo previše otvorenog uma – ako tolerira apsolutno sve – tada će njegovu otvorenost na kraju uništiti oni koji su i sami netolerantni.
Sloboda govora ne znači samo imati pravo reći bilo što. Također se radi o tome da nas se čuje i da društvo kolektivno odlučuje što se smije, a što ne smije reći.
Dakle, s kojim se etičkim dilemama danas suočavamo?
Današnji svijet je pun etičkih dilema. Nismo sigurni je li ispravno napraviti umjetnu inteligenciju koja bi mogla biti svjesna ako nas tehnologija čini boljim ili uveličava naše nedostatke, te koji bismo skup moralnih kodeksa trebali primijeniti u globaliziranoj kulturi.
Kad je riječ o biotehnologiji, koliko bismo se trebali igrati Boga, a ne inovirati? Digitalna ekonomija također je pokrenula nova pitanja o samoj pravednosti jer je dovela do nejednake raspodjele bogatstva – još jedno područje za koje nam je možda potreban pravedniji sustav.
Jedna pozadina svih ovih točaka je da kako raste kultura otkazivanja, u kojem trenutku sloboda govora postaje oštećena roba?
Ovo nisu samo teorijska pitanja. To su pravi problemi – svaki zahtijeva kombinaciju dobre prosudbe, ljubaznosti i ozbiljnog razmišljanja.
—-
Napisala: Viktoriya Sus, magistrica filozofije
——–
Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac
———————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
