Prihvatila bih te činjenice kao što prihvaćam činjenicu da je zrno graška zeleno ili da je kanarinac žut. Tako, dakle, stoje stvari, rekla bih. Ali ja sam se razljutila zato što je on bio ljut. Ipak je nevjerojatno, pomislih dok sam listala večernje novine, da je tako moćan čovjek podlegao ljutnji. Ili je možda ljutnja nekakav zao duh – nerazdvojeni pratilac vlasti?
Bogati su, na primjer, često ljuti zato što sumnjaju da im siromašni žele oteti bogatstvo. Profesori, ili bi možda točnije bilo zvati ih patrijarsima, djelomično su, ljuti iz istog razloga, a dijelom i iz razloga koji nije vidljiv na prvi pogled. Možda oni uopće nisu bili “ljuti”, jer u osobnim odnosima često su bili uzorni, puni divljenja i odanosti. Možda profesoru, kad malo pretjerano ističe nižu vrijednost žena, nije toliko stalo do njihove inferiornosti, koliko do vlastite superiornosti. Možda on tako grčevito i pretjerano štiti, taj svoj najvrjedniji dragulj.
Za oba spola život je mukotrpan, težak; vječita borba koja zahtijeva ogromnu hrabrost i snagu. A nadasve, možda – pošto smo mi stvorenja sklona iluzijama – traži samopouzdanje. Bez samopouzdanja smo bespomoćni kao novorođenčad u kolijevci. Kako ćemo najbrže steći tu nemjerljivu, a dragocjenu vrlinu? Tako što ćemo povjerovati da su drugi ljudi manje vrijedni od nas. Tako što ćemo vjerovati da nam je rođenjem dana superiornost nad drugima. A, to može biti bogatstvo ili položaj u društvu, pravilan nos ili portret obitelji koji je naslikao Romni. I nema kraja dirljivoj zabludi ljudske opsjene. Stoga je patrijarhu, koji mora da osvaja, koji mora da vlada, strahovito važan osjećaj da je ogroman broj ljudi, zapravo više od pola čovječanstva, manje vrijedno od njega.
Mora biti da je to jedan od glavnih izvora njegove moći.
Virginia Woolf, iz eseja “Vlastita soba” (1929)
Tko je bila Virginia Woolf?
Virginia Woolf (1882. – 1941.) bila je engleska književnica, jedna od ključnih figura modernizma u književnosti, i predstavnica romana struje svijesti. Ne-linearnim pripovijedanjem je bitno utjecala na žanr romana. Autorica je poznatih romana Gospođa Dalloway (1925), K svjetioniku (1927) i Valovi (1931). Napisala je značajne eseje iz područja teorije umjetnosti, povijesti književnosti i politike moći. Smatraju je začetnicom feminističke esejistike.
Rođena je u uglednoj viktorijanskoj obitelji intelektualaca kao Adelaida Virginia Stephen. S 13 godina ostaje bez majke. Nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnoga kritičara, izdavača i filozofa, seli sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje Londona u kojem je vremenom postala središnja figura utjecajne intelektualne grupe koja je na tragu filozofije G. E. Moorea razmatrala estetska i filozofska pitanja te bitno utjecala na modernizaciju britanske književnosti i kulture. Godine 1912. udaje se za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa.
U eseju “Vlastita soba” (1929) se zauzima za neovisnost žene. U njegovom nastavku “Tri gvineje” (1938) piše o povezanosti obiteljske i društvenog nasilja u patrijarhalnom društvu. Tim je radovima stekla status začetnice feminističke esejistike. Raščlanila je i ilustrirala povijesnu zadatost “ženske sudbine”, koja je mnoge potencijalno kreativne osobe osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.
Mučena napadima depresije, nakon što je započeo Drugi svjetski rat postaje sve više opsjednuta smrću. 28. ožujka 1941. Virginia se utopila tako što je napunila džepove svog kaputa kamenjem i ušla u rijeku Ouse u blizini svoje kuće. Njeno tijelo pronađeno je tek 18. travnja. Njen suprug sahranio je njen pepeo ispod brijesta u vrtu njihovog doma u Rodmellu u Sussexu.
————
Preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
