Razgovor uz kavu (iz knjige “Sreću treba uhvatiti”, Marijana Sviličića)

Sreću treba uhvatiti jer ona ne kuca na naša vrata tako često i kada zakuca, treba joj širom vrata otvoriti i dobrodošlicu joj poželjeti.

I zato Sviličićeve Male priče za dušu (II) koje nam se po drugi put u nastavku velikodušno, nesebično nude treba prigrliti i kao amajliju ih za sreću sa sobom svugdje nositi.

Njegove su priče zapravo crtice jer predstavljaju vrlo kratku proznu vrstu određenu samo naznačenim obrisom lika i događaja. Zato su neke njegove pričice – crtice bliske anegdoti i skici jer teži oblikovanju naizgled nevažnih događaja. Sviličić nas želi upozoriti na svoj tihi, mirni, nenametljivi, profinjeni način na moguće dublje značenje i poruku svojih pričica koje su se duboko utisnule u njegovu podsvijest i koje ga progone i u zrelim godinama, ali ih se on pokušava i uspijeva riješiti onako kako najbolje zna i umije. Zato su njegove priče za dušu često i anegdote sažeto, kratko i duhovito napisane, ali nikada nisu i zajedljive, iako anegdote imaju i tu odliku.

Te njegove priče sažeto ocrtavaju određene trenutke i sredine i likove, a vrhunac radnje ili poenta ili poruka nalaze se na kraju priče. U njegovim porukama, dakle, nema žalca, nema oštrice i to je zapravo ublažena pričica, ponekad manifestirana kao anegdota, ponekad kao humoreska ili vic ili jednostavno ozbiljna priča, ali priča koja ima svoju dušu koja pulsira, diše i mi je osjećamo, a to je važno. Ima u tim pričama i esejističkog i znanstvenog kada nam govori o temama kojima se on bavi u životu.

On pokazuje i sklonost da izrazom postigne i umjetničke dojmove i u tome savršeno uspijeva.

Zbog svih ovih razloga, a ima ih još koje nisam u ovom kratkom prikazu stigla uklopiti, moja preporuka je: Čitajte Male priče za dušu Marijana Sviličića!

Ljubica Šego

————

RAZGOVOR UZ KAVU (Male priče za dušu II)

Priznavali to ili ne, ali odavno smo bili više od znanaca, a nadam se da će tako i ostati. Oboje smo imali teško djetinjstvo i teške prošle živote. Često nam se putovi ukrštavaju zbog karmičke povezanosti. Najvažnije u svemu tome je što s punim razumijevanjem bodrimo jedan drugog, davajući si međusobno komplimente poput toga da imamo što svijetu reći i pokazati. Njemu sam sve o sebi mogao reći, a i on meni o sebi jer smo znali da ni jedan ni drugi te informacije neće zloupotrijebiti.

Tako je i sada, i u ovome životu. Uživajući u ponovnom susretu i ispijajući kavicu u jednom malom kafiću u Tkalčićevoj ulici, započeli smo razgovor s temom o sadašnjoj situaciji u svijetu i kod nas.

– To što precjenjujem konstruktivnu neakciju je jako bitno. Mi smo kroz čitavu povijest i danas preaktivni. Previše se množimo, previše jedemo, previše izgrađujemo, zagađujemo okolinu…, a premalo cijenimo one ljude koji pametno pričaju i meditiraju – čak mi zapadnjaci preziremo takve ljude. Što bi tek bilo od Majke Zemlje da preko noći ne spavamo i sanjamo.

Cijenim konstruktivnu neaktivnost jer znam i osjećam kolika je to dobrobit ne samo za mene već i za čitav svijet. Mnogi ljudi još uvijek ni ne znaju što je to, a kamoli da se upuštaju u takvu aktivnost.

Promatrajući za susjednim stolom djevojku i dečka u skupoj odjeći i obući po najnovijoj modi, nehotice sam se podsmjehnuo što je primijetio i moj prijatelj.

Začuđeno me je pogledao, prekinuvši izlaganje i upitao: – Zašto si se podsmjehnuo?

– Upravo ju je zaprosio, a oboje u sebi nemaju ni trunke ljubavi, koliko u ovom času mogu primijetiti.

-Kako znaš?

-Shvatio sam promatrajući njihove aure, geste i pokrete tijela. Ne možeš davati nikome ljubav koju u sebi nemaš, a oni ih oboje nemaju. Novcem i bogatstvom ne možeš kupiti ljubav, prosvjetljenje i zdravlje, ako na tome ‘krvavo’ ne radiš. Prosvjetljenje i ljubav su stanja svijesti koja se probude poput pritiska gumba na šalteru. Recimo: da upališ lampu u sobi nikakva ti filozofija neće pomoći. Upaliti lampu pomoći će ti jedino fokusirana namjera na pravom mjestu i opušteni umjereni pritisak prstom na strujnom prekidaču da poteče struja u ispravnu žarulju. To ništa nije neobično jer svaki dan to radiš pa i ne posumnjaš da se lampa neće i ovaj put upaliti. Isto važi i za ljubav i prosvjetljenje.

-Odakle ti to znanje? – upitao me sa željom da nastavimo ovaj zanimljiv razgovor.

– Do ovih spoznaja došao sam čitajući puno knjiga, i to između redova, ne samo kao neko lako štivo poput romana i primjenjujući te informacije u svakodnevnom životu, naročito, u meditaciji i masaži. Na primjer: kada se ogrnem dekom za vrijeme meditacije, bolje i lakše meditiram jer manje gubim toplinu, a toplina moga tijela budi moj kundalini i ostale energije koje kruže mojim tijelom. Kada masiram, stvorim ugodan ambijent oko sebe, stavim na pod deku i plahtu da me ne žuljaju koljena i pokušavam osloboditi osobe koje masiram od lažnoga srama jer, kada je moja klijentica opuštena, tek onda ima zdravstvene koristi od tretmana.

– Kako prepoznaješ te situacije kod klijentica i kako ih toga oslobađaš?

Moj prijatelj htio je nešto novo naučiti.

– Hvalim masažu i govorim o korisnosti masaže. Govorim im da trebaju voljeti svoje tijelo, brinuti o njemu, riješiti se sramežljivosti, više ga njegovati, zdravije se hraniti. Prihvaćajući sebe onakvima kakvi jesu, mršavi ili debeli, stari ili mladi, zavoljet će i oni sami sebe sa svim svojim manama i vrlinama.

Nisam htio izvući iz rukava svoje zadnje adute pa sam mu rekao:

– Kada ti naučiš mene kako se vodi preporađanje ja ću tebe kako se masira.

Skrenuo sam temu o meni pa sam ga upitao:

-Kako si ti došao do prosvjetljenja, odnosno, iskustva pravoga ‘ja’ u sebi?

– Isto kao i ti. Puno sam čitao i radio na sebi – od joge do sviranja na gitari. U mnogim duhovnim knjigama čitao sam da trebamo biti svjedoci svoga života i svojih aktivnosti. I kad god bih naišao na takav tekst, uplašio bih se, dok bi jedan dio mene to odobravao. Uplašio bih se zbog toga što se nigdje ne opisuje na razuman način tko i što je svjedok, već ono što nismo mi – iluzija koja nas veže.

Puno se govori i piše o iluzijama, a o našem pravom ‘ja’ jako malo. Tko ga nije doživio, taj ne shvaća o čemu se tu zapravo radi. Teško je prepoznati u svim tim knjigama da je svjedok u biti spoj našega maloga ‘ja’ s velikim ‘ja’. Gdje nestaje naš ego, pojavljuje se ljubav, svijest i sve mogućnosti. Samo trebamo ući svom sviješću u naše središte pluća, odnosno, duhovnoga srca i promatrati naše disanje. I to je sve. Automatski postajemo prosvijetljena bića – postajemo jedno s Bogom Stvoriteljem, Bogom sat chit anandom – Bogom svih mogućnosti, a sve ostalo odlazi od nas, postaje periferija koja je tu i ne mora biti jer će kad-tad otići, bilo to neka bol, neka ljutnja, neka glad…

– Nisi mi odgovorio na pitanje, bio je uporan moj prijatelj.

– Nekada sam davao savjete i činio svakakve druge gluposti. Danas vidim, ako me oni sami nešto ne upitaju, ja im ne solim pamet. Dovoljan je moj primjer, moja vedrina, moj unutarnji osmijeh, moja ljubav… da se to isto probudi u mojim klijenticama, ako u sebi imaju iskru toga što im ja svojim životom pokazujem.

—————————————–

Marijan Sviličić

Marijan Sviličić rođen je u Splitu, 14. travnja 1958. Roditelji su mu porijeklom s otoka Visa, gdje je i sam živio prve tri godine života. Nakon toga selio se u Gospić, zatim u Pulu za koju ga vežu prve lijepe uspomene u životu i Zadar, gdje je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Višu školu završio je u Zagrebu… Posvetio se raznim alternativnim duhovnim tehnikama.

Astrologijom i meditacijom počeo se baviti već u gimnaziji. Čitao je sve knjige o tim temama koje su mu došle u ruku. U to vrijeme počeo je pisati duhovni dnevnik, prepisivati zanimljive i korisne citate velikih pisaca i duhovnih učitelja.

Završio je tečajeve transcedentalne meditacije, komaja škole yoge, nove akropole i masaže, bio je na intenzivima prosvjetljenja i preporađanjima. Sklonost prema tim područjima i prirodna nadarenost vodili su ga k stalnom učenju i usavršavanju, kako bi mogao što više pomagati ljudima da budu zdravi i sretni.

Smatra kako čovjek treba ići srednjim putem – ni u čemu pretjerivati – biti fleksibilan i stabilan. Sve što se događa treba gledati s više strana i izabrati onu u kojoj ima najviše srca!

Posebna mu je ljubav kinesko-japanska igra Go koja razvija kreativnost, inteligenciju, koncentraciju i duhovnu ravnotežu. Go pomaže da se iskorijene loše navike i krivi životni stavovi, uči nas da se veselimo pobjedama, a gubitke primamo mirno i dostojanstveno sa znanjem da iz njih najviše učimo.

Danas živi u sretnom braku u Zagrebu, gdje radi ručne masaže, izrađuje razne horoskope (životne, karmičke, godišnje i paralelne),… i dalje piše priče.

Marijan Sviličić, Zagreb, Braće Domany 8

Kontakt:

e-mail: marijan.svilicic1@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Sreću treba uhvatiti”, Marijana Sviličića