Imati ću to na umu! (iz knjige “Idemo u Botswanu”, Borisa Golića)

Ne bojim se ja smrti, nisam ja baš nekakav junak, ali nisam ja ni kukavica. U jednu ruku sam racionalan, a u drugu sam emocionalan. Takva me je majka rodila, takav sam ostao, takav sam i danas. I ne znam jesam li ja dobar čovjek, loš čovjek ili sam đubre od čovjeka. I ne znam griješim li ja svjesno ili nesvjesno? Ali nisam bolestan što se toga tiče. I što još mogu reći nego da sam do nedavno bio zaljubljen, a da ću od nedavno biti sam i napušten. Do nedavno sam bio otvoren i susretljiv, a od sada ću biti zatvoren, svadljiv i ćudljiv. Jer se neću seksati, jer neću imati na raspolaganju moje japanske ljubavi. Pa ću biti svadljiv i razdražen i režat ću na ljude i moju okolinu. To je radi toga.što sam smislio plan kako izbjeći smrtnu kaznu ovdje u Japanu. Jer treba izvući živu glavu, ali i najbolje iz života kojeg imamo. Stoga ne znam je li za mene dobro ili je loše što je Japan pogubio vođu kulta Sudnjeg dana, Shoko Asaharu, odgovornog za napad sarinom u tokijskom metrou. Jer ako oni nemaju nekog drugog za pogubljenje, ako nemaju koga objesiti, mogli bi mene pogubiti po kratkom postupku. Jer i ja sam po njima počinio okrutan, gnjusan i izopačen zločin, tukao sam makakije i pokušao sam se obračunati s japanskom legendom ili nenadmašnim Godzilom.

Pitao sam Akiko što da radim, a ona je odgovorila da čekam. Rekao sam joj da neću čekati, čeka se božja milost, pa ja nemam što čekati jer ja sam se rodio u socijalizmu, a ne u istočnom grijehu. Jer ja se nemam što nadati spasenju, neće mene nikakav Bog spasiti. Stoga mi je Akiko obznanila da ne ide sa mnom u Hrvatsku. To je za nju sve nerazumljivo. Ja sam malo promislio i shvatio da me ništa lijepo ne čeka u Hrvatskoj, da me tamo čekaju svakodnevne muke i nepravde. Naime, ja sam nekad imao plaću veću od 1.000 eura, a sada ne dobivam prijevremenu mirovinu ni 300 eura. Gdje je tu pravda? Nema je. Pa mi se uopće ne ide u Hrvatsku. Nemam koga ni pitati: zašto je to tako? Zašto kod nas vlada korupcija i nepotizam, stranačko uhljebljivanje i klijentelizam, a sirotinja živi kako živi? Zašto kod nas vlada loše upravljanje, zašto nad nama vladaju bezveznjaci? I nije nama loše prije ili od 1990. godine, tada smo još živjeli kako tako. Nego nama je loše krenulo i sve je otišlo nizbrdo od 2000. godine i od tada su krenula naša zla vremena.

Jer od tada se bavimo našim domoljubljem, našim Domovinskim ratom, našim kultom rata, našom mržnjom prema Srbima, od tada smo u stalnim verbalnim i neverbalnim sukobima sa Srbima. I nikako da poboljšamo odnose sa Srbima. I uopće se ne bavimo našom korupcijom, jer kažu da smo mi najkorumpiraniji u Europskoj uniji. Samo o tome se kod nas ne smije govoriti, mi ne smijemo govoriti o hrvatskom mitu o 200 obitelji. To je valjda bio početak ili začetak naše korupcije. S time je sve počelo. Mi ne smijemo demontirati tu mitologiju iz devedesetih godina, zbog nas samih ili zbog nečeg drugog. A što se tiče UN – ovog izvješća o sreći, mi smo jedna nesretna zemlja. Nismo baš krajnje nesretna zemlja, nego smo malo manje nesretna zemlja. No, ja s tim ne želim imati išta, pa idem u Botswanu ispirati srebro, zlato i dijamante. Jer ja se osjećam duhovno i tjelesno zdravim, jer ja sam još u radnom stanju, a ovdje kod nas posla nema. Pa sam se sjetio da je negdje u bijelom svijetu moj prijatelj Coco, pa sam i ja odlučio ići k njemu, to jest u Botswanu. Sjetio sam se kada mi je on rezignirano govorio:

„Ne mogu ovdje izdržati.“

„Ne mogu ni ja, ali šutim i trpim.“

„Ja to više ne mogu izdržati.“

„Imaš li rješenje iz te situacije? Ne misliš se valjda ubiti? Ja ti ne odobravam samoubojstvo.“

„Idem ja u Botswanu. Tamo me neće nitko tražiti.“

„Tko bi te trebao tražiti?“

„Ne znam. Vjerovnici.“

„Idi što prije. Nemoj ništa čekati. Ako misliš da je tamo tvoje blagostanje, ako misliš da ćeš se tamo izliječiti od svoje tjeskobe i tuge, da ćeš pronaći jedan ili dva dijamanta, onda idi tamo. Možda da si prethodno išao na Muru i Dravu i tamo ispirao zlato?“ „Kažu da je neki tragač rekao da mu je rekord 5 grama zlata za 6 sati.“

„A što bi ti htio?“

„Kažu da su u Botswani otkrili treći dijamant na svijetu, a tamo na Dravi moraju se poklopiti vremenski uvjeti: nizak vodostaj i lijepo vrijeme i onda nađeš 5 grama zlata. To je nekih 200 eura, to nije ništa ili je to zanemarivo.“

„Onda moraš ići u Botswanu.“

„Onda idem u Botswanu.“

Pa smo se mi oprostili uz još pokoje pivo, nismo zapjevali, nego smo pustili pokoju suzu i Coco je otišao netragom u Botswanu. Ja sam se tada sjetio svih mojih umrlih prijatelja: Bambija, Migule, Bolana, Roma Dragančeta, električara Drageca, Bunderle, Mađara i automehaničara Josipa. Odlučio sam otići do gradskog groblja i do križa. Tamo sam se pomolio za sve njih, ali i za Cocu. Jer mislio sam da ga viđam po posljednji puta. Za mene je to bilo bolno i teško. Gotovo kao moja rastava sa ženom, pa ipak sam ja s njom živio više od 30 godina, a Cocu sam znao gotovo 50 godina. I sada tih 50 godina odlaze uludo i niz vjetar. I sada se moram pripremiti na neminovno i na njegov odlazak. I naravno da osjećam sjetu i tugu. Pogotovo stoga što ne radim, imam puno slobodnog vremena na raspolaganju i mogu misliti o čemu god, jer više ne mislim o poslu, a ni o mojoj bivšoj ženi.

Osjećam strah od samoće, bojim se za sebe, sve mi je neizvjesno, ali za Cocom ne idem. Jednostavno mi se ne da ići u Botswanu, ne vjerujem da ću pronaći neki svoj dijamant. Jer tamo ljudi pronalaze dijamante, tamo ljudi pronalaze svoju sreću. Dovoljno je pronaći jedan ili dva dijamanta i već si neizmjerno bogat. Stoga sam ja otišao u podrum i tražio sam ašov, kada sam ga pronašao, išao sam do Coce da mu ga dam, ali on je već otišao. Pitao sam se je li to najveća ljudska želja pronaći dijamant ili dva? Da li mi žudimo pronaći dijamant od 10, 20 ili 100 grama? I pitao sam se hoće li Coco biti sretan ako nađe dijamante? Hoće li on imati koga s kim će to proslaviti? Hoće li mu time biti ispunjen život ili neće? Hoće li se on riješiti svoje patnje i svojih trauma? Hoće li se on riješiti svojih briga, kompleksa, frustracija i napetosti? Hoće li on doživjeti najbolju verziju sebe?

A ja ne znam kome bih u Japanu trebao izreći riječi Filipa Filipovića:

„Milost ne tražim, niti bih vam je dao.“

Ali Japancima sigurno ne bih dao milost, jer ja sam usrećivao njihove sugrađanke. Donosio sam sreću, prvo Hani, pa Ichko, pa Akiko, a oni mi sada žele udijeliti smrtnu kaznu. To nije pravedno, ali tko danas drži do pravde? Ja sam mislio da je Japan pravna država i vladavina prava, ali ona to nije. Za razliku od toga Hrvatska je pravna država na godišnjem odmoru. Jer zvanični godišnji odmori počinju u lipnju i traju do kraja kolovoza. Uz to treba uzeti u obzir mjesec dana nerada za Božić i Novu Godinu, za Uskrs i za državne praznike. I kada se kod nas zakaže nekakvo saslušanje, događa se da od tri svjedoka barem jedan se tome ne odazove ili ne dođe glavni okrivljenik. Tako je to kod nas, ne znam kako je to u Japanu, ali nemam ni želju doznati to. Uopće se ne pitam da li i kod njih policija radi jednu istragu, istražni sudac drugu, a odvjetništvo treću?

Stoga, ako treba umrijeti, nije me strah, sutra ću umrijeti, ali uludo neću umrijeti. Stoga, briga mene za japanske zakone, briga mene što sam ili nisam kritizirao njihovu vlast, briga mene što će me oni proglasiti teroristom, što će me oni proglasiti sljedbenikom kulta Sudnjeg dana, sljedbenikom Shoko Asahare koji je u tokijskoj podzemnoj željeznici podmetnuo nervni plin od kojeg je umrlo 13 ljudi, a ozbiljno se ozlijedilo na tisuće ljudi. Moj navodni grijeh je da sam samo otjerao makakije i tražio sam Godzilu, ali ga nisam našao. To nije nešto ni najgore, ali ni najbolje u mom životu, ali morao sam to učiniti da bi Ichiko mogla ići na posao. Brinuo sam se za nju i htio sam joj glumiti junaka. Znam da više ne živim s Ichiko, ali to je to što jest, od toga se ne može pobjeći. A ja sada moram pobjeći i od Akiko, to me i brine jer nam je konačno krenulo. S njom se vrlo dobro slažem i žao mi je što je moram napustiti. Jednog dana kada ona ode na posao, napisat ću joj oproštajno pismo i otići ću u tokijsku zračnu luku, a kako ona neće u Hrvatsku, nego čeka japansku mirovinu, to će biti naš rastanak.

Također ja želim spriječiti ili izbjeći moju smrtnu ili doživotnu kaznu. Kao što me ne privlače koncerti Severine, Jelene Rozge ili Petra Graše, a privlače me koncerti Petera Gabriela, Jethro Tulla, tako me ne privlače montirana suđenja i montirano udjeljivanje kazne. Ujedno, dosta mi je kletvi i prokletstava. Dosta mi je mojih i tuđih laži, pokušat ću živjeti s istinom. Pa nazivam Cocu u Botswanu i kažem mu da ću doći k njemu. On mi odgovara:

„Što ćeš mi ti? Ovdje su prevelike vrućine i tko nije na to navikao, ima problema s tim. Inače, mogu ja bez tebe.“

„Ovdje u Japanu će me osuditi na smrtnu kaznu. Ovdje će me objesiti, a u Hrvatsku ne mogu zbog lude Mice.“

„O kakvoj ludoj Mici pričaš? Ništa te ja ne razumijem.“

„Luda Mica se prvo žalila da joj nisam omogućio višestruka sladostrašća, a sada me tuži da sam je silovao, da sam joj narušio čast i poštenje i da sam joj nanio duševne boli i to bi me, brat bratu, trebalo koštati nešto preko 400.000 kuna.“

„Ako je tako, a ti dođi. Biti ćeš vodič i gonič slonova i lavova. Samo znaj i naše su žene lude ili su zaražene HIV- om, pa ti radi s njima što hoćeš.“

„Daj nemoj se šaliti. Imam ja mirovinu, a i prodao sam ja djedovinu i očevinu. Što se žena tiče, želim se od njih odmoriti.“

„Onda dođi.“

„Nego, kako se dođe do tebe. Bio sam u tokijskoj zračnoj luci, ali nisam našao let za Gaberone.“

„Traži kartu za Johannesburg, a kad tamo dođeš, lako ćeš za Gaberone.“

Pa sam ja dogovorio kartu za Johannesburg, jer meni se iz raznih razloga ne ide i ne vraća u Hrvatsku. Nisam ja ni oprezni optimist, ni razočarani pesimist. Ja sam realan, briga mene za hrvatski turizam, briga mene za našu lažnu statistiku, mene zabrinjava to što sve drastično poskupljuje, a naš premijer tvrdi da nije tako.

A ja više ne mogu slušati naše zvanične i nezvanične laži. Ja vidim da se naše gospodarske aktivnosti usporavaju, a naš premijer tvrdi suprotno. Vidim da cijene rastu, da imamo enormnu inflaciju, da hrana poskupljuje, da energenti poskupljuju, da smo u recesiji ili stagflaciji, a naš premijer tvrdi suprotno. Briga mene i za Schengen i za euro. Niti ću ja imati koristi, ali ni štete od toga. Uopće nisam optimist što se toga tiče. Jer znam da ću imati prijevremenu mirovinu od 300 eura i to mi neće biti dovoljno za život. Pa ću tako imati težak život da ne može biti teži. Stoga, želim biti izbrisan iz naše knjige povijesti i krenuti novi život u Botswani. Ili se tu primiriti dok ne doznam što će biti sa mojom sudbinom u Japanu. Možda se tamo vratim, ako se pozitivno odvije moja sudbina u Japanu. No, kad sam sletio u Gaberone, moji ciljevi su se drastično promijenili. Morao sam prihvatiti ondašnje uvjete i morao sam se prilagoditi na Darwinovu evoluciju, na to da samo najjače jedinke opstaju.

Više nisam imao strpljenja slušati japanske šamanske ceremonije pozdrava nove godine. Briga me je bilo za ceremoniju pročišćenja cvijećem, tamjanom i zmijama. Briga me je bilo za mir sa sobom i drugima. Ja znam da je sreća u mom životu otići u Botswanu i tražiti dijamante. Samo ja neću puno kopati, kopat ću malo, pa ako nešto nađem, dobro, a ako ništa ne nađem, onda ništa. Biti ću sretan pronašao ja dijamant ili ga ne pronašao. Sve to ide u životni staž. Bitno je nešto raditi, a hoću li pronaći dijamant, srebro ili zlato, to sad nije važno. Cuello kaže da treba dosegnuti glas djeteta, a ja sam ga već dosegao time što sam se odlučio za kopanje zlata i dijamanata u Botswani. To su moje nekakve ludosti iz djetinjstva: biti kopač zlata, srebra i dijamanta. Ne umišljam da ću postati bogat kao braća De Beers ili Oppenheimer, ali zašto ne izazvati sreću kad mi se život i tako ne odvija po planu nego po sudbini. Pa dolazim ne u taj rajski vrt, nego u tu pustinju u doslovnom smislu.

Izgleda da je osim mene tu u Botswanu doletjela skupina safari turista, pa su im vlasti u Botswani pripremili plesni doček ili dernek na njihov način. Muški su skakali u vis ili dalj, ili su bubnjali, udarali na nekakve klepetaljke i čegrtaljke i lupali u zvona. A žene su plesale i dijelile vijence s cvijećem, prije toga mora da su pripremale hranu, rađale ili podizale djecu. Jer su se nekako doimale umorno. Za mene to nije bila glazba koja daje dušu svemiru i krila umu, kako bi rekao Platon. Pa sam ja odmah pobjegao do carinskih službenika, koji me pitaju:

„Imate li što za prijaviti?“

„Nemam.“

„Prođite dalje!“

Nakon što sam vlastima u Botswani objasnio da me je trebao dočekati Coco, da sam ga ja tražio po okolnim farmama, ali ga nisam našao. Inače, on mi je trebao sve objasniti, njega nije nigdje bilo, a uzgred rečemo nisu ga ni oni mogli pronaći. Pitali su me što ja želim od njih, nisu bili kao Amerikanci koji pitaju što ja mogu učiniti za njih. Pa sam rekao da sam ovdje došao raditi. Ti službenici me pitaju:

„Što bi vi radili? Mi nemamo zavod za zapošljavanje, pa se mi i time bavimo.“

„U Hrvatskoj imamo Zavod za zapošljavanje, ali on ničemu ne služi, a ja bih radio bilo što. Imate li vi stranicu za pretraživanje posla?“

„Nemamo. Nema nam je tko sastaviti.“

„Mogu vam je ja sastaviti?“

„Imamo mi našeg čovjeka za to, samo on nikako da to napravi.“

Onda su oni malo razmišljali i kažu:

„Biste li vi kupili neku našu farmu goveda? Biste li vi kupili farmu kikirikija?“

„Koliko to košta?“

„To su vam velike farme ili rančevi.“

„Koliko to košta?“

„Nekoliko stotina miliona pula.“

Odlazim do tečajne liste, nešto računam, pa kažem:

„To je za mene preskupo.“

Botswanski službenici, nakon dugog premišljanja kažu:

„Da vi ne bi kopali i iskapali zlato, srebro i dijamante. Ne želite li se vi obogatiti? Nedavno je kod nas pronađen dijamant od 111 karata, to je drugi najveći dijamant na svijetu.“

Odgovorio sam:

„Da i ja se želim obogatiti i ja želim pronaći takav dijamant.“

Nekako preko volje sam od njih dobio koncesiju na neku malu parcelu u delti Okavanga. Pitali su me:

„Znate li gdje je to?“

„Ne znam, ali saznat ću.“

I još su mi se ti državni činovnici smijali, jer takvi su svi državni činovnici. Oni imaju siguran posao, a ostali su za njih nesretnici kojima se treba smijati. Uz to, oni se boje njihovog arhetipskog narativa, relikata iz prošlosti, njihovog praznovjerja i raznih njihovih atavizama. Oni se boje smijati zlu u lice, pa se smiju drugima koji umjesto njih idu u divljinu ispirati zlato, srebro i dijamante, bez obzira na opasnosti, bez obzira na njihove arhetipove, atavizme i opasne životinje. Kažu oni:

„Neka netko drugi živi svoj kaotični poriv za životom, ne moram ja. Ja ću naše velike mitske laži svesti na najmanju mjeru. Možda sam i ja paganin, ali imam ja siguran posao, pa se drugima mogu smijati i mogu mu dijeliti savjete.“

Pa mi taj botsvanski birokrat kaže:

„Bojte se vi nilskih konja, nosoroga, slonova, lavova, tigrova, zmija, guštera, čudnovatih riba, škorpiona i ostalih nemani. Bojte li se vi naših komaraca i ce ce muha. Bojte se vi naših opasnih paukova, crne udovice, velike tigraste ribe, zmijske ribe i pirana.“

„Kod nas bi neke od tih životinja bile zaštićene vrste i kaznilo bi vas ako ih se nemilosrdno ubija.“

„I kod nas je takva situacija, ne možeš ubiti slona, neku rijetku pticu, gmaza, vodozemca, nilskog konja i nosoroga. Ne možeš ubiti neke kukce i neke rakove. To su kod nas zaštićene životinje jer su u opasnosti od izumiranja. Radije vi izbjegavajte te opasne životinje. Imate li vi kremu protiv komaraca?

Znate naši komarci imaju Virus Zapadnog Nila.“

„U Japanu sam kupio kremu protiv komaraca. Ja ozbiljno shvaćam tu prijetnju i želim se pridržavati pravila da komarci prenose Virus Zapadnog Nila. Osigurao sam se ja japanskim kremama.“

„Kažu da ličinke poplavnih komaraca mogu izdržati deset godina suše, a onda se aktiviraju.“

„Kažem vam da sam se pripremio za borbu protiv komaraca.“

Još sam im samo odgovorio našu mudru poslovicu:

„Koga zmija ugrize, taj se i guštera plaši.“

Na što su se oni u svom strahu od svega, nasmijali. Jer oni su poznati po tome da koriste iscjelitelje, vidovnjake i čarobnjake. Da mogu oni bi pozvali Vidovitog Milana, što god to bilo i što god to značilo. Jer za njih je to osnovna potreba i oni vjeruju da je netko na njih bacio urok ili prokletstvo ili će to učiniti.

Jer ovdje u Botswani dovoljno je da te ugrize komarac i odmah ti on prenese virus Zapadnog Nila, dovoljno da te ugrize ce – ce muha, dovoljno da te ugrize crna udovica, da te ugrize otrovni škorpion ili da spavaš s HIV –om zaraženom ženom. Valjda je to najopasnije što može biti, pa mi taj botsvanski birokrat kaže:

„Bojte se i naših žena, jer većina ima HIV ili AIDS.“

„Imat ću to na umu.“

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godina – „Posljednji Podunavski Švabo”; „Poplava”; „Kako uništiti grad Vukovar”, „Ustaše i četnici među nama”; „60 plus” i „XXL”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .

2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”

2022.godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.

2023. godina – „Idemo u Botswanu”

———————————-

Preuzmite knjigu – “Idemo u Botswanu”, Borisa Golića