Uopće ne čitam crnu kroniku. Ne pratim ni događaje u zemlji i svijetu jer je sve puno nekakve negative. I bez toga, život mi je dovoljno negativan, crn, taman i mračan. Dovoljno sam ustrašen i uplašen od svega toga. Inače, možda bih nešto uočio da sam pažljivo čitao crnu kroniku u večernjem ili jutarnjem listu. Trebao sam se ipak više informirati o tom mom novom podstanaru – strancu. On je neodgovoran do krajnjih granica i s njim je život možda zanimljiv, ali i neizvjestan. Stoga, će netko reći da sam si sam kriv za nevolje koje su me snašle, stoga će netko reći da trebam jesti i pojesti ono što sam si sam skuhao i zakuhao.
I nema mi druge. Koliko god bio blagonaklon, dobronamjeran i dobrohotan, to ta druga strana koristi kao moju slabost. I što si ti blagonakloniji, popustljiviji i dobrohotniji, to netko smatra da si slabiji i da to treba iskoristiti i da te treba iskoristiti.
Jer kod nas vladaju dvije različite istine o svemu, pa tako i o tome i ta dva različita povijesna lica. Ako sretneš ortodoksnog Hrvata ili Rvatinu, on će ti pričati o obrambenom i oslobodilačkom ratu za neovisnost i cjelovitost, o balvan revoluciji i agresiji na Hrvatsku, a ako sretneš ortodoksnog Srbina, on će ti pričati o srpskom egzodusu, etničkom čišćenju i protjerivanju golorukog srpskog stanovništva.
A ja više ne želim slušati ni jednu, a ni drugu istinu i ničije laži. Dosta mi ih je. Naime, stigao mi je pridošlica, sa mnom će dijeliti moje troškove i režije i ja mu se radujem i njime se bavim i njime sam opčinjen. Inače, svi od nas odlaze. Svuda vlada pustoš i svuda vlada nekakva anarhija. Ja sam ostario, nekako u svemu plivam, pa ću tako plivati zajedno s nekim, s tim mojim novim podstanarom.
Kažu da postoje ljudi koji nalaze zadovoljstvo kada nekog prevare, kada nekog opljačkaju i kada nekome nanesu nekakvo zlo. Nadam se da moj podstanar, taj pridošlica i taj stranac, nije takav. Ja sam sada u fazi da svodim sa svima račune, oni koji su mi dužni, od njih potražujem, a onima kojima sam ja dužan, njih isplaćujem. Tko zna koliko ću još živjeti, a volim se sa svima razdružiti i biti u Božjem miru. S dugovima izmiren i od svega opušten. Ne želim ja da me nekakva bolest preduhitri, pa da nekome ostanem dužan. Želim sve predvidjeti i želim sve riješiti prije smrti. I želim osjetiti kakvu – takvu toplinu svoga doma. To mi nitko neće narušiti i u tome me nitko neće spriječiti. Ne dam se ja, dok mogu. Nema mi tko što praštati i oprostiti. Svoje račune revno i uredno plaćam.
No, još jedno sam shvatio, svi bi se mi htjeli baviti ili ne bi htjeli s Proustom ili Faulknerom, ali da bi shvatili našu stvarnost, našu sliku o nama, trebali bi čitati Ivana Raosa i njegove: „Prosjake i sinove.“ Tamo su istine o nama, tamo su karakteri ljudi koje srećemo u našim životima i tamo ćemo sresti prosjake, krijumčare, švercere, galantare i torbare po imenu ili nadimku Prpa, Kikaš, Potrka, Vrtirepka, Škiljo ili Matan.
Tamo ćemo sresti vucibatine i zgubidane raznih vrsta. Tamo ćemo sresti naše tajkune, one koji to žele postati i koji nam se žele pretvoriti u našu gospodu i naše gospodare. I tamo, u srcu Imotske krajine ili neke druge Krajine, ili nekog drugog ruralnog centra, je centar našeg svijeta i vrilo naše mudrosti. A da to djelo „Prosjaci i sinovi“ nije napisano kao roman, onda bi sve te priče, zgode i nezgode slušali u deseteračkim pjesmama ili u dvostihu gange. No, netko za to ima želudac, a netko nema.
Da dočaram sve to, evo i nekoliko riječi:
„Kenzuli, menzuli, štene deri, bez rasteri, gurambeli,
cicinmeli na imeli, krst ne jeli, vraže seli!
Babiutra cicinputra starikurta, a jasutra,
rog unutra!
Eto miš,
vraže, iš!“
Pa tko voli, neka izvoli! Ja to niti shvaćam, a niti razumijem. Ili to donekle razumijem, a baš i ne shvaćam. To je meni jednako strano i daleko kao Proust i Faulkner.
Mogu samo reći da nekome odgovara ta estetika, a nekome ne odgovara estetika Prousta i Faulknera, a nekome ništa ne odgovara. Meni recimo, ne odgovara, ni jedna, a ni druga estetika. Ja sam za umjereniju varijantu i istinu o svemu. Volim dobru i uzbudljivu priču, volim malo filozofije i volim kada se to sve dobro upakira i kada se sve pozitivno razriješi.
Ne želim slušati razne kamenjarske nazovi mudrosti, a ne volim slušati ni salonske istine i istine o kolačiću koji budi uspomene, ushićenja i velika sjećanja i sve se to opiše u knjizi od 300 ili 400 strana. Već sam naslov knjige „U traganju za izgubljenim vremenom“ mi se ne sviđa. Ja bih nešto vedrije i veselije. Dosta mi je reminiscencija, sjećanja i kopanja po prošlosti. To mi je skoro kao „Bespuća povijesne zbiljnosti“, ma što to bilo i ma što to značilo.
Inače, briga me za bilo čiju istinu, briga me za wikipediju i za bilo čiju povijest. Ako netko tvrdi da si je svatko kriv za nevolje koje su ga snašle, onda je valjda tako. Jer tko laže, taj ubija i krade, a meni je dovoljno i naših argumenata, laži, ubojstava i krađa, a i tuđih. Meni je dosta tih raznih rašomonskih istina i laži. Neka se naši već dogovore sa Srbima i neka nađu i iznađu nekakav kompromis i kompromisno rješenje. Dosta nam je trauma i patnji. Meni sve to stvara bol, želim to zaboraviti i pohraniti negdje u svoju nekakvu daleku prošlost.
Briga mene što će za raspad nekadašnje tvorevine Jugoslavije, netko reći razdruživanje. Briga mene za Memorandum SANU, JNA i za pobunjene Srbe i njihove bune, ustanke i pobune. Briga mene što je Hrvatska oduzela Srbima status državotvornog naroda, a ovi krenuli u velikosrpska osvajanja na liniji Virovitica, Pakrac, Karlovac, Ogulin i Karlobag.
I zbog svega toga, ostaje ono ključno pitanje za odnose Hrvata i Srba i ključni spor oko Oluje. Jeli ona oslobodilačka vojno – redarstvena akcija ili je to bila agresija na Srbe i goloruki srpski narod? Je li tu bilo etničkog čišćenja ili nije bilo? Jesu li Srbi dragovoljno otišli ili nisu? Jeli se tu radilo o zločinačkom pothvatu ili nije? I zašto se u Hrvatskoj 4. kolovoza slavi kao „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, a u Srbiji kao Dan žalosti?
U posljednje vrijeme još je gora situacija sa ustašama i partizanima. Uvijek se netko nađe i govori nam da su ustaše bili pozitivci, a partizani negativci. Da su jedni počinili teške zločine nad drugima, a da su drugi bili male bebe. Uopće me ne zanima tko je bio mala beba i tko je počinio manje zločine. Brinem o svom životu i tražim rješenje za svoju tešku gospodarsku situaciju.
I kao što sam rekao, tražim podstanara i nekog s kim ću podijeliti svoje životne troškove i svoje režije. Niti se grijem na plin, niti baš koristim struju, ali mi veliki i abnormalni računi redovito stižu. Možeš ti štedjeti koliko hoćeš, državni činovnici su tu da ti pošalju te velike i abnormalne račune. Brige njih što si ti nezaposlen i što nemaš. Nego, ja sam počeo govoriti o strancima, pa ću i nastaviti. Kod nas se za sve strano i za sve sa Istoka kaže da je sumnjivog ili upitnog morala, a uz put kod nas vlada uvriježeno mišljenje da stranci smrde ili zaudaraju. Ne peru se, koriste cigarete i alkohol, pa valjda i od toga smrde.
Ne peru ni noge, ni potkošulje, a ni čarape. Valjda nama dođu i sa smrdljivim gaćama, a tamo se skorilo govno ili je sve od ustajale mokraće. Kažu naši ljudi, ako su ti stranci iz ruralnih krajeva, onda još jače smrde. Onda oni ne brinu ni za svoje govno, ni za svoj znoj, a ni za svoju mokraću.
No, ja sam se ipak držao svog milosrđa, svoje financijske nevolje i Biblije, i bilo me je brige jesu li ti moji stranci mesožderi ili vegetarijanci. Navodno da vegetarijanci manje smrde.
Držao sam se riječi iz Biblije u kojoj piše:
„Stranac bijah i primiste me. Gladan bijah, i dali smo ti jesti. Žedan bijah, i dali smo ti piti. Jer bio si bez konaka, i primili smo te na konak.“
Jednostavno, ja nemam strah od stranca, nisam ga do sada imao, i nisam ksenofob, nisam nacionalist, nisam šovinist, otvoren sam prema svim građanima svijeta i svi su mi ljudi dobrodošli. Pogotovo, ako će mi ti ljudi riješiti moje financijske probleme, uredno plaćati stanarinu i živjeti sa mnom u miru i slozi. Samo bih volio da taj moj podstanar ne bude primitivan, prost i sebičan i da sve oko sebe ne maltretira.
No, bez obzira na sve gore navedeno, primio sam neznanca i stranca na konak u svoju kuću, na radost mojih neprijatelja i na žalost mojih prijatelja. Naime, ti moji prijatelji i susjedi osjećaju iracionalnu ili racionalnu odbojnost i mržnju prema svemu stranom. Prema svemu što je rasno, spolno, nacionalno ili vjerski različito. Prvo se to javlja iz nekog stereotipa, pa iz predrasuda, pa iz straha, a onda iz mržnje. Jer kad sam primio tog neznanca na konak, on je branio i zabranio dolazak svim mojim prijateljima.
Bio je prema njima grub i neugodan, pa su oni zaključili da nisu dobrodošli i više me nisu obilazili. I naravno da su onda stvorili te svoje stereotipove, predrasude, strahove, fobije i mržnju prema Sulji. Nisam ja imao poremećaj, strah ili fobiju od stranca, nisam ja morao prolaziti taj period odrastanja, nego je taj stranac imao razne poremećaje, razne strahove i svoj malograđanski mentalitet prema raznim ljudima i prema mojim prijateljima.
A oni su me zaobilazili. Naime, taj moj podstanar je bio stalni gost naše crne kronike, bio je uvijek s nekim u sukobu. I naravno da ge je onda naš čovjek izbjegavao i htio ga izbjeći. Inače, kasnije sam doznao; gdje je bila neka prevara, tu je on. Gdje je neka krađa ili pljačka, tu je on. Ako netko nešto krivotvori, tu je on. Gdje je nekakvo zlo, tu je i on. A sve je to zbog toga što je naš čovjek ili nekakav naš stranac takav. Ili je nekome sluga, rob, pas ili je gad i probisvijet. Nema treće ili trećeg puta ili rješenja. Neće naš čovjek normalno raditi i normalno se ponašati. Naš čovjek ako nema gospodara, ako nekome nije pas ili pseći čovjek, onda se odmah otme kontroli i krene stranputicom. Briga njega što je to društvena sramota. On je nekakav ugursuz – nekakav nesređen i zapušten čovjek. I tu svoju nesređenost i zapuštenost širi oko sebe, ali i na druge.
A on se usput bavio pretkazivanjem i proricanjem sudbine, živio od milostinje, a često je nešto falsificirao i krao. I nije vodio računa o elementarnim pravilima ponašanja Bio je čovjek bez zakona i vjere, a usto je bio asocijalan i lijen. No, valjda se sve to meni događa s razlogom. I taj njegov dolazak, i taj moj pristanak na podstanarstvo i sve to vezano za tog mog novog podstanara. Svaki događaj ima svoju svrhu, a svaki neuspjeh je zapravo moja nova pouka kako se ne trebam ponašati. Ipak trebam slušati ljude i te moje susjede.
Neću ja, kao ostala pobješnjela masa Hrvata glasno ili gromoglasno vikati:
„Ubij Srbina ili Srbe na vrbe!“ Ili: „Ubij pedera!“
Jer u svemu tome ne mogu i ne smijem biti rezerviran. Ipak se i ja moram nekako dokazati. Ako je legalizirana mržnja prema Srbima ili pederima, moram se i ja na to odazvati.
Samo moje je dobro, tuđe ništa ne valja. I mora se biti primitivan da se to dokaže. A ako si primitivan, onda opravdano ili neopravdano maltretiraš sve oko sebe. Barem tako misle neki od nas. I zbog njih se mora stalno govoriti da ti stranci ugrožavaju naše tradicionalne vrijednosti, naš moral i naš život, ma kakav on bio i ma što nam on značio. Mora se stalno govoriti i o strahu od stranaca i o bojazni za naš život.
No, za sve je kasno. Kada se u nešto krene, od toga nema odustajanja. Ja sam krenuo u tu suradnju sa tim mojim podstanarom, jedino što je nisam verificirao u nekakvoj poreznoj službi. I dobro da nisam, jer bih samo imao dodatne troškove. Briga našu državu da li najmoprimac plaća, njoj je cilj da naplati porez od najmodavca, bez obzira ima li on novaca za porez ili nema. A moj najmoprimac mi uopće nije plaćao.
Taj moj podstanar se bavio svojim ratobornim domoljubljem, time da je on nekakav Veliki Rvatina. Samo i ti Veliki Rvatine su nam nekad simpatični, nekad nisu, a nekad su nam iritantni. Dovoljno je da nam iznenada i nekontrolirano poviču ili zaviču:
„Jesam li se ja za ovo borio? Gdje je tu pravda i zakon? Nekad smo trpjeli Srbe, a i sada moramo trpjeti nečije bezakonje. Do kada ću ja to morati trpjeti? Pitam te: a di si ti bio devedeset i prve?“
I ti ostaneš bez teksta i bez odgovora. Zapitaš se gdje si bio i onda zaključiš da si bio u nekakvom rovu s puškom, a gdje je taj koji to viče bio? Ne zna se i to nije bitno. Bitno je da on to konstantno nešto viče i galami i da je svima već probio uši. Pitaš se do kada će on to vikati i galamiti, a onda zaključiš da će on to vikati sve do tada do kada bude bilo efekta i koristi od svega toga.
Tješiš se da je dobro da taj ne viče da živimo u grijehu, da ne idemo redovito u Crkvu, da smo nekakvi veliki grješnici, da nismo posvećeni vjernici i da nećemo doživjeti raj na onome svijetu. Tješiš se time da taj nije nekakav puritanac ili čistunac. Dobro je da netko na nama ne trenira nekakvu strogoću, nekakvu disciplinu kičme, pa se moraš sagnuti ili pognuti pred njim. Dobro da taj trenira samo nekakav konzervativizam ili neokonzervativni klerikalizam, nekakvu ulično – crkvenu revoluciju, koju možeš i ne moraš slušati. Samo neće ni to dugo trajati, a i on bi htio uvesti svoj teror i svoje nedemokratske manire i pravila ponašanja.
Već bi on htio uvesti nas u svoj Srednji vijek, svakodnevno bi htio citirati Bibliju i moral iz te Biblije, htio bi uvesti svoj sudnji dan i pravila iz tog srednjeg vijeka. Naravno da se tu radi i o homoseksualnosti kao grijehu i o predbračnim odnosima kao još većem grijehu. I zbog svega toga bi se mi morali nekome ispričavati i kajati.
Svi bi bili nekakvi propovjednici i propovijedali bi nam moralnost i život bez grijeha. Dobro da taj moj podstanar nije takav. Međutim on se ne drži nikakvih društvenih pravila, nikakve pravde i nikakvih zakona. Drži do sebe, do svoje nekakve koristi i do svojih spinova. On bi htio pripadati zapadnoj civilizaciji i srednjoeuropskom kulturnom krugu, a ustvari su Istok Istoka. Nešto istočno i najistočnije. Neki crni mrak i mrkla tama. Bori se protiv svega i svačega, ne zna to čak ni definirati, ali glavno da se protiv nečega iracionalnog bori. Ne može se ni sa samim sobom dogovoriti, a kako li će sa drugima. I onda nam ide na živce i na jetru. I onda mi u sebi govorimo, a nekad to i glasno iskažemo:
„Sačuvaj nas Bože, kuge, gladi, rata i Velikih Rvata.“
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”
2022.godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.
2023. godina – „Idemo u Botswanu”
———————————-
Preuzmite knjigu – “Strah od stranca“, Borisa Golića
Knjigu “Strah od stranca“, Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem
kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/golic29.php te pažljivo
slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
