Predgovor
Bez obzira na to što radili, čime se bavili i o čemu promišljali, uvijek završimo u raspravi o vremenu. Zašto je vrijeme toliko važno? Zašto toliko o njemu razmišljamo? Zašto mjerimo vrijeme? Čini se da se bojimo starenja, da se bojimo prolaznosti. Vjerojatno zato što mislimo da na vrijeme ne možemo utjecati. Ono jednostavno prolazi. Neće se zaustaviti kako bismo mi mogli malo duže uživati u ugodnom trenutku, a neće se ni ubrzati da nam brže prođe.
Vrijeme ima svoj ritam i ono ide, a na nama je da naučimo plesati u njegovom ritmu.
Moramo naučiti uživati u trenutku upravo kakav on jest. Treba uživati u sada. Sada je ono vrijeme na koje možemo utjecati. U njega možemo ubaciti djelić sebe kako bi ono postalo dijelom nas.
Ena Pavičić, Mag. educ. phil.
——————
XVIII. nastavak
(09:17, 5. 4. 2022.) Ni: Može li pisac pisati ako nije pismen? Može. Često zanimljivije od onoga koji je opismenjen. U sustavu opismenjavanja nepismenih na kojem radim došao sam do zaključka da je opismenjavanje samo djelomično vezano uz pravila nekog jezika. U procesu odista je uzbudljiva jeka, bol, vrisak koji nastaje pri privođenju nepismenog pismu nekog jezika. Sjetimo se kako su nas opismenjavali. Iako je zadatak opismenjavanje, mnogo je zanimljivije i korisnije senzibilizirati na uočavanje.
O uočavanju često razmišljam kao izvoru jezika. Prije svega postoji slika sa svim njezinim elementima u ritmu suodnosa. Zvuk u rasporedu disanja slike. Čovjek možda ima potrebu slikati, ali jako je upitno ima li potrebu pisati. I ja koji svakodnevno pišem zapravo nemam potrebu pisati. Mene potiče uloviti (pro)m(i)jene riječi koje nikad ništa, a najmanje precizno, nisu u stanju izraziti. Jezik u pismu varka je koje se ne umijemo osloboditi. A i zašto bismo se (pre)vara riječi oslobodili?
Varati. Varka. Varanje. Varenje. Vrisak. Vrač. Vračanje. Vir.
Uvijek me iznenadi i oslobodi zračni ispust: uf!
(08:46, 5. 4. 2022.) Ka: Kako svijet dobije boje? Je li unaprijed obojan ili ga svatko boja svojim bojama? Vidimo li svi svijet u istim bojama ili svatko od nas svoj svijet vidi u personaliziranim nijansama? Ako je personaliziran, možemo li uopće govoriti o zajedničkom životnom prostoru? Zajedničko platno pojedinačnih uzoraka… Svijet u kojem živimo u bojama pojedinaca koji ga sačinjavaju vidljiv okom svakog ponaosob, a opet zajednički svima koji u njemu sudjeluju. Odgovaraju li nam nijanse kojima drugi raspolažu, reagiramo li na ono što nam se ne uklapa u našu sliku? Prebojiti tuđu boju, znači li to anulirati tuđi rad, oduzeti platno? Jesmo li time popravili ili pokvarili sliku? Kako je moguće u isto vrijeme popraviti je za sebe i pokvariti za drugoga? Biramo li boje kojima raspolažemo ili ih dobijemo neovisno o afinitetima koje imamo ili razvijamo? Ako ih dobijemo, kako onda postanu naše, možemo li ih zamijeniti ili ostaju trajno pohranjene kao dio naše dvojine neovisno o našem stavu prema njima?
U svijetu boja, kako boja postaje naša, kako mi njome bojamo?
——————
C. nastavak
(2. 8. 2020.) Ni: Kada bi se naprosto živjelo bez društveno-religiozno-političkih upravljača koji zahtijevaju i određuju kako da živimo, prihvaćanje stalne promjene i prihvaćanje novih spoznaja u svakodnevici imalo bi prirodan, evolucijski, razvojni, gotovo ugodan tijek. Ovako kako jeste, svugdje se hrani nasilje, isključivost i destrukcija. Prirodnom tijeku evolucije u prirodi i u društvu ne trebaju revolucije, ni granice, ni vladari, ni zatvori… Vodi me ta ideja te mi u jednosmjernim ulicama otvara mogućnosti izlaska. Jasno je da ne možemo, iz strasti za novim otkrićima i znanstvenim zanosom, prekinuti sa svime u što su ljudi stoljećima vjerovali. Dvije su sile u nama kojima se teško oduprijeti: navike i vjerovanja. Teško je oduprijeti se, ali moguće je. I ima smisla. Postajemo elastičniji, na neki poseban način životniji. Kako u taj (samo)boj krenuti i kako pobijediti, nema pravila. Treba željeti da bi se onda (upo)znalo snagu znatiželje: želje i znanja. To je moćna sila koju svatko posjeduje, ali su je mnogi potisnuli i uspavali.
Filozof i istraživač svijesti Thomas Metzinger kaže da smo mi ego-strojevi, prirodni sistemi prerade informacija, koji su biološkom evolucijom stigli na ovaj planet. Ego je virtualni alat, koji nam pomaže pri kontroli vlastitog ponašanja, doživljaju vlastitog tijela i osvještavanju tuđih ponašanja. Mi smo vlasnici svoje perspektive prvog lica koju živimo, doživljavamo, nagrađujemo i mijenjamo kada je to sebi radi sebe potrebno.
Mi smo neki model sebe samih. Model i onaj koji modelira u istom. Djelo i djelatnik. Kreacija i kreator.
Estik i Etik.
To je, naravno, već znao i Shakespeare kada je svijet nazvao pozornicom na kojoj svatko od nas igra svoju ulogu. Uloge nisu napisane i u tome je čar ove kreacije.
Ne, nije to improvizacija. To je kreacija kreacije informacija.
Istovremeno i prerada informacija informacije kreacija.
Življenje. Metamorfoze.
Ka: Kada ne bismo imali sadašnji pojam o vremenu, čime bismo mjerili promjenu? Bi li tada promjena sama bila pokazatelj protežnosti između dvije točke ili bismo umjesto vremena izmislili neku drugu mjernu jedinicu kojom bismo ga mjerili?
Uvijek me zaokupljalo pitanje vremena. Što njime zapravo mjerimo? Kada i kako smo se dogovorili da upravo toliko i toliko vremena znači jedan dan? Jasno mi je kretanje nebeskih tijela, promjena unutar njihova položaja, ali tko je to trajanje kretanja nazvao danom? Tko je odredio međe danu i njegovo ušće u nova 24 sata? Bi li vrijeme bez vremena i dalje jednako trajalo? Postoji li uopće vrijeme ili je to mjera kojom mi mjerimo promjene? Ako nema čovjeka koji uočava promjenu, ima li vremena? Ako nema subjekta, ima li promjene? Ali promjena je bilo i prije nas, bit će ih i nakon nas. Dakle, mi nismo mjera promjene, ali jesmo li oni koji je zamjećuju? Ako nema nas, onih koji tu promjenu zamjećuju, nema onih koji trajanje te promjene nazivaju određenim imenom.
Imamo li ime za sve? Imamo li ime za ime? Kada vrijeme ne bi bilo vrijeme, bi li svejedno vremenom vremenito obremenila sadašnjost?
—————————
Nikša Eterović
Nikola Nikša Eterović rođen je 2. listopada 1955. godine u Splitu, u Dalmaciji. Vrisnuo je u svijet iz rodilišta s pogledom na Stari plac, nogometni klub ponosnog slogana: Hajduk živi vječno. U mijeni i prolaznosti, Eterović djeluje interkulturalno i interdisciplinarno. Oslanjajući se na svoju intuiciju i instinkt, nastoji svijet (svjetove) koji mu je stran svojim kreirati. Režira, piše, predaje, izlaže, inicira, ljuti se, pokreće, istražuje… bježi rutini i ponavljanjima…
Živi i radi za SADA, u Berlinu i Zadru, i drugdje, krećući se prostorima nekakvih državnih granica i izvan njih. Ostvario je 134 kazališna projekta. Od 1995. do 2014. godine bio je umjetnički voditelj, direktor i profesor The akademie u Berlinu, internacionalne institucije za scenska zvanja (gluma, režija, kazališna pedagogija); autor je novih načina rada za poticanje i njegovanje znatiželje i kreativnosti objedinjenih pod zajedničkim nazivom YF: YellowFish. AP: Apoteka poezija, o kojoj je riječ u ovoj knjizi, jedan je od tih njegovih YF poticaja – projekata.
Djeluje i kao umjetnički terapeut. Sudjeluje na kongresima i simpozijima. Objavljuje knjige i članke na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Na Odjelu za filozofiju i Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru u Hrvatskoj predaje interdisciplinarno sljedeće kolegije: AP: Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije, PiT: Poezija i trauma, FP: Filozofija poezije, TTT : Kazalište i terapija, HT: Ekspresivne scenske metode, PuS: Performans u svakodnevici i IF: Uvod u indijsku filozofiju. Svoju predavačku djelatnost realizira nadnaslovom: Spoznaja vlastitosti kreacijom.
Nakon Wind Spiel Theatra (1989.) i teNTheatra (1995.) u Berlinu, pokrenuo je u Zadru, na Odjelu za filozofiju, FIKK: Filozofsko internacionalno golo kazalište i KRIK: komunikacija-režija-ideja-kreacija, usmjerenje (2018.).
Kontakt:
e-mail: niksaeterovic@web.de
—————————
Karla Njegrić- Schühler
Upoznao sam je široka, zdrava osmijeha i velikih znatiželjnih očiju, u uniformi njihovog reda sestara. Upisala je moj izborni predmet, što nam je omogućilo intenzivnu radnu razmjenu iskustava i doživljaja. Nakon gotovo dvije godine, nisam je odmah na cesti prepoznao. „To sam ja, profesore“, reče Karla. „Izašla sam iz samostana i evo odmah na vas naletjela.“ „Znao sam“, rekoh. „Vrijeme je da nastavimo surađivati.“ „Vrijeme je. Moramo neki projekt zajedno smisliti.“
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Koje je boje zrak (2. dio)“, Nikole Nikše Eterovića i Karle Njegrić- Schühler
Knjigu “Koje je boje zrak (2. dio)”, Nikole Nikše Eterovića i Karle Njegrić- Schühler moći ćete
preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/eterovic5.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
