Ona živi na južnoj strani grada, u sivoj, betonskoj kućerdi s tri ulaza. Ja živim u sivome naselju, u bijeloj betonskoj kućerdi s četiri ulaza. Naše betonare udaljene su kojih pet-šest kilometara.
Moja će majka uskoro napuniti 83. godinu. Očito, nezaposlena je, a kako ima bar nešto besplatno, a to je godišnja autobusna pokazna kartica, počesto se zaputi u ozloglašeni, onečišćeni, zaboravljeni Štinjan (mjestašce u kojemu živim), i to upravo autobusom.
Bijele, razbarušene kose, u crnom kaputu, u crnim hlačama, crnim cipelama, s crnom torbicom i crnom platnenom torbom (u kojoj nosi par neophodnih sitnica, poput novina, rokule ili šparoga), tako opremljena izgleda kao komad odvaljenoga ugljena, na čiji je vrat vrijeme sasulo punu lopatu pjene. Tko zamišlja da je iznemogla, krhka, nemoćna starica, taj se vara, jer kada iskorakne iz dotrajalog autobusa i 80-ak kilograma svali na desnu nogu, sve spuštene štinjanske glave, podignu se, a sva otvorena usta zatvore se. Blago nakrivljenih vratova na desnu stranu, svi napeto osluškuju i iščekuju potvrdu slutnje. Njezini koraci razbijaju tišinu i govore: Stigla je. Nježnoga pogleda, ozbiljnoga izraza lica (jer putom se baš i nema čemu i komu nasmijati), ona skrene na vrlih pet metara asfalta stupajući kao vojnik pod punom vojnom opremom za kakve svečane parade.
Kad skrene na prašnjav, šljunkovit put, tada je moja ulica najpustija i najsigurnija. Živalj, koji se i inače drži zabarikadiranih kuća, škilji kroz poluzatvorene grilje i pogledom prati simpatičnu staricu dok skreće iza ugla. Poludivlje mačke i psi lutalice razbježe se na sve strane, kao da čuju kloparanje starog šinterajskog kombija.
Razjareni i opasni psi, koji čuvaju kuće, okućnice i ukućane, zavuku se u svoje tijesne, smrdljive daščare i prestrašeno vire iz njih. A moja ljubiteljica svijeta/čovjekoljubica, prostodušna majčica, lijeno zabaci glavu i uputi osmijeh vrhu njuškice te dobaci:
– A ča je moj? A ča si se skrija?
A i da je zalajao s njezine lijeve strane, velika je vjerojatnost da ga ne bi čula. Komotno joj možeš viknuti neka se goni u tunele materine, i dobiti odgovor:
– Ma ki brine?! Ter nimam za ča.
To što na jedno uho ne može računati, njoj nije smetnja. Ponekad pomislim da je sretna što je nagluha i što nam s odgovorima, koji nemaju veze s pitanjima, izmami osmijehe na lica.
Ponekad komunikacija postane nesuvisla do te mjere da svi zašutimo ne shvaćajući smisao izrečenoga.
Slično se dogodilo prije nekoliko dana. Nakon što mi je potanko ispričala, i više puta ponovila, dogodovštinu s njezinim perzijskim mačkom Mikijem, i nakon što je iscijepala daščice za potpalu, koje su sličile štapićima za ražnjiće, i nakon što je bez naočala pročitala sve dostupne novine i prokomentirala ono što je u njima našla zanimljivo, uvukla se u svoj crni, teški kaput, poljubila me i krenula put autobusne postaje. Uobičajeno je da se između moje kuće i zavoja okrene i mahne mi. Najčešće se pozdravljamo kao da se viđamo jedanput godišnje, i rjeđe. Dakle, kada je bila na pola puta, začuh kako škripe ulazna vrata. Okrenula sam se i ugledala uznemirenoga Gazdu, koji je nestrpljivo doviknuo:
– Hej, pitaj mamu je li uzela Jutarnji list! Nisam ga pročitao!
Već je bila zašla za susjedovu kuću pa smo se igrali pokvarenoga telefona. Zinula sam, s namjerom da joj prenesem Gazdin upit, no preduhitrila me i dala mi do znanja da ju antena u desnome uhu još dobro služi, doviknuvši:
– Ne, ne, neću doći sutra!
– Još veli da ne čuje… – mrmljao je Gazda sebi u bradu.
Što ću? Podigla sam obrve, i obje ruke kao da očekujem da mi netko padne u zagrljaj, ili kao kada svećenik moli Očenaš, i pošla za Gazdom. Nije prvi put da su na različitim frekvencijama. Niti je prvi put da u neprilici sliježem ramenima.
Ne tako davno, pozvana je na svadbeno slavlje. Mojoj majci nije do promjene obleke, ali kod takvog svečanog događaja uznemirena je, zabrinuta. Ja i Mima, moja sestra, smirujemo ju dok vezujemo kuhinjske krpe oko čela, ispod kojih stavljamo kriške krumpira. Kažu da pomažu kod glavobolje. Mima je strpljivija, pa ona mami pravi društvo kada je kupnja neizbježna. I tako su njih dvije odšetale do centra grada i ušetale u trgovinu koja nudi otmjenu i skupocjenu odjeću. Mama je osmislila u kojoj će se kombinaciji približiti oltaru, a stara suknja nije joj bila po volji. Vjerovala je da će u toj trgovini naći (ne moram ni reći koje boje) suknju.
Mima se udaljila i nezainteresirano razgledavala bogatu ponudu proljetne kolekcije, dok se mama zadržala pored vješalica sa suknjama. Zalijepila je prste za prvu crnu suknju, i kao da iz snopa odvaja jednu po jednu novčanicu, opipavala je materijal od kojega je sašivena.
Krajičkom oka primijetila je žensku siluetu, koja je stajala nedaleko od nje. Osjetila se važnom, jer je prodavačica ponizno i u tišini stajala iza nje te čekala da ju usluži.
– Koliko van je uva kotula do pasa? – upitala je ljubazno.
Muk.
Prodavačica je šutjela kao zalivena. U majci je počeo bujati bijes, ali nije si željela kvariti predslavljeničko raspoloženje. Kao da je to lako!
I dalje je prebirala po materijalima, obješenima i stiješnjenima tako da ih što teže razgledaš, ali umjesto da se usredotoči na ponuđeni izbor, misli joj je okupirala ta spodoba koja ju je i dalje netremice, šutke promatrala, bezobrazno ignorirajući njezine sitne potrebe.
Kupovina joj je prisjela. Znala je da ju neće obaviti u ovoj trgovini. Uspravila se i pogledala u prolaz u kojemu se pojavila Mima u pratnji druge prodavačice. Opet se sagnula, prstima dohvatila jednu od suknji i podosta grubljim tonom isto pitanje postavila drugoj prodavačici:
– Koliko košta ova suknja?!
– Odmah ću vam reći – odgovorila joj je prodavačica širokoga osmijeha i pohitala potražiti listić s cijenom.
Avaj, kasno. Majka je već pucala po šavovima. Kupovina je iz stanja lepršavog zadovoljstva prešla u stanje neskrivene srdžbe zbog nekulturnog ponašanja osoblja trgovine. Cijena ju više nije zanimala, a ni suknja. Procijedila je uštirkanim usnama:
– A, ča uva šinjorina nema usta?!
Istovremeno su okrenule glave i zadržale iznenađene poglede na lutki koja se ustobočila pred njima i plastičnim osmijehom mamila na kupnju najnovijeg modela ljetnoga kostima.
Smijale su se kada su mi prepričavale neobičnu dogodovštinu. Što ću? Podigla sam obrve (opet!), i obje ruke, te slegnula ramenima.
Taj se događaj ne razlikuje od onoga kada je ušla u pekaru Arena jer je bila gladna i htjela je s nogu smazati kakav ukusan kolačić. Stala je u red. Što jest, jest, ona poštuje tuđe vrijeme pa i kada žuri, strpljivo stane u red i čeka svoj dio kolača. Prodavačica joj se obratila ugodnim glasom i upitala ju što želi. Majka se začudila i, svrnuvši pogled na desnu stranu, rekla:
– Uva šinjora je bila sprid mene. Dajte prije njoj. Ja imam vrimena.
Nemalo se iznenadila kada je u zrcalu ugledala sebe. A osim nje, nigdje nikoga. Prasnula je u smijeh, koji zna biti tako spontan i blago zarazan. Uglavnom se svi oko nje smiju i gledaju je s neskrivenim simpatijama, dok potiho govori:
– Bog moj, ma ča sam pomunjesala?
Ne mogu a da ne zadržim priču na njezinome osmijehu. Njoj se i oči smiju. Njezin je osmijeh topao, širok, srdačan. Zanimljivo je da se pri širenju i skupljanju usnica ne primjećuje da nema niti jednoga zuba. Istina, svojedobno je dala izraditi zubnu protezu, ali nije ju trpjela.
Borila se s njom, izgleda radi, ali mislim da je odahnula kada je proteza puknula. Nagovorili smo je da dade izraditi novu, da izgleda pristojnije, uljudnije.
Nerado se uputila u zubnu ordinaciju i, prigovarajući nam da ne poštujemo njezine godine i da nemamo razumijevanja za nju, otrpjela beskrajna čekanja, uzimanja otisaka, probe, i najzad ih donijela u rupčiću i spustila pred nas, na stol. Zinula je, ugurala ih u usta i nasmiješila se.
U nas je tada zamro smijeh.
Ogromni zubi!!! Ko u onog pokojnoga francuskog komičara Fernandela.
– Ma kamo sam pošla pamet iskat?! Dica moja, a glejte me! Ne moren takova zać z hiže!
Morali smo se složiti s njom. Pogotovu što i kada se grohotom smije, nije primjetno da nema zube. A ni s grickanjem i glodanjem nema problema. U nje su desni tvrde, tvrđe od samih zubi, pa bez po muke melje koricu kruha, dvopek, pečeno, pa čak i prepečeno meso. U zadnje vrijeme mljacka i kada ništa nema u ustima. Napose kada je nervozna. Nedavno ju je moja susjeda iznervirala, a bogami i zbunila. Kako?
Spustile smo se u vrt i pomalo prtljale po cvijeću. Moja se majčica nečega dosjetila.
– Znaš, uvakovega cvića ima u šumi. Ko ćeš, gren ti ga nabrati.
Budući da sunovrati ne rastu u šumi, vjerovala sam da je vidjela neku sličnu vrstu cvijeća. Nije joj bilo pravo što sumnjam. Bila je uvjerena da je vidjela sunovrate, a kako je i djetinje prkosna, pomalo tvrdoglava, željna dokazivanja, uzela je motiku i zaputila se u šumu. I stvarno, donijela je punu vrećicu gomolja i cvijeća. Mome čuđenju nije bilo kraja. Istovarila je cvijeće pred moje noge, ponosna na sebe, odlučna da ogoli šumu i obogati moj vrt.
Opet je krenula put šume. Ubrzo se vratila bez cvijeća, psujući sve u šesnaest.
– Ala vrag da bi je uza! – brundala je. – Znaš ča je bilo?! Razgrnula san unu korunu i počela kopati, kad se jena štriga pokazala na brkunu i pitala me ča delan. Boga, ni slipa! Ter je vidila da kopan cviće! To san njoj i rekla. A šalvadiga me pitala da ča nimam kadi nego u njenen vrtu. Vero me je čula! Otkud sam mogla znati?! A kada san njoj rekla da je sve zarašćeno kako da je šuma, mi je rekla da ča me briga kakov je njen vrt! Ala vrag da bi je uza!
Bijah osupnuta! Još mi je samo falilo da se susjeda naljuti na mene jer joj je moja draga majčica iz vrta iskopala polovicu sunovrata. No, to se nije dogodilo. Susjeda zna kakva je moja majka, već joj se drugi dan otišla ispričati i ponuditi nadoknadu štete, ali ona nije prihvatila. Grohotom se smijala dok je moja majka zabrinuto mrmljala u bradu:
– Bog moj, ma ča sam pomunjesala?!
—————————————–
Slavica Juhas
U proteklih šesnaest godina Slavica Juhas objavila je četrnaest zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009), Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018), Spakirani osjećaji (2019), Ruševine Ganglota (2020) i Viktorijin plač (2021), Istek vremena (2022),.
Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato ´04 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova (2019) i Zagreb na dlanu (2019).
Kontakt:
E-mail: slavicajuhas@net.hr
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Istek vremena”, Slavice Juhas
Knjigu “Istek vremena”, Slavice Juhas”, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/juhas9.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
