Digitalne knjige

Najprije bi možda trebalo   objasniti zašto je drama koju ćete čitati u stranicama pred vama uopće pred vama. Drama je nastala za potrebe jednog sveučilišnog kolegija te, kako joj i sam naslov kazuje ispituje postojanje savršenog para. Tražimo ga u nama samima, u partnerima, prijateljima, obavljanju poslova i zaduženja, no postoji li uopće savršenstvo? Postoje li savršeni, ljudi bez mana, ili tako nešto poput savršenog para, dvoje ljudi u stalnoj harmoniji i idili? Umjesto da vam odgovorim svojim dramskim tekstom, ja sam, vodeći se gotovo pa retoričkim pitanjem očekujemo li previše od ljudi oko nas?, stvorio lika koji kreira ljude onakve kakvi bi po njegovom mišljenju trebali biti. Tog ostavljenog, luckastog znanstvenika ni ne morate voljeti, ali se biram nadati da ćete ga u dubini sebe, barem malo razumjeti.

Da bih vam pokazao kako je drama mijenjana ostavit ću vam prve dvije scene iz početne verzije. U verziji koju ćete čitati u nastavku te su scene modificirane. Učinjeno je nadam se na način da vam ova priča bude još bliža, a to ne bi bilo tako dobro učinjeno, da nije bilo mog najboljeg prijatelja Vite Sikirića. On je, kako je i naznačeno, ovoj drami dao poseban doprinos pa se nadamo da ćete uživati u čitanju!

Zato što svi mi nešto tražimo, samo moramo znati što tražimo da bismo to i postigli!

Nikola Marinković

SAVRŠEN PAR: SCENA 1.

(Scenografija pokazuje demoliran stan Marcelić. Na sceni se nalazi odbačena baseball palica, rasparane slike, nekoliko komada razbacane odjeće i nekoliko razbijenih polica. Na sredini scene je razbijena staromodna televizija. Na scenu ulazi Kreator i s poda podiže jednu sliku koja nije rasparana. Nastavlja se kretati umjerenim koracima, nijemo promatrajući sliku. Pruža je u dosegu svog vidnog polja i diže pogled prema publici. Dok izgovara sljedeći monolog, posprema scenu.)

Kreator: A! Vi ste došli mene gledati? Al’ sam zanimljiv, majke ti. Žao mi je što ste platili kartu da bi mene gledali, ali kad ste već tu, pokušat ću napraviti ovo zanimljivim.

Dakle, zar nikad niste htjeli imati vlastitu ljubavnu priču, u kojoj će se dogoditi sve točno onako kako vi želite? E, pa ja sam oduvijek to htio. Pri tom ne mislim na svakidašnje veze i uobičajene stvari već na one telenovele sa HRT-a! Velike, grandiozne, dramatične, utješno predvidljive ljubavne priče koje ćete, htjeli ili ne, zapamtiti. Dobra stvar kod njih je to što, bilo da imate ožiljak ili ste slijepi od rođenja, sretan kraj vam je zagarantiran. To što ćete putem otkriti da ste uboga bogatašica, da imate zlog brata ili sestru, često i blizanku, ako preživite nije uopće važno što ste proživjeli da bi preživjeli, zato što je vaša ljubav pobijedila sve prepreke. Ali ni to nije sve, ako vas ni to nije zainteresiralo, moždan će vas zainteresirati otmica glavne junakinje u finalnom tjednu! Hoće li ta sirotica preživjeti? Hoće li se sretno udati i ostvariti pravo na svoju sreću za koju se neumorno borila svih 150 epizoda? Ili će stradati u pandžama negativke kojoj je uzor upravo blizanka, Paola Bracho, zlica koju je maestralno odigrala Gabriela Španić?

Pa ipak volim sve to. Ne možete poreći da nije zabavno i da se lako uživjeti i teško iščupati iz tog predvidivog okruženja koje se pobrinulo da ga zavolite. Mislite „OK, pogledat ću par epizoda” i prije nego što shvatite, pogledali ste sve do kraja. I sretni ste jer su se oženili ili je sirotica za čije ste zdravlje platili misu napokon progledala! Ako sam vam dosadio, sad je vrijeme da se pokupite. Nažalost, nema povrata novca. Možda se dosta vas smatra da je iznad tog predvidljivog žanra, ali sam uvjeren da vas nekolicina gleda to, pa makar i po skrivečki. Vidite, moje gledanje s uživanjem tog priglupog žanra, stvorenog kako kažu za kućanice i besposličare, pomoglo mi je da se izvučem u krizi u kojoj sam se našao. Nekad ti samo treba nešto jednostavno što te može odmaknuti od tvojih briga. Pa ipak nisam ni slutio da bi to moglo biti od pomoći. Slobodno me pitajte naglas kako je to moguće? Kako mi je moglo pomoći nešto tako trivijalno? Pokušat ću vas uvjeriti, ako mi dopustite.

Ja sam se zadnjih dana tome vratio. Ali ne pred televizorom. Kažu da šteti očima. Stvar je u tome da mi još jedna veza nije potrajala duže od tri mjeseca. Činilo se da je sve u redu, onda ona ima problem, onda ja imam problem i onda zajedno imamo problema, pa me ostavi, a meni iskreno, ovog puta toliko ni ne smeta. Telenovele se uvijek pobrinu da se oporavim. Zato sad idem napraviti svoju. Već dulje vrijeme radim na projektima umjetne inteligencije. Ponosni ste, znam. Ako ostanete do kraja, poklonit ću vam jednu jedinku. I to ako me ne raspizde putem. Meni je palo na pamet da ja putem proučavam međuljudske romantične odnose da ispitam postoji li ljubav ili lažan osjećaj zaljubljenosti? Njihove emocije još nisu dovoljno istražene i zbog toga kako bolje da to testiram nego da napravim telenovelu od njih? Možda ću tako uspjeti od njih stvoriti prave ljude i vidjeti u čemu postupam krivo pa možda napokon dobijem savršeni par. Vjerujem da ste me upoznali dovoljno da vas njihova imena ne bi trebala iznenađivati. Adam i Eva shvatit će da im ne treba zmija kako bi ih potjerala iz rajskog vrta, već je dovoljna nesretna igra sudbine, zločesti brat ili nemilosrdna majka. Rekao bi da uživate, ali nisam siguran kako ćete se osjećati.

SAVRŠEN PAR: SCENA 2.

(U drugoj sceni pozornica je pretvorena u dnevni boravak stana Marcelić. U sceni sudjeluju i Kreator i jedinke.)

Kreator (uzbuđeno): Da ne povjeruješ! Tu su! Najzad su tu! HA! Još samo da ih uključim! Ali…Što ako se razočaram? Što ako ne budu kako sam ih zamislio? Ako se razočaram? Ma ne, ne. Moraju biti savršeni. Opravdat će moja očekivanja. Pa ja sam ih stvorio. Osim toga, ako ih ne uključim, nikad neću znati kakvi su.

(Skida kulisu, u vidnom polju su roboti. Dohvaća upravljač sa zida i sjeda u fotelju. Čuje se ne identificiran zvuk.)

Eva (ravne i njegovane duge crne kose, smeđih očiju, njegovanih ruku, dugih noktiju) ( hladno, robotski isprekidan govor i nimalo ženstven glas): Pozdrav. Ja sam Eva. Model robota GT 5987121355. Upozorenje! Upozorenje! Čujem neidentificirani zvuk! Upozorenje ! Približava se nepoznato obličje, meni slično. Upozorenje!

(Pogled nam pada na Adama.   Malčice je nagluh, a ima i ostatke pivskog trbuha. Uobičajenog je rasta, nekoliko godina stariji od Eve)

Adam (hladno, robotski isprekidan govor i glas): Pozdrav. Ja sam Adam. Model robota GT 5987121349. Upozorenje! Upozorenje. U društvu sam meni sličnog objekta.

(Kreće razgovor, Kreator tone u prizor. Adamov prototip je slobodniji pa on džentlmenski prilazi)

Adam: Zdravo, hoćeš žvakaću?

Eva: Istražujem subjekt žvakaća. Žvakaća je proizvod koji se stavlja u usnu šupljinu kada čovječci žele svježinu ili zaborave oprati pribor za jelo iste.

(KREATOR SUMANUTO POTEŽE UPRAVLJAČ I PRITIŠĆE ISKLJUČI. NASTAVLJA VIKATI.)

Kreator: Ne, ne ovo ne funkcionira! Ja sam idiot! Ovo nisu ljudi. A lijepo sam ja to zamislio?! Ja da radim ljude, pa kako?! Iz vilinske prašine ili čarobnog štapića vilinske kume?! Ma daj… Idem gledati televiziju… (Uzima pokrivač za jedinke, istovremeno paleći televizor.)

(Na televizoru, upravo se prikazuje telenovela Rosalinda, kada uz prateći natpis televisa presenta Kreator dobiva ideju.)

Kreator: To je to! Maknuti ću robotske postavke i dati jedinki uz izgled i ljudski karakter. Valja početi od temeljnih emocija i ekspresija. (Veselo.) Pues, entonces, vamos a trabajar. [Pa, onda, hajmo raditi!]

Scenografija uz latinoameričku glazbu prikazuje znanstvenika koji ushićeno mijenja postavke na jedinkama. Jedinke postupno usvajaju temeljne ekspresije lica i govor tijela. Što dalje ide glazba, to oni postaju dramatičniji i sve više liče na telenovelu. Scene u nastavku kreator promatra jedući kokice iz prikrajka i smijući se kao da gleda telenovelu.

—————————————–

Nikola Marinković