Medo s Medvjednice (iz knjige Ive Mije Andrića)

Ovo je priča o Medi po kojem je planina Medvednica dobila ime.

Zapis o njemu pronašao sam u dnevniku staroga lugara koji je prije mnogo godina čuvao šume Zagrebačke gore od gradskih i zagorskih drvokradica.

Taj vrijedni zaštitnik prirode i njezinih stanovnika ostavio je bilješke koje sam, posve slučajno, pronašao u njegovoj ostavštini. Nakon čitanja bilješki, priču o Medi stavio sam u knjigu koju vam od srca darujem.

Nadam se da će vam priča otkriti tajne planine za koje do sada niste znali, te da će vam omogućiti zanimljivo putovanje u blisku povijest Zagreba i Hrvatskog Zagorja.

 U toj vedroj nadi, prepuštam vas knjizi.

Medin živopis

Živopis je u teoriji skup podataka uz čiju se pomoć u praksi stvara slika i prilika onoga tko nas zbog nečega zanima. Na temelju životopisa grade se osjećaji bliskosti ili odbojnosti živih bića, bez obzira kojem rodu ili vrsti pripadaju. U tim okvirima promatramo i sagledavamo uzajamne odnose između ljudi kao i njihove moguće i nemoguće relacije sa drugim živim bićima i znanim nam biljkama.

Čovjek voli čovjeka iz potrebe i interesa. Pas voli čovjeka ako čovjek poštuje psa. Mačka i pas razvijaju ljubav tek na drugi pogled. Žena i cvijet uvijek su jedan svijet. Nebo i zemlja dio su iste cjeline.

A gdje je tu medvjed, zapitat će se radoznali čitatelj?

Medvjed je glavni junak – odgovorit će pisac. On je neokrunjeni kralj i gospodar šuma u ovom dijelu svijeta. Kao slon u Aziji. Kao lav u Africi. Kao klokan u Australiji. Kao gmaz u Americi. O Antarktiku i Arktiku – nekom drugom prilikom.

U šumama Europe, medvjed je najveća i najjača divlja zvijer. Ali, ne i najopasnija. Medvjed orijaš naraste do tri metra visine a udeblja se i do tonu težine. Mali medvjedi dugi su jedva metar, a teški od dvadeset do pedeset kilograma. Tek toliko da ih čovjek može nositi pod rukom. Kao vreću brašna, cementa ili pijeska.

Po vanjskom izgledu medvjed pripada vrsti pasolikih zvijeri. Zato u psima, liscima i vukovima ima najbliže srodnike i prijatelje. A oni u njemu moćnog zaštitnika.

Medvjeđe krzno obraslo je smeđom, crnom ili bijelom dlakom. U nekim slučajevima, kao u pande i crno-bijelom.

Medvjedi imaju malene oči i okruglaste uške. No, i pored toga jako dobro vide i još bolje čuju. Na nogama imaju pet prstiju s rožnatim kandžama koje, po potrebi, mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi i tvrdi kao kopita. Brzi su i mogu za sat vremena pretrčati i do 50 kilometara. Na stražnjici imaju male repiće koji im služe kao antene za otkrivanje vanjskih neprijatelja. Razmnožavaju se u razmacima od jedne do četiri godine i na svijet donose jedno do četvero mladunčadi. Rađaju se obično na kraju zime ili u rano proljeće. Sisavci su kao i ljudi. Majčinim mlijekom hrane se u prvih devet mjeseci, a uz majku ostaju od jedne do dvije godine. Za to vrijeme nauče se samostalnom životu i steknu znanja potrebna za opstanak.

Hrane se biljnim plodovima, kukcima, larvama, kralješnjacima, glodavcima i drugim sitnim životinjama. Krupnije životinje rijetko napadaju. Ljude izbjegavaju, premda ih drže sebi bliskima dvonožnim bićima. Zato pripitomljeni igraju onako kako im gazda kaže. U vodi se snalaze kao ribe, a u ribolovu spretniji su od svakog ribiča. Ne vole pčele zbog bolnih uboda, ali zato vole polizati med.

Ljudi ih tamane zbog toplog krzna i mesa. Ponekad i iz osvete kada im medvjedi načine štetu u vrtovima, voćnjacima, oborima, štalama, ribnjacima ili pčelinjacima. Ili, kada napadnu usamljene šetače šumom. Napadaju i brane se oštrim šapama i snažnim čeljustima na kojima imaju 40-42 zuba. Oštra i opasna u svakom pogledu.

Žive kao samotnjaci u gustim šumama. Kreću se uglavnom predvečer i noću kada traže hranu i upoznaju svijet oko sebe. Stanuju u špiljama i jamama gdje provode dan i dugi zimski san. Žive do 30 godina, a pripitomljeni dočekaju i pedeseti rođendan.

U medvjeđem svijetu najpoznatiji su: crni, bijeli, smeđi, usnati, naočar, sunčev, mjesečev, grizli i kodijak medvjed. Njima još treba pridodati simpatičnu pandu koja je zaštićena i sve rjeđa vrsta.

U hrvatskim šumama žive smeđi i crni medvjedi. Ima ih tek oko tisuću. Koliko i ljudi u osrednjem selu. Broj im se smanjuje nakon svakog rata, jer stradaju u okršajima zaraćenih vojski ili bježe od straha na sigurnije prostore. Baš kako bježe i ljudski prognanici i izbjeglice kada ih agresor istjera iz rodnih domova.

Na područjima koja graniče sa gradovima i naseljenim mjestima, medvjedi su rijetki stanovnici i još rjeđi gosti. Ali, ima ih u planinskim predjelima, naročito tamo gdje se nalaze špilje i duboke jame napuštenih rudnika. Tu zasnivaju dom i žive mirnim životom. Ljeti lutaju šumom, a zimi spavaju dubokim zimskim snom.

Jedan od takvih, gradu bliskih susjeda, je i Medo s Medvednice. Junak ovih priča i dobar duh podsljemenskih šuma i proplanaka. Prisutan, a nevidljiv. U duši dobar. A grub na nepravde. Baš kako priliči divljoj medvjeđoj vrsti.

Zbog toga je ušao u priče i bajke.

I tu će ostati dok je ovog svijeta.

 

———————————

Ivo Mijo Andrić

Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.

Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.

Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.

Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.

Kontakt:

Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.

Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com

——————–

Digitalnu knjigu “Medo s Medvednice”, Ive Mije Andića, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/andric.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.