UDBA je naša sudba (iz knjige “Emigrantica”, Borisa Golića)

Ako je lutka kojom manipulira Bog tragična figura, lutka ograničena na svoje vlastite kromozome je groteska.

Arthur Koestler.

———-

Mogu reći da sam svojevoljno i dragovoljno odlazio iz ondašnje Jugoslavije, ali sam se još dragovoljnije i svojevoljnije vraćao. Nešto me je iz te Jugoslavije odbijalo, ali nešto me je uvijek i privlačilo i vraćalo. Jer onda se u Jugoslaviji štošta nije smjelo, štošta je bilo zabranjeno, ja se baš i ne sjećam da se nešto nije smjelo i da je bilo zabranjeno, ali to govore sadašnji političari. Oni govore:

„Štošta se nije smjelo i bilo je zabranjeno i šlus. Čiča miča, što se toga tiče, gotova je priča.“

Tako ti novi političari kažu da se nije smjelo reći da si Hrvat, da nisi smio ići u crkvu, da nisi smio pjevati i pričati viceve, a ja se toga ne sjećam. Pa isti ti pričaju da je postojao vic da ako ga pričaš možeš završiti na Golom otoku:

„Pričaju trojica logoraša u nekom našem logoru:

– ja sam osuđen jer sam hvalio druga Popovića, priča prvi.

– ja sam zaglavio što sam napadao druga Popovića, žali se drugi. –

A koji je tvoj grijeh? – pitaju trećeg.

–ja sam drug Popović, odgovori ovaj.“

Kažu da je to bilo u domeni jugoslavenskih tajnih službi, da je to bilo u domeni UDBE i KOS – a. Znam da se onda govorilo:

„OZNA sve dozna, a UDBA je naša sudba.“

Umjesto demokratskih pravila, mi smo zadržali stare udbaške običaje. Može koliko hoće Europski parlament tražiti da se otvore udbaške arhive, kad je već netko uništio te dokumente još 1990. godine.

Netko je uništio našu povijest i prošlost, a mi tapkamo u mraku. I pitamo se ili se ne pitamo: tko je ubio karizmatičnog političkog vođu hrvatske emigracije, Brunu Bušića? Zašto još uvijek postoji kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja? Zašto to nije riješeno i otkriven počinitelj? I pitamo se radi li se o Vinku Sindičiću ili o nekom drugom? I pitamo se: zašto mi još uvijek koristimo udbaške metode i udbaške običaje? Zar nam Crnogorac Milorad Popović mora otkrivati istinu o našem antikomunističkom mučeniku iz Boke Kotorske, Vjenceslavu Čižeku? Zar on mora pisati roman: „Čovjek bez lica“ o našem emigrantu, Vjenceslavu Čižeku? Pa zar to nije mogao napisati neki naš hrvatski pisac? Izgleda da mi i dalje osjećamo strah prema UDBI. Kažu da u tom romanu Popović opisuje prelazak ili preobražaj komunista u hrvatskog domoljuba i nacionalistu, kao i prelazak udbaša u agente ovih naših, novih, nesretnih država.

Još netko kaže da je gotovo svu dokumentaciju o UDBI – nim zločinima, UDBA uništila još 1990. godine. Pa se mi bavimo jogurtima naše predsjednice Kolinde Grabar Kiterović. A meni je od svega toga najsmješnije to da je briga našu predsjednicu za Brunu Bušića i njegovo ubojstvo. Naime, našu bivšu predsjednicu je smetalo u Jugoslaviji to da je ona odrastala bez raznih vrsta jogurta. A onda su joj naši novinari rekli da je onda postojalo 85 različitih jogurta u Jugoslaviji. Od onih tekućih, do čvrstih i voćnih, kiselog mlijeka, ovčjih, kravljih, acidofilnih, do kefira. Možda nije bilo Meggle jogurta, Danone, Zott, Preska, Veronika, K – plus jogurta, Sparov, Lidlov, Kauflandov, čokoladni, light, sa žitaricama, ali barem je bilo običnog jogurta, kiselog mlijeka i kefira. Pa zaključujem: naši političari se bave nekakvim nevažnim i minornim problemima. Brige njih za nas i probleme naših emigranta.

Zahvaljujući tome mogu reći da se Jugoslavija nije raspala zbog toga što nije bilo nikakvog rješenja, rješenje je postojalo, ali je Srbija odbacivala svako rješenje, koje nije bilo po njihovoj mjeri i volji. No,. sada me više ništa ne vraća na ono staro, ali ni na ovo novo, puno toga me odbija. Jer u ondašnja vremena mi se nikad nije dalo trajno otići i iseliti se, jer sam valjda imao druge razloge i prioritete. Sada vidim da sam bio u krivu, jer radio sam ja u Berlinu, u Poljskoj, u Češkoj i u Mađarskoj. Ustvari, sam švercao, ustvari, sam lagodno zarađivao. Otišao bih u Poljsku, DDR, Češku i Mađarsku s 200 do 300 njemačkih maraka, a vraćao bih se sa s mnoštvom zlota, njih sam mijenjao u forinte i na kraju sam imao 1.000 do 1.500 njemačkih maraka. Onda bih išao u turističku posjetu Londonu, Parizu, Rimu, Pragu, Varšavi, Bratislavi, Budimpešti, Barceloni, Kopenhagenu, Malmeu, Oslu, Ateni, Carigradu, Malti, Bukureštu, Sofiji, Partizanskama i svim onim znanim i neznanim mjestima. To su bila moja spiritualna, arhetipska, duhovna, vjerska, religijska, kulturna i moralna hodočašća.

To je bila moja nekakva metafora, nekakva alegorija, nekakva mistika, nekakva filozofija i nekakva religija. Bitno je bilo da nisam išao stranputicom, da sam bio ne nekakvom partijskom pravcu. Meni je to tada, za moju psihu i za moju dušu, bilo dovoljno i više nego dovoljno. Samo, sada za mene više nema tako unosnih poslova, jednostavno sve je odnio vjetar ili je sve prohujalo s vihorom. Sada živim ili teško preživljavam s 2.700 kuna prijevremene mirovine. Ne uzimam kredite, jer ih se bojim. Ali za mene jednostavno nema ni poštenog a ni nepoštenog posla, a radio sam ja sve što mi se nudilo, pa i honorarne poslove, pa i one poslove koji se nisu plaćali ili su se slabo plaćali. Na kraju sam od svega odustao, i otišao sam u prijevremenu mirovinu. Znam da sam išao u Mirovinski zavod i pitao:

„Kolika će mi biti prijevremena mirovina?“

„To vam mi ne znamo izračunati.“

„Hoću li dobiti 2.000 kuna, hoće li mi se priznati braniteljski staž?“

„Ne znamo to. Imate 60 godina života i 35 godina radnog staža podnesite molbu za prijevremenu mirovinu, čekajte 6 i više mjeseci i dobit ćete rješenje ili odbijenicu.“ „Zašto odbijenicu?“

„Možda nije nešto u redu s vašim stažem.“

„Kako može da nešto ne bude u redu?“

„Može.“

I utvrdilo se da mi nedostaje 10 dana. Netko je nešto krivo obračunao, stoga pitam:

„Što da radim? Da li da uplatim tih 10 dana?“

„Uplatite!“

„A što ako to ne bude vrijedilo?“

„Valjda će vrijediti.“

„Hoće li onda biti sve u redu?“

„Ne znamo to. Vidjet će se. Podnesite novu molbu za prijevremenu mirovinu, čekajte 6 mjeseci, i doći će vam ili rješenje ili odbijenica.“

Naravno da sam to učinio i netko je od naše birokracije dao zeleno svjetlo za tu moju prijevremenu mirovinu, pa sada dobivam crkavicu, tih 2.700 kuna, a to nije ni trećina mojih dotadašnjih primanja. Pitam se kako je taj birokrat utvrdio tih 2.700 kuna, a ja sam zadnje radne godine dobivao 8.000 kuna? Kod nas je sve jedna velika misterija. Po mome trebao sam dobivati barem pola tog iznosa. Već sam rekao da se ne snalazim u ovim današnjim vremenima i nekako ili nikako živim s minimalnom mirovinom. Valjda se držim Krležine:

„Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.“

Mogu reći da danas mogu sanjati te nekadašnje unosne poslove, ja ih više ne nalazim i ne pronalazim. Sve mi je ništa više i ništa manje.

Čak su nam i šverc uskratili ti novi demokrati, iako je to nekad bio nacionalni sport broj jedan na prostorima bivše Jugoslavije, na prostorima između Đevđelije i Jesenica. Jednostavno nemam ja više mašte, a ni hrabrosti za te nove poslove. Uostalom, nema više svrhe oblačiti petore farmerice na sebe, inače, ja sam mogao obući petore farmerica, a bilo je i onih koji su mogli obući i desetore i nisu bili sumnjivi. I tako obučeš petore farmerica i dolaziš pred nekog Janeza, carinika Slovenca iz Sežane, a on kaže:

„Nešto ste se udebljali.“

„Nisam, takav sam.“

„Hajde čučni!“

A ti ne možeš.

„Hajde, skidaj to sa sebe!“

I ti to skidaš. Tješiš se da to nekad prođe, a nekad se moraš svlačiti.

Carinik te pita:

„Gdje ste to kupili?“

„Na Ponterossu.“

„Dvoje farmerica možete prenijeti, a za ostale morate platiti carinu.“

A ja sam još kupio u Trstu, Gracu ili Istanbulu kavu, deterdžent, gramofonske ploče, radio, tv prijemnik, kompjuter, dijelove za kompjuter, jeans jakne, mortadelu, nekoliko kišobrana, pelena, najlonke, šuškavace i patike. Kažu da je u ondašnja vremena postojao vic:

„Švercali tajno preko granice Slovenac, Hrvat i Crnogorac.

Ide prvi Slovenac, zapne za grančice.

„Tko ide?“ – Pita graničar.

„Miau, miau.“ „A mačka.“

Ide Hrvat i zapne malo jače.

„Tko ide?“ „Vau, vau.“

„To pas naganja mačku.“

I na kraju krene Crnogorac.

Sve se lomi, lupa, škripi.

„Tko je to“

„Ovđe leopard, zar ne vidiš?“ – kaže Crnogorac.“

Mi više nismo duhoviti kao u ondašnja vremena, pa se ne smijemo ondašnjim vicevima. Zato ja danas ne želim švercati cigarete, tablete za potenciju, oružje, drogu, meso, sir, zmije, guštere, ptice, papige i krokodile. Još bih mogao švercati emigrante, jer za svakog prošvercanog emigranta je zarada minimalno 200 Eura, a to je dosta, a njih je jako puno. Bojim se šverca drogom, iako je enormna razlika između nabavne i prodajne cijene. Jer su kazne rigorozne i može se završiti u zatvoru. Možda bih se mogao baviti gospodarskim kriminalom, mogu i ja nuditi i primati mito, samo nitko me za to ne zove. Stoga, razmišljam o švercanju viagre, dinamica i cialisa. Iako ni za to kod nas nema zainteresiranih. Stoga pitam jednog svog prijatelja:

„Trebaš li viagru, dinamico ili cialis?“

„Ne radim ti ja to više. Ja sam to zaboravio.“

„To ti je kao da voziš bicikl, to se ne zaboravlja.“

„Ja padnem s bicikla, pa se razbijem.“

„Onda možeš pasti i sa svoje žene i razbiti se.“

„Mogao bih i to.“

„Onda bolje da ne kupuješ viagru, dinamico ili cialis.“

Nekome se jednostavno ne može pomoći, briga naše ljude za sredstva za erektilnu disfunkciju, oni to više ne rade, da ne bi pali sa svojih žena, a ja sam imao i jeftine indijske šumeće stimulanse Kamagra.

Kod nas su za šverc kazne prevelike, nekad u Jugoslaviji je bilo normalno da netko iz Hercegovine ili iz Makedonije šverca duhan, a sada ti carinski službenici u tome priječe i kažnjavaju sa 25.000 kuna. Možda si ti za svoje potrebe htio prenijeti 10 – 20 kilograma duhana, ali kazna od 25.000 kuna je ipak prevelika. Pa ti carinik kaže: „Budite sretni da smo blagi prema vama. Mogli ste dobiti kaznu od 8 godina.“

A ja si mislim, stvarno su bili blagi. Navedenu kaznu ću otplaćivati gotovo godinu dana. Na tragu toga, jedan prijatelj mi kaže:

„Znam da ideš u Srbiju i znam da ne možeš prošvercati slona, ali sigurno možeš prošvercati pomeranca.“

„Ni ne znam što ti je to?“

„Kako ne znaš za pomeranca, pa to ti je ruski pas.“

„Dobro vidjet ću što mogu.“

Išao sam ja na buvlju pijacu u Beogradu i za pomeranca sam dao 500 Eura, kad sam ga prenio preko granice i donio kući, moj mi prijatelj daje 100 eura. Kažem:

„Pa ja sam ga platio 500 Eura.“

„Za pomeranca ti dajem 100 Eura. Uzmi ili ostavi.“

„Daj bar 200 Eura.“

„100 Eura.“

„Daj što daš, ali me više nikad ništa ne traži.“

„A ja te htio pitati da mi prošvercaš kornjaču?“

Ja se zato više ne švercam ni u tramvaju, a u Kini za šverc udjeljuju smrtnu kaznu. Kod nas za gospodarski kriminal, trgovinu robom čiji je promet zabranjen ili šverc, stoka sitnog zuba završava u zatvoru, a povlašteni se provlače s odgodama, gleda im se je li im to prvo kazneno djelo, kažnjava ih se radom za opće dobro, s uvjetnom ili novčanom kaznom i traže im se olakotne okolnosti. Sada, kad ne mogu švercati i putovati, sam u fazi čitanja raznih knjiga koje volim, ali i one koje ne volim. Najradije čitam Dostojevskog jer imam komplet njegovih knjiga. Imam i komplete knjiga Ive Andrića, Miroslava Krleže, Meše Selimovića, ali njih ne čitam jer su me nekad s njima davili i maltretirali. Sada su mi drugi prioriteti na pameti, sada imam druge probleme i nemam vremena za njih.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .

2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”

———————————-

Preuzmite knjigu – “Emigrantica”, Borisa Golića