Da li vam je ikada palo na pamet da svi mi ne radimo ništa drugo već cijeli život provodimo u radosnom očekivanju te da ne možemo živjeti ukoliko ništa ne očekujemo? Zimi očekujemo proljeće, uživamo u ljepoti toplih večeri i ljetnog sunca na obali. Ljeti planiramo zimski odlazak na skijanje, sa radošću i skrivenim zadovoljstvom zamišljamo toplinu peći, stolnu lampu, drage knjige, razna uživanja na snijegu i magiju sivog neba, punog magle. očekujemo haljine koje ćemo dobiti, koncert koji ćemo slušati, grad koji ćemo vidjeti i susret koji je pred nama.
Kada sam bila djevojčica s radošću sam očekivala život. Očekivala sam da će odjednom, naglo da se nešto pojavi i da će život početi. Da se otvori, na primjer, zavjesa i život dođe. Nije došlo ništa, odnosno došla je puno toga, ali to nije bilo to. Nekako to nije bio život. Nisam ni primijetila da više nisam djevojčica, ali da još uvijek s radošću očekujem život, da i dalje čekam da on dođe. Odavno je sve to bio život. Bio je to život, stvari i događaji koje sam sa radošću očekivala, a koji su prolazili jedan za drugim, a da nikada nisu bili ni blizu ljepoti radosnog očekivanja. Postajali bi divni tek u sjećanju na njih i očekivanju da se ponove.
Nekada mi izgleda da čovjek živi na rubu provalije u koju se ruši sadašnjost. Točno znamo prošlost i uzalud se bavimo njom, u nemogućnosti da je promijenimo. Znamo i budućnost i njom se bavimo uzalud u nemogućnosti da je naslutimo i njom ovladamo. Jedino o čemu ništa ne znamo jeste sadašnjost, danas popodne, ono u čemu smo sada. Štedimo prošlost i pravimo planove za budućnost, ali trošimo sadašnjost na tako nesretan način da ne shvaćamo da je ona život i to jedini život. Kuhamo, na primjer, čaj i izgleda nam da je to tek tako, nevažno kao predah između nečega što je bilo i što će biti. U stvari, to nije tek tako, upravo to je život. Ništa drugo nije život.
Neslavan je, običan i pun razočarenja, premda, postoji samo jedno veliko razočarenje to je vječno sjedenje u čekaonici, čekanje brzog voza koji nikada neće doći. Ali ovaj proplanak, pun cvijeća, pijeska i jadnih borova sa svjetlošću u plamenim krošnjama, neobično je lijep, samo kad, blesavo, glupo srce ne bi mislilo na muškarca koji je suviše ili premalo voli, ne bi mislilo na novi kaput ili haljinu, na prijavu poreza, već samo na proplanak.
Misli na njega apsolutno, obuhvati ga cjelovito, sve ostalo izbriši osim pogleda na njega, ne budi tužno, ni sretno, ni puno želja, to su sve besmislice, budi prisutno, današnje i uči, bože moj, uči da vidiš samo ovaj trenutak i iscijedi iz njega sve što u njemu postoji. Nauči da prekineš lanac tog ljudskog nizanja događaja u kojima su strah, nesigurnost, bol, nezadovoljstvo, želja, već jednostavno: budi! Nikada ti nitko neće nadoknaditi to što ti je pobjeglo iz ruku, a današnjem bolu ćeš se sutra smijati. Nikada još nisi živjelo nešto što sutra ne bi vidjelo u drugačijem svijetlu, a prekosutra u još drugačijem; osloni se na to da sve što izgleda strašno ozbiljno, u stvari, nije tako.
A zbog te strašne ozbiljnosti sa kojom shvaćaš svoje lične brige, lakomisleno zaboravljaš na trenutak koji je upravo sada i jedino je on strašno ozbiljna, nepovratno izgubljena i nezamjenljivo uništena stvar u tvom životu.
Milena Jesenska
Tko je bila Milena Jesenska?
Milena Jesenská (1896. – 1944.), bila je češka novinarka, književnica, urednica i prevoditeljica.
Jesenská je rođena u Pragu, Austro-Ugarska (danas Češka). Njen otac Jan bio je zubni kirurg i profesor na Karlovom sveučilištu u Pragu; njena majka Milena Hejzlarová umrla je kad je Milena imala 16. Studirala je na Minervi, prvoj akademskoj gimnaziji za djevojčice u Austro-Ugarskom Carstvu. Nakon diplome nakratko je upisala Praški konzervatorij i Medicinski fakultet, ali je nakon dva semestra napustila studij.
1918. udala se za Ernsta Pollaka, židovskog intelektualca i književnog kritičara kojeg je upoznala u praškim književnim krugovima, i preselila se s njim u Beč. Budući da Pollakova zarada u početku nije bila dovoljna Jesenská je morala raditi kao prevoditelj. 1919. godine otkrila je kratku priču praškog pisca Franza Kafke (Stoker) i napisala mu da traži dopuštenje da je prevede s njemačkog na češki. Pismo je pokrenulo intenzivnu prepisku. Jesenská i Kafka susreli su se dva puta: proveli su zajedno četiri dana u Beču, a kasnije jedan dan u Gmündu . Na kraju je Kafka prekinuo vezu, dijelom i zato što Jesenská nije mogla napustiti supruga, a njihova gotovo svakodnevna komunikacija naglo je prestala u studenom 1920.
U Beču je Jesenská također počela pisati. Pišući članke, a kasnije i uvodnike u ženske kolumne u nekim od najpoznatijih praških dnevnika i časopisa. 1925. Jesenská se razvela od Pollaka i preselila natrag u Prag, gdje je upoznala i udala se za avangardnog češkog arhitekta Jaromíra Krejcara, s kojim je dobila kćer Janu Černá. Između 1938. i 1939. uređivala je prestižni češki časopis za politiku i kulturu Přítomnost (Prisutnost). Tamo je napisala editorijale i vizionarske komentare na usponu NSDAP (nacističke stranke) u Njemačkoj i moguće posljedice za Čehoslovačku.
Nakon okupacije Čehoslovačke od strane njemačke vojske, Jesenská se pridružila pokretu otpora i pomogla mnogim židovskim i političkim izbjeglicama da emigriraju. Ona je odlučila ostati. U studenom 1939. gestapo ju je uhapsio. U listopadu 1940. deportirana je u koncentracijski logor u Ravensbrücku u Njemačkoj. Ovdje je pružala moralnu potporu ostalim zatvorenicima i sprijateljila se s Margarete Buber-Neumann, koja je nakon rata napisala njenu prvu biografiju. Kao i ostali zatvorenici, i Jesenska je u kampu tetovirana s osobnim brojem – u njenom slučaju broj je bio “4714”.
Umrla je od zatajenja bubrega, u logoru u Ravensbrücku, 17. svibnja 1944.
Preveo, nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
