Sve postoji kao oblik objave energije i svijesti, (Iz knjige “Čudna knjiga za čudne ljude”, Slavomira Cune Miljevića)

Završavajući prije par godina “Knjigu o čudima”, bio sam skoro uvjeren kako je moje putovanje kroz više razine svijesti privedeno kraju. Poput svojevrsne rekapitulacije prijeđenog puta i na njemu proživljenih slika i osviještenih spoznaja o poljima osobne svijesti, tako nastala sinteza svega, činila mi se potpuno zaokruženom.

Međutim, više mjesečni period koji je uslijedio poručio mi je kako sam još uvijek poprilično udaljen od istinitosti takvih zaključaka. Neka nova mentalna putovanja; vizije izmiješanih vremenskih koridora, sve više i češće slale su mi upozorenje o nečemu što mi tek predstoji za razumijevanje.

Ono što je posebno iritiralo, a u nekim trenucima i počinjalo zabrinjavati, bio je čudan subjektivni osjećaj sve težeg i nelagodnog nošenja emotivno-mentalnih tereta povezanih s takvim vizijama i doživljajima. Ako se uz to nadodaju i sve učestalije spoznaje o “rupama” u uspostavljenom sintetiziranom tkanju, postalo je logično kako mi predstoji barem još jedno “dubinsko putovanje” kroz vlastito osobno polje. Stotinjak zabilježenih papirića koji su čekali u posebnoj terminskoj mapi, na kojima su svoje mjesto na uvijek isti način nalazile spomenute spoznaje i doživljene iskrice misaonih obrazaca, samo su potvrđivale takav zaključak.

No, da bih na takvo putovanje uopće mogao krenuti, od samog početka razmišljanja o nastavku davno započetih putovanja bilo mi je jasno kako je uspostavljenu sintezu prethodno potrebno rastaviti na nekolicinu njenih strukturnih dijelova.

Jedino izraženi u svojim oblicima zajedničkih načela i zakonitosti mogli su poslužiti kao temeljna podloga iz koje će se izdizati novo zdanje nedostajućeg sadržaja… zdanja, koje je na neki, po malo nelogičan način, sve prethodno ispričane priče s njihovim ulogama, opet uvodio na proscenij novo započetog segmenta životnog kazališnog komada.

Vraćajući se na tri davno završene knjige koje sam iz milošte nazivao “sjemenskom trilogijom”, uspijevao sam tu novu priču započeti s tri temeljne spoznaje koje je svaka od njih nosila kao vlastitu “crvenu nit”.

Na prvom mjestu – koliko se god danas činila logičnom i jednostavnom, a u ono doba vrhunskim dosegom vlastite svijesti – svojom se objavom nametnula spoznaja o “neupitnosti osobnog polja svijesti”.

Ako joj se pritom nadoda doživljeni uvid u njegovu ulogu gradbenog elementa super složene strukture Zajedničkog (time istovremeno i više dimenzijskog) polja svijesti, dileme oko dosegnutih razina svijesti nije moglo biti.

Na drugom mjestu, poput nekog novog, no posve funkcionalnog koraka na tom započetom usponu, uslijedila je spoznaja o doslovnom: “paralelizmu” viših dimenzija i osobnog polja svijesti.

U tako pojednostavljenoj definiciji relativno sam brzo stigao i do razumijevanja višedimenzionalnosti i njega samoga. Premda se u svom začetku činila kontradiktornom, u kasnijim fazama putovanja ta je spoznaja postala zakonitošću koja mi je pomogla da razumijem dubinsko značenje dimenzije kao pojma, ali i da ga razdvojim – od mnogih i dan-danas pogrešno izjednačenog – pojma “denziteta” kao svojevrsnog napona samoga polja.

U takvom konceptu “dimenzije” su postale isključivo ovisne od promatračkog kuta iz kojega svijest, promatrajući sebe samu, stvara odgovarajuće oblike.

Na drugoj strani “denziteti”, odnosno napon polja promatrača, uspostavljao je njihovu strukturu, funkcionalnosti i njihove zakonitosti na pripadajućoj promatračkoj razini.

Dodatni je podatak koji upozorava da se dimenzije, u pravilu, razlijevaju i povezuju tzv. “horizontalnim načinom”, dok denziteti, zahvaljujući razlikama svojih visina u naponima polja, čine to isto, ali po “vertikali”.

Takva se spoznaja ubrzo pokazala neophodnim uvjetom za realizaciju one treće,u kojoj se unutar više dimenzijskog postojanja svijesti jednako moralo naći mjesto i za morfogenetsko polje ljudske vrste”.

Pomiješano s denzitetnim i vremenskim aspektima svoje objave, nije moglo drugo do ponuditi zaključak o egzistenciji Postojanja kao Jedinstvenog informacijskog dimenzijsko-denzitetnog polja… organički strukturiranog od Svijesti i njene procesne objave Energije.

Upravo zbog takvog značenja i značaja – za sve što će kasnije ljudski um pokušati razumjeti kao okružujuću realnost ili joj se vlastitim odlukama i ponašanjem prilagoditi na optimalni način – odlučio sam iz prethodnog “teksta o čudima”, u skraćenom obliku ponoviti način i njihove procesne odnose.

Tada izrečenu tvrdnju, u kojoj ni dan danas ništa ne bih promijenio kako je: “Sve, u doslovnom značenju riječi, što postoji a što je ljudsko biće u stanju uočiti ili mu pretpostaviti postojanje, postoji kao oblik objave energije i svijesti”.

s.c.m

—————————-

II. UVOD

Sama definicija energije, s do danas prepoznatim elementima, još uvijek nije dana u svom konačnom obliku. Svaka je nova spoznaja ili znanstveno saznanje modificira i mijenja sadržaj. Čini to na način da joj, stavljajući težište čas na jednu čas na drugu stranu, ili neki novo uočeni element, jednako tako mijenja bit u uspostavljenom okruženju.

Razlog je to zbog kojega je moguće reći, da je razgovor o energiji zapravo priča o povijesti ljudskog znanja i razvoja. Ona je svojevrsna oznaka dosegnutog stupnja ali i stanje u kojem se ljudski um (pa tako i moj), u svojoj ulozi “dešifratora stvarnosti”, nalazi.

Zbog neograničenog broja prethodnih uvjetovanosti i nepoznanica najjednostavnije bi bilo ustvrditi kako je, u biti, energija omeđena vlastitim osobinama. Onim osnovnim, ponajviše.

Prvenstveno su to kretanje i interakcije.

Tako uspostavljenim položajem oni su proglašeni i načelima iz kojih nužno proizlaze sva ostala pravila i zakonitosti.

Ako je, za početak, neophodno staviti težište na neku konvenciju s kojom se tim osobinama daje značaj temelja i osnova “Postojanja” kao “Cjeline”, onda će to svakako biti “Interakcija”. Od tada, pa nadalje, ona će se promatrati i doživljavati kao vrsta procesnih odnosa u kojemu se, u pravilu, nalaze najmanje dva člana u svojoj nikad prekinutoj uzajamnosti djelovanja.

Rečeno podrazumijeva kako nema i ne može biti stanja ili procesa unutar jedinstvenosti cjeline, ukoliko u njoj oba relativno bliska člana istovremeno ne djeluju jedan na drugoga. Utjecaj i djelovanje jednog člana na drugog, podrazumijeva da će zbog toga takav član nakon provedene interakcije i sam biti promijenjen.

Imajući rečeno u vidu, tom “svemu kao energiji” potrebno je dodati još jednu temeljnu osobinu. Potrebno je dodati: “mogućnost očitovanja”.

Energija se sa svojim pojavnim osobinama, bez izuzetaka, javlja u svom primarnom obliku “Polja”.

Riječ je o području; riječ je o dimenzijsko-denzitetnoj zoni unutar koje se objavljuju sve uspostavljene interakcije. Pri tome se one manifestiraju u svom “inteligencijsko-organičkom obliku”.

Jednostavnije rečeno: svaka od njih uspostavljenih, podrazumijeva međusobnu procesnu ovisnost, s jedne, uz odgovarajući oblik relativno stabilne strukture, s druge strane.

Imenovanje polja neophodno je iz razloga jer ljudski um jednostavno ne može bez “prepoznavanja” i “gradacija”. Potreba je to poradi uspostavljanja njegovog vlastitog osjećaja sigurnosti u okružujućem kolopletu nepoznanica i njime uzrokovanih strahova.

Kada ga već sam, po prirodi stvari, ne posjeduje u sebi i oko sebe, primoran je uspostavljati neki samo njemu smisleni red i redoslijed. Taj će ga red, makar na kratko, uspjeti umiriti ili će, odgurujući sve prijeteće i nepoznato izvan uspostavljenih okvira realnosti, odigrati svoju ulogu “umirujućeg narkotičkog sredstva”.

Na taj će se način, počevši od najjednostavnijih imenovanja, stjecati i razvijati njegov subjektivni osjećaj sigurnosti i prepoznavanja. Čak i ako se bude radilo o potpuno promašenim imenovanjima, s njima će ipak uspijevati omeđivati razine do kojih je u svojim procesima saznavanja i vlastitih samospoznaja dospio.

Prateći izrečeno pravilo i razloge, daljnja manifestacija polja putem valova i čestica, koliko god naizgled obavljala neku vrstu specifikacije i odvajanja, u samoj se konačnici – za one koji ova načela poznaju – opet vraća na početni pojam jedinstvene energije.

To pravilo “zatvorenog kruga”, u kojemu su početak i kraj ista točka, ostaje temeljnim preduvjetom svakog učenja i načina stjecanja znanja.

Moguće je, stoga, reći kako “Postojanje” i nije ništa drugo do Jedinstveno polje svijesti.

Bilo da ga čovjek registrira danim mu čulima i osjetilima, ili iskustveno pretpostavlja umom, onda kada se objavljuje kao očitovana realnost; bilo da tek naslućuje njegovu neočitovanu egzistenciju, ništa se u njegovoj energetskoj biti neće promijeniti.

Ono je istovremeno i stanje i proces.

Stanje je kao oznaka dosegnutog i uočenog, a proces, kao oznaka isječka sveukupnog interakcijskog kretanja.

U svom prvom značenju ono se javlja kao područje i stanje svih mogućnosti i svih informacija. Javlja se i objavljuje kao stanje svih sadržaja, formi i svih potencijala.

U svojoj drugoj pojavnosti, ono se objavljuje kao “jedinstvo različitosti u kontinuiranim procesnim interakcijama”. Ili, jednostavnije, javlja se kao Cjelina u neprekinutom samoodnosu sa sobom samim. Upravo mu to jedinstvo, sa svim pripadajućim neograničenim frekvencijama i valnim duljinama – unutar kojih se očitovane forme, oblici, osobine, pravila i zakonitosti javljaju kao frekvencijsko-vibracijski obrasci – omogućuje relativnu stabilnost odvijanja i ponavljanja prethodno uspostavljenog niza odnosa.

Oni, tek tada i tek kao takvi, stječu pravo nositi ili dobivati ime “polja”.

Onog “jedinstvenog” ili “zajedničkog” Također i “posebnog”.

Jasno je da takav “procesno-interakcijski model” potom uvjetuje neprekidnost pojava usustavljenih polja na različitim razinama tog istog Postojanja, kao njima pripadajućim funkcionalnim ili informacijskim cjelinama.

Hoće li se njihovi dijelovi niže uspostavljene strukture zvati pod-poljima u sastavu nekog složenijeg polja ili energetskog sustava; hoće li se proglašavati morfogenetskim poljima i strukturnim procesima u sastavu nekog višeg sustava, ili procesnim koracima u sastavu nekog višeg ili složenijeg procesa, biti će svejedno.

No, time priča o polju, cjelovitosti, svijesti i energiji još uvijek ne završava. Čak naprotiv.

Govoriti o Energiji, a ne pokušati barem površinski zagrebati u njenu strukturu, značilo bi gubiti iz vida smislenost cjelokupnog pripovijedanja. Ne spomenuti Svijest kao njen aktivni kreativan aspekt (zbog koje će pojam energije tada biti primoran nositi svoje pasivno obilježje) bila bi greška koja se više nikada ne bi mogla ispraviti.

Hoće li se Energija pokušati razumjeti kroz sve svoje dosad uočene oblike – počevši od onih svjetlosnih i bez mase, ili će se koristiti oni iz zone materijalnih razina, poput neutronske, atomske, električne i sl. – najmanje će biti važno za njenu ulogu pasivne njive u koju tek treba posijati aktivacijsko sjeme svijesti.

Naime, na najdubljoj (ili najvišoj) razini Postojanja, supostoje i manirom emulzije isprepliću se različito polarizirani “dijelovi” polja energije i svijesti. Koliko god se činilo da jedan i drugi mogu slijediti samo svoju i samo sebi specificiranu razvojnu trasu, oni nikada ne mogu postojati sami za sebe. Funkcionalno odvojeni, još i manje. Ne dopušta im to generalno načelo kretanja, interakcije i funkcionalne polarnosti… organičke cjelovitosti, još i mnogo više.

Koliko god se činilo da Svijest možda i može, zbog visine svojih frekvencijskih obrazaca postojati neovisno o svojoj partnerici, ta će joj veza i nadalje biti neophodna da bi se sama po sebi uopće mogla očitovati. Događa se to na poznati način neophodnosti crne ploče i bijele krede, kao međusobno zavisnog para u kojemu je zadaća jednoga da bude medij, putem kojeg će se očitovati drugi. Jednako, kao što puta ne može biti, ako na njemu nema putnika. Jednako, kao što ne može biti učitelja bez učenika. Kao takvi – makar to na trenutak zvučalo kontradiktorno i paradoksalno – u svojoj su biti jedinstveno-različiti. A tek uz takav preduvjet mogu postati i organički. Organski, još mnogo kasnije.

Ma kako ih potom zvali i pretpostavljali im sadržaj i strukturu, u konačnici mogu biti samo ono što jedino jesu. Mogu biti “Cjelovitost”, “Apsolut” ili, do granica nemjerljivosti, grandiozno “Jedinstveno polje svijesti”. Iz drugog promatračkog rakursa, grafički prikazano, krajnje pojednostavljena skica ovoga o čemu je riječ, mogla bi izgledati, otprilike, kako slijedi:

Skica 1.

Ponuđena skica – nalik običnoj “uniji skupa” i posve uvjetnog značenja – ima funkciju dvodimenzionalnog grafičkog prikaza njihove zajedničke funkcionalne i procesno-organičke objave.

Zadaća mu je pokazati kako bi taj super-sustav mogao funkcionirati, a da ljudskom umu istovremeno omogući smislenost cijelog višedimenzionalnog procesnog koncepta.

Kao što je vidljivo, “unija” u sebi uključuje i pojam cjelovitosti polja označenog s (JP).

Ona je, bez obzira na to što se čini da su njene sastavnice naizgled odvojene putem vlastitih energetskih membrana (koje su inače preduvjeti i obilježja bilo kojeg od polja), prikazana na način da je strukturirana od aspekta polja čiste svijesti (S) i aspekta polja čiste energije (E). Pri tome, prisutnost elipse samo naglašava načelo ukupnosti jedinstvenog polja i, dakako, valno-spiralno kretanje svakog od njegovih energetskih objava.

Strjelice između tih uvjetnih pod-polja ukazuju na postojanje neprekidnog interakcijskog procesa, koji unutar uspostavljenog odnosa, zapravo, ima ulogu vezivnog tkiva.

Tom “funkcionalnom vezivnom tkivu”; toj, nekoj vrsti, “među-dimenzijske zone”, zbog specifične uloge naizgled samostalnog vala promjene koju igra u cjelini procesa, dan je mnogo poznatiji i udomaćeni naziv. Gravitacija (G). U svemu je istovremeno prisutna i njena uloga elementa čiji se sadržaj i značenje od strane znanstvenih umova tek trebaju otkriti.

Putem tog procesa “razotkrivanja”, potrebno je saznati kako je riječ o, do sada, potpuno nepoznatom “crnilu”, kao glavnom informacijskom materijalu za kreaciju cjelokupnog postojanja.

Kao takav, fantastična je priča koja tek treba doći na dnevni red i ovoga zapisa.

U takvom relativiziranom “odnosu”, za čovjeka od životnog značaja, rađa se i svjetlost sama.

Za nju bi se moglo reći da je “energetski izraz gravitacije”. S obzirom je gravitacija neupitan izraz odnosa energije i svijesti, trebao bi biti logičan i zaključak po kojemu upravo proces svjesnosti određuje, i na sebi pripadajući način, stvara i samu svjetlost. A moguće je i drukčije reći da: sam čin “korištenja” gravitacije generira svjetlost kao buduću neophodnu komponentu fizičke manifestacije Jedinstvenog polja.

To je istovremeno i razlog zbog kojega ponuđena skica sa svojim strjelicama ponovno upozorava na njenu osnovnu osobinu “generalnog aktivatora promjene”.

Potom je potrebno fokusirati pogled na slobodan prostor između dva polja i uočiti zakrivljenost koja postoji s obje strane. Podatak, da su promatrana uvjetna pod-polja, u svojoj biti “povezana i isprepletena”, još uvijek ne znači da prostor između njih ne postoji. Postojat će on uvijek kada se određeni isječak realnosti od strane njenog promatrača i sudionika doživljava kao “zona izvan interakcije”. Radit će se tada o zoni koja se, u pravilu, javlja kada su frekvencijski obrasci polja u susretu na drastično različitim razinama.

Zbog toga je moguće reći da pravi razlog ovog “međuprostora” proizlazi iz različitih polariteta “sudionika” i njihovog rasporeda unutar zajedničke opne sve-polja. Zbog toga će i fizikalnim rječnikom davno izrečena tvrdnja da: “dovoljno velika masa uvijek vrši zakrivljivanje prostora ispred sebe” biti potpuno neupitna. Time ona ponovno potvrđuje činjenicu utjecaja jednog polja na drugo; ali istovremeno biva i osnovom iz koje niče i sama gravitacija.

Već u narednom procesnom koraku, upravo će taj čin zakrivljenosti, poput najobičnije kose ravni na nekoj od spirala, postati stvarnim uzrokom nastanka “privlačne sile” unutar uspostavljenog odnosa.

—————————————–

Slavomir Cune Miljević

Slavomir Cune Miljević se u svijetu ezoterije i duhovnih tehnika, sa svojom prvom knjigom pojavljuje 1996 godine.

“Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni” nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma.

U tom dvotomnom zapisu učinjeni su prvi koraci uspostavljanja teorijske osnove iscjeljivanja i samoostvarenju pojedinca.

Već tada je uspostavljen početak one “crvene niti” koja se potom neće prestati pojavljivati u svim kasnije napisanim knjigama ovoga autora. Na njenom početku svakako je činjenica da su sve stvari i sve promjene najviše uvjetovane osobnim odnosom ljudskog bića prema svojoj okolini. Određene su njegovim sposobnostima da s njom stupa u interakcijske odnose. Koristeći raspoložive dosege svijesti, inteligencije i samoodnosnog mehanizma u njemu kao doslovnom energetskom polju, čovjeku je omogućena promjena bilo čega. Ponajviše sebe samoga.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Čudna knjiga za čudne ljude”, Slavomira Cune Miljevića