POČETAK PRIČE O ČUDIMA (Iz knjige “Knjiga o čudima”, Slavomira Cune Miljevića)

Sve, u doslovnom značenju te riječi, što postoji a što je ljudsko biće u stanju uočiti ili mu pretpostaviti postojanje, postoji kao oblik objave energije i svijesti.

Sama definicija energije, s do danas prepoznatim elementima, još uvijek nije dana u svom konačnom obliku. Svaka je nova spoznaja ili znanstveno saznanje modificira i mijenja joj sadržaj. Stavljajući joj težište čas na jednu čas na drugu stranu ili neki uočeni element, jednako tako mijenja joj samu bit i značenje u uspostavljenom okruženju.

Razlog je to zbog kojega je moguće reći da je razgovor o energiji zapravo priča o povijesti ljudskog znanja i razvoja. Ona je svojevrsna oznaka dosegnutog stupnja ali i stanje u kojem se ljudski um, u svojoj ulozi „dešifranta“ stvarnosti oko sebe, nalazi.

Zbog neograničenog broja prethodnih uvjetovanosti i nepoznanica najjednostavnije bi bilo reći kako je, u biti, energija omeđena vlastitim osobinama. Onim osnovnim, ponajviše. Prvenstveno su to kretanje i uspostavljeni interakcijski odnosi. Takvim sadržajem oni su istovremeno proglašeni i načelima iz kojih nužno proizlaze sva ostala pravila i zakonitosti na njima zasnovani… da se ni ne govori o uspostavljenim odnosima koji sa svom svojom neograničenošću pojavnih formi i oblika iza njih slijede.

Ako je, za početak, neophodno staviti težište na konvenciju kojom se tim osobinama daje značaj temelja i osnova, ona će svakako ići u smjeru interakcije. Ona će tada uvijek biti promatrana kao neka vrsta odnosa u kojem se po pravilu nalaze najmanje dva člana. U takvom odnosu istovremeno je prisutna i uzajamnost djelovanja.

A to znači kako nema i ne može biti stanja ili procesa unutar jedinstvenosti cjeline, ukoliko u njoj oba člana istovremeno ne djeluju jedan na drugoga. Utjecaj i djelovanje jednog člana na drugog, podrazumijeva da će zbog toga takav član nakon provedene interakcije i sam biti promijenjen.

Hoće li se pritom koristiti primjeri iz područja atomske fizike, i u njoj poznatih „preskakanja“ elektrona iz svog u neki drugi elektronski omotač, ili će se koristiti primjeri iz područja kojeg uobičavamo zvati „međuljudski odnosi“, bit će sasvim svejedno. Nedodirljivost i sveprisutnost ovog načela neće ničim biti dovedena u pitanje.

Imajući rečeno u vidu, tom „svemu kao energiji“ potrebno je dodati još jednu temeljnu osobinu.

Potrebno je dodati: „mogućnost očitovanja“.

Energija se sa svojim pojavnim osobinama uvijek i bez izuzetaka javlja u svom primarnom obliku „polja“. Riječ je o području, o zoni ili dimenziji u kojoj se objavljuju sve uspostavljene interakcije i manifestiraju u svom „inteligencijsko-organičkom obliku“.

Imenovanje polja neophodno je iz razloga jer ljudski um jednostavno ne može bez „prepoznavanja“ i „gradacija“. Sve to, radi uspostavljanja vlastitog osjećaja sigurnosti u okružujućem kolopletu nepoznanica i njime uzrokovanih strahova. Kada ga već sam, po prirodi stvari, ne posjeduje u sebi i oko sebe, primoran je uspostavljati neki samo njemu smisleni red i redoslijed.

Taj će ga red, makar na kratko, uspjeti umiriti ili će, odgurujući sve prijeteće i nepoznato izvan uspostavljenih okvira realnosti, odigrati svoju ulogu umirujućeg narkotičkog sredstva. Na taj način, počevši od najjednostavnijih imenovanja, stjecat će osjećaj sigurnosti i prepoznavanja. S njime će istovremeno omeđivati razine do kojih je u tom procesu saznavanja i vlastitih samospoznaja dospio.

Prateći izrečeno pravilo i razloge, daljnja manifestacija polja putem valova i čestica, koliko god naizgled obavljala neku vrstu specifikacije i odvajanja u samoj se konačnici – za one koji ova načela poznaju – opet vraća na početni pojam jedinstvene energije kao takve.

To pravilo „zatvorenog kruga“, u kojemu su početak i kraj ista točka, ostaje temeljnim preduvjetom svakog učenja i stjecanja znanja.

Moguće je, stoga, reći kako „Postojanje“ i nije ništa drugo do Jedinstveno energetsko polje.

Bilo da ga čovjek registrira danim mu čulima i osjetilima ili iskustveno pretpostavlja umom onda kada se objavljuje kao očitovana realnost; bilo da tek naslućuje njegovu neočitovanu egzistenciju, ništa se u njegovoj energetskoj biti neće promijeniti.

Ono je istovremeno i stanje i proces.

Stanje je kao oznaka dosegnutog i uočenog, a proces, kao oznaka isječka sveukupnog interakcijskog kretanja.

U svom prvom značenju ono se javlja kao područje i stanje svih mogućnosti i svih informacija. Javlja se i objavljuje kao stanje svih sadržaja, formi i svih potencijala.

U svojoj drugoj pojavnosti, ono se objavljuje kao „jedinstvo različitosti u kontinuiranim procesnim interakcijama“. Ili, jednostavnije rečeno, javlja se kao Cjelina u neprekinutom samoodnosu sa sobom samom.

Upravo mu to jedinstvo, sa svim pripadajućim neograničenostima frekvencija i valnih duljina – unutar kojih se očitovane forme, oblici, osobine, pravila i zakonitosti javljaju kao frekvencijsko-vibracijski obrasci – omogućuje relativnu stabilnost odvijanja i ponavljanja prethodno uspostavljenog niza odnosa. Oni, tek tada i tek kao takvi, stječu pravo nositi ili dobivati ime „polja“. Onog „jedinstvenog ili zajedničkog, također i posebnog.

Jasno je da takav „procesno-interakcijski model“ potom uvjetuje pojavu polja na različitim razinama tog istog Postojanja kao funkcionalne ili informacijske cjeline.

Uvjetuje njegovu egzistenciju kao pojavu više ili manje složenih – i samo naizgled i samo za ljudski um – međusobno odvojenih sustava… i to, bez obzira, hoće li ih taj um nastaviti nazivati i smatrati globalnim, pojedinačnim morfogenetskim ili individualnim osobnim poljima.

Hoće li njihove dijelove niže uspostavljene strukture zvati pod-poljima u sastavu nekog složenijeg polja ili energetskog sustava; hoće li ih proglašavati strukturnim procesima u sastavu nekog višeg sustava ili procesnim koracima u sastavu nekog višeg ili složenijeg procesa, opet će biti svejedno.

Ovako uspostavljeno usustavljenje ostat će zauvijek poštapalica (ali i operativni okvir) ljudskome umu, neophodna barem za djelomično razumijevanje bilo koje od promatranih zona ili područja interakcije. Ostat će i dalje u svojoj ulozi neka vrsta konvencionalnog dogovora na kojem će se „jeziku“ u određenoj interakcijskoj zoni ili dimenzijskom isječku takva komunikacija obavljati.

No, time priča o polju, cjelovitosti i energiji ne završava. Čak naprotiv.

Govoriti o Energiji, a ne pokušati barem površinski zagrebati u njenu strukturu, značilo bi gubiti iz vida smislenost cjelokupnog pripovijedanja.

Ne spomenuti Svijest kao njenu aktivnu komponentu, zbog koje će pojam energije potom biti primoran nositi svoje pasivno obilježje, bila bi greška koja se više nikada ne bi mogla ispraviti.

Hoće li se Energija pokušavati razumjeti kroz sve svoje do sada uočene oblike – počevši od onih svjetlosnih i bez mase, ili će se koristiti oni iz zone materijalnih razina poput neutronske, atomske, električne i sl. – najmanje će biti važno za njenu ulogu pasivne njive u koju tek treba posijati aktivacijsko sjeme svijesti.

Naime, na najdubljoj (ili najvišoj) razini Postojanja, supostoje i isprepliću se manirom emulzije različito polarizirani „dijelovi“ polja energije i svijesti.

Koliko god se činilo da i jedno i drugo mogu slijediti samo svoju i samo sebi specificiranu razvojnu trasu, oni nikada ne mogu postojati sami za sebe. Funkcionalno odvojeni, još i manje. Ne dopušta im to generalno načelo kretanja, interakcije i funkcionalne polarnosti… organičke cjelovitosti, još i mnogo više.

Koliko god se činilo da Svijest možda i može, zbog visine svojih frekvencijskih obrazaca postojati neovisno o svojoj partnerici, ta će joj veza i nadalje biti neophodna da bi se sama po sebi uopće mogla očitovati.

Događa se to na poznati način neophodnosti crne ploče i bijele krede, kao međusobno zavisnog para u kojemu je zadaća jednoga da bude medij putem kojeg će se očitovati drugi. Jednako, kao što puta ne može biti, ako na njemu nema putnika. Jednako, kao što ne može biti učitelja bez učenika.

Kao takvi – makar to na trenutak zvučalo kontradiktorno i paradoksalno – u svojoj biti su jedinstveno-različiti. A tek uz takav preduvjet mogu postati i organički. Ma kako ih potom zvali i pretpostavljali im sadržaj i strukturu, u konačnici mogu biti samo ono što jedino jesu. Mogu biti cjelovitost, apsolut ili, do granica nemjerljivosti, grandiozno Jedinstveno polje svijesti.

Iz drugog promatračkog rakursa, grafički prikazano, krajnje pojednostavljena skica ovoga o čemu je riječ, mogla bi izgledati, otprilike, kako slijedi:

Skica 1.

Ponuđena skica, u nalik običnoj „uniji skupa“ – i posve uvjetnog značenja – ima funkciju dvodimenzionalnog grafičkog modela njihove zajedničke funkcionalne i procesno-organičke objave.

Zadaća mu je pokazati kako bi taj super-sustav mogao funkcionirati, a da ljudskom umu istovremeno omogući smislenost cijelog višedimenzionalnog procesnog koncepta.

Kao što je vidljivo, „unija“ u sebi uključuje i pojam cjelovitosti polja označenog s P).

Ona je, bez obzira na to što se čini da su njene sastavnice naizgled odvojene putem vlastitih energetskih membrana, prikazana na način da je strukturirana od aspekta polja čiste svijesti (S) i aspekta polja čiste materijalizirane energije(E).

Pri tome, prisutnost elipse samo naglašava načelo ukupnosti jedinstvenog polja i, dakako, valno-spiralno kretanje svakog od energetskih oblika.

Strjelice između tih uvjetnih pod-polja ukazuju na postojanje međusobnog interakcijskog procesa, koji unutar uspostavljenog odnosa, zapravo, ima ulogu vezivnog tkiva.

Tom „funkcionalnom vezivnom tkivu“; toj, neke vrste, „međudimenzionalnoj zoni“, zbog specifične uloge vala promjene koju igra u cjelini procesa, dan je mnogo poznatiji i udomaćeni naziv. Gravitacija (G).

A tu je također i njena uloga elementa čiji se sadržaj i značenje od strane znanstvenih umova tek trebaju otkriti.

Putem tog procesa razotkrivanja, potrebno je saznati kako je riječ o, do sada potpuno nepoznatom „crnilu“, kao glavnom informacijskom materijalu za kreaciju cjelokupnog postojanja.

Kao takav, fantastična je priča koja tek treba doći na dnevni red i ovoga zapisa.

U tako uspostavljenom relativiziranom „odnosu“, za čovjeka od životnog značaja, rađa se i svjetlost sama.

Za nju bi se moglo reći da je „energetski izraz gravitacije“.

S obzirom na to da je gravitacija neupitan izraz odnosa materije i svijesti, trebao bi biti logičan i zaključak po kojemu upravo proces svjesnosti određuje, i na sebi pripadajući način, stvara i samu svjetlost.

Ili, drukčije rečeno, sam čin „korištenja“ gravitacije generira svjetlost kao buduću neophodnu komponentu fizičke manifestacije Jedinstvenog polja.

Za slučaj da se ispustilo iz vida osnovno značenje interakcije, ponuđena skica sa svojim strjelicama ponovno upozorava na njenu osnovnu osobinu „generalnog aktivatora promjene“.

Potom je potrebno fokusirati pogled na slobodan prostor između dva polja i uočiti zakrivljenost koja postoji s obje strane.

Podatak, da su promatrana uvjetna pod-polja, u svojoj biti „povezana i isprepletena“, još uvijek ne znači da prostor između njih ne postoji.

Postojat će on uvijek kada se određeni isječak realnosti od strane njenog promatrača i sudionika doživljava kao „zona izvan interakcije“. Radit će se tada o zoni koja se, u pravilu, javlja kada su frekvencijski obrasci polja u susretu na drastično različitim razinama.

Zbog toga je moguće reći da pravi razlog ovog „međuprostora“ proizlazi iz različitih polariteta „sudionika“ i njihovog rasporeda unutar zajedničke opne polja.

Zbog toga će i fizikalnim rječnikom davno izrečena tvrdnja da: „dovoljno velika masa uvijek vrši zakrivljivanje prostora ispred sebe“, ponovno potvrđivati činjenicu utjecaja jednog polja na drugo; ali istovremeno biti i osnovom iz koje niče i sama gravitacija.

Već u narednom procesnom koraku, upravo će taj čin zakrivljenosti, poput najobičnije kose ravni na nekoj od spirala, postati stvarnim uzrokom nastanka „privlačne sile“ unutar uspostavljenog odnosa.

 

—————————————–

Slavomir Cune Miljević

Slavomir Cune Miljević se u svijetu ezoterije i duhovnih tehnika, sa svojom prvom knjigom pojavljuje 1996 godine.

“Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni” nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma.

U tom dvotomnom zapisu učinjeni su prvi koraci uspostavljanja teorijske osnove iscjeljivanja i samoostvarenju pojedinca.

Već tada je uspostavljen početak one “crvene niti” koja se potom neće prestati pojavljivati u svim kasnije napisanim knjigama ovoga autora. Na njenom početku svakako je činjenica da su sve stvari i sve promjene najviše uvjetovane osobnim odnosom ljudskog bića prema svojoj okolini. Određene su njegovim sposobnostima da s njom stupa u interakcijske odnose. Koristeći raspoložive dosege svijesti, inteligencije i samoodnosnog mehanizma u njemu kao doslovnom energetskom polju, čovjeku je omogućena promjena bilo čega. Ponajviše sebe samoga.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Knjiga o čudima“, Slavomira Cune Miljevića

 

Knjigu “Knjiga o čudima“, Slavomira Cune Miljevića, moći ćete preuzeti tako da

svojim mišem kliknete na link: www.digitalne-knjige.com/miljevic2.php te pažljivo 

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.