Sreća… nedostižna grana za mene, ptica koja pjeva nabodena na trn, cvijet na jakoj kiši, ljubav presvučena krivnjom,… beskraj samotne svakodnevice u kojem se nisam snalazila. A pokraj nas, oko svih, pa ipak i u nama nalazi se duhovnost – a naše predrasude je ograđuju – iz dana u dan.
Prve ograde sam podigla kad sam zaključila da više ne želim koračati sama i vući sav teret svijeta. Predrasuda je bila moja iluzija koju sam vukla poput mnogih ljudi, ne vjerujući mojoj baki da svijet počiva na dlanu Boga. Htjela sam prihvatiti pojam Boga, ali po mjeri muškarca: uperenog prsta kao putokaz, dramatičnih prizora, moćne snage i zaštite za one kojima je to potrebno. U slijepoj vjeri, pripala sam muškarcu čije ime više neće preći preko mojih usana. U mojoj iluziji – svela svijet na otkucaje srca njegovog i mojeg. A za njega ja sam bila: klupa za predah u luci s usidrenim njegovim brodom na putu u osvajanju svijeta. To je bila njegova mjera iluzije! Danas znam da je sve varijacija što nije usklađeno s Božjim otkucajima srca (koji su uvijek postojani u ljubavi i istini). Čovjek je taj koji izvodi varijacije. Sada shvaćam da su te naše varijacije bit promjene, evolucije svemira, jer i to je dio Božjeg plana. Postoji u tome i “samo pravovaljane stvari idu u vječnost, a loše u ropotarnicu povijesti” – što onda učiniti sa sobom ako si se čineći pogrešku za pogreškom pretvorio u grijeh.
Moja pogreška izvire iz iluzije koje rado zahvaćaju žene; ne vjeruju u svoju duhovnu snagu, podaju se muškarcu u prošnji milosti njihove snage. Kad me je ‘moj čovjek’ (nitko ne pripada nikome – to je jedna od istina čovječanstva koju sam prekasno spoznala!) ostavio s plodom ‘naše ljubavi’ (ljubav bez štovanja je laž – i to je jedna od istina čovječanstva i ako ne spoznamo postaje naša zamka!), zbog njegove potrebe za ‘slobodom’ (bijeg u potrazi za vlastitim zadovoljstvima je neodgovornost – jedna istina u nizu poklonjena čovječanstvu, a koju malo tko želi spoznati!), osjećala sam se poniženom pred ljudima koji me poznaju kao ‘nepogrješivu’.
Iz te pogreške nisam uočila pouku. U svom ‘ponosu’ (ono što nije pročišćeno kroz ljubav srca je tek lažna kreacija uma, a koju ljudi prečesto stavljaju na tron!) zavjetovala sam se da me nijedan muškarac neće više posjedovati. Postala sam “otok ponosa okružen beskrajnim plavetnilom ravnodušnosti prema svemu”. Ni otkucaji djetetovog srca ispod mog nisu to izmijenili, ni njegovo rođenje, kasnije krštenje, rast djevojčice pred mojim očima ali ne i u srcu. Za mene je postojala samo dužnost prema tom djetetu, a ljubav sam zaledila u kristale: nižući ih iz dana u dan kao osvetu onom tko me je ostavio. (Osveta proždire sve oko sebe i hrani osvetnika mržnjom i to me je dovelo do vrata ispraznosti i osamljenosti!) Svakodnevica iz koje nisam izlazila od straha – bez ljubavi za dijete jer sam je mjerila sa razočaranjem u muškarca. (Ljubav prema djetetu je čista ako umiješ davati bez da naplaćuješ, a ja sam lažno odmjeravala!) Bojimo se preuzeti odgovornost za korake naprijed. (Zrelost čovjeka je u samostalnom hodanju – tako je želio Bog!) Nisam umjela čitati ni diviti se prirodi, sve se svodilo na gledanje kroz nakupljene magle samosažaljenja. (Lijek za svaku našu boljku je u prirodi jer tko traži bit će mu uslišano – priroda nije sebična kao mi!)
… Niotkud, nenajavljeno pojavile su se one. Tko su one!? Da sam se bar onda to upitala. Prihvatila sam njihovu ljubaznost, osmijehe, to što ‘ništa’ ne traže, a žele samo podijeliti radost svog otkrića. Jehovine svjedokinje s novinama Kulom stražara u rukama, šalice s mirisnom kavom, priče lijepe, maštovite, obećavale su ‘sunčane dane’ i tu sam učinila slijedeću grešku – nisam stvari dublje analizirala. (Naivno je željeti samo sunčano lice prirode ljubiti kada čovjeku i ostali izrazi nude dobrotu, ispravnost, bogatstvo duhovnog rasta!) Ubrzano, bez većih primisli, uključila sam se u njihovu vjersku organizaciju i ono malo ljudi s kojima sam se prije njih družila odbila od sebe, pogazila im osjećaje zbog onih koji su mi obećavali sreću. (Prijevara je gradnja sreće na tuđoj nesreći!) Među ljudima koji su prigrlili Jehovinu vjeru osjećala sam se zaštićeno i u nekim trenucima nevjerojatno euforično i živo kao što godinama nisam. Nije bilo nepotrebnih sukoba jer smo gotovo iste stavove dijelili: uvažavali starije, brinuli se o siromašnima i bolesnima, upućivali ljude u vjeru, održavali seminare s temama iz života (na primjer problemima i rješenjima odrastanja za mlađe). Međusobno smo se pomagali… Kada sam dobila nepravedni otkaz na poslu knjigovođe (direktor je htio staviti na moje mjesto nećaka), jedan od utjecajnijih članova Jehove pomogao mi je naći posao (bolji radni uvjeti i plaćanje), bez ikakvog koristoljublja. Činilo mi se da sam zahvaljujući Jehovinim svjedocima pronašla smisao života. Na trenutke izgledalo mi je sve predobro.
Kako je vrijeme prolazilo moja sumnjičavost se topila. Diskretno mi se počeo udvarati i jedan naš član, koji je kao i ja ‘pobjegao’ iz kršćanske vjere. Pokrenulo se nešto u meni, val za valom – emocije su se kotrljale o hridi moje krutosti. Odškrinula sam vrata i odlučila si dati prostora i vremena za vidjeti kako će se odnosi između mene i Bruna odvijati. Uz moje novostečene prijatelje i prijateljice (isključivo iz Jehovine vjerske zajednice) ograničila sam se, misleći da je to moja dobrobit. (Koja zabluda!!! Svaka religija je dio Božje istine.) Odlučila sam, uz njihovu podršku, prisiliti kćerku da ‘pristupi’ u tu vjeru. Mislila sam da je to dobar početak za naše zbližavanje. (Još jedna pogrešna zamisao u nizu…)
U šesnaest svojih ljeta navikla se da kupuje mrvice moje ljubavi kroz pokornost, a ja sam to prihvaćala kao “samo po sebi razumljivo”. Najteže njoj je padalo što sam je tjerala da u skupinama, određenim na Jehovinim sastancima, obilazi kuće obitelji koji su nam bili do jučer prijatelji, a koje sam odbacila i gledala s prezirom kao na krivovjerce. Naravno oni koji bi shvatili zabludu i prešli na našu vjeru zaslužili bi našu ‘srdačnost i milost’. (Jadan je duhom čovjek koji drugoga daruje na osnovu zakona koji je skrojio po svojoj mjeri!) U maloj sredini, gdje prevladava kršćanska vjera, moja agresivnost, nametljivost u nuđenju “jedine ispravne vjere” činilo je da se ljudi preda mnom u nelagodi i oprezu zatvaraju, a snažniji duhom suprotstavljaju činjenicama njihove vjere. Nije me zbunilo što mi većina ljudi ne otvara vrata: osjećala sam se poput strelice u napetom luku kojeg su sačinjavali članovi Jehove; jačao je osjećaj moći i nadjačavao glas srca. I otac kćeri je bio sada u mojim očima samo bijednik koji nije dostojan Boga. (Što više napuhujemo svoje vrijednosti to više protivnik u našim očima pada na koljena – tako sam, zavaravajući sebe, vraćala si izgubljeno dostojanstvo.)
Stigao je dan koji je zaustavio kazaljke ‘mog pojma’ vremena. Događaj tog dana, koji ću sada opisati, nebrojeno puta sam prevrtala u mislima…
…Nedjelja je, ne moram na posao, jedini dan kad se ne moram suočavati s tihim otporom mojih kolega i kolegica – izolirali su me zbog moje vjere. (Pristupali bi mi samo kroz dijalog o vremenu ili nekoj drugoj neutralnoj temi s kojom mi ne mogu podastrijeti razloge da im čitam ili citiram iz novina Kule stražara ili neke od mnogih knjiga koje sam dobivala u vjerskoj zajednici.) Taj njihov stav ojačao me u mom uvjerenju da će me zbog požrtvovnosti još više prigrliti “braća i sestre” (prisni nazivi izražavaju pripadnost grupi) Jehove vjere i da ću Jahvi podastrijeti dokaze moje postojane vjere kojom ću zaslužiti vječnost. Oni koji slijede Jahvu i njegove upute o postupcima i moralnosti života bit će povlašteni, odabrani, živjet će vječno u njegovoj svjetlosti. U vezi ovoga mi je susjed (Musliman) ‘dobacio’ prigovor: “Svjetlost s kućnog praga osvjetljava samo vlastito dvorište, a što je onda s hodočasnicima u potrazi za Božjom Svjetlošću?!” (On je znao – prije nego sam stupila u Jehovinu vjeru imala sam visoki prag tolerancije prema svim vjerama. I sad sam se prema njegovu mišljenju svela “na svoje dvorište”. Naljutila sam se! Kad istinu ne želimo prihvatiti – ona nas razljuti.)
U razmišljanju zatiče me zvonjava telefona. Sigurno je kćer opet zaboravila popis što treba donijeti iz trgovine. Uvijek nešto zaboravi… Podižem slušalicu i čujem gdje mi se predstavlja policijska postaja. “Gospođo, na vašu je kćer naletio auto, smještena je u gradsku bolnicu. O njenom zdravstvenom stanju ćete tamo dobiti informacije. ” Spuštam slušalicu. Misao po misao se nadovezuje: Što mi je činiti? Zašto baš danas? Zašto se to meni događa?
Oblačim se. Obavještavam telefonom moje dvije najbolje prijateljice (naravno, pripadnice Jehove vjere) o prometnoj nesreći. Potom se češljam. Moram se požuriti u bolnicu!
…U uredu sam doktora. (Sam dolazak do bolnice ostao mi je u magli – stres je u stanju brisati neke detalje, oni postaju marginalni u odnosu na akutni problem.)
– Dobro da ste došli! Vaše prijateljice tvrde da nam nećete dati odobrenje za transfuziju vašoj kćeri. Nabacuju nešto o vezanosti duše za krv.
Sijeva mi pred očima, isječak s jednog od Jehovinih predavanja: Uz krv je vezana duša i zato se ne smije miješati s tuđom. Doktori dajući transfuziju utiskuju osobine tuđe duše. Samo Bog može dati i oduzeti dušu – na glas dodajem slijed predavanja.
Doktor je vidno problijedio, podigao ruke i sljedećeg trena nemoćno ih spustio:
– Dijete osuđujete na smrt! – povisivao je ton sa svakom novom riječi. – Mene su učili spašavati život, a onda mi dođu ovakve ‘luđakinje’ koje si uzimaju pravo osuđivati u Božje ime… koje me žele pretvoriti u suučesnika ubojstva!
– s vidljivim bijesom u očima, dodao je – Dat ću vas na sud za ljudska prava!!!
Prijateljica Natana iziritirana doktorovim povišenim tonom preuzela je inicijativu:
– Očekujemo da poštujete njenu volju…
…Osjećam veliki umor, tupost, čujem prijateljice kako naizmjenično, ubrzano razgovaraju s doktorom ali smisao njihovih riječi ne dopire do mene.
Povele su me u park bolnice. Šećem. Lom u duši. Redaju se slike: njih dvije kad su došle na moj rođendan sa šampanjcem, šetnje uz morsku obalu s raznim članovima iz Jehove, prvi izlet s velikom grupom ljudi iz vjerske zajednice, Bruno koji mi cijepa drva za zimu dok mu ja pečem palačinke; pa… naišle su zbrkane slike kao kad se traka zbog kvara ubrza. Odjednom mi bolno sijevne pitanje: Da li odista duša čovjeka živi u krvi?!, pa onda, Zašto religije svijeta tvrde da je Stvoritelj u nama i oko nas i u svemu… Otkud dokaz da je duša baš u krvi? Zar ne uče da je duša čista, od finije materije, od svjetlosti od…”, čujem zov: “Mama, mama, pomozi. ” (je li to duša moje kćeri dotakla moju), trgnem se.
Trčim kroz bolnički park, dok me njih dvije s klupe dozivaju natrag. Ulijećem kroz mnoge bolničke hodnike. (Sve liči na labirint kad si očajan i zdvojan.). Konačno se nalazim uz kćerinu postelju i vičem (meni neprepoznatljivim glasom, nekontroliranim): – Dajte joj transfuziju, spasite je, spasite… Grlim dijete, njeno tijelo ne daje znake života, hladna jeza me obuzima. Ona otvara oči, ne govori ništa, bez snage je, tek ‘duhovnim okom’ vidim iskru života u njenim očima: prepoznaje me, s povjerenjem me gleda. (Primam s dušom poruku: “Stigla si, sad će sve biti u redu”), sklapa oči.
– Gospođo, bojim se… – doktor, duboko potresen nije nalazio prave riječi. (Nije očekivao da će se ona vratiti s izmijenjenim mišljenjem. Da je to slutio dao bi nalog za transfuziju bez potpisa.)
…Zar da mi sad umre kćer kad su nam se duše dotakle?! Mora se njoj i meni pružiti nova prilika. Bit će to nov početak… Držim je za ruku (o ne! samo to ne.), hladnoća struji njenom rukom, prožima i mene. (Hladni vjetar smrti!) Ne želim prihvatiti tu misao. Ona otvara oči. U njima je nebeski vječni mir.
– Moja sućut (uobičajene riječi – tek u njegovim očima sjaji prezir spram mene) – doktor zaklapa djevojčici oči.
Medicinska sestra pristupa krevetu kako bi navukla plahtu. Zaustavljam njenu ruku, očajna sam, izgubljena, sva ‘moć’ (važnosti i samodopadnosti) koja se skupila u meni tokom godina u Jehovinoj zajednici sagorjela je. Puštam njenu ruku, ustajem (dotad sam klečala uz krevet), odlazim iz sobe, vučem noge (ne osjećam ih kao svoje), zapravo, osjećam nekakvu nadolazeću nekontroliranu mučninu, zatamnjuje se.
Ostalog se prisjećam u zbrkanim slikama i povezujem stvari s onim što mi je bolnička sestra rekla (nesvjestica, nakon toga osvješćivanje ali bez osjećaja sposobnosti kretanja i govora, smještanje u krevet, injekcija za smirivanje…).
Idućih dana fizički sam se potpuno oporavila ali u duši nikada. “Obilježena sam!” Došle su i moje prijateljice (da mi kažu da mi opraštaju loše ponašanje). Nije mi do njih, zabranjujem im da me ikad više posjete, one ili bilo tko iz vjerske zajednice. Ne mogu nastaviti živjeti kao da ništa nije bilo. I što to one meni imaju opraštati?! Ne krivim ih (one žive u ulozi za koju misle da je ispravna), sebi ne opraštam (bila sam njihova žrtva svojim izborom).
Cijeli život sam odgovornost za neuspjehe prebacivala na druge. Vrijeme je da priznam poraz svog života!
Ovo je sastavljeno za Vas profesorice De’ Karina, ne zato što se želim opravdavati ili ispričnicu u slučaju da me doktor tuži već sam to dužna učiniti za dušu moje kćeri. Dok smo bile jedna drugoj na dohvatu i dok me je njena duša nijemo molila za ljubav ja sam žudjela za strujanjima duše u mojoj krvi. (Kad sam osjećala moć pridržavana od “braće i sestara” i kad bi mi prilazili drugi ljudi sa strahopoštovanjem moja je krv brže cirkulirala tijelom, naprosto me žarilo i ja bih kulminirala ushićenjem.)
To me tjeralo da činim pogrešku za pogreškom.
Profesorice, pretpostavljam da ćete se pitati čemu one zagrade i u njima značajnost riječi. U zagradama se krije govor moje duše. No, taj govor tek sada (prekasno za moju kćer) mogu čuti. Ograde su srušene ‘onog’ trena – kad je duša moje kćeri za oproštaj dotakla moju – spoznala sam svu tragičnost i zablude mog načina življenja.
Ako me doktor tuži priznat ću na sudu krivnju i kajanje. Stići će me kazna, osuda ljudi, znam da će me mnogi pogledi osuđivati. Svaki takav pogled oblikovat će me! (“Ja sam grijeh…”)
———————————
Tatjana Jedriško Pančelat
Tatjana Jedriško Pančelat rođena je 13. siječnja 1961. u Rijeci.
Dosad ima devet objavljenih knjiga s naslovnicama koje prikazuju mjesto koje je za nju inspiracija: Medveja bisernoga sjaja. Knjige su izašle ovim slijedom: povijesni roman Večernja blažena zvijezda (standardni hrvatski jezik), dvije zbirke priča na čakavskom narječju, Mavrica od jubavi (99 priča) i Blagoslovjene zlatne ruki (66 priča), potom romani (standardni hrvatski jezik) Putositnice za dušu i Zrcaljenje sunčanih zraka.
Poznata je kao spisateljica, no uz pisanje bavi se nizom drugih kreativnih aktivnosti što je široj publici manje poznato. Bavi se oslikavanjem svile, tapiserijama, makrameom, izradom nakita i mnogim drugim ručnim radovima. Pored grupnih izložbi, svoje je radove izlagala i samostalno.
Šesta knjiga zbirka pjesama, Buket ljubavi, tematikom je vezana uz Tatjanin likovni umjetnički rad.
Nakon toga izdala je knjigu slikovnicu Legenda s Kvarnera, namijenjenu djeci. Potom je uslijedila slikovnica Mala barka koja je napisana na hrvatskom i slovenskom jeziku. Prevedena je u tri verzije: hrvatsko-engleska, slovensko-talijanska i njemačko-engleska, koje su tiskane kao tri zasebne knjige, a europski projekt ih je otkupio. Nakon toga je prevedena na makedonski, mađarski, nizozemski, španjolski i trenutno se prevodi na švedski jezik.
Za devetu knjigu Osviti- haiku, mudrosnice i aforizmi, u izdanju HKD-a u 2019. je dobila nagradu „Književno pero“, na 12. međunarodnom festivalu književnosti – „Dani prijatelja knjiga“.
Pisala je neko vrijeme za rubriku “Beseda”, u Novom listu, Opatijski list, Književno pero, portal Škabelin.
Neke pjesme objavljene su joj u sklopu zbirki više pjesničkih autora. To su zbirke pjesama “Od jedne obale do druge” (2014.), “Puna nedra mora”, (2015. ), “Žena, kraljica života”, Majerovci Zagreb – Udruga Vjekoslav Majer (2019.) i ove godine “Srca puna ljubavi” (2020.).
Kontakt:
Više podataka o gospođi Tatjani Jedriško Pančelat moći ćete saznati i tako da je izravno kontaktirate.
E-mail adresa: tatjana.pancelat@inet.hr
——————–
Digitalnu knjigu “Putositnice za dušu”, Tatjane Jedriško Pančelat, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/pancelat2.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————–
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
