Krv moja i meso moje! (Iz knjige “Sin Kralja”, Slavča Koviloskog)

Kada blagovjerni naš car Stefan Dušan Silni predade dušu svoju Gospodu našemu, Isusu Hristu, bijaše to u zimu pred kraj godine hiljadu trista pedeset i pete, kada car, koji vladaše više od dvadeset godina ode u carstvo nebesko.

Ja, da se približim Bogu, već započeh gradnju hrama Božjeg, posvećenog Svetom Dimitriju, svetom vojniku, koji nošaše moje ime, Dimitrije. Kada bijaše započela gradnja hrama, pomolih se nekoliko puta za dug život, za zdravlje i sreću, za radost i snagu, da me drže noge i da me ne izdadu ruke, pomolih se za duše sinova svojih i kćeri mojih, pomolih se za dušu moje žene Jelene i poželjeh da sin moj Marko, kao najstariji od njih četvorice, bude dostojan zamjenik zemalja koje će da naslijedi. Andrija, Ivaniš i Dimitrije ili Dmitar, najmlađi od svih i kršten po mojem imenu, znajući zakon prvorođenog, nakloni se preda mnom i poljubi mi ruku desnu, govoreći: “Da živiš mnogo godina, oče.”

Carstvo kojim vladaše Dušan Silni bijaše vezano njegovim duhom, njegovom čvrstom voljom i njegovim tijelom, kojim ga je podario Gospod Bog, u svemu veliko. Duh, volja i tijelo. Bijaše to čovjek koji se ne plašiše rata i poslije smrti njegove nastade pustoš u zemljama kojima vladaše. Moćnici krenuše da zgrabe što više zemlje i ljudi i izgledaše da će ono, što sa trudom i strpljenjem bijaše stvarano, da iščezne za tren. Vrijeme tražiše silne ljude, a tražiše i nasljednika njegove krune.

Nasljednik bijaše sin njegov, mladi car Uroš, sin carice Jelene. Kada Dušan Silni zanavijek sklopi oči, carica Jelena mi uputi pismo, a potom i svoje ljude koji će da me dovedu njoj, da pomognem mladom caru da stane na zdrave noge i da može da održi svoje carstvo. Kada stigoh na dvor tamo me dočekaše dvorjani i nekoliko velmoža, podčinjenih njihovom gospodaru Urošu. Carica Jelena i mladi car mi poželješe dobrodošlicu, ponudiše me da sjednem sa njima i zapovijediše da mi donesu vino, da pročistim grlo od prašnjavog puta i da me udostoje kao počasnog gosta. Ostali pak pozeljeneše u licu kada vidješe kako njihovi gospodari dočekaše mene, Dimitrija Vukašina, no ne rekoše ništa, samo klimnuše glavama u znak pozdrava.

Odmah potom započeh da prenosim tajne vladanja caru Urošu, jer bijaše mlad i još neiskusan, a potrebna bijaše čvrsta volja i zdrav razum za upravljanje državom. Carica Jelena me predstavi pred cijelim carskim dvorom kao čovjeka koji zna šta je dobro za zemlju, a ja na te njene riječi uzvratih djelom. Uvidjevši da sam potreban u upravljanju državom, mom sinu Marku predadoh na upravljanje južne dijelove svoje baštine, kao gospodara oblasti Raec, što se nalaziše na istoku od grada Prilepa. Ja lako pronađoh svoje mjesto pokraj cara Uroša i više vremena provedoh na njegovom dvoru, nego na svojoj baštini, tamo na jugu, između Skoplja i Prilepa. Smatrah da moj sin, smatrah da će moji sinovi dobro da upravljaju njome dok sam odsutan, što se pokaza tačno.

Carica Jelena bijaše blagorodna žena i od blagorodnog roda. Ona kao majka utjecaše na mladog cara i djelovaše na njega sa ubjeđenjem, no i sa nježnim riječima, onako kako može da učini samo majka. Car Uroš bijaše njin carić i ona na njega gledaše kao na dijete, a ne kao na već odraslog muškarca koji treba da se dokaže na bojnom polju. On ponekad tako pažljivo slušaše, da se činiše da guta svaku riječ svoje majka koja ga učiše da je vrijeme na njegovoj strani i da će jednog dana da zasjedne čvrsto na prijesto i da će da vlada državom onako kako je to činio njegov otac, Dušan Silni.

Kada ona ode u grad Ser, da tamo provodi dane svog života i da odatle upravlja državom, ja ostadoh kao glavna potpora mladom caru. Na dvoru me slušaše sluge, slušaše me dvorjani i slušaše me plemenitaši kojima sam slao pisma u ime cara Uroša. Ipak, ja bijah tamo na službi, kao pomoćnik vladara koji se ne snalaziše u vođenju državom. Zato, s vremena na vrijeme, dolaziše i carica Jelena da posjeti svog sina, da posjeti mene, da mi ukaže na poslove koji bijaše od državne važnosti i da se posavjetuje sa mnom u vezi vladarskih poslova, od kojih jedan od njih bijaše kako da se ublaže neprijateljstva sa Dubrovačkom republikom, koja preduzimaše ekonomske mjere protiv Carstva.

Ja nađoh za potrebno da se pošalje jedno poslanstvo Dubrovčanima, da im prenese mirovne poruke srpskog vladara, a kao predvodnika naznačih mog sina Marka, koji trebaše da se sretne sa Dubrovačkim čelnicima, da im objasni cilj njegove misije i da ih ubijedi u svoje poruke da su dobronamjerne i da će da pridonesu jačanju korisnih i dobrosusjedskih odnosa. Tamo on podiže svoj depozit, odnosno svoje nasljedstvo što mu ga ostavih. Ja sam znao da oni neće dozvoliti Đurađu Poviću da podigne svoj novac i da ih, kao potvrda svoje moći, potroši u vojne ciljeve. Marko im bijaše blagodaran za dobar doček i za takav postupak Dubrovčana, a ja im bijah još blagodarniji, budući da moj sin dobi to što željaše, a moja riječ stade jako važna u pregovorima. Veliki savjet Republike dozvoli knezu i Malom savjetu da piše carici Jeleni i meni, kao što mogah da vidim očima koje me ne slagaše do sada. I vidim, dobro piše, IMPERATRICI ET VOLCASINO.

U stvari, ja zauzimajući se za mladog cara, preuzeh odgovornost i na mene padoše pregovori i veze sa Dubrovčanima; ja poslah pratnju kroz carstvo za izvršavanje carskih zapovijedi i ja dozvolih Marku da uzme posjed kojim će da vlada na mojoj baštini.

U to vrijeme se oženi i moj brat Uglješa kćerkom ćesara Vojihne, namjesnika Drame; moja sestra se udade za Nikolu Radonju; a moja kćerka Olivera za Đurađa Balšića. Moja blagorodna familija se proširi novim članovima kada u nju uđoše i ti blagorodni ljudi, vrijedni za spomen. I sve žene nosiše ime Jelena, počevši od carice, moje žene, moje sestre i na kraju žene mog najstarijeg sina Marka, koja isto tako bijaše blagoslovena tim bogougodnim imenom.

O, koliko radosti bijaše kada dobih prvorođenog. Muško dijete. Muškarac koji će da mi produži rod, koji će da mi produži krv i koji će da naslijedi moju zemlju. Rekoh: “Blagosloven bijah ja koji doživi ovu sreću, na ovaj dan. Ovo je radost koja se ne opisuje riječima, jer to mi je sin, jer to je krv moja i meso moje. Radujte se prijatelji, kao što se radujem ja, budući da i vi dobiste dobrog prijatelja, a ostali dobiše dobrog gospodara.” To bijahu moje riječi i još mnogo drugih blagodarnosti do Svemogućeg. Kakvi to bijahu dani!

Prvi put on uzjaha moga konja, prvi put ludovaše na njemu kroz planine kod Skoplja, i dobro se sjećam, kada prvi put rasječe ruku mačem, kada ga hitnu u vis i pokušaše da ga uhvati. I uhvati ga zaista, no dlanom za sječivo. Niti povika, niti se požali na bol, samo stisnu oči, te njegove prodorne oči, pognu malo vilicu i to bijaše sve. Kako smjede da pusti glas? Nijesam li ja Vukašin, otac njegov, ni ja se nijesam žalio na bol, ni on se neće žaliti na bol. I naučiće da bude muškarac!

Kada donesoh vino u mješinama, ja ga natjerah da prvi otvori najveću i prvi da ispije vino, a bez udaha, da ne smije da otvori usta, da udiše vazduh, budući da on bijaše moj nasljednik, i on trebaše da pokaže svoju snagu pred slugama. Pred njemu podčinjenima. A koliko je smijeha bilo potom, kada sutradan ne mogaše da makne glavu od postelje, kada reče da mu nije ništa, a ne mogaše da stane na noge. To bijaše njegovo prvo opijanje. Slatko vino crno…

O, Marko, Marko, najveća potporo očeva. Na tebe se podupire moja desnica, ti ćeš da budeš moj štit i nožnica. Kako što ja uspijevah da prebrodim sve teškoće, tako i ti ima da poraziš naše neprijatelje. Kako što se ja izdignuh nad svim ostalima u carstvu, tako i ti ima da se izdigneš pred neprijateljima. Kada Vojislava Vojinovića nesta sa lica zemlje, ja uzeh u ruke cara Uroša i stavih mu svoje riječi u usta, mjesto njegovih ruku ja otvorih dlanove, umjesto njegovog mastila, ja svojim perom potpisivah carske ukaze. Ja sam bio taj koji sam vodio pregovore sa Dubrovčanima, meni su oni uzvraćali svojim odlukama. I kada sam otvorio puteve što vode za Srbiju u ljeto Gospodnje, hiljadu trista šezdeset i četvrto, u zimu… meni su dali pratnju, ne Urošu.

Zemlji trebaše car, ne čovjek što postojano šeta u svom dvorcu, trošeći bogatstvo svog oca. Neko trebaše da vlada, a Uroš još ne bijaše ni približno podgotovljen da preuzme tu obavezu, budući da je vladar onaj koji zapovijeda i koji će prvi da stane pred svojom vojskom. Zato Marka poslah Dubrovčanima, da nauči za druge, da prođe prepreke divljine i razbojnika, naoružan mačem i štitom. Zato se Uroš zaludno valjaše u prašini, igrajući se ratnih igara, idući u lov na jelene. Zato sam se ja proglasio za kralja i kovah svoj novac, sa likom njegovim, sa caricom Jelenom, sa bratom mojim Uglješom, a potom i sa mnom samim. Ipak, carska kruna bijaše naslijeđena od Dušana, njegov sin je imaše na svojoj glavi, a ja sam bio dužan da pazim na red, jer šta će da bude bez reda? Vladar ne može da vlada ako se ne zna i ne poštuje njegova riječ. I pokraj mog lika, naslikanog u Psači, na crkvi Svetog Nikole, se nađe i carski lik Urošev. On sa desne strane, ja sa lijeve. On bijaše moj gospodar, a ja… ne bijah njegov sluga, ne bijah ni njegov podčinjeni, ja bijah njegov suvladar. A kada stari feudalci iskazaše svoje nezadovoljstvo prema meni, ti stari Dušanovi vojnici, ja jednostavno ne mogah da slušam njihove prekore i ogovaranja iza leđa. Neko mora da vodi državu. A ko će da je vodi? Nikola Altomanović? Lazar Hrebeljanović? Ja se izdignuh iz ničega, ja, sa sopstvenom snagom, sa svojim rukama i sa umom što mi ga dade nebo. Oni, kao psi zavijaše oko karavana što prolazi, samo laju i njuškaju, ne mogavši ni do koljena da dođu konju koji vukaše kočiju.

Marko tada već bijaše momak, odabra buzdovan kako svoje omiljeno oružje te, iako imaše male kavge sa Andrijašom, drugim mojim sinom, ipak pravedno vladaše zemljama, što mu ih ostavih da ih drži u svojim rukama. I obnovi zidine tvrđave u Prilepu, obnovi i izgradi još nekoliko tvrđava, nadgledaše gradnju manastira Svetog Dimitrija, crkve Svetog Dimitrija i manastira Svetog Arhanđela u Prilepu i živopisna bijaše Drenovska crkva, kao što stoji na njoj “pri državi Nikole i Marka, poslije smrti silnog cara Dušana. Nikola bijaše stari Dušanov vojskovođa, a Marko još mlađi od njega.

Niko ne može da kaže da ne osvojih dovoljno. Ja uzeh cijelu zemlju Makedonaca koji su nekada tu imali svoje kraljevstvo. I ja postadoh kralj jedne velike zemlje. Neprijatelje ili pogubih ili otjerah. Ostadoh sam vladar Ohrida, Prespe, zemlje preko Vardara, na sjever Pčinja, Skoplja i Prizrena. Prilep bijaše grad gdje Marko ostade da upravlja. Uglješa pak u Seru uspostavi vlast i odatle, umjesto carice Jelene, vladaše.

—————————

Slavčo Koviloski