Nekome je velika frustracija imati, a nekome nemati svoju domovinu i ne govoriti svojim materinjim jezikom. Posebno je to teško nekome tko živi u New Yorku, Chicagu ili Philadelphiji, a stalno gleda prema domovini i što se u njoj radi. Od njega se i ne očekuje, barem to mi koji smo preostali u Hrvatskoj, ne očekujemo, da išta kaže na hrvatskom jeziku, ali on misli na hrvatskom jeziku, pa si to prevodi na engleski i onda kaže:
„Mi imamo svoj povijesni identitet, kontinuitet i zajedništvo potrebno da imamo svoju državu. Trebamo se za to boriti i izboriti.”
Ne znam zašto je to nekome takvome bitno jer i tako svoje egzistencijalne potrebe zadovoljava drugdje i nema nikakve izravne koristi od domovine. No njemu je bitno biti u vezi s domovinom i ponekad nekoga savjetovati što da se kod kuće radi, jer u svojoj novoj domovini to ne može i nije mu dopušteno. Naravno da ga tu gdje jeste nitko ne sluša i ne drži ga relevantnim. Jedino možda onda kada su izbori, pa on nekoga pita hoće li i dalje biti kruha i igara ili neće.
Za razliku od njih postoje i oni koji te pokušavaju odgovoriti da živiš po starom, ali i o promjeni granica, asocijacija ili bilo kakvom nasilnom razdruživanju. Takvi govore o europskoj rasi, zajedništvu i društvu bez granica. Što će ti granice i nove države kad će i tako sve postati Europska zajednica, pa za nacionalnosti nema svrhe, ali ni opravdanja. Utvrdilo se da ne postoji neka čista rasa, sve se toliko izmiješalo, pa se ni ne zna tko je tko i iz čega je nastao. Ispada da smo stalno živjeli u grupnom seksu, pa su ti u goste dolazili Romani, Germani, Azijci i Turci.
Posebno za Europu kažu da je „kontinent snažnih mješanaca sa nekoliko zajednički osobina”, u kojoj nalazimo: „veliku učestalost grupe s negativnim Rh faktorom i prisutnost grupe A2 u krvnim sustavima ABO- a.” A iz toga se ne zna jeli tko Roman, German ili Slaven, jeli starosjedilac ili je došao od nekud iz Azije ili Afrike ili je zalutao od tko zna gdje.
Još gora je situacija s religijom na našim prostorima. Nigdje toliko religija na tako malom prostoru, a nigdje se nitko s nikime i s ničime ne slaže. Umjesto da inzistiramo na sličnostima, i da na njima pronalazimo ono što nas povezuje, mi uvijek inzistiramo na razlikama. U stvarnom životu nam te razlike ništa ne znače, ali prilikom sukoba, one su nam sve i za njih bi i život dali. I iako je Hamurabi odavno umro, i odavno se na našim prostorima ne koristi njegov zakonik, mi ga uporno od nekud izvlačimo i bavimo se njegovom pravdom „oko za oko, zub za zub”.
Uvijek su povrijeđena neka naša prava i pravda, ili to netko drugi smatra i uvijek treba nešto ispraviti i raščistiti i ne može se bez sukoba, rata i raznih istraga. Europa je utvrdila neke svoje poveznice i faktore uspjeha, a mi to niti želimo, a onoga koji bi se time i bavio samo bi osudili na nekakvu kaznu, tko zna kakvu. Dakle, europske poveznice i faktori uspjeha i sreće: kršćanstvo, moral, optimizam, znanost, gospodarski rast, liberalizam i individualizam. I nije bitno što su to možda samo riječi na papiru, takve riječi u europskom slučaju postoje, i netko drži do njih, a u našem slučaju, baš i ne. Mi ćemo se radije sukobiti i ratovati, pa makar dokazali da to znamo ili ne znamo i činit ćemo to uz velike žrtve, ali ćemo se sukobiti.
Naši osjećaji i ideje koje nam život znače i koje nas usrećuju su sasvim drugačiji od asocijacije u koju ulazimo. Mi ili još živimo u svojim ratovima ili uopće iz njih i nismo izlazili. Nema junaka domovinskog rata, a nema ni nekih grandioznih spomenika, valjda je to predviđeno za nas koji smo na branicima tko zna čega. Na obljetnice i teko dolaze oni koji rata nisu ni vidjeli, a ipak nikako da ti naši ratovi da završe. Uopće nismo baštinici klasične antike i kršćanske tradicije i civilizacije, oni se barem smire na neko vrijeme i govore o pacifizmu, a onda opet kreću u nove pohode i nove ratne pobjede, drugim sredstvima i oruđima. Možda je takvo što bilo i rušenje željezne zavjese i berlinskog zida. Netko ti nudi viziju raja, ali trebaš srušiti ono što te veže sa prethodnim životom. Nema civilizacije, pripadnosti europskim vrijednostima, društva tolerancije, napretka, sreće i blagostanja, ako ne uništiš ono što imaš. Primit ćemo te u naše društvo, ali bijednog i kukavnog, a usput imat ćeš problem sa svojim identitetom, nacionalnim osjećajem, kamo pripadaš i kojim vrijednostima.
Ne znam zašto smo imali predodžbu o Zapadu da je ovaj kao Isus i da voli grješnike, siromašne, prostitutke, razmetne sinove, ohole farizeje, potlačene, bolesne i kljaste, to je i tako bio prvobitni Isusov nauk, a iz njega je Konstantin stvorio dogmu, autoritativnu crkvu, gospodarsku elitu, herezu i mržnju za nevjernike. Europa nas niti voli, a niti želi ako smo siromašni i potlačeni. U Americi kažu da „svatko mora imati nekakvu religiju, a nije važno koju,” ako to nije komunistička. Sve je dozvoljeno, ali komunizam nije. I što na to reći, nego da je komunizam samo jedna iluzija i ideja, kao što je i kapitalizam ideja o sreći, boljitku i blagostanju za sve. Ispadne da je Europa tolerantnija što se toga tiče, ali opet nas ne želi slijepe, bolesne i kljaste ili baš nas takve želi. Naime, europskim proizvođačima treba novo tržište za svoje proizvode, a mi bi mogli postati potrošači za njihove robe. Kupuj ono iz EU i uživaj. Tko te pita imaš li posao i da li radiš, glavno da peglaš svoje kreditne i debitne kartice.
Ipak ponovo izvlačim Freudove knjige i proučavam ih kako u Europu ne bih došao otuđen, sa osjećajem krivnje, stida i raznih neuroza, nego svjestan sebe i posljedica koje iz toga proistječu. Ne želim biti oštećena strana i s nekime imati jednostrani odnos, nego sa svojom lisnicom i novcem u svome džepu. Sudjelovao bih u nečijoj sreći i blagostanju, a pogotovo bih to htio i sebi. Pridonio bih općoj ekonomskoj obnovi, intelektualnom napretku i gospodarskom rastu. Ne želim ja nikakve bajke, nečiji cinizam, nego racionalnost i ljudsko dostojanstvo.
Ne podnosim sebičnost ili osobni interes, nego kad nam se već svašta nudi, onda to ni ne odbijam. Naši ljudi vjeruju u sve i svašta, pa se zbog toga i opeku. Takvi su i oni koji su nekuda otišli pa se vratili. Oni vjeruju u to da je sve lagani gospodarski poremećaj i da će se sve vratiti na svoje mjesto i nekakvu normalu. I da će nastupiti zemaljska pravda i da će ratni profiteri i tajkuni vratiti nezasluženu, nezarađenu i pokradenu imovinu.
Mi, nešto stariji smo ostali pod dojmom nekadašnjih potresa u Skopju i Banja Luci. Naime, tamo su se dogodili potresi, raščistile se ruševine i izgradili novi gradovi. I sada kao da su se dogodile kataklizme, elementarne nepogode, netko će ih raščistiti i opet će se sagraditi nove zgrade i nov život. Samo, što takvog nekog nema, nema ni novih radnih mjesta, a sve se slomilo na nama i preko naših leđa.
Ne zna se što je ostavilo veću pustoš; naš domovinski rat i razaranja ili nepravedna pretvorba. Sve se i dalje raspada, urušava i propada, a oporavka ni za lijek. I zašto je to tako i zašto ništa ne funkcionira i zašto se ne rađaju novi gradovi? I treba li nam nešto takvo na ovim prostorima? Zar ćemo stvoriti i ostaviti samo pustoš na zemlji? Ispada da je sve manje onih kojima išta ovdje odgovara. Čak su i neki pojedinci iz 200 povlaštenih obitelji propali i više se ne snalaze u danim okolnostima. Sve se može objasniti i opravdati, ali rješenja nema i samo se produbljuje naša kriza i recesija. Što god se započne od toga koristi nema. Netko najavljuje javne radove, nije s time ni krenuo, a drugi ga odgovara i govori da to više nikome ne pomaže.
Najgore je mladima, nema posla, a nema ni ideja i ideala za kojih se odriče od života ili život daje. Urušio se jedan poredak i sustav, prošlo je više od 20 godina, a stvorilo se nije ništa novo. Nema reda, rada i pravde, a nitko ne treba krv, znoj i suze. Nitko nije zadovoljan i ne želi slušati stare i samo nekome razumljive priče. Stoga mladi odlaze bilo gdje, glavom bez obzira. Nekad ih čak ni ne razumijemo, jer ako su se uhljebili negdje u nekoj državnoj službi, zašto onda igdje ići. To je naš drevni san: posao u državnoj službi, mirovina i invalidski dodatak. Mi smo se borili za svakoga i sve i svašta, ali kad se sve zbroji i oduzme, i ako nam netko da ili posao u državnoj službi ili invalidsku mirovinu, nama više ništa ne treba i mi smo zadovoljni, pa ma koliko to bilo i koliko iznosilo. Odmah ćemo se odreći industrijske proizvodnje, bilo one teške ili prerađivačke, robe široke potrošnje ćemo kupovati iz Kine, a prehrambene proizvode od bilo kuda i sa bilo kojim rokom trajanja. Također ćemo dozvoliti bjelosvjetskim hochštaplerima da otvaraju stambene štedionice, investicijske fondove, a financije ćemo prepustiti kamatarima i sumnjivom financijskom kapitalu. Dobro da smo dokazali da znamo ratovati i braniti svoj teritorij, sve ostalo smo zapustili ili prepustili drugima.
Naravno da je smisao novog sustava da svatko sam pokušava tražiti i pronalaziti rješenja. Što si hijerarhijski manji, time si manje moćan, pa sam tako i ja u raznim fazama: nekad sam u depresiji, nekad pokušavam pronaći obnovu i rekonstrukciju nekadašnjeg svog ponašanja, i osim volje za opstankom, ništa me drugo ne drži. Polako je i u svoj toj borbi za ekonomski opstanak iscrpljena i moja energija, ali tko me to pita, uskoro će novi, lokalni, županijski ili kakvi već god izbori, a onda su teme moj identitet i nacionalna svijest. Važno je biti u trendu i glasati za ispravne ideje. I u svemu tome me budi telefon. Razmišljam, želim li se javiti i tko bi me to trebao, a onda se ipak javim: „Ovdje Bambi. Došao sam malo kući i htio bih korisno utrošiti vrijeme dok sam ovdje. Svugdje smo bili, posjetili smo mjesta gdje su ratovali naši djedovi i očevi, ali muči me to što nismo ništa zabilježili i zapisali što smo mi radili i gdje smo mi ratovali.”
„Zašto te to uopće zanima? Nema za to potrebe. Bolje se ti bavi svojom djecom? Rastu li? Da li već što govore ili hodaju?
‘Ne mogu živjeti u Ukrajini u miru jer me ljudi uvijek nešto pitaju o našem ratu. Snimio bih nekoliko fotografija ili bih kamerom ovjekovječio mjesta gdje smo bili i gdje smo ratovali.”
„Nismo mi ni filmični, ni fotogenični, a ni fabularni, nema u nama ništa što bi nekoga zanimalo. Ne postoji neka posebna priča o nama. Front nam je bio u našoj blizini, gotovo blizu naših kuća. Iskopali smo rovove, a neprijatelj nikad do nas nije došao. Čekali smo ga, ali nije došao. Bojali smo se i mi njih, ali i oni nas. Netko je zaključio da je bolje da nitko nikoga ne dira i nitko nikome ne dolazi. Naša sudbina je obična. I bolje da je tako. Nismo imali bliske susrete s neprijateljem, a ni on s nama.”
„Proučavao sam razne povjesničare i ono što oni govore. Od onih starih kao što su Tabari, Lucijan od Samosate, Herodot, Ciceron i mogu ti reći da ću kao Lucijan biti „neustrašiv, nepotkupljiv, neovisan i voljeti ću iskrenost i istinu.” Čitao sam i razne knjige o našem ratu, ali me ništa od toga nije zadovoljilo.”Znam i ja za Cicerona. On je govorio da se ne smiju govoriti laži, prikrivati istina, ne smije se izazivati sumnja, imati prema nekome predrasude ili nekoga favorizirati, ali kako sve to kad želiš istaknuti sebe, svoju ulogu ili ulogu tvoga naroda. Stoga ništa na nižim razinama nije onako kako je zapisano, nego onako kako doznaš preko usmene predaje ili od očevidaca. Problem je i u tome što je naš čovjek sklon pretjerivanju. Globalna politika se zna, ali ne i sudbine nas malih ljudi. Ti si na primjer u svom rovu čekao neprijatelja, a on je napadao i činio zločine na drugom mjestu. Niti si ti autentičan, a niti si znao što se događa.”
„Zato te i zovem. Hoćeš li da odemo negdje na piće, a onda ćemo se dogovoriti odakle i kuda ćemo krenuti.
“‘Ne vidim baš nekakve koristi od toga, ali ako ti to želiš, spremit ću se za pola sata, pa se vidimo na starom mjestu.”
„U redu! Dolazim za pola sata.
“Dok sam se spremao, upalio sam laptop i pokušao doznati kada je počeo, a kada završio Domovinski rat. Ako ću o nečemu govoriti, barem da to znam definirati i reći ono osnovno. I kao što je uvijek nešto kod nas nedefinirano, tako je i sa Domovinskim ratom. Niti se zna kada je počeo, a ne zna se ni kada je završio. Tražim kakvo je zvanično stanje, a onda utvrđujem da je i ono proizvoljno i onakvo kakvo je nekome u tom trenutku odgovaralo. Stoga gasim laptop i Internet i krećem na piće s Bambijem.
„Znaš li ti da se uopće ne zna kada je naš Domovinski rat počeo, a kada je završio. Postoje razni datumi, postoji i kompromisni datumi, politika i struka su se usuglasile oko toga. I kao što smo nekad učili o ustanku u Srbu, tako je i sada je kompromisan, ali i diskutabilan datum početka, ali i završetka Domovinskog rata. Ne zna se jeli rat počeo oduzimanjem oružja Teritorijalnoj obrani, „Balvan revolucijom” ili „Krvavim Uskrsom”, a ne zna se jeli završio oslobođenjem Knina, završetkom Oluje ili završetkom rata prema MORH-u.”
„Nije bitno kad što počinje i kad što završava. To nije uopće tema onoga čime ćemo se baviti. To nije uopće tema onoga čime ćemo se baviti. Moja želja je snimiti par atraktivnih fotografija i pokazati ih prijateljima u Ukrajini.
“Uopće ne znam za te tvoje nove prijatelje.”
„Imam prijatelje Rutene, Kozake, Čerkeze i Tatare. Svima je zanimljivo kad im govorim o našem Domovinskom ratu. Imam svoje slike u vojnoj odori, ali nemam lokacije na kojima smo bili i ratovali. Govorim im razne priče, a oni to hoće vizualno doživjeti.
“Mi nismo bili nikakvi ekstremisti, separatisti, nacionalisti, Hrvatine, Zenge ili Ustaše, kako su nas Srbi zvali. Branili smo žitna polja sa karabinkama, održavali nekakav mir i red, a kad je sve postalo ozbiljno iskopali smo rovove i dobili prave puške.”
„U tome i je smisao rata, bili smo nekadašnji komunisti, civili i građani, dobili smo oružje i neki su postali četnici, ustaše, zenge i domobrani. Od mirnih građana postali smo ubojice, a ako to nismo htjeli, onda i nečije žrtve.”
„Koliko znam ti niti si koga ubio, a nisi bio ni u prilici ni da tebe netko ubije.”
„To sam rekao figurativno. Bilo je kako ti kažeš „ili-ili”. Nije se baš moglo birati.”
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021.godina – „Budi s nama”.
———————————-
Preuzmite knjigu – “Paintball”, Borisa Golića
Knjigu “Paintball“, Borisa Golića moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
http://www.digitalne-knjige.com/golic38.php
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
