“Čovjek koji je ujeo psa”, (iz knjige “Čovjek koji je ujeo psa”, Ali Faruk Bisera)

Danas je normalno sresti prolupana čovjeka. “Kako izgleda prolupan čovjek” , pitam se ja i tražim prolupana čovjeka da ga opišem. Spremim se i krenem u čaršiju. Taman da obujem cipele, a misao mi uleti u glavu. – E, jesam mahnit čovjek! – uzviknem i lupim se šakom po čelu tako jako da odzvoni. – Šta ga imam tražiti kad sjedi kod mene u kući? (Nikog u njoj nema sem mene).

Fino se vratim u sobu i legnem … Počnem da razmišljam. “E, baš sam prolup’ o. Nije moje da razmišljam, a naročito ne ovako”, kažem sam sebi, obučem se i krenem u čaršiju.

Šetam ja čaršijom, a čaršija k’o čaršija. Puna novinara. Inače, ovo je čaršija sa najviše novinara, a najmanje novina, i s najvećom informativnom blokadom. A šta češ? Čarsija k’ o čaršija. I tako ja šetam i koga ću sresti – nego novinara? A novinar k’o novinar : odmah na šerbe i kahvu i započesmo eglen.

On ti meni o tešku životu novinara u ovo vrijeme ratno i kako je on iš’o u školu za tog novinara. Vidim ja da imam posla sa pametnim čovjekom, pa rekoh daj da nešto naučim. Upitam ga šta je to demokratija kod njih u novinama, a on ti odmah nešto k’o duboko pametno – zavergla. Vergla on vergla; sve ono iz školskih skripti, pa vergla li, vergla.

– Obustavi! – viknem ja njemu kad je prekardašio. Dok god se u tim vašim novinama bude pisalo šta je kod komšije, pa tek onda šta je kod tebe, nema tu demokratije. To ti piše, samo malo drukčije, u knjigama iz historije novinarstva. Problem je što si ti čitao skripte, a ne knjige, i stoga nije ni čudo što prave novine i pišu ljudi koji, po tebi, nisu novinari.

Ne bi njemu drago što baš nije previše pametan ispao, pa reče kako nije vijest to da je pas ujeo čovjeka, već je vijest da je čovjek ujeo psa.

– E, pa, kad je tako – velim ja – reci mi: što vi pričate i pišete da je palo toliko i toliko granata. Rat, a vi pišete da ljudi pucaju jedni na druge. Pa neće se valjda gađati bombonima?! Znači da to što vi pišete nisu vijesti!

Razvalismo mi svađu oko toga, a on samo viče da je novinar. Pa kažem mu ja da ne branim da je novinar i da su i oni ljudi, a on opet vergla l’, vergla. Toliko me iznervirao da htjedoh da ga ujedem, a baš tada prođe čovjek u finu autu ispred kafane. Čaršija priča da je to auto poslao neko iz Njemačke za ranjene borce s linije. To mi dođe k’o kec na jedanest, pa upitah novinara:

– Vidje li ti ovog sa finim autom?

– Vidjeh – veli on.

– Pa šta misliš je li to vijest?

– Nije – veli on.

– Pa dobro. Znaš li šta čaršija prića?

– Znam – reče on.

– Pa reci kad znaš – dodadoh ja.

– Priča da je nedavno svoje auto odvezao sinu dezerteru u inostranstvo, a ovo mobilisao za svoje potrebe iako je poslato iz inostranstva za borce na liniji.

– More biti tako, a ja sam čuo da mu je auto kod kuće. Vozao ga je malo prije nego što će na službeni put u posjetu porodici u inostranstvo gdje je ranije odvezao jedno auto. Normalno, mobilisano. E, pa je li to vijest?

– Nije! – veli on.

– Kako nije?! – uzviknem ja.

– Pa fino. – dodade on i nastavi: – To čaršija već zna. Neće im biti interesantno.

U meni tada prokuha. Šćepam ga za ruku i ujedem.

– E, sad napiši, to je vijest! – ljutito rekoh i odoh.

(objavljeno u ratu)

—————————————–

Ali Faruk Biser

Rođen je 15. 11. 1956. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Doboju. Opštu i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Studirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu godinu dana u klasi Kaće Dorić.

Na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Političkih nauka u Sarajevu položio ispite i uradio magistarski rad, ali do odbrane nikada nije došlo.

Radio je u Amaterskom pozorištu u Doboju i Amaterskom pozorištu „Ivo Lola Ribar” Sarajevo. U Književnoj omladini je bio predsjednik KO Doboj i član Predsjedništva KO BiH.

Objavljivao književne radove u časopisima i novinama i radove o kulturnoj istoriji regije Doboj. Rat provodi u Bosni i Hercegovini gdje u listu „Gradina” objavljuje ratne satrire.

Objavio knjige: „Slike Bosne” 1994., „Grlice nad minskim poljem” 1995. (prijevod na norveški), „Fredsdraper” (Kapi mira) na norveškom 1997., „Oni ne pucaju na nas” 1999., „Mistična riječ domovina”, 2009., „Pletenica od 200 čestitki” 2011. „Oteta prošlost 2014.

U Norveškoj piše i režija dvije dvojezične predstave (bosanski-norveški): „Mir nemira – Ufredens fred” i „Ko si ti? – Hvem er du?”

Zastupljen u „Druga svjetlost” 1983. (Zbirka radova članova Književnog kluba „Ivo Andrić” Doboj) i „Pjeva krvava Bosna” 1994. „Čekaonica za snove” …. „Preživjele riječi” 2018.

Kontakt:

e-mail: rolig.havet@hotmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Čovjek koji je ujeo psa”, Ali Faruk Bisera