Ja bih se htio ponovno vratiti na inkriminirano vrijeme Savjetovanja u sferi kulture kojega je hrvatska Partija pripremila 1984. godine, dakle, u vrijeme neposredno pred našu ratnu kalvariju i ja sam također govorio na tome Savjetovanju kao član Ideološke komisije CK Hrvatske pored nekih drugih jako značajnih imena koja su svakako značila i još uvijek nešto znače na našem hrvatskom kulturnom nebu kao što su Vanja Sutlić pa Ervin Peratoner, Nedeljko Dragić, Milan Rakovac. Ja sam tada spominjao neke tendencije u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj kritici, ali mi se čini danas da sam ostao nedorečen odnosno da sam spomenuo stajalište o umjetničkoj i našoj kulturnoj kritici koje je ostalo na uvjerenju da je umjetnost i kultura prostor samodovoljnosti i imanencije koja nema nikakove veze sa socijalnim totalitetom.
Moja namjera, dakako, nije bila otvarati diskusiju o spornim pitanjima literature što bi podsjećalo na vrijeme Ždanova kada je literatura trebala biti što manje formalna. Ja sam samo htio reći da se ne slažem s mišljenjem koje u tzv. umjetničkom diskursu ne vidi neke socijalno-povijesne relevancije, neke povijesne momente kao i realnu socijalnu situaciju koja u značajnom mjeri oblikuje literatno djelo. Stoga je bilo točno moje zapažanje da svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva nailazi na primjedbu da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno kritizirati tu imanenciju, ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle pristajući na njen privilegirani položaj i ja sam tada spomenuo stajališta nekih naših literaturologa koji će nekoliko decenija kasnije u novim hrvatskim uvjetima drmati hrvatskim ministarstvom kulture vjerojatno stoga što su formulirali tezu kako “logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke.” Tu se možda previše naglašavao taj moment jezika za razliku od moga mišljenja da je tu riječ o lošoj apstraktnosti pa sam inzistirao na poimanju literarnoga djela kao rada svagda socijalno određenog što sabire i reproducira totalitet povijesnoga iskustva.
Ne treba ovdje uvjeravati nikoga kako je ovo moje stajalište bilo osuđeno na trpljenje kvalifikativa teorije odraza sa kojom teorijom zajedno sa cijelim ruskim marksizmom smo mi produktivno raskrstili u novoj viziji samoupravne civilizacije. Htio sam reći da ja literaturu vidim kao malu zbirku kratkih misli o svijetu i životu i u tome je specifičnost onih pjesnika i pjesnikinja i pisaca koje sam pratio tijekom vremena (i pisao o njima i njihovoj literaturi) da svrhu poezije ne predstavljaju neke stvari i njihova praktička egzistencija već stvaranje i izražavanje govorom. Poezija, dakle, počinje u onom trenutku kada je pjesnik ili pjesnikinja učinila pokušaj da izrazi samu sebe. Ono što je rečeno, ono što je izgovoreno ili napisano za nju ili njega je samo zbog toga da bi bilo izraženo. Odatle ta uzvišenost poetske riječi koja obuhvaća takve predodžbe koje po svojoj vrijednosti s pravom teže da se izdvoje od običnog načina govora, ali to je još uvijek jako daleko od onog vulgarnog poimanja naših ministara kulture koji smatraju da se čitav realitet poezije iscrpljuje u jeziku odnosno da poezija ne poznaje zbilju izvan one jezičke. Međutim, istina je da se poezija u jezičkom pogledu izgrađuje kao jedno naročito područje, ali se ona odvaja od običnoga govora, jer u njoj stvaranje izraza dobija višu vrijednost od onoga običnoga izgovaranja. Poezija, dakle, zna za ono područje od kojeg se mora osloboditi da bi se stavila na slobodno tlo umjetnosti, ona se unekoliko mora osloboditi limita jezika da bi postala umjetnost inače je logika
“Naprotiv, pravi objekt koji odgovara poeziji je beskrajno carstvo duha.”
(Hegel, Estetika 3, 375)
Jezik je, dakle, materijal koji neposredno pripada duhu i koji je od svakog drugog materijala najsposobniji da interese duha uhvati u njihovom unutrašnjem životu. Promatrano s te strane glavni zadatak poezije sastoji se u tome da u svijesti istakne snage duhovnog života i uopće ono što je u svijetu ljudskih strasti i osjećaja poput morskih valova koji se penju i spuštaju ili kao more koje mirno struji pred ljudskim očima, odnosno, sveobuhvatno carstvo ljudskih predodžbi, podviga, radnji, udesa, pokretačkih snaga svijeta i božansko upravljanje tim svijetom.
“Poezija je na taj način najopćenitija i najpoznatija učiteljica ljudskog roda i ona je to još I danas.”
(Hegel, Ibid)
Eto, to sam zapravo tada htio reći, ali mi je trebalo skoro 4 desetljeća da bi moje mišljenje bilo izraženo na razumljiv način i način koji je prihvatljiv mnogima, a onda sam se sjetio riječi suvremene hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga:
“Mi pjesnici smo takvi kakve nas je Bog pomilovao svojim stihom, a inače bi na svijetu nedostajao najsjajniji roj zvijezda na noćnom nebu.
Mi pišemo drugima o sebi i onda drugi sebe pronalaze u nama.”
Tako su i mene pomilovali svojim stihom pa sam skoro 4 desetljeća kasnije oslobođen optužbi za staljinistički criminal, jer se nikome nije sviđala otvorena argumentacija oko sudbine realnog socijalizma i ljudi zatočenih u njemu, a danas – u demokraciji – svatko može nekažnjeno pljuvati po svemu.
Da čovjek pukne od smijeha!
—————————————–
Zlatan Gavrilović Kovač
Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25 siječnja 1959 godine.
Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine.
Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti.
Glavni je i odgovorni urednik novine zagrebačkog Sveučilišta “Studentski list” 1982-83, časopisa za teoretska pitanja “Pitanja” 1984-85, klinički je sociolog psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu od 1990-94.
Koncem iste godine sa porodicom emigrira u Australiju. Suradnik je brojnih australskih radio postaja na hrvatskom jeziku i bosanskom jeziku. Objavljivao je svoje radove u nekih tridesetak novina i časopisa u sedam gradova i četiri zemlje.
Također je suradnikom hrvatskih dnevnih portala koji objavljuju radove iz područja književnosti i politike.
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
Kontakt:
E-mail: zlatan.g@adam.com.au
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Život na dnu”, Zlatana Gavrilovića Kovača
Knjigu “Život na dnu“, Zlatana Gavrilovića Kovača, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
