Moje ime je Peter Bergkvist! (iz knjige “Život ispostavlja račune”, Ante Stanića)

Rođen sam 13.4.1953. godine u Umea, Švedska. Ime moje majke je Annika, kemijski laborant po zanimanju i radi svoj posao u jednoj tvornici deterdženata u Umea, a ime oca je Andres, općinski službenik i radi u općini Umea.

Deda, otac od mog oca je imao veliko imanje i živio je tamo na tom imanju, udaljeno dvadeset kilometara od Umea. I moji roditelji su živjeli tamo, iako su imali stan u Umea. Roditelji su bili bogati što se tiče imanja, ali su morali puno raditi pa su veoma bijedno živjeli. Sve poslove na imanje obavljali su s još dvojicom radnika i radili svako svoj posao u Umea. Taj život i rad na velikom imanju je težak, nikad nemaš vremena za sebe. Ustvari bogat si, a novaca nema u svako doba godine, moraš čekati sazrijevanje žitarica, voća i povrća do jeseni ili prodati neku od domaćih životinja, koji smo imali puno.

Do polaska u školu, nisam provodio slobodno vrijeme kao moji vršnjaci koji su se igrali raznih igara koje su se tada igrale; mobitela nije bilo ni ovih igrica u kojim dječica sad uživaju. Ja sam sve moje vrijeme od ranog djetinjstva pa do polaska u školu provodio na imanju pomažući roditeljima ili radnicima koji su tamo radili. Naravno, pomogao koliko sam mogao, pa čak smo radili i nedjeljom. Još tad sam zamrzio taj život i rad na imanju, selu. Crkaješ od posla, nikad slobodna vremena, a siromašno se živi. U takvoj prezauzetosti s poslom, roditelji nisu imali vremena za nas djecu. Uvijek su bili nervozni zbog kašnjenja s poslovima, zbog nedostatka kiše, zbog vjetra koji je uništio plodove, zbog ovoga, zbog onoga. U takvim uvjetima života, djeca odrastaju bez ljubavi; koja im je u tom vremenu potrebnija od bilo čega drugoga; djeca odrastaju bez Boga; djeca odrastaju bez korijena, temelja za daljnji život. Dakle, djeca će živjeti po svojoj logici koju im nitko nije ugradio u njihove glavice, a da li su ispravne te logike, život će pokazati.

U školu sam išao sa imanja u Umea, s roditeljima koji su tamo išli na posao, a kasnije kako sam rastao sve više i više sam išao s biciklom. Volio sam bicikl i rado sam se vozao na njemu. Kasnije sam se čak takmičio s biciklom u brzini vožnje i u nekim akrobacijama s istim.

To dobro poznavanje bicikla, odnosno ta brza vožnja i još neki prihodi su mi pomogli da zaradim novac za auto.

Školu nisam nešto ekstra volio. Učio nisam nikada, dobro sam slušao i pamtio predavanja, priče nastavnika i tako dobivao prolazne ocjene. Roditelje nije puno ni zanimalo moje učenje, a kasnije ni bratovo. Znali su, ako i ne završim nikakvu školu da imam siguran posao na imanju. Provlačio sam se iz razreda u razred, snalazio se kako sam znao i umeo. Roditelji su bili prezauzeti poslovima na radnim mjestima i na imanje, tako da nisu imali vremena da se bave sa mnom, a niti o tri godine mlađem bratu. S dvanaest godina ja sam se izuzeo, oteo od komandi moji roditelja. Nisam ih više htio slušati, sva njihova naređenja sam ignorirao; radio sam šta sam htio, snalazio se sebi za džeparac, a stanovao sam na imanju.

To moje ponašanje nije bilo ispravno, vidim ja to već sad, a vidjet ću još više kasnije. Netko je morao više brinuti o meni…

U mojoj četrnaestoj godini zaposlio sam se u jednu kemijsku čistionicu, razvlačio sam, vozio vlasnicima opranu, očišćenu odjeću i posteljinu kao i druge očišćene stvari. To sam sve obavljao, vozio mojim biciklom. Plaćen sam bio po svakom dovozu ili odvozu robe u čistionicu. Dobro sam zarađivao. Za jednu i pol godinu prekovremenog rada, misleći rada poslije nastave, zaradio sam neki manji, polovan auto.

U petnaestoj godini bez znanja roditelja kupujem auto, kome više ne znam ni marku i vozam sebe i moje prijatelje po okolnim putevima oko imanja i okolnim brdima. Bilo je i tad popularno, tko ima auto, može birati djevojku koju želi, odnosno jednu od prijateljica koje su se družile s nama. Tako sam ja odabrao prijateljicu koja je bila dvije godine stariju od mene, poučenu u svim fakinlucima, koja mi je postala učiteljica u seksualnom podučavanju. Naučila me ljubiti se i ostalo, ustvari, bio sam silovan od nje.

Prvi auto i prodaja cigareta

Roditelji nikada nisu saznali za taj auto, uvijek su mislili da je od nekog prijatelja tu iz blizine, ali su saznali za auto koji ću kupiti kad navršim osamnaest godina i dobijem vozačku dozvolu. Kupio sam sportski Volvo kabriolet. Novca za Volvo je stečen na   nešto malo na legalan način, a veći dio novca sam zaradio preprodavajući drogu i opojne tablete.

Kad sam bio šesto razred osnovne škole, jednog dana ispred škole prišao mi je jedan nepoznat mladić i upitao me:

Poznaješ li dječake i djevojčice u tvojoj školi koji puše? Ako ima takvih evo ja im šaljem cigare da ih počastim, a možeš svakako i ti pušiti.-

Ja nisam pušio, ali sam poznavao puno djevojčica i dječaka koji puše. Uzeo sam cigare od nepoznata čovjeka i podijelio ih kolegama učenicima. Svi su uzeli i pušili, čak i oni koji nisu nikad uzeli cigaretu u ruku. Ja sam također pušio te besplatne cigarete. Nisam pušač pa nisam znao ni osjetio nikotin, nisam uživao. Poslije nekoliko dana, navratio je opet i ponovo mi dao dvadesetak cigareta da podijelim u školi. Druga cigareta mi je bolje prijala, nisam kašljao kao s prvom. Naravno, opet sam sve podijelio. Pojavio se i treći put za nekoliko dana i opet dao meni da podijelim veću količinu cigareta.

Poslije toga nije dolazio petnaestak dana. Neki učenici su pitali za njega i za cigarete. Ponovo se pojavio kao u prolazu i rekao da svaka cigareta za buduće tko želi pušiti, koštat će pet kuna, jer su dobre i kvalitetne s posebnom aromom. Mene je zadužio za prikupljanje imena onih koji žele da puše te cigarete. Prvi sam se prijavio ja, a poslije skoro svi ostali koji su kušali prije.

Pedeset cigareta koliko sam dobio, prodao sam za dva dana i svi su tražili još. Slijedeća tura je bila sto komada, pa dvjesto i poslije puno više i duplo skuplje. Iskreno vam kažem da nisam bio svjestan šta prodajem. U narednom periodu ponudili su mi i neke tablete da prodajem. Navodno te tablete zamjenjuju cigarete i one kao popravljaju raspoloženje, uveseljavaju dječake i djevojčice.

Sve sam to tako objasnio mojim kolegama i kolegicama iz škole kao i drugim vršnjacima. Svaki početak je težak kao i ovaj, ali poslije su tablete prodavane bolje nego što smo mislili. Dostavljači robe, cigareta i tableta su bili dobri prema meni. Obećani procent novca su mi davali, čak i nagradu za svaku prodanu turu.

Još doista nisam znao, nisam imao pojma šta prodajem. Koristio sam cigare i tablete i dobro sam se osjećao, ali nisam znao u konačnici čemu vode. Kada su isporuke kasnile, počela se osjećati nervoza kod nekih korisnika. Tražili su robu, kao da nisu mogli bez tableta. Ja tako nešto nisam osjećao. Sve mi to počelo biti sumnjivo.

Šta bi tim mojim prijateljima pa traže tablete i cigarete? Novac koji sam dobivao od prodane robe me tjerao da nabavljače robe požurujem za nabavu novih količina, još uvijek nesvjestan zla koje činim sebi i drugovima.

Postao sam plijen bezumnih fantazija, žrtva uticanja kojima nisam mogao da se oduprem…

———————————

Anto Stanić

Rođen je 2.2.1942. godine u Crnićkom Kameniku kod Kreševa. Osnovnu školu završio je u Fojnici, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Nakon završetka Učiteljske škole, pet godina radio kao učitelj u kreševskom kraju.

Godine 1969. odlazi sa suprugom Lucom na privremeni rad u Njemačku. Tu stječe početni kapital te bogato radno i životno iskustvo, koje ga kasnije usmjerava na pokretanje i razvijanje privatnog biznisa. U tom poslu roditeljima se pridružuju i trojica sinova: Zvjezdan, Svjetlan i Goran, koji nastavljaju poduzetničku obiteljsku tradiciju i danas su vlasnici tvrtki koje posluju u BiH i Hrvatskoj.

Uporedo s poslovnim aktivnostima, Anto Stanić bavi se i književnim stvaralaštvom. Do sada je objavio više od 30 knjige poezije i proze. Poetske i književne radove objavljuje u časopisima i listovima te radijskim i televizijskim programima. Snimio je i film pod naslovom “Pečat moje duše” u kome prezentira svoje pjesničko stvaralaštvo.

O knjigama Ante Stanića pisali su brojni profesori, književnici i književni kritičari. Djela su mu prevedena na više stranih jezika. Roman „Bako, zašto plačeš“ proglašen je 2014. romanom godine od Udruženih 48 TV stanica Srbije.

Utemeljitelj je i predsjednik Književne zaklade/fondacije „Fra Grgo Martić“ iz Kreševa.

Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, te Akademije znanosti u umjetnosti u Mostaru.

Kontakt:

 Tel: 0038762348712

E-mail: stanicanto@hotmail.com

——————–

 

Preuzmite knjigu ““Život ispostavlja račune”, Ante Stanića

Ovaj članak preuzet je iz knjige ““Život ispostavlja račune”, Ante Stanića,

koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:

http://www.digitalne-knjige.com/stanic2.php

 

——-
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.