Kako ubiti grad? (iz knjige “Posljednji Podunavski Švabo”, Borisa Golića)

Kažu da kod nas postoje različite priče i verzije nekih prošlih događaja, jer sve nacije donekle žive u svojoj prošlosti i u svojim paradoksima, pa tako i mi živimo u našoj vječnoj prošlosti. Samo netko sve to mirno i razumno razriješi, okrene se stvarnosti, a nekoga to vječno muči što se nekad dogodilo. Ja vjerujem da se mi  oko naše prošlosti ili nečega drugoga nikada nećemo složiti i biti jedinstveni. Jer mi smo dvolični, jer mi smo bipolarni i imamo psihopatološke probleme. U jednom trenutku smo skloni ubijanju, a u jednom trenutku smo skloni nekoga spasiti. U jednom trenutku smo dobri, a u jednom trenutku smo zli. U jednom trenutku smo gospodin Hyde, a u jednom trenutku smo doktor Jekyll. I nikad se ne zna s nama kako ćemo reagirati. Kad jednom pređemo rijeku Stiks, onda nam nema povratka k našoj racionalnosti i našem razumu, a izgleda da smo upravo sada prešli rijeku Stiks. I držimo se naših mržnji, našeg genetskog koda, nekakve naše važeće ideologije ili nekog vrhovnog zakona.

Bačena je među nas nekakva zla i nedorečena kob i tako nam je kako nam je. I netko kaže da kod nas uspijeva samo mržnja, a to ne kaže bilo tko. To kaže Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I to nikako da prestane i vječno traje. I netko kaže da je srpska agresija započela izbacivanjem Srba iz našeg ustava i poništenjem njihove konstitutivnosti. Navodno ih je to jako pogodilo i nikako da se zbog toga smire i ne daju nama da se smirimo. Pa tako postoji 6 i više vrsta istina u vezi s Vukovarom. Meni je to previše. Za mene je to neizdrživo i neodrživo. To je za mene čisti rašomon istina jer od tih svih interpretacija tih događaja, ja ne mogu odabrati pravu istinu i ne mogu mirno spavati. Zbunjen sam od svih tih suprotstavljenih gledišta, a ja želim biti objektivan i objektivno sagledati tu situaciju. Pa ću tako krenuti s neslužbenim ili službenim izjavama ondašnjih stanovnika Vukovara ili Srba koji su pobjegli iz Vukovara, koje je netko svjesno, nesvjesno ili s nekom namjerom, prognao ili izgnao.

Naime, njih je JNA, UDBA i udbaši naoružavali, a Merčep je to navodno htio spriječiti s ljudima koji su navodno bili ustaški teroristi iz dijaspore, ljudi sumnjiva morala i sa kriminalnom prošlošću. I bio je revan u svemu tome, pa je tada u svemu tome 50 – ak Srba tragično stradalo, a prije toga su bili svakodnevno maltretirani, uskraćene su im mirovine i otpušteni su s posla. Barem tako oni tvrde. A oni koji su pobjegli tvrde da je nad njima provedeno ustaško nasilje, represije svih vrsta i tortura od koje su oni masovno bježali i pobjegli. Osjećali su psihozu straha od likvidacija i blagu opravdanu ili neopravdanu paniku. I ako to ti ljudi kažu, vjerojatno kažu s nekim razlogom i vjeruju u njega. I još se sjećaju da su opravdano ili neopravdano Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević pucali po njima u Borovu selu s ambrusima. I kažu da je to bilo prije nego što je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru.

No, srpska politika i ratna mašinerija je paralelno s pravim ratom, vodila i svoj propagandni rat i širila laži preko srpske televizije. Pa su tako hrvatske leševe prikazivali kao svoje, a netko je rastrubio priču o ustašama koji po vrtićima kolju srpsku nejač i bebe. I to je dan – danas ostalo u svijesti srpskog naroda kao istina. Druga ili treća priča ili istina, je istina JNA. Oni su navodno branili ustavni poredak, federaciju i ondašnju Jugoslaviju. Pa su izvodili svoje jedinice iz Hrvatskih kasarni i gradova. I neki JNA zapovjednici su se držali svojih vojnih zakletvi i danih riječi da će braniti Jugoslaviju. Nakon toga su razdvajali zaraćene strane, pobunjene Srbe i pobunjene zenge, ustaše i Hrvate. I onda, na kraju, su se odlučili za svoju srpsku stranu i pomagali su Srbima u pljačkanju, ubijanju i silovanjima.

I sada dolazimo do istine pravih vukovarskih branitelja. Njih ne smetaju srpske kanibalske pjesme:

„Slobodane, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“  

Oni govore o teorijama zavjere u padu Vukovara. Oni govore o hrvatskim izdajama i prodajama i da se Vukovar mogao braniti i obraniti. Trebalo je samo iz njega izvesti djecu i civile i dovesti oružje za branitelje dok se još moglo. No, ja ne znam što bih o tome mislio. Na jednoj strani srpsko kolektivno ludilo, na tisuće tenkova, na tisuće aviona i 10, 20 ili 30 tisuća vojnika, a na drugoj strani 2 ili 3 tisuće nabrijanih branitelja. Sve je to nekakva mitologija, nekakvi mitovi, a na sve to kažu da se Tuđman s Miloševićem mirno dogovorio, da se dogovorio s Europskim promatračima, da je otišao mirno spavati i nije se javljao na telefon prvom zapovjedniku Vukovara,  Mili Dedakoviću Jastrebu.

Naime, taj Mile Dedaković Jastreb je tražio pomoć za Vukovar i govorio da će se dogoditi pokolj, a službena hrvatska vlast je bila bešćutna, ignorirala je sve to i oružje namijenjeno Vukovaru navodno je poslala u Hercegovinu. I tu dolazimo do te Tuđmanovsko – Manolićeve istine, njihovih mitova, njihovih prevara i podvala ili njihovih zabluda. Inače, za njih je sve u redu. Osnovat će oni nekakvu komisiju koja će sve istražiti, samo nikako da se ta komisija oformi. I na tome je ostalo. Nema komisije ili je ima pa ništa ne radi ili to nikoga u državnom vrhu više ne zanima. A nama ostaju špekulacije je li sve bila trgovina s Miloševićem, Vukovar i Bosanska Posavina za Hercegovinu ili Vukovar i Bosanska Posavina za Hercegovinu i Krajinu. Ja sam za ovu drugu varijantu. I tko je tu koga izdao, tko je tu koga žrtvovao ili prodao, ne zna se ili se zna. Još ako u to sve uključimo i Lorda Carringtona i to da je on osobno zaustavio proboj prema Bogdanovcima i Mirkovcima, onda je valjda priča kompletna.

Samo da je bilo humanog ili nehumanog preseljenja, razmjene ili zamjene teritorija ili protjerivanja ljudi, bilo je. Da je bilo nekakvog džentlmenskog sporazuma između našeg predsjednika Tuđmana i srpskog predsjednika Miloševića, bilo je. I da su to bile tajne operacije koje su prethodile vojno – redarstvenoj operaciji po imenu Oluja, bile su. I da je u Hrvatskoj uspostavljena državotvorna laž, uspostavljena je. I da se i dalje u Posavini pjeva: „Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta,“ pjeva se i govore se kletve i psovke na račun Tuđmana. A jeli Vukovar žrtva u svemu tome i prodan je za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, ne zna se ili se zna, ali se o tome više ništa ne govori. To je ostalo pod velom naših tajni. Jedino se još moramo dogovoriti o broju žrtava. To neka obave naši povjesničari. Pa tako nek’ nam kažu: je li  bilo 2 ili 3 tisuće ratnih žrtava s naše strane i tisuću ili dvije tisuće sa srpske strane. A netko će nam naknadno otkriti da je srpska agresija na Hrvatsku planirana još 1971. godine.

I što je kod nas problem? Svi žele postati vukovarski branitelji, oni istinski, ali i oni lažni branitelji, ratni vojni invalidi i oni sa PTSP-ijem. Svi žele te povlaštene braniteljske mirovine. Ja sa visokom stručnom spremom bi trebao dobivati 3.500 kuna osobni dohodak, a oni kao lažni branitelji bi htjeli mirovinu od 6.000 do 10.000 kuna. A nisu ni vidjeli pušku, nisu vidjeli rat, ratne horore i ratna djelovanja, nisu bili po srpskim logorima, nisu vidjeli zolju i tenkove, ali rado će krivotvoriti nečiji potpis, nečiju ispravu, lažirati ratni put, krivotvoriti potpise svjedoka, a radi ostvarivanja povlastica hrvatskog branitelja, dragovoljca Domovinskog rata i time si ostvariti povlaštenu braniteljsku mirovinu. Zna se da je gospodarska kriza, zna se da nema posla, zna se da je svima teško, pa onda netko zaključi zašto ne bi krenuo lakšim putem, putem lažnog branitelja. I nikoga ja ne osuđujem, ali nikoga ni ne opravdavam. Pa je za to doznala moja bivša supruga, da za krivotvorenje nema pravnih sankcija, pa je i ona krivotvorila moj potpis i ja sam postao njen jamac, njen dužnik ili sudužnik. A onda su to čule druge žene, pa su lažirale vozačke dozvole. Pa su za to čuli neki muškarci, pa su se odlučili za lažne svjedodžbe za mjesto policajca. Pa su za to čuli naši saborski zastupnici pa su krivotvorili svoje diplome, pa su za to čuli falsifikatori, pa su krivotvorili novčanice od 500 kuna i 100 Eura i nikad tome kraja.

Međutim i unatoč svemu tome postoji i zvanična ili službena istina o Vukovaru. Ratovalo se za Vukovar dok je bilo oružja, onda je Mile Dedaković Jastreb zvao Tuđmana za pomoć, a ovaj je odgovorio:

„Kad niste dobili oružje, niste ga mogli dobiti. Shvatite to za Boga miloga.“

I time je razgovor bio završen. Nema oružja, predajte se ili ratujte dalje bez oružja. I naravno da su vukovarski branitelji krenuli u proboje ili u pregovore sa JNA i Srbima. I sve je završilo kako je završilo. I nisam siguran da su oni poginuli, da su oni preživjeli zadovoljni s onim što su dobili u slobodnoj i oslobođenoj Hrvatskoj jer mi smo razočarani sami po sebi, sami za sebe  i sami sobom. Netko se izborio za svoje beneficije, netko za nekakvo priznanje i ordenje, a netko za invalidsku i braniteljsku mirovinu. I rijetko tko danas zapjeva: „Zovi samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.“

A danas se u taj grad slijeva na tisuće ožalošćenih ljudi i žena, raznih iskrenih, ali i neiskrenih domoljuba, raznih političara, onih koji su tvorili Munchen i Harkanj Divizije. Svega tu u Vukovaru ima, pa i raznih fanatika, varalica i lažnih branitelja koji se uključuju i priključuju u mimohod od Vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtvama Domovinskog rata, i uvijek se formira kolona sjećanja, polože vijenci i zapale svijeće. Ali koliko ja vidim istinske pomirbe između Hrvata i Srba nema. Srbi se ne priključuju našim kolonama i našim komemoracijama. Oni žive u svom svijetu i pozivaju se na one predratne traume i nepravde. Pa ja zaključujem da je pomirba  nemoguća misija jer svatko živi u svom svijetu, u svojim patnjama i tragedijama. I nitko ne govori gdje su nestali, ubijeni i pokopani vukovarski branitelji.

A Hrvati i Srbi se i dalje mrze sve u šesnaest. Do nedavno su se gledali prko nišana, a sada se od njih očekuje ljubav, suživot i tolerancija, pa ne ide to baš lako i peko noći. U strahu su velike oči, a naši političari potiču bezuman i histeričan strah, pa se mi bojimo tuđih silovatelja, naoružanih ubojica, razbojnika i kriminalaca. Mentalno još nismo izašli iz toga i mentalno smo zarobljeni u tome. Traže se nekakve razlike, koje ne nalazimo i kojih nema i svi žele biti nečija žrtva. I svi osjećaju strah od onoga drugoga i svi onoga drugoga opravdano ili neopravdano mrzi. Mogu se samo složiti u mržnji prema feministicama, dlakavim babama, homoseksualcima, lezbijkama. migrantima ili  strancima. Ali problem je u nama što smo odgajani da imamo stalnog ili konstantnog neprijatelja, pa bio on nacista, fašista, fundamentalist, taliban, Srbin, Srbijanac ili Nijemac. Bio on klasni ili besklasni neprijatelj, bio on partizančina ili bio on komunjara.

 

—————————————–

 

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018.godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019.godine – „Posljednji Podunavski Švabo”

———————————-

 

Preuzmite knjigu – “Posljednji Podunavski Švabo”, Borisa Golića

Knjigu“Posljednji Podunavski Švabo”, Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link:  te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

http://www.digitalne-knjige.com/golic35.php

 

 

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.