Mi smo bullshit društvo i država, ma što to bilo i ma što to značilo. Desne stranke govore svoj bullshit, a lijeve stranke svoj. Pa tako Plenković govori uljudne laži izvan svake logike, a Milanović govori prostačke istine. No nije to najgore, ako ti ljudi samo baljezgaju, najgore je što se oni ne podnose, nakon prenemaganja oni se mrze, pa znaju otvoreno krenuti jedni na druge. Zbog toga nam se svašta događa, zbog toga je kvaliteta zraka ispod ili iznad graničnih vrijednosti, prisutan je smrad trulih jaja koji se širi na sve strane, nešto nas peče za oči i štipa nam grlo. Od toga neopisivo smrdi i zaudara jer raspada se bullshit i smeće svuda oko nas. Jer je to svakodnevni užas i svakodnevna noćna mora. Jer mi na Balkanu smo problematični i imamo težak i nezgodan karakter.
Sve nam je to zbog teškog života, teške prošlosti i teškog braka. Pa nam je karakter:
„Guja ljuta, makni mi se s puta.“
Pa idemo kroz pakao, a željeli bi ići kroz raj. Pa smo osvetoljubivi, a ako nam osveta ne uspije, onda glumimo žrtve. Zato za nas kažu da našim sugovornicima trebaju debeli živci da bi s nama općili, da bi se s nama družili. Pa ako smo i mi ovnovi, bikovi, rakovi ili blizanci, Bože pomozi, jer je sve teško, da teže ne može biti. Pa je s nama neizdrživo i neodrživo.
Jer nas ti naši političari onakve male, onakve nikakve, onakve siromašne i nezaštićene gaze li ga gaze. Ali to nije kao kad Alka Vujica pjeva:
„Gazi, gazi, gazi me, ti to radiš najbolje.“
Jer što očekivati od tih konzervativnih ljudi i rasista. Oni u nedostatku forme i sadržaja, samo govore o svoja predizborna obećanja o povećanju mirovina za 4 %. Pa što je 4 % u odnosu na ova svakodnevna poskupljenja od 100, 200 ili 300 %? Stoga ja ne znam što očekivati od njihovog teškog karaktera? Ja od toga osjećam razne boleštine, diže mi se želudac, imam glavobolje i kašljem. A ja ne podnosim smrad i plijesan, ja ne podnosim smrad iz kanalizacije, meni je to odvratno, ne mogu disati, iako sam ja iz Belišća, gdje svakodnevno nesnosno smrdi i zaudara na sumpor, amonijak ili na nekakvu kiselinu, gdje mi nešto izaziva kašalj i guši me. Ja izgleda nisam naučio na to, jer ja sam izgleda osjetljiva njuška, jer ja malo – malo nekuda odem. Oni koji svakodnevno to doživljavaju, se ne žale i ne bune, prihvaćaju to i tome su se nekako prilagodili ili su prerano umrli. Pa mi je tako nedavno umro još jedan prijatelj, Bog da mu prosti dušu. I što još mogu reći: nije to neidentificirani izvor smrada. To je identificirani izvor smrada, to neopisivo smrdi nekakva trulež i bullshit naših političara s desne i s lijeve strane. Dobro da se ne pojavljuje smrdljivi dim, ali bez obzira na to, prozori naših kuća se ne smiju otvarati.
Sve se svodi na to da je to normalnom čovjeku neizdrživo, a mladi i dalje odlaze glavom bez obzira, jer im je dosta nepravdi, korupcije i vjerske ideologije. Kad sam ja išao u prvi razred osnovne škole bilo nas je 6 ili 7 razreda po 30 učenika, a sada ima sveukupno 60 učenika raspoređena u 3 razreda. I to je pokazatelj koliko smo uspješni, bez obzira na naše enormno i nenormalno zapošljavanje, bez obzira na kumovske i nepotističke veze, bez obzira na naš klijentelizam i našu korupciju, bez obzira na dolazak Nepalaca, bez obzira na lažne statistike, bez obzira što nam navodno raste BDP. Meni je narasla moja prijevremena mirovina za cijelih 50 eura, a troškovi života su narasli za 100 ili više posto. Stoga ja malo – malo odem iz te naše zemlje Hrvatske. Idem tamo gdje je sve po mom ili gdje nije sve po mom. I to odem kad se kod mene nakupi nekakva gorčina, kad se nakupi nekakvo gađenje, kad se nakupi nekakvo nezadovoljstvo, kad mi sve to oko mene previše smrdi. Jer mi imamo vlast koja ne brine za naše probleme, koja ne rješava te probleme i koja govori da mi živimo u idealnom društvu i da nam je dobro. A ja vas pitam može li se živjeti sa 400 eura, ako su ti režije 150 eura, a za lijekove daješ još dodatnih 50 eura. Zato sam ja jeftino prodao svoju djedovinu, svoju očevinu i svoj apartman na moru. Zlu ne trebalo ili zlu trebalo. Neka se novci nađu za daljnji život u Hrvatskoj ili u inozemstvu.
Naravno sve to znači da na vlasti imamo ljude koji nisu svjesni ni naših problema, a nemaju ni rješenja za te probleme. A mi smo u kapitalizmu osiromašili, kažu da nam je petina stanovništva na granici siromaštva ili siromašno. A ovi na vlasti bi nas još više osiromašili i smjestili u srednjovjekovni mrak, da s prozora bacamo fekalije, urin i stidne dlake, a našu ideologiju bi promijenili u ravnu ploču. Stoga naši stupovi društva ne misle na nas, stvaraju bullshit i đubre gdje stignu, ne misle na našu budućnost, nego misle na sebe. Pa smo mi u crnoj rupi i izgubljeni u svemiru. Pa smo mi pod utjecajem raznih prodavača magle. Pa su valjda zato naši političari grubi, agresivni, empatični, samodostatni i samodovoljni, željni slave, moći i bogatstva. Ali ništa za to, svi političari su takvi. Pa ja kažem da je cijeli svijet bullshit, cijeli svijet nema rješenja za novonastale probleme. Uz to, kod nas vladaju politički metuzalemi koji prave proceduralne greške, koji su skloni korupciji i kriminalu. Što reći za Vladimira Šeksa, kome on još treba? Meni ne treba, kažu da je Joža Manolić doživio svoj 104 rođendan, pa nećemo valjda čekati da i Vladimir Šeks doživi svoj 104 rođendan?
Svima to smeta, svi morogaju, vlakovi prolaze, a mi ostajemo i nikome ništa, sve to djeluje na našu štetu i mi se protiv toga ne borimo, nego šutimo i trpimo. To nam je valjda dala ta naša bajna pretvorba i privatizacija. I ti politički metuzalemi predlažu zakon protiv onih koji neovlašteno otkrivaju korupcijske afere, pa će kod nas sve biti u redu i idilično. A svuda oko nas kruže dezinformacije i fake news, pa se mi ne moramo time opterećivati ili ne opterećivati. Ne moramo se mi brinuti za svoje narušeno zdravlje, nego se moramo brinuti je li neki novinar otkrio korupcijsku aferu i kako će ga kazniti, a kako će to vlast prikriti. Navodno stoga, stručnjaci kažu da živimo u zanimljivim vremenima, da mnogo toga imamo i znamo, ali da je sve oko nas besperspektivno i beznadno, besperspektivno i beznadno je. I dok je takva vlast na vlasti, tako će ostati, ništa se neće promijeniti.
Zato smo valjda ponovo dobili opijum za narod ili religiju, zato nad nama vlada srednjovjekovna Crkva ili Crkva sa srednjovjekovnom ideologijom. Zato smo valjda imali našu bajnu privatizaciju i pretvorbu. Zbog toga smo u globalu osiromašili. To nam ništa ne vrijedi kad smo mi društvo i država raznih prenemagatelja, raznih lopova, varalica, muljatora, prevaranata, parazita, lažnjaka, blefera i pokvarenjaka. ali im je glavna karakteristika da su to isprazni ili prazni ljudi bez vizije i bez ikakvih talenata. I oni nam govore o nekakvim veličanstvenim vizijama, o tome da ćemo jednog dana postati Švicarska. Pa tko im to vjeruje, tima su vrane ili svrake popile ili pojele mozak, pa su postali bolesni ili sumanuti. Ili se svi mi u svemu tome nismo snašli, pa je naš život nekakva ironija sudbine. Mi smo od nekadašnjeg mirnog i bezstresnog života, upali u razne životne katastrofe i probleme.
Pa smo zbog toga svadljivi, pa smo agresivni, pa pucamo po šavovima i skloni smo ubijanju. Rat nam je donio nasilje, pa smo nedruštveni i nasilni. Nas nitko ništa ni ne pita, umjesto nas se donose odluke, a mi to trpimo i šutimo. Kažu da narod ima vlast kakvu izabere, kakvu zasluži ili kakvu zaslužuje, ali ja ne znam zašto narod konstantno bira lopovsku vlast? Ustvari, vlast ne biraju građani koji tu žive nego se neki ljudi masovno dovoze iz susjednih zemalja, pa nas tako ima 4 ili 5 milijuna glasača, a ustvari nas nema ni 3 milijuna jer glasuju i mrtvi, jer glasuju oni koji tu ne žive. Uz to 50 % glasača ni ne izlazi na izbore i tako je godinama, tako HDZ dobiva izbore. I čim HDZ dobije izbore, oni odmah svojim članovima podijele službene bankovne kartice, pa ovi troše kao ludi. Jedni plaćaju poslovne ručkove, jedni kupuju rođendanske poklone, a drugi se zapute u Austriju u prvu javnu kuću, pa tamo plaćaju prostitutke. Javnim novcem plaćaju privatne troškove. Svakome po željenim potrebama, kao što je nekad bilo ili nije bilo u socijalizmu. Stoga, mi koji imamo slab želudac, psihičke poteškoće, poremećaje raspoloženja, razne strahove, panične poremećaje, depresije na sve to, želimo od toga pobjeći, ali ne uspijevamo, pa se stalno vraćamo i nadamo se da će se stanje popraviti. Ali nema popravka, stanje je takvo kakvo je, zacementirano. Pa nam je zbog toga um potonuo u pesimizam i tamu, pa više ne kontroliramo našu situaciju.
A mi smo samo nekad htjeli pravedno društvo domoljuba, mi smo htjeli pravnu državu, mi smo htjeli ljude koji se lako identificiraju sa svojom zemljom i s nama, a nismo htjeli ljude koji trče u Bruxelles po nekakvo mišljenje koje nama ne odgovara. Mi smo dobili društvo nekakve lažne intelektualne elite, lažne demokracije ili smo društvo antidomoljuba ili onih koji ne vole Hrvatsku. Mi smo društvo gdje neki lako dolaze do svojih ciljeva, lako ih ostvaruju, a mi ostali ih nikako ne ostvarujemo. Jer kod nas se sve može, ako je u pitanju stranka na vlasti, ili ako si ti u pitanju, onda se ništa ne može. Jer kako reći da mi se nešto sviđa kod naših političara, kad mi se kod naših političara na vlasti ništa ne sviđa. Nisu dorasli traženim zadacima, ništa ne uče iz svojih grešaka, ne rade za javnu stvar i nedorasli su za poslove koje obavljaju. I još se ulaguju Bruxellesu i Europskoj uniji, a ovi nas opet smatraju balkanskim divljacima, fašistima i nacionalistima. I nitko ne radi da se ta slika popravi, da mi postanemo civilizirani ili dio Zapadne civilizacije.
No, ja se uz sve to još pitam: kako je moguće da naš slavonski klošar iz Ladimirevaca postaje saborski zastupnik? Ima li toga i u svijetu? Pa koga on predstavlja, mene sigurno ne i nikad neće. Stoga stranka na vlasti sve podmeće pod tepih, a afere se nižu u nedogled i misle oni da ćemo mi to zaboraviti. A mi to ne zaboravljamo, mi imamo dugotrajno pamćenje, mi pamtimo kao slonovi i ne zaboravljamo. Pa nam tako podmeću pod tepih aferu ministrice Gabrijele Žalac, pa podmeću aferu s vjetroelektranama tajnice HDZ – a Josipe Rimac pod tepih, pa podmeću afere s INOM, HEPOM, pa afere s Agrokorom i sve ostale znane i neznane afere. I sve to košta naš proračun nekoliko desetaka milijardi eura i nikom ništa. Ali zato, ne daj Bože, da mi nešto zgriješimo, pa bili krivi ili nevini, odmah nas se kažnjava. Pa ja tako nikako da se oslobodim lude Mice, ona me nevinog tuži za silovanje, da sam joj narušio čast i poštenje i da sam joj nanio duševne boli i to bi me, brat bratu, trebalo koštati nešto preko 400.000 kuna. Pa zato ja razumijem onih sto tisuća muškaraca u svijetu koji obavljaju nasilje nad ženama i femicid.
Ponajprije i ja se tu snalazim kako znam i umijem. Hvala Bogu što nam je pravosuđe korumpirano, pa sam tako i ja našao suca koji moj slučaj gurne u donju ladicu i tamo ga zaturi. Istina je, ja mu svaki puta dam 1.000 eura za kavicu, pa ću to i sada učiniti. I kažem: dobro je, dok se ništa ne radi na tom mom slučaju. I koga briga za mene i ludu Micu. Ipak ja ne znam zašto naše službe zadužene za inozemne poslove ništa ne rade na slučaju oslobađanja BBB- a iz Grčke, jer prošlo je tri mjeseca i ništa, a proći će još tri mjeseca. Valjda se iskušava nečije strpljenje, pa da taj BBB nešto prizna i prikrati si muke. Jer Gordan Grlić Radman mu sigurno neće pomoći, on je sposoban bezuspješno ljubiti nekakve druge ministrice vanjskih poslova i ništa više. A izgleda da nam je i Ministarstvo zdravlja nesposobno, jer ono nikako da kaže mogu li se piti Coca colina mineralna pića ili ne mogu. Stoga, naši političari puno toga obećavaju, lažu, mažu, manipuliraju s nama, vrludaju i izvrću činjenice, a mora ih se uvažavati, jer oni odlučuju o našoj sudbini. U ondašnja vremena tko je znao tko nam je ministar bilo čega, tko nam je premijer ili predsjednik, a sada moraš to znati, jer oni su stalno na televiziji, jer oni nam nešto važno trebaju priopćiti. Pa je tako i premijerovo Izvješće o stanju nacije nešto važno, a ustvari je također bullshit. U početku on štošta obećava, a na kraju kad podvučeš crtu, nema ništa od toga.
Kada je naš premijer govorio svoje Izvješće o stanju nacije, ja ga nisam ništa čuo, jer je oporba lupala po svojim klupama, a onda su na kraju svega HDZ – ovci ustali i počeli pljeskati premijeru na njegovim mudrim riječima, gotovo kao u Staljinovo vrijeme. A naš premijer je samo htio biti u centru pažnje, nije imao što za reći i uzaludno je govorio sat vremena, ali mu ni to nisu dozvolili. Inače on je poremećena ličnost, ne sluša nikog drugog, nego sebe. U biti naše je društvo poremećeno, nitko ništa ne radi ili ako netko nešto radi, to se ne vidi. Ili se vide razne privatne afere. Pa ispadne da ovi u vladi i na vlasti rade samo za svoj džep. Stoga naš premijer želi biti u centru pažnje, gotovo kao svi naši premijeri i predsjednici do sada. I zato on laže i maže, izvrće činjenice i neopravdano se hvališe. Pa to prosječnom slušatelju nije za slušati, a ni gledati, pa on ljutito gasi svoj televizor i kaže:
„Opet naš premijer nesuvislo blebeće i gubi naše vrijeme.“
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom”.
2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”.
2022.godina – “Vodič za tantru” -“Mica Trofrtaljka”;”Nogometni menadžer”; “Cajka”; “Bliski susret s talibanom”.
2023.godina – “Idemo u Botswanu”; “Viva Meksiko”
2024.godina – “No Bullshit”
———————————-
Preuzmite knjigu – “No bullshit”, Borisa Golića
Knjigu, “No bullshit”, Borisa Golića moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na
slijedeći link: http://www.digitalne-knjige.com/golic56.php te pažljivo slijedite daljnje upute
o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
