Tetovirana prošlost u nama (Iz knjige “Pišem da ne pamtim”, Ive Mije Andrića)

Naslov ove knjige “Pišem da ne pamtim”, uz kratki dodatak “Osvrti i književni prikazi”, zapravo govori sve o ovoj knjizi. Uz sam naslov saznati ćete da ju je napisao književnik Ivo Mijo Andrić. No, iza tog naslova i iza imena pisca sakriva se puno više od toga.

Ivo Mijo Andrić je našoj javnosti manje poznati pisac, odnosno pisac čije ime se nikad nije pojavljivalo na naslovnim stranicama naših novina, pisac koji nije bio umiješan ni u kakvu aferu vezanu uz udruge ili udruženja hrvatskih pisaca i pisac koji je svoju književnu karijeru doslovno stvarao sam odnosno vlastitom mukom i znojem.

Sve je krenulo zbirkom poezije “”Podnebesje””, objavljenom u Sarajevu, 1974 a nastavilo se nizom godina i dugim nizom objavljenih knjiga. No, ono najvažnije je da je književnik Ivo Mijo Andrić svaku od svojih 50 i nešto objavljenih knjiga napisao, a djelomice i uredio vlastitim rukama. U svakoj od tih knjiga lako je prepoznati i književni stil, no i muku, trud i uloženo vrijeme. I sve to vrijedi i za poeziju, romane, zbirke aforizama i sve druge vrste književnosti kojim se autor dosad bavio. Sve to naravno osjetiti ćete i u knjizi Osvrta i književnih prikaza “Pišem da ne pamtim”. A, ono što odvaja Ivu Miju Andrića od drugih pisaca koji se bave književnim osvrtom je detalj da pisac piše zanimljivo i da je knjigu o kojoj piše uistinu i pročitao. Zašto je to važno upitati ćete se.

Odgovor ćete pronaći u sljedećoj anegdoti: Prije dosta godina kao urednik portala Digitalne knjige negdje na internetu sam objavio da radimo na knjizi poznatog književnika. No, da bi priča bila zanimljivija prije nego što smo mi uopće započeli izradu knjige na internetu se pojavila i recenzija te knjige. Ukoliko ste se upitali kako je to moguće odgovor je jednostavan. Autorica je recenzije napisala bez da je knjigu uopće pročitala ili da ju je imala na ekranu ili u rukama.

A, upravo je to ono što kod Ive Mije Andrića nećete doživjeti. On se vrlo detaljno priprema i pažljivo čita sve o čemu namjerava pisati. Trudi se biti iskren, objektivan te izbjeći pretjerane pohvale ili naručene kritike s čime se danas u vrijeme Interneta sve češće susrećemo.

Sve to su detalji zbog kojih vam svakako preporučujemo da pročitate knjigu osvrta i književnih prikaza “Pišem da ne pamtim”, Ive Mije Andrića.

U Zagrebu, dana. 09.06.2023, Nenad Grbac

—————

Tetovirana prošlost u nama

Erri De Luca: POTKOŽNE TETOVAŽE, „Felsina“, Zagreb, 2021.

Zanimljivijeg pisca od Erri De Luce u današnje vrijeme teško je pronaći na europskim i širim prostorima. Taj talijanski literarni univerzalac, prevoditelj i humanist rođen je u Napulju 1950. Nakon završetka gimnazije napušta rodni grad i pridružuje se izvan parlamentarnoj ljevici koja se bori za prava radnika i socijalno ugroženih građana. U toj fazi političkog djelovanja učestvuje u štrajkovima i na drugim manifestacijama u industrijskim gradovima Italije. Da bi osigurao kakvu-takvu egzistenciju radi manualne poslove i usput izučava jezike i kulture drugih naroda Europe i svijeta. Posebno zanimanje pokazuje za hebrejski, s koga kasnije prevodi neke dijelove Starog Zavjeta.

U prvoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća kao volonter sudjeluje u izgradnji vodovoda u Tanzaniji. Tu započinje svoju misiju humanitarca, koju će nastaviti za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. U tom razdoblju radi kao vozač na dopremanju humanitarne pomoći u Sarajevo i druge bosanskohercegovačke gradove i mjesta koja su se nalazila pod opsadom agresora. Kao osvjedočeni antiratni aktivist 1999. boravi i u Beogradu u vrijeme NATO bombardiranja, u znak podrške ugroženim građanima. Svoj pacifizam iskazuje i na drugim područjima gdje su obični mali ljudi izloženi neprijateljskim oružanim nasrtajima.

Ozbiljnija spisateljska karijera Erri De Luce započinje romanom Ne sada, ne ovdje, koji je objavljen u Italiji 1989. Roman je preveden na tridesetak jezika i otvorio mu je vrata na koja u svijet književnosti ulaze oni autori koji tu namjeravaju ostati do kraja života. Njihova djela, razumije se, zahvaljujući suvremenoj tehnici i tiskarskoj tehnologiji, bit će tu prisutna do vječnosti. Potvrdit će se to u narednim desetljećima koja su iznjedrila nove knjige ovog iznimno plodnog literarnom stvaraoca.

Jedna od tih svevremenskih knjiga je i zbirka poezije Potkožne tetovaže, koju je preveo i za tisak priredio Tvrtko Klarić. Sadržajan i za čitatelje poticajan pogovor o autoru i njegovom književnom stvaralaštvu napisao je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić. Zahvaljujući toj dvojici vrijednih literarnih pregalaca, kultura naših prostora obogaćena je djelom koje se, uz ostalo, bavi njenom bliskom prošlošću i ljudima koji su je obilježili svojim životnim i umjetničkim postignućima.

Autobiografski, a u isto vrijeme i univerzalni epistolarni lirski iskaz objelodanjen u leksičkim tetovažama koje su utkane u potkožne duhovne i tjelesne sfere pjesnikove, nastao je kao odgovor na izazove koji su ga pratili u proteklim desetljećima života ispunjenog vjerom i nadom u bolje, slobodnije i stabilnije sutra. Jučer, kroz koje prošao bistroga uma, otvorenih očiju i borbenog duha, za mnoge ljude nije bilo ni lijepo ni sigurno, a ni primjereno ljudskome rodu kome pripada. U njemu su, na pogled preko Jadrana, vođene oružane borbe za samostalnost jednih i progon drugih. Mir, sloboda i nesvrstanost, zamijenjeni su nemirom, neslobodom i svrstanošću u nacionalističke torove koji su ostavili duboke podjele i neprijateljstva među zavađenim narodima. Sve su to začele nacional-šovinističke strukture, koje su i vlastite narode dovele gotovo na rub propasti. Vidi se to i danas, tri desetljeća nakon oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije. Ni jedan narod, osim iznuđenog varljivog mira, nije ostvario prosperitet u vlastitoj zemlji. Uspjelo je to jedino snalažljivim političarima te spretnim i sretnim pojedincima koji su se obogatili na račun i na nesreću većine stanovništva.

Te i mnoge druge slike i neprilike mogu se pronaći na stranicama Potkožnih tetovaža. Utisnute su tu i ucrtane kao tamne sjene ljudske gluposti i prokletstva kojima je pjesnik svjedočio s lica mjesta jer je, žrtvujući sebe i svoj mir, išao pomoći žrtvama međunacionalnih sukoba u bliskom susjedstvu. Za razliku od psina rata, koji su na bojna poprišta dolazili da unovče vlastite ideale i naplate streljačke sposobnosti, pjesnik De Luca odlazio je na Balkan vozeći kamione hrane i drugih potrepština gladnom i napaćenom stanovništvu. Na tom putu humanosti i dobrote susreo je i upoznao mnoge ljude slične sebi. S njima se družio, tugovao i dijelio osjećaje straha, nemoći i nade da će zlo proći, a njegovi vinovnici doživjeti osudu i zaslužene kazne za nedjela koja su neposredno činili drugim narodima, a posredno i svome. Zlo nema nacionalne međe i granice i ono se širi kao otrov prosut u rijeku koja teče prema jezeru i moru. Mržnja koja ga prati ima zadah truleži koji bazdi iz utroba i uma mrzilaca. Ona je kronična bolest i ne liječi se farmaceutskim ni biljnim pripravcima. Nju mrzitelji nose do kraja života kao korov koji se ničim ne može sasjeći niti iskorijeniti.

Opisujući obrise, srž i učinke ratnog zla u Sarajevu pod opsadom agresora, Erri De Luca u pjesmi Allons enfants donosi sliku uskog tunela izgrađenog ispod aerodroma kroz koga se za vrijeme rata ulazilo i izlazilo iz grada. U Sarajevo se ulazilo kroz podzemni rov/ natrpanih krijumčarskih naprtnjača,/ nosači šećera, brašna, rumenila za osmijehe,/ obilje kalorija da se izdrži opsada. I dok su gladne i izmučene Sarajlije sanjale mir i slobodu očekujući pomoć dobrih ljudi iz svijeta, stara salonska dama Europa brojila je hladnokrvno nevine žrtve i pružala utočište i jeftine radne angažmane izbjeglicama i prognanicima s ratnih poprišta. Sarajevski tunel spasa, uz sve dobro što je pružao preostalim stanovnicima grada pod opsadom, bio je i ostao simbol sramote civiliziranog svijeta čiji su vojni i politički predstavnici dolazili avionima, dok su se napaćeni ljudi kao krtice probijali kroz uske zemne otvore da bi došli do slobodnih teritorija ili donijeli hranu za golo preživljavanje. Bilo je tu, razumljivo, i švercera koji su unesenu hranu i robu prodavali po enormno visokim cijenama. Podsjećanja radi, za vrijeme rata u Sarajevu se kilogram običnog luka ili krumpira prodavao po 20-30 tadašnjih njemačkih maraka.

U kraćoj poemi pod naslovom Zvali su me sjenka, De Lucaratno stanje u Bosni i Hercegovini uspoređuje sa brodicom, zatvorom i bolnicom luđaka, gdje se ne zna tko je zdrav a tko bolestan. I gdje svatko u isto vrijeme boluje, živi ili umire. Nismo bili luka, već bolnica luđaka u šumama središnje Bosne. Po viđenju pjesnikovom, i ne samo njegovom: Bosna je bila gradilište započetih radova, rat je radilište razaranja. U tom srazu gradnje i rušenja izgrađenog sve se odvijalo stihijno, po planu rušitelja koji su dobro pretvarali u zlo, a goli ljudski život u sivu mrsku smrt. Ničeg tu nije bilo čovječnog, a ni životinjskog. Jer, i životinje imaju mjeru i granice do kojih mogu ići. Surovi ratnici te granice pomiču do ponora i pomora svih i svega što im se nađe na putu.

Ali, kako iza i iznad svakoga zla postoji i ponešto dobro i optimistično, Erri De Luca ga traži i nalazi u druženju sa pripadnikom svoje vrste i duše, pjesnikom Izetom Sarajlićem. Njemu u spomen posvećuje stihove pod naslovom: Izet Sarajlić, rođen 1930., odsutan od 2002. Preživio je Izet zvani Kiko dva rata u svojoj Bosni i Hercegovini. Onaj drugi i ovaj treći, još gori i veći. Dočekao je iznuđeni dejtonski mir koga je, u ljepšem obliku imao do početka devedesetih u zajedničkoj državi slobodarskih naroda. I kad mu se ostvario san o slobodi na ovome svijetu, otišao je u san vječni na nekom drugom, sigurno mirnijem svijetu. Iza njega su ostale brojne pjesme, pisma i knjige, kao i ova pisana rukom i sjećanjem prijatelja s Apenina i brata po peru i ljudskosti. Tvoje će ime postati trg/ maknuli su ga u međuvremenu s popisa, nema ga među stanovnicima u ulici Asima Ferhatovića./ Evo ga kod mene među pismima s potpisom: Izet. Tu će ime i prezime ostati i poslije svih nas koji smo živjeli u ratna vremena, sanjajući neke bolje dane kad ćemo, umjesto sirena za uzbunu i jauka topova, slušati elegične pjesme sevdalinke.

Prisjeća se Erri još jednog važnog čovjeka s naših prostora s kojim se za života družio. Ime mu je Ante Zemljar. Lijepo ime, a neobično prezime. Zemljar kao zemlja. Suha, opora, otočna. I golo otočna, nažalost. Ante je za drugoga rata bio partizanski komandant. Poznat i priznat. Odlikovan. A onda zatočen na Goli otok kao tobožnji izdajnik naroda. Kojega naroda? Čijega naroda, doli Antinog. Zemljarovog. Vinogradara i ovčara s njegovoga rodnog Paga. Anto je bio pisac s desetak objavljenih knjiga. Završio je komparativnu književnost na filozofskom fakultetu, i posvetio se pisanju kao umjetničkom poslanju te izradi paških čipki kao vrijedne tradicije svoga naroda. Takvoga je Antu upoznao Erri De Luca. I divio se njegovoj ratnoj prošlosti i mirnodopskoj posvećenosti pisanju i čipkanju. Pa mu napisao pjesmu s posvetom Anti Zemljaru. A u pjesmi zapisao … Stopala Ante Zemljara, komandanta mnogim partizanima, otpravljena sa zaslugama za pobjede u ratu, sada utamničena od istih drugova: neprijatelj domovine. Neprijatelj on, koji je neprijatelja zgrabio za vrat, stresao s domovine osvajačke vojske… I kada je Ante, takav kakav je za života bio, rekao da ne treba rušiti ono što je građeno, 1993. tamo neki „domoljubi“ srušili su mu eksplozivom sve ono što je desetljećima stvarao i čuvao za bolja vremena. Kakvog li apsurda, kakve li ljudske iskvarenosti.

Pjesnik Erri De Luca bilježio je i bilježi u svoj spisateljski notes sve ono važnije što mu se za života događalo i što je susretao na svojim humanitarnim i istraživačkim putovanjima diljem bijeloga svijeta. Važni su to detalji koji se lako pretaču u pjesmu, esej ili priču. Ponešto završi i u romanima, dramama i drugim književnim vrstama u kojima se do sada s uspjehom okušavao. Zbirka Potkožne tetovaže njegov je autobiografski poetski preglednik i zbornik koji svjedoči o ljudima koji to jesu ili nisu i vremenu koje je ostalo iza nas kao dio bogate, a u određenoj mjeri i sramne povijesti prostora na kojima živimo i umiremo. Život je lijepa i manje lijepa slika koju gledamo od rađanja do umiranja. Sve između te dvije nepomirljive krajnosti koje se spajaju u ponovljiv krug, trajanje je ispunjeno radošću i tugom, vjerom i nadom, borbom i pobjedom. Dok se krug ne zatvori i dok glas ne utihne.

Poetske Potkožne tetovaže Errijeve započinju prologom Apokrifi jednog čitatelja Borgesa, a završavaju epilogom pod naslovom Oglas. Između te dvije odrednice pjesnik se prisjeća mame Emilije, oca Alda, stare rodne kuće, dana i godina mladosti, nađenih i izgubljenih ljubavi, otkrivanja svijeta u njegovim zbiljnim dimenzijama, ljudi koje je upoznavao, pisaca i djela koje je čitao, staza kojima je hodio, brodica kojima je plovio, i svega drugoga što može stati u jedan ljudski život. U život kraći od stoljeća, a stvaralaštvom produžen u nedogled. Tako je to kod dobročinitelja koji misle na druge, i koji u okvire neodređene budućnosti stavljaju svoja djela i zapisane riječi.

Ono što nije napisano pojede mračna prošlost. A ono što je zapisano čeka svijetla budućnost. Tako kaže narodna mudrost koju oblikujem vlastitim riječima kao što je Erri De Luca oblikovao pjesme u prozi, ili prozaičan život u pjesmi. I ucrtao ih u potkožne tetovaže, vežući ih tako uz svoj duh i tijelo da bi tu ostale dokle srce kuca, ali i dalje dok se sluša pjesma i riječ napisana.

Bilježim ove misli nakon pročitane knjige, stavljajući u prvi plan pjesnika i njegovu ljudsku i humanitarnu misiju pomaganja drugima u nevolji i nesreći koja ih je zadesila. A gora nesreća od rata nije mogla zadesiti narode Bosne i Hercegovine i Hrvatske početkom devedesetih godina minulog stoljeća. Niti je gora nevolja mogla pogoditi borca za slobodu Antu Zemljara, koji je zatočen na Golom otoku pod lažnom optužbom da je izdao narod za čiju se slobodu borio.

Te grube istine iz naše prošlosti najvažniji su dijelovi ove knjige, koji šalju gromoglasne poruke generacijama što dolaze, da zlo živi među nama i da se za dobro trebamo i moramo boriti mirnodopskim sredstvima, a ne ubojitim oružjem. Čovjek pripada ljudskom rodu ako je čovjekom, a divljačkoj vrsti ako je nečovjek. Takvih je, nažalost i danas pun svijet. Na nesreću dobrih. A na radost zlih koji i sada, dok završavam osvrt na De Lucinu knjigu, pripremaju planove i oružja za nove ratove. Možda još veće i pogubnije od onih koje smo do jučer gledali, proživljavali i preživljavali. Na žalost ne svi, jer mnogi su u njima smrtno stradali.

———————————