I POGLAVLJE
Malo koji narod na svijetu, iako u modificiranim pojavnim oblicima, ne poznaje tzv. “Butterfly efekt”. Glasi on: “Kada nad Yokohamom leptir zamahne krilima, nad Pacifikom se podigne oluja”.
Doista, nije bitno je li on japanskog porijekla ili su mu korijeni više kontinentalno kineski, ili jugoistočno indijski?
Ono što je bitno, njegovo je prerastanje u sentencu poznatu i intimiziranu sve većem broju, iz dana u dan rastućih milijardama sviješću obdarenih žitelja malenog loptastog dragulja nazvanog planet Zemlja.
Sentenca je to koja u svojoj stilskoj figuri koncentrira čitavu filozofiju saznatog i spoznatog vjerovanja o jedinstvenosti svega sa svime.
Prevedeno na svakodnevni rječnik ona znači: “Ništa nije osnovom nečega, jer sve je osnovom svega”!
Ništa ne postoji izdvojeno, samosvojno i izolirano.
Ništa nije ničemu uzrokom i posljedicom.
Sve što postoji, postoji kao Cjelina. Postoji kao Postojanje.
Postoji kao energija; čiji se samo pojavni oblici razlikuju u ovisnosti tko i što je, i koliko je u stanju osvijestiti “realnosti” s kojima je u stanju interaktirati.
Sve je međusobno uvjetovano i isprepleteno nad-dimenzijskom mrežom odnosa u tolikoj mjeri da se o bilo kojem “početku” ili “kraju” može govoriti tek kao o malenom isječku, kao o promatranom “paketu” stvarnosti i realnosti. Stvarnost je to koja ne postoji – niti je ikada mogla – odvojeno od svoga promatrača.
U njoj realnost nastaje samo ako je prihvaćena na razinama s kojih Inteligencija “silazi” objavljujući se iz Zajedničkog polja svijesti kao svjetlosna kontakt-zraka tog uspostavljenog “interakcijskog dvojca”.
Čudesan je to par koji registracijom tipa: “Ja ovdje – sve ostalo tamo”, u igru uvodi treći element odnosa. Njihov međusobni proces. Njime ona uspijeva stvoriti fantastično zamišljenu transformaciju. Iz sveprisutne “Monade” u “Trijadu” sposobnu za oblikovanje Svega.
A svijet moderne znanosti?
On je – istina ne tako davno – otkrio ono što su drevni i moderni “putnici duha” tisućama puta otkrivali i otkrili u bezbroj vlastitih usamljeničkih putovanja “unutra”. U suštini i strukturi svega postojećeg, svijest jeste
Zbog toga, nama najbliži, nama najrealniji, s nama najintimniji svijet, svijet materije, najmanje je ono što mislimo da jeste.
A sjećanja, osjećanja, emocije, ljubavi, mržnje, strasti, sreća, radost, tuga, melankolija – gdje su oni, u koji “svijet” oni spadaju?
Jesu li to samo “stanja” ili su možda pojavni oblici tog istog, nikada imenovanog “zajedničkog korijena”.
Kako bilo da bilo, svijet materije biva i ostaje početnom točkom putovanja u bilo kojem smjeru, u bilo koje stanje, u bilo koju od dimenzija objave Postojanja od svijesti i njenih energetskih manifestacija.
U fizičkom svijetu stvari imaju svoje oblike, imaju svoje dimenzije postojanja.
Postojanje je uvijek gore i dolje, lijevo i desno od nas. U njemu, na fizičkoj ravni “sve” što postoji pričinja se tako definitivno odvojenim i tako nedohvatljivo udaljenim od nas samih.
Priča međutim postaje drastično drukčijom kada se putem super – modernih mikroskopa i različitih “komora” – u kojima se atomske čestice bombardiraju mlazovima novo – pridošle energije – stigne do atomskih i subatomskih razina.
Do tada tako konačno odvojeni, zahvaljujući našim čulima i osjetilima, odvojenost svijeta i materije oko nas prestaje biti toliko definitivnom.
Na tim finijim dubljim razinama postaje očigledno, kako je ta naizgled “čvrsta” materija zapravo “sastavljena” od sve manjih i manjih čestica. Ili, valova. Sasvim je svejedno, i vjerovali ili ne, jednako je. A između njih “praznina”; tisućama mjernih jedinica udaljeni “prostori”. Odnosi slični usporedbi zrnca pijeska i nogometnog igrališta.
Pa onda opet, kroz česticu, na putu prema dolje, do još sitnijih čestica, do još većih nerazmjera i udaljenosti. I tako sve dalje i sve dublje, do neke nikada dosegnute konačnosti – kada jedino preostaje cijeli kompleks naprosto nazvati Energijom… u vječitim plimama i osekama. Energija je to u oscilacijama, valnim duljinama i frekvencijama. Energija koja je kretanje samo… kretanje koje je naprosto stanje više ili manje zgusnute svjetlosti… onda kada ta “gustoća” ni od čega toliko ne ovisi, koliko ovisi od oscilacija, frekvencija i valnih duljina unutar kojih se nalazi.
I konačno: čovjek!?
Mi ljudska bića, koji smo sve to… mi koji smo i dio i cjelina; mi koji smo istovremeno i kapljica i ocean kojemu pripadamo.
Neki više, neki manje svjesni spomenutih stanja i podataka, no definitivno: Mi – energija, Mi – bića od zgusnute svjetlosti izjednačene sa sviješću. Fizičari kažu: “i Energija se očituje kroz pojavu polja i valova”, zbog čega i mi stječemo pravo nazvati se : “čovjek – energetsko polje”. Jer to uistinu jesmo. Na taj način još više i jesmo: “čovjek višedimenzionalno energetsko polje obdareno sviješću o sebi samome”.
Premda naizgled odvojeni, mi smo tek jedan od mnogobrojnih pojavnih oblika energije svijesti. Jedna smo od neograničenog broja pojavnih formi, u vlastitoj svijesti objavljenih energetskih polja.
Mi smo ti koji smo bili i ostali dio jednog globalnog, jednog univerzalnog jedinstvenog energetskog polja.
Stoga i stvari koje oko sebe opažamo bivaju i ostaju samo različite forme tog Jedinstvenog energetskog polja.
Međutim, “iznad” svega, iznad svakog osmišljenog saznanja stoji činjenica dosegnute (ili “darivane”?!) razine svijesti s kojom smo u stanju sve to uočavati. A više, mnogo više – do samog središta Postojanja – mi smo i Inteligencija. Mi smo sposobnost te svijesti da stvari dovede u međusobnu korelaciju, da kreira i donosi po neki put i ograničene zaključke.
Tako bivamo u mogućnosti saznati da svi tzv. “oblici”, u biti, ovise od toga kojom brzinom energija vibrira unutar okvira našeg osobnog polja.
Od sporijih frekvencijskih obrazaca u gustim teškim oblicima materije tipa kamena i kristala, preko bržih i mekših “‘živih tkiva”, do stanja svijesti visokih vibracija; do stanja i formi misli; do stanja kreativnog “Ja Jesam”; sve dalje do – za uprosječenog pojedinca – još uvijek nedodirnutog stanja “Ja Jesam Sve”, sve je energija i sve je vibracija.
Stoga i nije potrebno posebno naglašavati kako zbog znanja o svijesti bivamo u stanju shvatiti kako su svi oblici i sve pojavne forme u međusobnom sudjelovanju jednih s drugima; kako su u međusobnom djelovanju jedni na druge u doslovnim interakcijskim vezama… u nikad su prekinutim sve-odnosima “Svega sa Svime”.
Makar mi i nadalje u svakodnevnom životu nastavljali razmišljati i djelovati u modelima odvojenosti tipa: “Ja ovdje – Vi tamo… Ovo i Ono”, prethodno se pravilo neće promijeniti.
Zbog toga smo – na žalost ili na sreću – do današnjeg dana uspjeli uočiti samo stidljivih šest pojavnih oblika energije. Onu mehaničku, toplinsku, zvučnu, atomsku, energiju zračenja i svima najviše poznatu električnu energiju. Ovu posljednju, za čovjeka, nedvosmisleno od posebnog značenja.
Napravimo stoga malenu paralelu i recimo: “Ona energija koju koristimo u kućanstvima, do svojih trošila stiže s 50-tak titraja (Hz) u sekundi.
Kod one koju sami koristimo u vlastitom fizičkom tijelu putem njegovih elektrona u atomskim omotačima, riječ je već o 50-tak milijuna titraja. Riječ je o frekvenciji koju koriste elektroni da bi preskakali iz jednog u drugi elektronski omotač između pojedinih atomskih elementa. Kao takvi kontinuirano nas ne prestaju podsjećati kako se nalazimo u zoni materijalnog.
S druge strane, ma kako se ova brojka činila fantastičnom, ne bi trebalo ispustiti iz vida da se ona nalazi otprilike negdje oko polovice skale na čijoj je suprotnoj strani brzina svjetlosti sa svojih 300 000 kilometara u sekundi. Pri čemu se mora znati, da i “iza” tih frekvencijskih razina postoje energetska stanja s još višim oscilacijskih brojem; i u kojima se nalaze, još uvijek, neizmjerene vrijednosti naših misli, senzacija i emocija.
Upravo su one te koje upozoravaju na svu promašenost i pogrešnost uvjerenja u postojanju i imenovanju “praznine”.
Sve spomenute vrijednosti bile bi, međutim, posve besmisleni niz brojki kada se ne bi radilo o spomenutoj neraskidivoj vezi “Svega sa Svime”; kada ne bi riječ bila o “različitim pojavnim oblicima Jednoga”.
Dajući nam tako i dodatnu mogućnost spoznaje o postojanju posve specifičnog “Ljudskog električkog polja”, kao “pod-razine” kozmičke energije čija je frekvencija neusporediva s bilo čime poznatim; uvjerava nas, po tko zna koji puta, kako i sami jesmo dijelom Cjeline.
I upravo tu negdje započinje i priča o REIKI – u.
———————————
Slavomir Cune Miljević
Slavomir Cune Miljević se u svijetu ezoterije i duhovnih tehnika, sa svojom prvom knjigom pojavljuje 1996 godine.
“Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni” nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma.
U tom dvotomnom zapisu učinjeni su prvi koraci uspostavljanja teorijske osnove iscjeljivanja i samoostvarenju pojedinca.
Već tada je uspostavljen početak one “crvene niti” koja se potom neće prestati pojavljivati u svim kasnije napisanim knjigama ovoga autora. Na njenom početku svakako je činjenica da su sve stvari i sve promjene najviše uvjetovane osobnim odnosom ljudskog bića prema svojoj okolini. Određene su njegovim sposobnostima da s njom stupa u interakcijske odnose. Koristeći raspoložive dosege svijesti, inteligencije i samoodnosnog mehanizma u njemu kao doslovnom energetskom polju, čovjeku je omogućena promjena bilo čega. Ponajviše sebe samoga.
——————–
Preuzmite knjigu – “REIKI – jedna drugačija priča”, Slavomira Cune Miljevića
Digitalnu knjigu “REIKI – jedna drugačija priča”, Slavomira Cune Miljevića, baš kao i
sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako
da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/miljevic.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———————
Uredio i obradio: Nenad Grbac
———————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
