Knjiga Apoteka poezije: Svijet je stih – stih kojeg živim 21 misao nastavak je rada njenog autora Nikole Nikše Eterovića na popularizaciji i primjeni Apoteke poezije čiji je orginalni inicijator i kreator. Ovaj interdisciplinarni i interaktivni Projekt pod orginalnim nazivom Apoteka poezije Nikša je kreirao 2013. godine u Berlinu i od tada nesebično živi s njim i u kontinuitetu ga popularizira i primjenjuje u radu s kronično bolesnima, traumatiziranima, psihijatrijskim bolesnicima s pokušajnima suicida, depresivnima, kao i u radu sa studentima i učenicima te dodatnom usavršavanju zaposlenika u obrazovnom sustavu, zdravstvu i socijalnoj skrbi.
Knjigu čini 21 misao posvećena Apoteci poezije, tj. njenoj ljekovitoj moći i snazi. Sigurna sam da će ova knjiga zainteresirati svakog čitatelja za širenje misli o ljekovitosti poezije i/ili prakticiranje Apoteke poezije. Autorova namjera u kojoj je zasigurno uspio je bila osvijestiti stih kao lijek i to posebno kod onih potencijalnih čitatelja kojima poezija, kao i njeni ljekoviti učinci, nisu bliski i poznati. Kroz 21 misao ova knjiga budi interes i znatiželju te eksplicitno ili implicitno poziva na primjenu Apoteke poezije. U njenom fokusu je čovjek, pojedinac, kreator vlastitih misli, emocija, ponašanja i akcija, koji stvara vlastitu poeziju koja djeluje kao samorefleksija, otvarajući putove u bitno, nesvjesno, skriveno i prikriveno što u konačnici budi, krijepi, oporavlja i liječi, poput prirodne medicine. Nikšinim riječnikom kazano: „Apoteka poezije je hitna pomoć. Stih je kutija za prvu pomoć. Otvaramo kutiju, uzimamo ono što nam treba, primijenimo to na sebi i gledamo kako se rane polako iscjeljuju. ….Shvatimo neke nove stvari, utvrdimo već poznate …..”. Apoteka poezije aktivno vodi pojedinca na njegovom putu od tihog do glasnog, od nejasnog prema jasnom, od nesvjesnog prema svjesnom, od spoznaje do odluke, i u konačnici od odluke do djelovanja i završne akcije. Ukratko, to je najčešće put od boli, patnje i/ili traume do konačnog iscjeljenja, prožet različitim mislima i emocijama poput tuge, izgubljenosti, ljutnje i bijesa.
Pomoćni alati koji se koriste u Apoteci poezije su stihovi i proza pjesnika čija poezija je neka vrsta autobiografije (Augustin Tin Ujević, Vesna Krmpotić, Mehmedalija Mak Dizdar, Antun Gustav Matoš i Antun Branko Šimić i dr.). U svojoj Apoteci poezije Nikša koristi i poeziju njegovih studentica i studenata koje je poučavao i kojima je predavao. Kroz misli koje iznosi u ovoj knjizi autor nas poučava o vrlo važnim segmentima Apoteke poezije koji se odnose na ostvarenje odnosa sa drugima i komunikaciju s drugima uz poruku da svi možemo uspjeti zalječiti ili izlječiti se. Autor upoznaje čitatelja i o još nekim važnim dijelovima primjene Apoteke poezije koji se povezuju s našim glasom i glasnošću te rezonancijom, čitanjem i pisanjem. Apoteka poezije nudi lijek stihom, ali potiče i kreaciju života.
U retcima ove knjige i 21 misli koju iznosi, Nikša dodiruje i duboka pitanja poput pitanja vrijednosti i/ili važnosti, sebičnosti, granica sreće i nesreće, razumijevanja i nerazumjevanja, koristi i dobiti, čovjeka u trenutku i trenutka u čovjeku, života na vremenskoj dimenziji prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dotiče se Nikša i pojma smrti i glagola koji ga određuju, koncepta Samoće straha i njegove verbalizacije, pitanja urođenosti poezije ljudskim bićima i njene ljepote u spoznaji samog sebe. S lakoćom Nikša niže misli, slaže ih u redove, rečenice i pitanja, kreirajući tako dinamiku života s jasnom porukom o Apoteci poezije koja liječi, potiče kreativnost, jača samopouzdanje te u konačnici doprinosi osobnom rastu i razvoju pojedinca.
Čestitke Autoru na još jednoj vrlo vrijednoj knjizi !
Prof.dr.sc. Nataša Šimić
————
21
Odnos prema jeziku je i odnos prema samom sebi. Vlastiti jezik je jezik osobnosti.
Jezik osobnosti jezik je vlastitog. Taj jezik samo je do nekih granica drugima čitljiv i razumljiv.
Ne krijemo mi naš jezik , niti zapisani govor naše osobnosti – ali on kao da se sam skrije.
On je zapravo nemušt.
Ne podliježe pravilima gramatike.
Nas naš jezik muči . Našim jezikom tražimo sebe sama.
Poezija bira riječi i slaže ih ritmom u mogući izrijek.
Kada posloženo glasno čitamo otvaramo naše dvere. Otvaramo ih prije svega za nas, nama samima.
Svaki stih je poput ključa. Svaka riječ u stihu je zubac toga ključa.
Ključ je to koji samo jedna vrata otključava. Ključ osobnosti.
Koliko je u nama zatvorenih vrata? Koliko naših prostora u nama imamo?
Stihom stižemo i do onih za koja nismo ni znali da postoje. Do prostora koji su se od nas skrili.
21 a H :
Kako bi misao postala biće, riječi kao bitak moraju dokazati biće. Unatoč tome naše su misli ograničene i zahvaćne u onim okvirima jezika sa kojim baratamo, te mi kao što Lacan u jednom od svojih predavanja naglašava, ne možemo nikada izreći cijelu istinu. No, recimo da možemo izreći cijelu istinu, ne bi li potreba za poezijom iščeznula sa tom mogučnošću, jer nije li poezija upravo čovjekov način da neizrecivo dočara u punom smislu kao neizrecivo, upravo kako bi pokazao ljepotu i veličanstvenost nemogućnosti iznošenja čiste istine.
21 b H :
Vlastiti jezik je jezik našeg izričaja, njime se ukrašavano ali i nagrđujemo. Njime se distandiciramo i zatvaramo u jednu skupinu. Njime se odvajamo od nekih drugih drugačijih.
Kod jezika osobnosti zatvaramo se u sebe same. To je ono što nas čini nama, ono zbog čega smo neponovljivi i jedinstveni.
Naš jezik osobnosti samo je naš i tu smo doma i tu smo slobodni.
Naš nas jezik muči ali i pomaže da pronađemo sebe, da pronađemo naš način komuniciranja i življenja.
Riječi postaju stihovi. Stihovi postaju pjesme. Pjesme postaju poezija. Poezija postaje terapija. Poezija postaje jezik osobnosti.
Stihovima dolazimo do skrivenih kutaka u sebi. Stihovima osvjetljavamo put kojim želimo ići.
Koliko smo hrabri krenuti tim novim neutabanim putevima??
21 c H :
Jezik je ponekad iluzija, alat koji se koristi kao oružje.
Posjedujemo li mi zapravo jezik ili on nas? Komuniciramo li mi zaista ili samo jezik komunicira?
Ponekad verbaliziranje nečega zapravo nije ni potrebno jer osim jezika ima i drugih načina komunikacije.
Pokret, slika, boja, dodir su isto jedna vrsta jezika. Kako napisati doživljeno, kako prevesti dodir u jezik.
Predočiti tišinu je ponekad teško. Unutar jezika postoji više jezika, ista riječ ima drugo značenje za svačiji mozak jezika bez obzira što je isti.
Pitam se zašto dolazi do nesporazuma pogotovo u jasnoj komunikaciji – možda se neke stvari ne mogu predočiti riječima – možda me riječi bole pa ih ne mogu čuti – možda se bojim – možda se pravim glup.
21 d H :
Jezik je živ. Njegovo živo svojstvo je ono što može nekoga mučiti ali i osloboditi. Jezik se opire standardizaciji i učvršćivanju.
Kroz svakodnevno korištenje, kroz razgovor i igru, jezik se kontinuirano razvija i rađa. Riječ koje dijete ‘izmisli’ postoji, unatoč tome da možda ne postoji definicija te riječi u rječniku. Ova izmišljena riječ ima svoju definiciju unutar svijeta djeteta, a opet komunicira s našim svakidašnjim svijetom. Riječ postoji, diše, živi.
Međutim, to postojanje jezika van korica rječnika je ujedno ono što muči određene pojedince. Nemogućnost osobe da se prepusti jeziku stvara nelagodu. Preveliki fokus na ‘pravila’ jezika, stvara međe, granice i time i kavez za osobu koja se prestrogo drži pravila.
Jedino kroz ponovno razotkrivanje jezika i njegovog živog svojstva se osoba oslobađa. Kroz poigravanje riječima i jezikom, osoba ponovno ulazi u živi tok jezika, poput ulaska u pokretnu rijeku. I prepuštanjem tom pokretu jezika, rađa se kohezija između osobe i jezika, poput plesnog pokreta između dva partnera. Prihvaćanjem žive pokretnosti jezika, približavamo se ritmu vlastite poezije, stihu vlastitosti.
21 e H :
„On je zapravo nemušt.” Poezija i “jezik vlastitosti” bliži su glazbi nego zdravo razumskom poimanju ljudskog jezika.
Glavna zamjerka poeziji je što nije efikasan sustav prenošenja naredbi, čini se da je to sukus ideje društveno uspješne “gramatike” ili jezičnog izričaja.
Ipak taj tvoj ključ otvara vrata baš tamo gdje ta ista gramatika zastranjuje.
Kako to?
Možda jer je poezija jedina glazba riječi,
djeci i starcima Babela povrati izgubljeno.
Tražiš li se riječima, slikama, muzici, plesu, grafovima?
Nije to jezik to su jezici (plural) što plaze šire od riječi.
I što onda sa susretom?
Još jedan odraz u ogledalu narcisa ili…?
Kako izgleda dijalog vlastitosti (plural)?
Nije li stvar obazrivosti pomicati granice do kojih će drugima nešto biti razumljivije?
Umijeće je zadržat razumljivost i vlastitost.
Balans je majka
Nikša :
“Glavna zamjerka poeziji je što nije efikasan sustav prenošenja naredbi,
čini se da je to sukus ideje društveno uspješne “gramatike” ili jezičnog izričaja.” citiram te e.H i dopisujem da je odlično da je tako.
“Ipak taj tvoj ključ otvara vrata baš tamo gdje ta ista gramatika zastranjuje” –
i ja isto tako vidim i otkrivam uvijek iznova ljekovitost poezije
21 f H :
Poezija — jezik — to je glista. Pročišćava smrad naših života. Nakon terapije glistama — za sobom ostavlja red, čistoću, mir… Raste iz gnoja patnje i bola. Napinje sve svoje snage da izrazi neizrecivo. Da opipa neopipljivo. Prevrće ih u ustima kao čokoladu, melasu, med… Jezik poezije, jezik je ozdravljenja. Dijaliza osjećaja i misli. Vrisak u kristalno čisto nebo puno zvijezda što su vidjele sve i razumjele sve. Utjeha vječnosti…
21 g H :
Jako je intrigantna i nekako u isto vrijeme zastrašujuća, ali i oslobađajuća pomisao da nas naš jezik ima sposobnost potpuno ogoliti, ali samim time i osloboditi, dok god smo ga voljni prigrliti i njime pronaći sami sebe, takoreći raskopati i ono racionalno i duhovno u nama. Jezik je nešto potpuno intimno nama, a opet i alat kojim možemo nešto intimno i prenijeti, neovisno o gramatičkim ili ikakvim ovozemaljskim pravilima i zakonima. Ovaj tekst upravo to savršeno i predočava i sam se pronalazim u mnogim crtama.
Nikša :
Kada govorimo o nekoj situaciji koju nismo umijeli kontrolirati, znamo reći: „zanijemio sam“
ili „neopisivo” ili „ ne nalazim pravu riječ za to opisati“ ili „uf“ ili „ah“ ili „najbolje mi je šutjeti“ .Ako načinima Apoteke poezije pronađemo riječ koja će nas približiti tome zbog čega smo zanijemili , poradili smo istovremeno na opoezivanju situacije i na njezinom udomljenju na karti osobnog iskustva. Poetika je to rane. Osobno „neopisivo iskustvo“ u prijenosu drugima postaje tako biranim nizom riječi prijenosnik koji oslobađa energiju onoga koji to iskustvo prenosi i onoga koji, niz posloženih riječi -stih , o iskustvu sluša direktno od pogođene osobe.
21 h H :
Jezik je najjači mišić u ljudskom organizmu. Moj jezik redovito vježba. Kad vježba izlazi iz oralne šupljine.
Stvara oblike od raznih materijala koje pronađe na Zemlji.
Ti oblici su riječi.
Neke budu vlažne i tople, neke budu ljepljive i slatke, neke budu smrdljive i metalne, uglavnom su neotrovne i mogu se koristiti u svakodnevnom životu. Ali, oprezno. Riječi imaju svoje trajanje i vrijeme, ne mogu se tek tako rabiti. Tako.
Što mislite o ovoj riječi? TAKO.
Tako bih pjevala po rubnim dijelovima otoka, kad nikoga nema, tek poneki ribar koji broji svoj ulov. Ulovljeni smo. U tom trenutku. Tako povezani.
Nikša :
U Apoteci poezije vlagu riječi uvijek iznova vlažimo glasnim izgovaranjem napisanog.
U ovim susretima riječi su vlažne, sočne i otvaraju prostore u nama, kao i u drugima od drugih ulovljeni.
21 i H :
Naš jezik je bitni dio kulturnog identiteta. Nije važno koliko jezika govorimo ali samo naš jezik smo mi. Tu razlikujem mikro i makro jezik. Naš makro jezik je jezik našeg književnog standarda, a naš mikro jezik je jezik regije iz koje potječemo i to je naš materinski jezik. Pitanje je koji od ova dva jezika nosi naš kulturni ali i osobni identitet. U svakodnevnom govoru, jer živim izvan regije iz koje potječem, govorim jezikom književnog standarda, ali čim su mi emocije uzburkane, kada sam pod stresom, ljut ili nervozan gvorim materinjim jezikom u smislu da govorim onako kako me je majka naučila, nesvjesno moj mozak govori jezikom moje regije, govorim onako kako se govori u Dalmaciji. Dugo mi je trebalo da to osvijestim.
Nije li to poezija?
Nikola Nikša Eterović
—————————
O autoru Apoteke poezije:
Nikola Nikša Eterović je znatiŽeljan rođen u Splitu – gradu u Damaciji u državi SFRJ u trenutku Nikšinog rođenja, u RH) , godine 1955. u nedjelju,02.listopada, u 9:20 sati.
Rodni mu grad Split je utemeljen kao grčka kolonija imena Aspálathos (Aσπάλαθος) u 3. ili 2. stoljeću pr. kr. na obalama tadašnje ilirske Dalmacije . Split kasnije postaje rezidencija rimskog cara Dioklecijana nakon što je po njegovu nalogu podno poluotoka Marjana izgrađena Dioklecijanova palača 305. godine. U tom gradu je 1911. godine osnovan je nogometni klub Hajduk , a od tada HŽV – Hajduk Živi Vječno .
Iz Splita se Nikša otisnuo u svijet djelujući kao kazališni redatelj i pedagog, profesor, mentor, autor … Na svojim putešestvijama kojekuda je realizirao svoje korake koristeći kazališnu scenu (134 režije u pet država), zapise u člancima i knjigama, predavanja, razgovore … kontakt www. methods-eterovic.com , niksaeterovic@web.de ili na adresi u Berlinu.
Eterović Nikša istražuje izvore i mogućnosti kreativnosti. Autor je više kreativnih metoda koje potiču samokraciju , spoznaju i cjeloviti razvoj ličnosti.
Jedna od njih je i Apoteka poezije.
Stih ujedinjuje doživljaje svih osjetila i sobom ih imenuje.
Kontakt:
e-mail: niksaeterovic@web.de
—————————————–
Preuzmite knjigu – Apoteka poezije – 21 misao”, Nikole Nikše Eterovića
Knjigu “Apoteka poezije – 21 misao”, Nikole Nikše Eterovića moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/eterovic7.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
