Prvi je iz Žakula došao Ante. Sitan, crni dječarac, bez ijednog zuba. I otac mu se zvao Ante, a i djed.
– Obiteljska tradicija… – objasnio mi je jednom, a meni je to više sličilo na nedostatak mašte, nego na tradiciju.
Tek što smo se pozdravili, ugledah u voćnjaku Batu i Cagera. Njih su dvojica uvijek bili zajedno. Bato je bio visok i mršav, a Cager debeo i nizak.
– Hoće li doći i Tesla? – upitao sam ih.
– Hoće, kasnije. Popravlja bicikl.
Tesla je bio upravo školski primjer štreberčića. Ne odviše naočit, ali zato prepun znanja. Mala enciklopedija. Imao je bucmaste obraze, osute pjegicama te kratak i širok nos, u korijenu nažuljan naočalama velike dioptrije. Iza tih naočala oči su mu izgledale krupne, kao srneće. Uvijek je bio uredno očešljan i odjeven.
Bez ikakvog prethodnog dogovora pođosmo iza sjenika. Mišo izvadi nož i svakome odsiječe dulji ljeskov prut.
– Obećali ste i meni – pobunila se Marina.
Bez riječi joj pružih svoj, a Mišo mi odsiječe drugi.
Jedna od omiljenih zabava bio je lov na bjelouške. U Čogrljinom ih je jezeru gotovo više nego riba. Pripremajući hvataljke od ljeskovih štapova, čavrljali smo.
– Cager je jučer kod Kamenca uhvatio ovakvu – raskrili Mišo ruke što je više mogao. Kamenac je bio jedan od izvora na sjevernoj strani jezera.
– I nije mu ispala? – upitah.
– C-c – odgovori Cager. – Imao sam dobar prut. Ovakav kakav si ti dao Marini.
Hvataljka od ljeskova štapa bila je, zapravo, vrlo jednostavna naprava. Na jednom je kraju štap bio uzduž raskoljen nekoliko centimetara. U procjep je bila poprijeko postavljena šibica ili bilo kakva druga grančica te duljine.
Bjelouške su plivale jezerom tik ispod površine, držeći glavu uspravno iznad vode. Nisu bile osobito brze pa ih je raskoljenim prutom bilo lako pogoditi. Vijugavo tijelo, najčešće debelo kao prst, tada bi izbilo ili slomilo šibicu, a raskoljeni kraj štapa bi ga čvrsto ukliještio. Ubijali smo ih kamenjem na betonskoj brani. Neki put i dvadesetak tijekom jednog popodneva.
Dogodilo se, ali rijetko, da se sklisko tijelo oslobodi klopke. No, tada bi je drugi lovac opet pogodio krajem pruta. Zmija bi uspjela pobjeći tek ako nijedna hvataljka nije bila spremna za udarac.
Nakon nekog vremena, ljeskovo bi se drvo napilo vode i nabreklo. Takav štap je bio neupotrebljiv i trebalo je napraviti novi.
– Ja ću s Cagerom u čamac – zabrzala je Marina kad su klopke bile spremne. Iako debeo, Cager je vrijedio za najboljeg plivača.
– I ja – dodao sam.
Bato, Ante i Mišo se složiše. Drugi je čamac njihov. Do jezera smo došli u koloni. Lako odjeveni i s dugim štapovima u rukama sličili smo na Indijance.
Hrđave alke lanca zazvečaše i zapljuskaše na dnu čamca. Naime, u svakom od tih plovila vječito je bilo malo vode. Da ne smočimo cipele, izuli smo se. Pod teretom naših tijela čamci se zaljuljaše i Marina umalo završi u vodi. Cager se nogom odgurne od brane, a ja se prihvatih vesala.
Tup pramac parao je mirnu jezersku vodu, rastjerujući stotine pastrva. Oko vesala se plela vodena kuga. Obišli smo cijelo jezero, a od bjelouški ni b. Marina na pramcu, a Cager na krmenoj statvi, vrebahu dugim štapovima napeti kao bakin konopac za rublje.
Trgne nas glasan pljusak s druge strane jezera. Čamac u kojem je Mišo veslao gotovo da se i nije vidio. Bio je zaklonjen šibama krošnjate žalosne vrbe što se nadvila nad Kamencem, sežući granama do površine jezera, nekih desetak metara od obale.
– Ima li što? – dovikne im Cager.
– Jedna mala! Pustit ću je! – mahao je Ante prutom s kojega je visjela zmijica.
Primakavši se obali, opazismo i mi plijen. Duga i debela sivkasta linija vijugala je pod vodom, a na njezinu početku, kao periskop podmornice, lagano je klizila glava veličine palca.
– Pusti mene, ja ću! – uskliknula je Marina, pretrčavši čamac u tri skoka, tako nespretno, da smo se zamalo prevrnuli.
Zaveslah snažno, ne bih li krmom dostigao bjeloušku. “Pljus!!!” – zalije Marina i Cagera, i mene i sebe. Od glave do pete. I još k tomu ispusti prut.
– Nije to kit, nego bjelouška! – vikne Cager na nju, otirući kapljice s obraza.
Ljeskova klopka plivala je, trzajući se u nepravilnom ritmu. Znači, zmija je gore. Doveslah do štapa. Cager se prigne i dohvati ga te uzdigne visoko iznad glave. Zmija zavijuga, a mokro joj se tijelo stade ljeskati na suncu.
– Gledajte što je Marina uhvatila! – viknuo sam onima u drugom čamcu. Plovili su uz samu branu, a tamo je strašna buka. Onaj tko to ne zna, mogao bi pomisliti da se dovikujem s nekim tko je, recimo, u Skradu.
– Fijuuuuu – zazviždaše u zboru.
Po nekom nepisanom pravilu, spretni je lovac stjecao pravo na ulogu krvnika pri izvršenju smrtne kazne.
Na rubu brane prikliještismo zmiju štapovima, a Marina dohvati oveći kamen. Zastane nekoliko trenutaka u nedoumici.
– Neću je ubiti – ispusti kamen. – Teta u vrtiću kaže da se životinje ne smiju ubijati.
– Gluposti! Ovo nije životinja, nego zmija! – prigovori joj Ante.
– Jeste! I zmije su životinje!
– Pa, jesu… – počeše se Ante po nosu – ali su ipak… zmije! Treba ih ubijati.
– I moj tata mišolovkom lovi poskoke – doda i Cager.
Marina opet dograbi kamen i nekoliko puta zamahne, ali se svaki put predomisli.
– Hajde! Udari! – bodrili smo ju.
– Neću! – baci kamen u vodu, okrene se i pođe prema kući.
– Kukavica brkata, kukavica brkata… – rugali smo joj se u zboru. Atribut brkata zaradila je još prošlog ljeta. Djed je rekao da će joj narasti brkovi bude li mnogo lagala. Tri dana nakon toga je u džepu nosila ogledalce i kriomice gledala događa li se što ispod nosa.
– Evo Tesle! – dovikne netko.
Prelazeći širok put pod branom, približavao nam se ulizani dječarac. Iako su svi ulizanci na neki način osuđeni na prezir, Teslu smo voljeli. Popravljao nam je bicikle, male automobile na baterije i koješta još. Najveću je slavu postigao kad je staroj Luciji popravio sat-kukavicu. Odonda ga i odrasli cijene kao majstora.
– U koji ćeš čamac? – upitasmo ga umjesto pozdrava.
– S Vladom. Kako si, Vlado? – pruži mi ruku.
– Dobro – odgovorih.
Pustismo Marininog kita i tek što se otisnusmo od obale, začusmo njezin povik:
– Čekajte mene! Čeeekajteee!…
– Evo je opet – progunđa Mišo mrzovoljno.
– Vrati se po nju – zapovijedi Cager.
Desetak minuta kasnije već smo veslima tiskali gustiš pod žalosnom vrbom, ne bi li natjerali koju zmiju da zapliva.
Odjednom izviri na površinu krupna glava, napravi dva-tri trzaja te neobično brzo krene prema sredini jezera.
– Veslaj! Veslaj, eno je!!! – povikaše moji drugovi.
– Kako je velika! – zaprepastih se.
Kroz vodu sam grabio tako snažno, da su palčevi na čunu počeli škripati.
Uplašenu bjegunicu dostigosmo točno na sredini jezera. Cager, taj nepogrešivi lovac, pogodi ju tek nekoliko centimetara od glave. Glasnim povicima pozdravismo uspjeh. Brda nam odgovoriše jekom.
Tada se dogodilo ono strašno, jezivo, grozno. Prenoseći zmiju preko čamca nepogrešivi lovac Cager učini pogrešku. Veliku. Oklizne se i ispusti prut.
Ledenu zmijurinu sam najprije osjetio na ramenu. Užas! Brrrrr!!! Sav sam se naježio. Sekundu nakon toga već je, oslobođena klopke, plivala u plitkoj vodi na dnu čamca, dotičući nam gležnjeve svojim hladnim tijelom.
Vrištali smo i bezglavo jurili po čamcu nekoliko trenutaka, a zatim vidjevši da nemamo izbora, poskakali u studenu vodu. Odjeveni. Tesla s naočalama na nosu. Kako mu samo nisu ispale?
U čamcu je ostala Marina, vrišteći i dalje, kao da joj netko hoće izvaditi zub.
– Skači! Skači! – vikali smo.
– Ne zna plivati! – palo je nekome na pamet.
A nesretnica je i dalje vriskala, pocupkujući s jedne noge na drugu.
U nekoliko zamaha doplivah do čamca i snažno ga odgurnuh prema obali. Cager i Tesla su već isplivali na branu. Tek što je čamčić zastrugao dnom o kamenje, Marina se baci preko ruba i razlijepi na površini vode, koliko je duga i široka. Ni najveći jelovi trupci koje drvosječe valjaju u Dobru ne naprave toliko buke i valova.
Trenutak zatim jadnica je uplakana stajala u plitkoj vodi. Ljigave alge su joj se cijedile s kose i odjeće. Iznenada se sagnula i iz vode izvadila kamen veličine cigle. Bum, tres, bum, bum… lupala je po dnu čamca, čas na jednoj, čas na drugoj strani, očito pokušavajući pogoditi zmiju.
– Evo ti na! Evo ti!!! – ponavljala je kroz vriskanje i plač.
Kakva teta u vrtiću, kakve životinje, kakvi bakrači?! Da nisam dotrčao do nje i oteo joj kamen, potopila bi čamac. Izašla je iz vode, a ja sam oprezno i s gađenjem izbacio mrtvu zmiju iz čamca.
Osušili smo se i ugrijali na suncu. Kad se i Marina ponovno obukla, prislonila mi je lijevu ruku na uho:
– Jesam li ti rekla da je otporan na vodu?!
Iz malenog se mehanizma čulo jednolično tik-takanje. Tek tada sam se sjetio da moj sat nije otporan na vodu. Prislonio sam i njega na uho. Točno. Nije otporan.
Dogovorili smo se potom da ćemo sutra činiti nešto pametnije. Tesla je predložio lov na pastrve. Isprva nam se to nije sviđalo, ali kad nam je bucmasti pametnjaković naširoko i nadugačko opisao svoj novi izum, postali smo znatiželjni. Uporno je tvrdio da se ta ukusna riba lako može uhvatiti pomoću obične kuhinjske vilice, držalice od metle i komadića stakla.
– Nije riba zec da ju možeš mlatnuti batinom po glavi – nismo mu vjerovali.
Zapravo, vilica i batina su možda i imali nekog smisla, ali kog će mu vraga staklo?!
– A što će ti staklo? – upita Mišo sveznajućeg Teslu.
Naš je ulizanac na to stao na mekoj zemlji crtati neke čudne strjelice i kružiće, spominjući neke svjetlosne zrake, koje putuju pravocrtno i onda se, vrag bi ga znao zašto, na površini vode predomisle, pa nekamo skreću, pa se i štap na površini lomi, ali ipak ostaje cijel, a naše oči su…
Bolje da ga Mišo ništa nije ni pitao. Više bismo razumjeli. Ovako smo samo potvrdno klimali glavama, ne hoteći jedan drugomu priznati da su Tesline strjelice i crtice za nas, obične smrtnike, ipak španska sela.
Razišli smo se pred noć. Prije ulaska u kuću, Mišo me povuče za rukav.
– Dođi u staju, nešto ću ti pokazati.
– Mogu li i ja s vama?
Zna se tko postavlja ovakva pitanja. Šunjali smo se sumrakom, uz ogradu i, pretrčavši prostrano dvorište, ušli u staju. Mješavina najrazličitijih neugodnih mirisa pročistila mi je sinuse. Uh, taj moj gradski nos!
Nekim neodređenim glasom iz mraka nas pozdravi magarčić Mago. Čogrlja ga je kupio na Staru godinu. Obojili su ga živim bojama, kao uskršnje jaje, te takvoga vodili po selu. I, Nova je godina prošla, a Mago ostao.
– Ovamo! – poluglasno me pozove Mišo.
Čučnusmo ispod Maginih jasli. U polumraku su se nazirali čudnovati obrisi. Gorio sam od znatiželje.
Kad je Mišo skinuo prašnjavi, zeleni prekrivač, zamalo sam se izvrnuo na leđa. Ovo je uistinu pravo otkriće.
– Djed zasigurno i ne zna za njega – objasni mi Mišo. – Sutra ćemo…
Uh, što ćemo sve sutra s njime raditi!
Prije spavanja smo se u mraku čitav sat došaptavali, oslovljavajući pritom predmet ispod jasli tajanstvenim “ono”.
———————————
Mario Šarić
Rođen je u Bjelovaru 1963. Po zanimanju je učitelj. Priče za djecu objavljivao je u dječjim časopisima “Smib” i “Radost”. Njegov najveći autorski uspjeh je dječji roman o odrastanju na Trešnjevci, koji se zove “Trešnjevačke trešnje”. Objavljen je 1990-te godine u kultnoj dječjoj biblioteci “Vjeverica”. Roman je iste godine bio nominiran za nagradu “Grigor Vitez”. Neke od njegovih priča, kao i dijelovi romana “Trešnjevačke trešnje” mogu se i danas naći u čitankama za niže razrede osnovne škole.
Objavljena djela:
“Trešnjevačke trešnje”, “Mladost – Zagreb”, edicija “Vjeverica”, 1990
“Jezero od lego kocaka”, www.digitalne-knjige.com, 2012
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Mariju Šariću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
E-mail: mario.saric1@gmail.com
——————–
Preuzmite knjigu – “Jezero od lego kocaka”, Marija Šarića
Digitalnu knjigu “Jezero od lego kocaka”, Marija Šarića, baš kao i sve naše
ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da
svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/saric.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
