Nad prirodom se nadvilo zlo (iz knjige “Oteta prošlost”, Ali Faruk Bisera)

…Nad prirodom se nadvilo zlo. Drveće po prirodi nije zlo ali u ovakvom rasporedu daje osjećaj nesigurnosti, jer samo malim dijelom propušta sunčeve zrake što lebde…

…Crve jedu ptice, ptice jedu životinje, ljudi jedu i ptice i žovotinje, a pokadkad životinje jedu ljude. Bez obzira ko šta jede crvi su ipak osnovni lanac ishrane…

Šumski puteljak vodio je do proplanka koji je jednom svojom stranom blage nizbrdice prodirao u grad, kao obilježje civilizacije. Drugi krak bježao je obilazno od grada nastvaljajuči da duboko ulazi u selo. Havina kuća zalazila je u oba ova svijeta, te je Adem, kada bi joj prilazio sa različitih strana imao različite doživljaje. U posljednje vrijeme taj dolazak do Havine kuće doživljavao je kao kretanje kroz prostor, ali danas, danas je ponovo počeo da to doživljava na onaj stari način.

Drveće, koje se na pojedinim mjestima nadvijalo nad puteljkom stvaralo je osjećaj kao da si u bajci. Stoga se i Adem osjećao kao neka osoba iz bajke koja u tom svijetu dobra i zla, gdje uvijek dobro pobjeđuje zlo, treba da bude protagonista dobra. Nadvijeno drveće, koje je svojom mističnošću izazivalo strah kod Adema, kao da je govorilo:

“Nad prirodom se nadvilo zlo. Drveće po prirodi nije zlo, ali u ovakvom rasporedu daje osjećaj nesigurnosti, jer samo malim dijelom propušta sunčeve zrake koje griju vazduh što lebdi iznad drveća. Drvo te ne može povrijediti, ali svojim zaklonom vidika daje mogućnost, onima koji žele da se sakriju i da ti nanesu zlo, da to i učine. Ti moraš biti hrabar da to izdržiš. A hrabrost je u ovoj mističnosti vidjeti lijepo.”

Samo na momenat javi se život rekavši:

»Djeca vjeruju u bajke, a kada odrastu shvate da su to samo bajke. Budi dijete još dok možeš.«

Adem zastade. Na momenat baci pogled na sunčevu zraku koja je grijala jednoga crva. Crv je poslije svog napornog rada izašao iz korijena drveta i lješkario.

“Vjerovatno će, kada sunčeva zraka ode sa tog mjesta, nastaviti svoj strpljivi posao.” – razmišljao je Adem, kada najednom doleti ptica uze crva u kljun i odnese mladima u gnijezdo, koje je izvirivalo iz krošnje drveta. Adem priđe mjestu gdje se nalazio crv, uze jednu grančicu i raščeprka. Na površini se pojaviše larve crva a one će, kada se izlegu, vjerovatno tražiti svoju majku. A možda je neće ni tražiti i nikada neće shvatiti da su trebali imati roditelje, kada jednoga dana postanu prekrasni leptiri, ako ih ne zadesi sudbina onoga crva.

Adem nastavi put prema civilizaciji. Dok je usmjeravao pogled prema civilizaciji razmišljao je o crvu i ptici. Kroz glavu mu prođoše teorije nekih teoretičara da je osnov civilizacije porodica, da civilizacija nastaje kada se ukida plemenska zajednica i porodica postaje osnov društva. To se poklapa sa nastankom grada koji će kasnije nekada da vlada selom, a nekada će selo ovladati gradom. U tom krugu će se stalno vrtiti istorija dok je običan čovjek stvarati svoje izreke od kojih i ona »Radi kao crv.«

»Da.« – govorio je u sebi – »Crve jedu ptice, ptice jedu životinje, ljudi jedu ptice i životinje, a pokadkad životinje jedu ljude. Bez obzira ko šta jedu crvi su ipak osnovni lanac ishrane.«

Izlazeći iz šume, na proplanak ugleda vranu. Vrane su po prirodi radoznale. Kada je bio u domovini vrana je uvijek značila da će neko doći u goste. Sada nije kod kuće pa je volio da si taj znak tumači kako su ga tumačili u njegovom kraju. U njemu je to budilo nadu da nije sam i da ima neko da mu dođe u posjetu.

Ivicom šume, u smjeru vrane, posmatrao je sunce. Pomislio je da mu baš ono dolazi u posjetu. Poželio je da mu mahne i to je učinio, a ono je postepeno izranjalo iz mora i kao da mu se smijalo. Adem se sjeti kako u njegovom kraju sunce izlazi iza brda, ne, ustvari često između dva brda, tako da ne pripada ni jednom brdu nego ga ona dijele. Posmatrao je prelijevanje boja koje je sunce sa sobom nosilo pri izranjanju iz mora. Drveće sa ivice šume utapalo se u taj prizor i kao da je izviralo iz tih boja.

Prizor osta na desnoj strani a on se uputi proplankom prema Havinoj kući. Do njegovog nosa dopirao je vonj balege, koja je na pojedinim mjestima prekrivala travu. Taj vonj njemu je bio prijatan da ni sam ne zna iz kakvih razloga. Nekada je to objašnjavao svojom bliškošću sa prirodom, a sada mu se činilo da ga je taj vonj vraćao u djetinjstvo kada je odlazio na selo. Trčkaranje janjadi po livadama, proljećni miris cvijeća, paša goveda i muka krave koja svojim jezikom izražava dobrodošlicu proljeću.

U blizini Havine kuće odluči da uđe u nju sa strane civilizacije, te krenu obilazno u naselje. Koračao je prema proplanku, posljednjem uporištu civilizacije na njegovom putu prema Havi. Pogled mu se zaustavi na jednoj starici. Lagano joj je prilazio a njegovo lice, koje je gorjelo od sunčeve topline, hladio je povjetarac. Dok je prilazio starici trava se povijala pod njegovim stpolama. U blizini nje zaustavio se i zagledao u crnu odoru koja je pokrivala staričino koštunjavo tijelo… Razmišljao je o tom neobičnom utisku: plavo nebo, crnina odora na zelenoj travi sa prelijepim cvjetovima. U tom momentu vidje da žena sadi cvijeće po livadi. Priđe joj sasvim blizu i upita.

-Majko, zašto sadiš cvijeće kada će kosci doći da pokose travu?

Žena se nasmješi i reče:

-Ne mogu oni pokositi koliko mi možemo zasaditi.

– A kakvog to ima smisla? – dodade Adem

– Sine ovo cvijeće su naša djeca. Djeca koja su izginula u ratu. Njih nisu ubili oni koji su pucali u njih. Njih su ubile riječi oni koji su ih poslali u rat. Ideologija je ta koja ubija. Oni hoće i mene da ubiju pričom da su djecu moju pobili oni koji su pucali u njih. Vidiš dijete. U meni se bore ljubav i mržnja, vjera i nevjera. Kada navale sjećanja na moje sinove duša gori. Toplina majčinske ljubavi žari svuda okolo. Pitaš se… jesu li oni mogli danas igrati lopte na ovoj travi, trčati, galamiti… Ti možda ne čuješ ali oni to sada rade ovdje..

Žena zastade, posadi jedan cvjetić pogleda Adema i nastavi.

-Ubili su mi djecu, odnosno otrovali su ih mržnjom a smrt je došla sama po sebi. Žena zastade na tren pa nastavi:

Bili su djeca. Išli su u školu, igrali se, kao i svi ostali. A onda su došle ljubavi… Da ljubavi… Izlasci do kasno u noć i tajna briga majke da im se šta ne desi. Naveče bi se pravila da spavam kada bi kasno ulazili u kuću. Stariji je imao djevojku i trebali su da se uzmu. Mlađi je našao prvu ljubav. A onda umjesto svadbe i veselja došla je demokratija. Tako to oni zovu. Nastao je haos u ljudskim glavama. Kažu da smo ranije žvjeli u mraku… Da bogom nikada ne upališe to svjetlo… ili… ili pak da ga lagano upališe da se naviknemo na njega. Sa lažnom demokratijom dođoše velike laži o lažnoj veličini… države, naroda, nacije a zatim i popovi pa topovi i tako redom.

Komercijalni patriotizam zadavio je humanizam i prodavao sve što se može prodati. Prodao je i živote moje djece… Umjesto na svadbu starijeg ispratismo u vojsku, a zatim u rat. Mlađi ubrzo ode za njim. Poslije toga nasta praznina i samo vijest da su negdje poginuli ili nestali. Praznina i samo praznina. To je kao da na kući ostaviš otvorena vrata i nikada ih ne zatvaraš. Kuća je prazna a u nju se uselila tuga. Mržnja navire i ne može da uđe iako su otvorena vrata. Ljubav se uselila u kuću, ljubav prema svoj djeci ovoga svijeta. Kuća biva sve punija i veselija.

Onda žena ustade, pogleda cvijeće koje je zasadila, a Adem iskoristi trenutak i zamoli nekoliko cvjetova da ih i on zasadi. Dok je sadio cvijeće pričao joj je.

Njih su zavele apstraktne ideje a mene konkretne. Oboje smo gubitnici. Kada je počeo rat vratio sam se da branim dostojanstvo familije i povratim ono što je oteto u duhovnom i materijalnom smislu. Dogovorio sam se sa familijom da se vratim u rat i ako poginem preuzmu odgovornost za moga sina. Nada u bolji život i vjera da svijet opstoji na dobru ma koliko zlo bilo. Bio sam na ratištu gdje su možda bili i tvoji sinovi. Pucali som jedni na druge iako nikada nismo imali priliku da se sretnemo i pričamo. Za nas su govorili oni na vrhu. Mediiji su pravili heroje od kriminalaca i propalica. Uostalom, kakvo je herojstvo u ubijanju. Rat je sam po sebi apsurdan. Pucaš na nekoga jer on puca na tebe. Neko sa strane ispali metak a onda svi počnu da pucaju.

Taj rat sam izgubio. Kažu došao je mir. Za sirotinju mir je donio postratne traume, depresiju i suočenje sa istinom da su sve izgubili. Ne samo što nisu dobili zlatne kašike, velike nacije i ostalo, negi i nemaju šta i sa čim da jedu.

U miru sam otišao u izbjeglištvo. I samo što sam došao sebi i stabilizovao se opet priče da trebam pomoći državi, familiji, sl. Vratih se u zemlju da im obezbjediš povratak. Opet staneš na noge a onda ljubomora što si se stabilizovao. Imaš porodicu, dijete i… Mi smo takvi. Sve opraštamo izuzev uspjeha.

Onda ti familija zabije nož u leđa i ti shvatiš da je rat učinio nešto mnogo više od ubijanja, fizičkog nestsnka ljudi. Uništio je stari vrijednosni sistem i odnose u familiji. Kada izgubiš sve i porodicu kao nešto najvažnije, i suočiš se sa lažnom ljubavlju familije dolazi neki čudan bljesak. Vidiš kako umire živo djete. Trebaš da mu daš nešto a ne možeš. Trebaš da mu pružiš ljubav a daleko si od njega. Familija, kada si im trebao bila je tu a kada oni treba da ti pruži duhovni mir pomažući tom djetetu hiljadu razloga nađu da još više pogoršaju ti stanje. Zgadi ti se sve. Tad razastreš po platnu samoće sve ono što si proživio. Na bijelom platnu samoće prelijeva se siva boja tuge, crne tačke ideologije, sive tačke mržnje i ružičasta boja nade koja se utapa u crvenu boju ljubavi. Ti, tišina i platno.

Razum se nadvija nad platnom i sa njim polako dolazi neka neopisiva boja koja sve to počinje da prekriva i boji. Hormoni počinju da vriju i da prokuhavaju boje. Uviđaš razliku koju nikada nisi vidio. Najbliži su nekada davno imali isti vrijednosni sitem. Oni su promjenuli vrijednosni sitem a ti si ga zadržao. Za tebe je novac bitan ali nije sve, a za njih je novac postao sve.

Pitaš se da li su to oni uradili ili oni koji su im prekinuli normalan život i doveli ih u stanje neizvjesnosti a zatim isprali mozgove. Priroda ti nije zla i pokušavaš riješiti na normalan način. Pokušavaš razgovarati o problemu ali oni izbjegavaju. Tražiš razlog u tome. Vidiš da se svjesni svih prevara prema tebi i misliš da ih sve to boli. Kasnije vidiš da je situacija mnogo gora. Počinješ da se pitaš jesu li ti familija familija ili prijatelji koji su uz tebe kada ti je najteže a krvno niste vezani. Počinješ to da zapisuješ kao jedini način da nešto kažeš. A onda shvatiš:

Ja sam samo mrav koji pokušava da zaustavi pogled prolaznika na mravinjaku. Ili pak kada prolaznik vidi mrava kako nosi teret daleko teži od sebe upita se: kako mrav to može?

Adem se oprosti od starice i ode dalje dok mu je rečenica koju je citirao Život odzvanjala u ušima: ”Više je grozote učinjeno u ime poslušnosti nego pobune.”

—————————————–

Ali Faruk Biser

Rođen je 15. 11. 1956. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Doboju. Opštu i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Studirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu godinu dana u klasi Kaće Dorić.

Na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Političkih nauka u Sarajevu položio ispite i uradio magistarski rad, ali do odbrane nikada nije došlo.

Radio je u Amaterskom pozorištu u Doboju i Amaterskom pozorištu „Ivo Lola Ribar” Sarajevo. U Književnoj omladini je bio predsjednik KO Doboj i član Predsjedništva KO BiH.

Objavljivao književne radove u časopisima i novinama i radove o kulturnoj istoriji regije Doboj. Rat provodi u Bosni i Hercegovini gdje u listu „Gradina” objavljuje ratne satrire.

Objavio knjige: „Slike Bosne” 1994., „Grlice nad minskim poljem” 1995. (prijevod na norveški), „Fredsdraper” (Kapi mira) na norveškom 1997., „Oni ne pucaju na nas” 1999., „Mistična riječ domovina”, 2009., „Pletenica od 200 čestitki” 2011. „Oteta prošlost 2014.

U Norveškoj piše i režija dvije dvojezične predstave (bosanski-norveški): „Mir nemira – Ufredens fred” i „Ko si ti? – Hvem er du?”

Zastupljen u „Druga svjetlost” 1983. (Zbirka radova članova Književnog kluba „Ivo Andrić” Doboj) i „Pjeva krvava Bosna” 1994. „Čekaonica za snove” …. „Preživjele riječi” 2018.

Kontakt:

e-mail: rolig.havet@hotmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Oteta prošlost”, Ali Faruk Bisera