Morao sam nekud pobjeći! (iz knjige “Viva Meksiko”, Borisa Golića)

Uvijek, na početku tog mog pisanja, govorim o našem nezavidnom, trenutnom stanju. Ne mogu si pomoći, to mi je izgleda u krvi. A naše trenutno stanje i dalje nije baš bajno, nego je grozno i zabrinjavajuće, barem moje. Mora da je to stoga što neki kažu da je Jugoslavija bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Pa je tako i naše aktualno ekonomsko stanje vrlo loše, imamo negativnu stopu gospodarskog rasta ili nisku stopu gospodarskog rasta. BDP nam je nizak ili se ne povećava, a naš premijer stalno govori da je stanje dobro, da nam se povećava kreditni rejting i da se mi oporavljamo. Od čega se mi oporavljamo, kada je sve dobro, o tome nitko ne govori. Stoga mislim da naš premijer obmanjuje javnost kada govori da nam poljoprivredni rezultati rastu 30 %. Stoga bih ga pitao: kako rastu kad je sve manje krava, mlijeka, mesa i svinja? Kako nam poljoprivreda raste kada je iz Slavonije iselila trećina stanovništva i daljnja je tendencija iseljavanja? Kako to da smo uvezli 1,5 ili 2 milijarde više hrane nego što smo izvezli? Kako to da smo mi u poljoprivredi na 30 % produktivnosti rada Europske unije?

Kako to da su nam poljoprivrednici nezadovoljni i šute iz straha od osvete našeg premijera i resorne ministrice? A činjenica je da nam se nivo poljoprivrede smanjio gotovo za 10 % i da se smanjuje minimalno 10 % godišnje. Isto tako je i sa našom industrijom. Ona se iz godine u godinu smanjuje. A da mi uopće nemamo nikakvu ekonomsku politiku i strategiju, nemamo. Obavili smo nakaradnu privatizaciju i društveno vlasništvo smo dali onima koji ne znaju s njime upravljati. Pa smo ozakonili privatizacijsku pljačku, pa smo mi postali nezaposleni, pa smo postali zadnji u Europskoj uniji po tim gospodarskim pokazateljima. A investitori nas zaobilaze jer svuda vlada kriminal i korupcija. Radije biraju Poljsku, zemlju od 40 milijuna stanovnika. Stoga mi imamo tri interesne skupine u društvu: jako bogate, siromašne i državu i državne činovnike. I da se ni jedni ne žele odreći svog dijela kolača, ne žele. I možeš uzeti jednima i dati drugima, ali to ne ide lako i najčešće ide na štetu najsiromašnijih.

Jer bogati se ne žele odreći svog bogatstva, a državni službenici nisu sposobni išta stvoriti, pa se zadužuju u inozemstvu. Pa smo mi jedna od najzaduženijih zemalja na svijetu. I to tako traje i traje, duže od 30 godina. Ali da nam je dobro i da ne treba ništa mijenjati ili reformirati, po nekima, onima na vlasti, ne treba. Ja ipak imam osjećaj da srljamo u nekakvu provaliju, nekakvu depresiju, krizu i propast. Da se više nećemo moći zadužiti, da će nama maca doći na vratanca. Da je kod nas sve nepopravljivo loše, je, loše je. Ili da u krajnjoj liniji mi stagniramo ili da smo u stanju nekakve prirodne ili neprirodne neravnoteže. To je zbog toga što mi ne koristimo dosege suvremene ekonomske znanosti, pa se ponašamo stihijski ili van bilo kakvog plana, van ikakve strategije ili van razuma. Ali to nikoga ne brine, oni koji su na vlasti žive dobro, izuzetno dobro i nikoga ništa ne brine. Ali zato to mene brine, jer mi je svake godine stanje loše ili gore da ne može biti gore.

Stoga sam ja išao ili bježao u Japan i Botswanu. No, Japanci su me otjerali, a u Botswani su zavladale nepoznate bolesti nalik na Ebolu ili Marburg, ma što to bilo i ma što to značilo. Pa sam se ja uplašio i pobjegao glavom bez obzira. Ali da mi je tamo bilo dobro, bilo mi je dobro. Zabacim mreže i uvijek se nešto uhvati, ostavim zamke a i u njih se uvijek nešto uhvati. Onda to stavim peči, malo tražim srebro, zlato i dijamante i tako mi prođe dan. A onda su nastupile misteriozne bolesti i kažem: da sam se uplašio i vratio u Hrvatsku. Ali, jednostavno mi se u Hrvatskoj ne sviđa, jer se stalno laže. Ustvari, puno se obećava, ali malo toga se ostvaruje. Stalno se obećavaju povećanja moje mirovine, a ja kad pogledam svoje stanje mirovine, vidim da mi je mirovina 300 eura. Odmah poželim nekuda otići, no čujem da su na Afriku i Aziju bacili oko Kinezi, Rusi i đihadisti. I ne zna se tko je gori od koga. Svi imaju svoje taktike, ali svi donose nestabilnost, teror, terorizam, diverzije, ratove i zlo. Pa ja kažem da su svi jednaki, donose drugo pakovanje, ali isto sranje.

Pita me Pero zašto uvijek na kavu dolazim zlovoljan i namrgođen, a ja mu odgovaram bez obzira bilo to opravdano ili je neopravdano, pa mu ja kažem:

„Ja imam malo preko 300 eura mirovine, a naši suci traže plaće preko 3.000 eura. Kakva je to pravda, to su ljudi koji drastično griješe, pa su tako jednom čovjeku zamijenili identitet i oduzeli mu neopravdano nekretninu. Ja se bojim nekakve nove sutkinje Jagode, koja će usvojiti Micinu tužbu i donijeti presudu u njenu korist. Ja se bojim udruge B.a.b.e. koje neopravdano lobiraju za ludu Micu, ja u svem tom ludilu nemam zaštitu ni od koga.“

„Podsjeti me što je to bilo s ludom Micom!“

„Uz sve druge probleme dodatno me muči ta Micina optužba da sam je silovao, da sam joj narušio čast i poštenje i da sam joj nanio duševne boli i to bi me, brat bratu, trebalo koštati nešto preko 400.000 kuna.“

„Nisi li rekao da imaš vezu na sudu i da ta tvoja veza to drži zaključano u svojoj ladici?“

„Ja tog čovjeka plaćam, ali može doći do promjena, pa od nekud može isplivati ta Micina tužba.“

„A što sad ima Micina tužba s tvojom mirovinom i traženjem većih plaća sudaca od države?“

„Ljute me njihovi zahtjevi. Zar sudac mora imati plaću deset puta veću od moje mirovine? Zar im nije dosta 2.000 eura?“

„Svatko traži koliko može dobiti.“

„A onda se naši građani žale Europskom sudu za ljudska prava jer mi nemamo pravnu državu.“

„Bolje ne imati ništa sa našim sudovima.“

„Slažem se s tobom, ali kad uvijek kod nas postoje pohlepne osobe koje traže kruha preko i iznad pogače.“

„Misliš li sada na naše suce ili na ludu Micu?“

„Mislim i na jedno i na druge. Suci će uskoro za svoj nerad tražiti 5.000 eura, a Mica bi mi zaračunala kamatu, pa će taj svoj iznos zaokružiti na 500.000 kuna.“

Stoga, ja zaključujem da mi živimo od danas do sutra. Danas se nešto ima, ali to ne znači da ćemo to imati sutra. Uz to, nekvalitetno iznajmljujemo naše turističke resurse, nekvalitetno raspolažemo našim resursima i to je sve. Svakim danom svega nam nedostaje, mi ničega drugoga nemamo, a nitko nam ništa ne daje i ne poklanja. Pa se tako Republika Hrvatska što se društvenog standarda tiče nalazi pri samom dnu Europske unije s tendencijom daljnjeg stagniranja i daljnjeg propadanja. A sada nad nama vlada hiperinflacija i stalno povećanje cijena prehrambenih potrepština. Sve životne potrebe poskupljuju, ni ne zna se koliko. I svakog dana, u svakom pogledu su naši novčanici sve tanji. Naši novčanici ne mogu pratiti rast cijena životnih namirnica, a za drugo i tako ni nemamo. Ja ni ne znam kad sam išao na neki koncert, na neku predstavu ili kad sam si kupio neki odjevni artikl. Jer nam se iz dana u dan, smanjuje kućni budžet, jer dok platimo lijekove i režije, ne ostaje nam ni za prehranu, a ni za ostalo.

Uz to nas prati naša nesreća ili je naša nesreća posljedica naše pretvorbene pljačke ili pljačkaške privatizacije. I zaključujemo da je naša nesreća posljedica nekakve pljačke. Jer ja se ne sjećam nesreće iz socijalizma. Tada je naš život funkcionirao u najboljem redu. Ne sjećam se ja oz tog doba ni nacionalizma, šovinizma i ratnih zala. Pa ja zaključujem da je ovdje na Balkanu život težak i turoban. Da se ovdje živi teško, a uvjeti života nemilosrdni. Da se ovdje živi s raznim kajanjima, s nečistom savjesti i stalno onaj drugi nešto skriva od onog prvog. Jer mi smo krivi za ratne zločine, jer mi smo krivi za bilo kakve zločine. Pa se borimo s raznim sjećanjima i sa vlastitim unutarnjim i vanjskim borbama. Pa se borimo s raznim krivnjama, pa trpimo i ispaštamo, nekad istovremeno, a nekad odvojeno. I pitamo se:

„Zašto sam ja toliko nesretan? Morat ću nekud pobjeći da se riješim te nesreće. Morat ću se nekako osloboditi toga svega. Ovo je neodrživo i neizdrživo. “

Dok sam ja bio u Botswani, moja majka je išla u trgovinu, vidjela je da su cijene podivljale, nešto što je koštalo x, sada košta 3 x. Naš premijer kaže da je to povećanje od 3 %, isto kaže i Državni zavod za statistiku, a ja sam realan pa kažem da je to povećanje od 300 %. A mi smo u raskoraku između statistike i stvarnog života. Iako cijene energenata padaju, cijene hrane i dalje rastu. Pa se je jadna moja majka zbog toga šokirala i uzbudila i onda joj je pozlilo i doživjela je zlo. Dogodio joj se akutni ishemijski moždani udar. A za takav moždani udar kažu da uzrokuje poremećaj cirkulacije u mozgu i oštećuju se funkcije mozga. Pa mojoj majci nije bilo pomoći, kao što ni nama nema pomoći. A netko kaže da inflacija slabi, bez obzira što cijene hrane i dalje rastu, a vrijednost novca pada. Bez obzira što smo uveli euro. Meni je sve to čudno, da ne može biti čudnije. Ali tko mene za išta pita, ja jesam ekonomist, ali mi se ne ponašamo ekonomski, mi se ponašamo van svakog rezona. Jer potrošačke cijene rastu, a bez obzira na to, netko tvrdi da inflacija pada.

I izgleda da je moja majka zaboravila na šok s cijenama. Nju sada brine to što kad dođe u bolnicu, odmah je vežu. Jer ona je opasnost za sebe, ali i za okolinu. Pa je tamo u bolnici, ali i u Domu humano sputavaju. Nakljukaju je lijekovima, a nakon toga je zavežu. Pa je to za nju šokantno, pa bi ona išla svojoj kući. A ja ne znam što da radim? Ako joj omogućim dolazak kući, biti će sve po starom. Ona će tući tavom njegovateljice, biti će agresivna i ja neću znati što sa njom. Zato je najbolje sve ostaviti po starom. Neka ona samo ostane u Domu za starije i nemoćne „Sveta Ana“ u Zelčinu. Jer ona može pasti, slomiti ruku, kuk ili nogu ili razbiti glavu. Pa tako moja mama ne mora voditi brigu o našem siromaštvu, o našoj inflaciji i o našem gospodarskom posrtanju. Jer pored našeg siromaštva, došlo je i do povećanja opće razine cijena. Sve je to neizdrživo i neodrživo, pa bih ja nekud pobjegao, da ja ne bi doživio akutni ishemijski moždani udar. Da ne bi doživio poremećaj cirkulacije u mozgu i oštećenje funkcije mozga. Pobjegao bih nekud gdje cijene toliko ne rastu, gdje cijene ne divljaju, gdje nema toliko problema i gdje je život podnošljiv.

Boris Golić

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .

2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”

2022.godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.

2023. godina – „Idemo u Botswanu“; „Viva Mexico“

———————————-