Ivo Mijo Andrić: Osvrt na knjigu “Plodovi tišine”, Tatjane Grgić

POEZIJA DUŠOM ISPJEVANA

Tatjana Grgić: PLODOVI TIŠINE, Digitalne knjige, Zagreb, 2023.

Ništa kao poezija ne može opisati i predočiti leksičku sliku prirode i njezine ljepote koje nas okružuju i šire se do neomeđenih misaonih i umnih granica. Čovjek je tek malena jedinka koja se utapa u tu prirodnu beskonačnost i čini je bogatijom i sadržajnijom za jednu živu vrstu koja hodi Zemljom i njenim čarobnim prostranstvom izatkanim od ravnica, brda, dolina, rijeka jezera, mora, pa sve do plavog neba i visokih planina.

O svemu tome lirskim glasom raspjevano i riječju razigrano svjedoči nam kninska pjesnikinja Tatjana Grgiću svojoj zbirci pjesama objavljenoj pod naslovom Plodovi tišine, na raskošnom literarnom portalu Digitalne knjige. Zbirka je izgrađena od trideset i tri pjesme dojmljivog sadržaja i estetske topline, koja zrači ljepotom kakvu nam samo iskonska priroda može darivati. Svaki čitač koji joj pristupi otvorena srca i s čistim osjetom, pronaći će u Tatjaninim pjesmama lirične opise koji slikaju prirodu u najljepšem svjetlui koloritu, i koji joj vraćaju izvornost i snagu koja nas nadahnjuje svježinom i nadom. I povrh svega ljubavlju, vjerom i neugasivom nadom u još bolje sutra.

Pjesnikinja Tatjana Grgić piše poeziju za svoju dušu i živi je od jutra do sutra. Ona ne izmišlja sterilne jezične bravure niti razotkriva plitke termalne izvore snova tamo gdje ih nema niti će ih biti. Njezin duh i pogled upijaju slike, boje i mirise iz okružja u kome se svakodnevno kreće. Njezine su trave zelene i meke kao tepih koji miluje bose tabane. U stvarnim gnijezdima ona vidi mlade ptice spremne da poletu k nebu i nepreglednim daljinama. Livade su cvjetne i kad jesen stiže jer priroda ima moć da se obnavlja i kad sunce sija, kada kiše liju i kad sipa snijeg. Priroda je majka koja sve porađa što začinje život i njegov opstanak.

Ima u ovoj zbirci i stihova koji podsjećaju na kraj ljudskog života. Na neminovnost odlaska jednih da bi ustupili mjesto drugima. Odlaska iz stvarnosti u beskonačnu vječnost koju zovemo prošlost. Nije vječnost budućnost kako neki misle, niti nas čekaju dvostruki životi. Vječnost je taloženje vremena na naslagama prošlosti,o čemu svjedoči svekolika povijest. To su ledenjaci i vrele pustinje. To su guste šume i rijetke prašume, koje su opstale do našega doba. Sve se to može vidjeti ili, makar, naslutiti u pjesmi Pod nogama lišće.

Pod nogama lišće šušti /otpalo sa mrtvih grana.

Spominje li, sjeća li se / nekih drugih prošlih dana.

Pjesma ima mogućnost predočavanja slike riječju i opisom onog što se vidi ili zamišlja u glavi pjesničkoj. Ona dočarava detalje opažene okom ili dotaknute mišlju. Stvarnost se preslikava na listu papira onakvom kakva jeste i kakvu, bez zadrške, volimo. Svako karikiranje zbilje i njeno prikazivanje u drugom i drugačijem obliku, čemu su skloni neki umjetnici pa i sami pisci, predstavlja svojevrsnu izdaju iskonske ljepote onog što vidimo i što osjećamo. Realno je ono što je objektivno i njega ne može ništa nagrditi, ma koliko da se nadrealni trude i upinju. Pjesnikinja to rječito i slikovno potvrđuje i stihovima iz pjesme Čempresi na starom groblju.

Njihovi je lice mirno i uvijek su isti

Šutljivi čuvari križeva i imena;

Spajaju dva svijeta i kao da drže

Zarobljeno vrijeme u svetištu sjena.

Obilje je sjajnih živopisnih stihova u ovoj zbirci koji će razbuditi emocije iskrenih poetskih zaljubljenika. Kod nekih će možda navlažiti oči jer, pjesma je svjedok što vjerno svjedoči svemu što postoji. Pjesma je istina kao i sam život, ma koliko neki u njega sumnjali. Ovaj svijet je slika iskonske ljepote koju zli umovi ne mogu zatrti. Mogu ratovati, rušiti, paliti i nemoćne ljude mučki ubijati, ali život neće krvnički satrati. Život ima svoje zakone i praksu koju je priroda davno usvojila i po kojoj mlado zamjenjuje staro, a lijepo dolazi umjesto ružnoga. Pjesma briše tugu gdje god se pojavi, jer pjesma je biljka koja uvijek cvjeta. Uvijek ima netko tko će je pjevati onako kako Tatjana zapisuje u pjesmi pod naslovom Netko pjeva:

U zgradi netko pjeva u rano popodne,

U mrtav sat na prijelomu dana,

To nije nekakva melodija znana

Tek spontana pjesma toga trena tkana.

Zapisujem ove impresije o netom pročitanoj nevelikoj poetskoj zbirci s uvjerenjem da će i drugi čitači osjetiti čari stihova Tatjane Grgić izatkanih u knjizi Plodovi tišine. Slične, pa čak i nešto emotivnije i jače otkrit će u pjesmama s naslovima: Stare kuće; U okviru prozora; Divlji cvijet; Zaleđen dan; Ljetna večer; Vrijeme; Poslije predstave; Sveti Ilija, Orebić i drugim, koje otkrivaju istinsku ljepotu poezije i njezinu nadmoć nad nekim drugim književnim vrstima.

Poezija je oduvijek bila govor duše, dok su prozne vrste pripovijesti tijela. A duša je duša dok je tijelo – kretnja, koja traje dok se duša ne ugasi.

Napisao: Ivo Mijo Andrić

———————————

Ivo Mijo Andrić