Rođena 1954. godine, sada umirovljenica. U prvoj godini života preboljela dječju paralizu s teškim posljedicama na fizičko zdravlje. Živi u Splitu, a osam godina živjela je u gradu Zadru.
Obzirom na ograničenost u kretanju, svoje slobodno vrijeme zadnja dva desetljeća više posvećuje pisanju i slikanja. U mladosti nekoliko desetljeća kao volonter zajedno sa suprugom posvetila je svo svoje slobodno vrijeme radeći na poboljšanju stanja i problema osoba s invaliditetom u zajednici i šire kroz civilnu udrugu.
Godine 2012. izdaje svoju prvu knjigu priča inspiriranu osobnim životnim iskustvom i iskustvom drugih osoba sa sličnim problemima (naslova „Ti možeš sve“). Izdanje je digitalno i dostupno na stranici Digitalne knjige. Godine 2013. izdaje svoju prvu zbirku poezije („Nepripadajuća“), također digitalno na istoj stranici.
Godine 2022. u nakladi GKMM Split izdaje prvu ilustriranu priču za djecu („Priča o neobičnom djetinjstvu Svjetlana“). Drugo izdanje iste priča 2023. godine prevedeno i objavljeno na međunarodnom jeziku esperanto u izdanju Društva za esperanto Split i Dokumentacijskog esperantsko centra Đurđevac. Godine 2023. priprema i izdaje drugu knjigu poezije pod nazivom „Srcem ispisano“, koju također objavljuje digitalno.
Njeno pisanje i javni istupi uvijek su bili usmjereni na ukazivanje potrebe uvažavanja različitosti kod ljudi, što je zapravo postalo njena životna misija. Ideja vodilja joj je bila da nove generacije osoba s raznim zdravstvenim teškoćama zbog svojeg hendikepa što manje osjete društvenu izoliranost. Da društvena zajednica i odgovorni rade na stvaranju uvjeta, kako bi se građani s hendikepom mogli uključiti u aktivnosti koje ih zanimaju, na svim razinama života.
Slikanjem u raznim tehnikama se bavi aktivnije protekle 23 godine, kroz kojem vrijeme je imala desetak samostalnih izložbi. U počecima kao članice likovne udruge „Emanuel Vidović“ Split, kasnije i kao članica udruge „Krug“ Dugi Rat sudjelovala na skupnim izložbama. Njeni radovi korišteni su za šest naslovnica zbirki poezije i priče za djecu („Magična igra“/“Magija ludo“ objavljena dvojezično esperanto-hrvatski jezik autorice Darije Budiša), koju je i ilustrirala.
Razgovarao i objavio: Nenad Grbac
Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično ?
Znam da sam rano zavoljela knjigu i da mi je pisanje bilo gotovo lakše nego usmena komunikacija. Iako, zbog čestih izostanaka s nastave, moji sastavi iz hrvatskog jezika su se crvenjeli od grešaka, uspjela sam i to neznanje prebroditi pa evo kažu mi da sam spisateljica.
Znam da sam, kao srednjoškolka, u svom susjedstvu bila poznata kao ona koja zna napisati zamolbu, prepisati maturske radove i slično. Dakle, sve što bi ljudima zatrebalo, od teksta uz muzičke želje na radio do nekrologa uz osmrtnice. Imala sam i svoju malu pisaću mašinu i to je bilo to u ono vrijeme.
No, pisati stihove počela sam u ranoj mladosti. Javno istupati već kao srednjoškolka u ondašnjem listu za mlade „Plavi vjesnik“, počevši od davne 1971. godine pa dalje.
Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?
Moj kontakt mail je već dugo godina isti: cetinic.mywork@gmail.com Možda se ljudi ustručavaju uputiti mi kritiku ili pohvalu za moje pisanje, ali bi mi bilo drago dobiti više reakcija, savjeta ili pak samo dojmova o pročitanom.
U prvoj godini života preboljeli ste dječju paralizu s teškim posljedicama. Koliko vas je to odredilo kao čovjeka, osobu, pisca i slikara?
Da, vrlo rano sam postala „drukčija“ izgledom i mogućnostima. K tome treba dodati i siromaštvo tadašnjeg života na selu. Na sreću i zahvaljujući obitelji, već od srednje škole stječem puno bolje uvjete za osobni napredak.
U mladim danima, dok sam odrastala, mučilo me mnogo pitanja zašto i kako se to baš meni dogodilo. Iako sam vesela i društvena, u samoći bi padala u loše raspoloženje. No, brzo sam to „prerasla“ i osjećala sam se snažnom i sposobnom da kvalitetno ispunim svoj život. Tako sam vjerovala da ta moja značajna fizička nemoć ne znači ništa posebno. Čak me znalo jako smetati kada moj bilo koji uspjeh povezuju s mojim hendikepom, pa mi se dive i slično. Jer, pisanje pjesama, slikanje ili nešto drugo baš i nema veze s invalidnosti, mislila sam.
Ipak, ljudi oko mene gledali su me realnijim očima nego što sam ja mogla spoznati samu sebe, svoju snagu, upornost i rad. Sve što sam ja znala i naučila, sav talent (koji je tražio i znanje i trud) smatrala sam da može svatko to isto ili bolje. Sada mi je jasno da sam ulagala izuzetnu snagu, da bih se nosila sa svim životnim izazovima i potrebama u rangu s onima koji nisu imali nikakve smetnje, s većinom. Ja nisam mogla na tečajeve slikanja, pa sam sama učila i savladala mnoge tehnike, kako sam savladala i šivanje odjevnih predmeta ili kuhanje. Nemam formalno obrazovanje niti diplome, ali trudom i uz dvostruko više vremena, mogu sa sigurnošću reći da imam znanje i vještine.
U zrelim godinama, danas kada se počinju spajati dvije loše činjenice (fizička nemoć i životna dob), vidim da je i moja starost posve drukčija i teža nego kod većine.
Valjda zbog teškoća kojima sam dodatno stalno izložena i pojačanom naporu pri svakom koraku, imam osjećaj da sam proživjela jako puno godina, iako sam duhom i idejama jednako mlada.
Moje iskustvo s problemima nemoći učinilo me je moćnom na drukčiji način. Sve je to utjecalo na moju osobnost. Još prije punoljetnosti htjela sam mijenjati stanje i uvjete za nove generacije osoba s invaliditetom. Osjećala sam tu nepravdu obilježenosti i isključenosti sličnih meni, a koji nisu imali snage nositi se s tim niti mogućnost da o tome progovore javno. Htjela sam biti njihov glas. Htjela sam mijenjati svijest, razbijati predrasude i ukazivati kako ljudi s teško narušenim zdravlje od kronične bolesti, imaju pravo i potrebu ostvariti sebe i svoje potencijale. Nimalo se nisam dvoumila sebe ogoliti javno kao primjer. U ovom svijetu to baš i nije pametno.
Da ću objaviti priče za odrasle, poeziju, priču za djecu, imati prijevod svog djela na esperantu – mogla sam samo sanjati. I sanjala sam, ali u neko doba počela i nastavila raditi na tome, ne očekujući ništa posebno. Onda se dogodilo… i zadovoljna sam.
Da ću postati i slikarica, imati izložbe, naslovnice knjiga i ilustracije, bio mi je san i želja. Do toga je došlo, dugogodišnjim radom i učenjem, učenjem stalno.
Mislim da sam dobar čovjek, iskrena i direktna. Osjetljivija sam na svaku bol i patnju za koju čujem, moguće i malo previše, a jako me dira nepravda. Teško vladam emocijama, a najteže je sebe disciplinirati.
Ja jednostavno kažem: Ne mogu biti sretna ako su ljudi oko mene nesretni, izloženi nepravdi, bolesni i/ili siromašni. I to je to!
Sve to opisujete i u meni osobno dragoj knjizi “Ti možeš sve”, izdanoj na našem portalu 2012. godine. Kakvi su bili odjeci i kritike te knjige? Jeste li njome uspjeli ostvariti ono što ste namjeravali kad ste ju pisali?
Moja prva knjiga naslova „TI možeš sve“, potaknuta je od čitatelja tadašnjeg bloga. Reakcije su i danas jako pozitivne, čak se iznenadim koliko. Iako, da ponovno pišem tu knjigu svakako bih bolje obradila teme i raspored tekstova, ali zadovoljna sam tim svojim prvijencem. Posebno i zato što sam tu knjigu sama pripremila, a tek poslije su došle ocjene iste. Doživjela sam jako pozitivne reakcije, čitateljima je ostala u pamćenju, a neki kažu da često ponovno pročitaju dijelove.
Cilj mi je bio da te moje priče o životu osoba s dodatnim teškoćama dođu do čitatelja i budu doprinos boljem razumijevanju među nama ljudima. To sam i postigla digitalnim izdanjem ali i tiskanim primjercima, od kojih čuvam jedan jedini primjerak.
Vaše pisanje i javni istupi uvijek su bili usmjereni na ukazivanje potrebe uvažavanja različitosti kod ljudi, sami navodite da je to zapravo postalo vaša životna misija. Možete li našim čitateljima detaljnije objasniti koji su problemi s kojim se susreću osobe s invaliditetom i kako bi ih trebalo rješavati?
Pitanje koje bi tražilo opširan odgovor. Želim samo pokazati kolika su za nas dodatna teškoća i prepreka od par stepenice, nedostupan ulaz ili toalet, nedostatak parkirnog mjesta, dolazak u knjižnicu ili na predstavu.
Ako želite osjetiti kako je to, onda probajte nešto od ovog: privežite jednu nogu i hodajte jedan dan sa štakama; sjednite u invalidska kolica pa pođite popiti kavicu npr. u mom kvartu; desnu ruku stavite u košulju pa taj dan odradite kao inače; kad trebate u laboratorij ili kod specijaliste , sjednite u svoj auto s ručnim komandama i probajte se parkirati u blizini KBC-a Split recimo; zavežite oba oka i provedite barem pola dana kao slijepi; začepite uši da ne čujete na jedan dan i proživite ga kao inače.
Naravno, to će malo tko učiniti, nije niti potrebno. Potrebno je samo razumjeti da to nisu male prepreke, potrebno je uvažiti ih i prilagoditi prostor za SVE ljude.
Na žalost, ja se mogu odvesti i lijepo parkirati samo ispred trgovačkih centara, privatnih klinika ili izvan grada. Tako nam je. Dakle, socijalno smo isključeni. No ipak, mladi se bolje i snažnije nose s tim preprekama, kao što sam i ja u mladosti. Sad oni ruše prepreke, neka budu što glasniji i sretno im!
Pozitivni zakoni i njihova primjena, posebna su i velika tema.
Nakon prve knjige Godine 2013. izdali ste i svoju prvu zbirku poezije (“Nepripadajuća”). Kakve su bile reakcije na tu knjigu i vaše bavljenje poezijom?
„Nepripadajuća“ je također jedno lijepo iskustvo. Moji su stihovi i puno prije objavljivanja zbirke bili korišteni (kao poruke) kod humanitarnih projekata. Svaki stih iz zbirke je duboko proživljen. Ne pišem puno jer sam svestrana i nikada se nisam posvetila samo jednoj aktivnosti. Čitane su na druženjima pjesnika, prezentirane su kroz predstavljanje mene i na nekim večerima poezija. Mana mi je što ne vodim nikakvu evidenciju niti o pisanju niti o broju slika.
Zahvalnice
U vrijeme Corona virusa živjeli ste se u domu za starije osobe. Postupanje odgovornih i dugotrajna izolacija kojoj su štićenici doma bili izloženi natjeralo vas je da napustite dom. Možete li nam pojasniti tu priču i objasniti kako ste se doživjeli tu nesretnu izolaciju od svijeta?
Vrijeme pandemije zateklo me je u Domu za stare… Prva dva mjeseca su bila doslovno zatvor u sobi s dostavom obroka. Ništa nije smjelo proći preko vrata osim lijekova. U početku zatečeni, trpjelo se i slušalo. Zabavila sam se slikanjem i pogledom kroz prozor, ali kad vam nestane boje… kad vam nestane kreme za lice, zubne paste i slično, možete misliti kako se čovjek osjeća.
Osjećala sam se lošije nego zatvorenik za teško krivično djelo. Prolazi i 100 dana, dolazi proljeće pa ljeto, mi i dalje pod ključem!
Moj razum nije mogao nikako prihvatiti takav tretman. Nije bilo šanse da u Domu primjene individualni pristup, uvaže moje stanje i potrebe te činjenicu da stanujem u stambenom dijelu. Dakle, sama činjenica što živim pod krovom ustanove bilo im je dovoljno obrazloženje. Iako doslovno izluđena tom situacijom, pokušala sam učiniti sve da me uvaže kao čovjeka i dozvole izlazak. Tako sam se javnim apelom obratila stožeru i mnogim drugima, ali sve je bilo uzalud.
Da sam učinila neki izgred, vjerujem da bi pozvali policiju ili hitnu pomoć i time riješili slučaj. Dolaze turisti, ljudi se kupaju, kupuju, žive pod mjerama ali ipak slobodno.
Mislila sam da neću preživjeti tu situaciju.
Preživjela sam, valjda s razlogom, ali traumu ne mogu zaboraviti kao i posljedice na moje zdravstveno stanje. Ipak, u najvećem jeku pandemije iseljavamo ja i suprug. Izlazim vani, krećem se kao i drugi – i nikad se nisam zarazila!
Nakon dolaska cjepiva, vraćamo se i nastavljamo. Imam i hrpu zabilješki o tom paklenom dijelu svog života, ali nemam volje niti snage uređivati tekstove o tome. Mislim da to više nikog ne zanima.
Živa sam još, valjda s nekim razlogom. Ne ponovilo se!
Godine 2022. u nakladi GKMM Split izdali ste i ilustriranu priču za djecu (“Priča o neobičnom djetinjstvu Svjetlana”). Drugo izdanje iste priča 2023. godine prevedeno je i objavljeno na Esperantu. Knjiga je prvenstveno namijenjena djeci. Znam da ste sudjelovali u promocijama knjige u školama, pa nas zanima kako su djeca prihvatila ili reagirala na tu vašu knjigu?
Interaktivna ilustrirana priča „Svjetlana“ je moja prva priča za djecu.. To mi je i posebno drago iskustvo. Bila sam iznenađena i sretna kad sam vidjela kakav odjek je ta priča imala kod djece. Jako pozitivno i iskreno. Bilo bi puno citirati pojedinačno (oduševljene) izjave djece koje su mi prenijeli roditelji ili bake nakon čitanja. Prva djeca tada II.d razreda škole „Mertojak“ u Splitu su mi prirasla srcu, kao i njihova učiteljica. Dali su i veliki doprinos svojim nastupom na samoj prezentaciji. Oni su sada IV. razred i biti će prisutni na promociji izdanja na Esperantu u Splitu.
Preko rodbine i prijatelja primjerci su došli i do djece (preko učiteljice) u Bjelovaru, u moj rodni kraj i drugdje. Priča za djecu ispričala je još jednu veliku i lijepu priču s djecom, kad bi odrasli tako otvoreno sa srcem i jednostavno reagirali.
Nezaboravan je susret i druženje s grupom djece iz Bjelovara, jer sam se zadivila što su oni sami stvorili kroz crtanje i svoju priču. Zamislila sam jedan vid kreativnog povezivanje djece II. OŠ Bjelovar i OŠ Mertojak iz Splita, vidjet ćemo hoće li biti ostvarivo do kraja ove školske godine.
Žao mi je što više nemam primjeraka priče za one koji je traže. Zainteresirani je mogu posuditi kako u glavnoj tako i u ostalim knjižnicama GKMM Split. Drugo izdanje na međunarodnom jeziku dospjelo je u više zemalja, pa i na drugi kontinent preko esperantista. Vidjet ćemo što će se dalje dogoditi s tom pričom.
Poznato nam je da se bavite i slikarstvom o čemu svjedoče i naslovnice vaših knjiga. Imali ste desetak samostalnih izložbi. Možete li nam reći nešto više o tome?
Dok se bavim bojama i kistom, dok kreiram svoju sliku, potpuno sam isključena od svega oko sebe. To je jedina okupacija kojoj se posvećujem svim svojim bićem. Slikam kampanjski i uglavnom u zimskom periodu. Od malena volim crtati i želja mi je bila postati slikaricom. To sam postala, ali tek zadnjih 23 godine intenzivnije.
Kako sam već spomenula, nisam bila u mogućnosti odlaziti na pouku kod nekog od slikara. Učila sam iz udžbenika, a poslije i preko interneta. Savladala sam davno osnove, ali i mnoge tehnike, sve na teži način i kroz duže vrijeme. Sada mogu reći da sam slikarica, bez obzira što ne mogu organizirati izložbe izvan Splita (fizički), što ne mogu odlaziti na likovne kolonije i slično (nemam pravo na asistenta niti minute).
Umjetničke slike ne treba prevoditi. One ti se ili svide ili ne svide. Koristeći Internet znam podijeliti fotografiju svog rada na stranicama koje okupljaju slikare iz cijelog svijeta. Želim vidjeti reakcije. Lijepo je čuti pozitivne kritike kolega i ljubitelja umjetnosti.
Uskoro ću napuniti 70 godina života. Ne planiram se više prihvatiti nikakvih projekata ili obaveza, pa ću za svoju dušu kad poželim crtati i slikati. Ako bude tako, znat ću da sam živa, unatoč svim drugim ograničenjima.
Nedavno ste objavili i zbirku poezije “Srcem ispisano”, u kojoj će kako ste napisali svaki čitatelj pronaći dio sebe. Napisali ste i da ne očekujete aplauze, nagrade niti pohvalne, te da se ne obazirete na pokude. No, nas ipak zanima kakve su reakcije na tu knjigu?
Prošlo je 10 godina od moje prve zbirke. To je dugo razdoblje. U mojoj ladici i na računalu skupilo se dosta stihova i dugo su čekali da dođu na red za uređivanje. I došlo je to vrijeme. Zbirka je ispunjenje moje osobne želje da baš ti od mene probrani i odabrani stihovi budu objavljeni. Poučena životnim iskustvom i pomalo iz dišpeta nisam htjela moliti i tražiti recenzente za svoju zbirku. Zato onakav uvodni tekst. Žalim što mi je umrlo nekoliko mojih dragih prijatelja, likovnih i spisateljskih stručnjaka, teško im naći zamjenu. I zbog toga sam htjela da bude moja, a najlakši put je bio baš preko vašeg portala. Hvala vam za uvažavanje i pomoć kod objave.
Još ne znam puno reakcija, ali je činjenica da je u 10 dana skinuto preko 1000 primjeraka za čitanje. Knjiga je da se čita! Jedan Ivan mi je, pored ostaloga napisao: „Zbog toga što su temeljene na životnom iskustvu i realnosti drago mi je da ste ih zapisali i podijelili ih s drugim ljudima.“
Naslovnice zbirki poezije i slikovnice za djecu (dvojezične)
Kakva je osoba Leca Cetinić. Što vas najviše zanima, što najviše volite i čime bi se voljeli baviti u budućnosti?
Luca je jedna obična, iskrena, dobra, obazriva, druželjubiva, humana osoba i odan prijatelj. Kad je u nepoznatim okolnostima i među nepoznatim joj ljudima, njena ozbiljnost i suzdržanost zna se protumačiti kao umišljenost. Tako nekako bih ja rekla o sebi, uz napomenu da imam mana kao i drugi.
Volim život i najsretnija sam kad mogu biti u prirodi i u dobrom društvu. Zidovi i ograde me ubijaju, ekrani me iscrpljuju a najviše vremena provedem tako.
Nemam nikakvih planova. Osjećam starost za vratom i urušavanje zdravlja, pa sam svjesna da već sutrašnje jutro vrlo realno može ne biti moje.
Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga ?
Pravo pitanje! Koristim se internetom od početaka i to mi je dijelom olakšalo život. Kad sam otkrila vašu stranicu digitalne-knjige.com shvatila sam da je to prava stvar za objavu knjige. Tako se i dogodilo. Vi ste zaslužni (ili krivi) što me danas smatraju piscem. Znam ja svoje mjesto i nikome se ne predstavljam kao spisateljica, ali drugi me tako vide.
Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?
U potpunosti sam i više nego zadovoljna vašom profesionalnosti, uvažavanjem i kompletnim radom. Da GKMM Split nije ozbiljno odlučila izdati priču „Svjetlana“ – i ona bi danas bila na vašem portalu i dostupna učiteljima, djeci, roditeljima i drugima.
Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
Ja vam uvijek nešto radim, um valja zaposliti da ne luta po glupostima ovog vrlo neizvjesnog vremena i ne razmišlja o tragedijama oko mene. Pri tome zapostavim brigu o tijelu. Stoga se namjeravam posvetiti sebi, da ostanem što više samostalna. Ali, imam materijala za jednu zbirku priča… no o tom potom i ako bude.
Još mi treba do kraja ove godine pomoći mojim esperantistima u Splitu organizirati jedno lijepo kulturno događanje uz izložbu i prezentaciju triju knjiga. Svi smo čisti volonteri, bez prostora i sredstava. Teško je u takvim uvjetima raditi na očuvanju nematerijalnog kulturnog dobra RH, poput Esperanta, jezika svima znanog po svojoj stoljetnoj tradiciji u našim krajevima
I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao ?
Samo bi htjela dodati još kako je moj život doista bio zanimljiv. Bilo je veselja i druženja, bilo je i putovanja (iako manje nego sam željela), prekrasnih susreta i upoznavanja divnih ljudi. Bilo je to i još uvijek je zanimljivo putovanje kroz život. Ispunjen i dobar, rekla bih.
Svim čitateljima i vama mogu samo uputiti naš domaći pozdrav: Zdravi i veseli bili!
Hvala vam puno svima.
——————-
Digitalna knjiga – “Srcem ispisano”, Luce Cetinić
A, za kraj bi smo samo dodali da je zbirka poezije “Srcem ispisano”, Luce Cetinić, nedavno objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju zahvaljujući velikodušnosti njene autorice možete i preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
http://www.digitalne-knjige.com/cetinic3.php
———-
Sva prava i Copyright : Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
