A, sada ću vam ispričati kako sam se rodio, rastao i primijetio kod sebe prve znake genija. Rodio sam se dvaput. Evo kako je to bilo. Moj tata oženio je moju mamu 1902. godine, ali se me moji roditelji donijeli na svijet tek krajem 1905. jer je moj tata htio da mu se dijete rodi obavezno za Novu godinu. Tata je izračunao da treba pristupiti začeću točno 1. travnja i tek je toga dana izašao pred mamu sa prijedlogom da začnu dijete.
Prvi put tata je prišao mami 1. aprila 1903. godine. Mama je odavno čekala taj trenutak i jako se razveselila. Ali tata je, očigledno, bio u šaljivom raspoloženju i nije mogao da se uzdrži da ne uzvikne: “Aprili-li-li!”
Mama se strašno naljutila i od toga dana nije dala tati da joj priđe. Trebalo je sačekati do iduće godine.
Sa istim prijedlogom tata je prišao mami 1. travnja 1904. godine. Ali mama je, pamteći prošlogodišnji slučaj, rekla da ne želi da se opet nađe u nezgodnom položaju i opet nije dozvolila tati da joj priđe. Tata je navaljivao, ali nije pomoglo.
I tek sljedeće godine tati je pošlo za rukom da uvjeri mamu i da me začne.
Tako sam, eto, začet tek 1. travnja 1905. godine.
Tatina računica je, pokazalo se bila potpuno promašena jer sam bio nedonošče i rodio se četiri mjeseca prije nove godine roka. To je tata toliko razljutilo da se babica koja me je prihvatila toliko zbunila da je počela da me gura natrag, tamo odakle sam upravo bio došao.
Jedan naš poznanik koji je prisustvovao porođaju, inače student medicinske akademije, izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. Pa ipak, bez obzira na njegove riječi, oni su me svejedno gurali i gurali nazad, ne vodeći računa u žurbi da li me guraju tamo gdje treba.
Tada nastade strašna pometnja.
Porodilja viče: “Dajte mi moje dijete!” Odgovaraju: “Vaše dijete, vele, nalazi se u Vama!” – “Što!?” viče porodilja, “kako u meni, kada sam ga upravo rodila!” – “Ali”, vele ostali, “da niste možda pogriješili?” – “Kako”, viče porodilja, “zašto pogriješila! Zar ja mogu da pogriješim! Svojim očima sam vidjela da je dijete koliko maloprije ležalo ovdje!” – “To je točno”, odgovaraju porodilji, “;ali možda se negdje zavukao.” Jednom riječju, ni oni sami nisu znali što da joj kažu.
A, porodilja galami i traži svoje dijete.
Morali su da pozovu jednog iskusnog doktora. Taj iskusni doktor je pregledao porodilju i raširio ruke, ali se ipak dosjetio i dao porodilji dozu engleske soli. I tako sam po drugi put došao na svet.
Tada se tata opet razgoropadio, navodno, da se to i ne može smatrati rođenjem, a da ovo, što kažu, još nije čovjek nego neki zametak, pa ga zato valja ili vratiti natrag ili smjestiti u inkubator.
I tako mene smjeste u inkubator.
Daniil Harms, 25. rujna 1935.
Prilog – Tko je bio Daniil Harms?
Daniil Ivanovič Harms ili pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov (1905. – 1942.), bio je ruski avangardni književnik, satiričar rane sovjetske ere na čije je stvaralaštvo utjecao nadrealizam i apsurd . Većina je njegovih djela objavljena je u tajnosti kao samizdat.
Između 1921. i 1922. godine Daniil Juvačov izabrao je pseudonim Harms. Proučavatelji su iznijeli nekoliko verzija porijekla pseudonima povezujući ga s engleskim, njemačkim, francuskim, hebrejskim jezikom, te sanskrtom. U piščevim se rukopisima sreće više od 40 pseudonima (Hharms, Haarms’, Dandan, Karl Ivanovič Šusterling i drugi).
Između 1924. i 1926. godine Harms počinje sudjelovati u književnom životu Lenjingrada nastupajući čitanjem svoje i tuđe poezije te pristupa društvu „Orden zaumnikov DSO“, koje je osnovao Aleksandr Tufanov, simbolistički i avangardni pjesnik te teoretičar umjetnosti. U ožujku 1926. godine postaje član Lenjingradske podružnice društva Sveruski savez pjesnika, iz kojeg je isključen u ožujku 1929. godine zbog neplaćanja članarine.
Za razliku od Aleksandra Vvedenskog Harms je vrlo odgovorno shvaćao rad na dječjoj književnosti koja mi je bila gotovo jedini izvor prihoda. N. I. Hardžijev, proučavatelj ruske avangarde primijetio je: „Vvedenskij je dječjoj književnosti pristupao aljkavo: pisao je užasne knjige, onih je dobrih bilo vrlo malo… A Harms je napisao svega 6 dječjih knjiga i sve su izvrsne – nije to volio, no čini se da nije mogao pisati loše.“
U prosincu 1931. godine Harms, Vvedenskij i Bahterev bili su uhićeni pod optužbom za sudjelovanje u antisovjetskoj grupi pisaca, a kao dokaz u suđenju korištena su njihova djela za djecu. Harmsova su djela proglašena antisovjetskima i zabranjena zbog apsurdne logike i izostanka sovjetskih vrijednosti u njima. OGPU. Harmsa je osuđen na tri godine robije, a na kraju je presuda izmijenjena u kaznu progonstvom i Harms je prognan u Kursk, gdje se već nalazio Vvedenskij. U Lenjingrad se vratio 1932. godine.
Nakon povratka iz progonstva javni su nastupi zabranjeni, a znatno smanjuje i broj tiskanih dječjih knjiga te se zato Harmsovo siromaštvo drastično pogoršava. Harmsov se književni interes premješta s poezije na prozu. Ž. F. Žakkar podijelio je Harmsovo stvaralaštvo u dva perioda. Prvi period (1925. – 1930.-ih), metafizičko-poetički, povezan je s utopističkim projektom stvaranja svijeta pomoću pjesničkog jezika. Drugi (1933. – 1941.), prozaički, nastupa nakon duboke osobne krize od 1932. do 1933. izražava nemogućnost ostvarenja takvog projekta te ga obilježava raspad slike svijeta i samog pjesničkog jezika.
Godine 1941. uhićen je pod optužbom za „širenje defetizma i klevetničkog raspoloženja“ po prijavi Antonine Oranžirejeve, poznanice Ane Ahmatove i dugogodišnje agentice NKVD-a. Da bi izbjegao streljanje glumio je da je lud, pa je zadržan u psihijatrijskoj ustanovi.
Daniil Harms umro od gladi je 2. veljače 1942. godine za vrijeme lenjingradske blokade, u mjesecu u kojem je broj umrlih od gladi dosegao vrhunac. Zahvaljujući agitiranju njegove sestre E. I. Gricine 25. srpnja 1960. godine Generalna prokuratura priznala je njegovu nevinost i rehabilitirala ga.
Nadopisao, uredio i obradio: Nenad Grbac
———————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
