KNJIGA JE OPASNA
Enciklopedija Jugoslavije, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, njenih osam svezaka, stajala je bez zaštitnih korica, crveneći se, između romana Roberta Ludluma i Judith Kranz u regalu gospodina Dane, vlasnika čuvene kavane, kafića, grila i bircuza – ”Star”. Na donjoj polici stajale su sve sveske roto-romana ’’Lun – kralj ponoći’’ Frederika Eshtona.
Dane uzdahnu gledajući Enciklopediju. Po tom se ugrize za usnu i šmrknu. ”Baš je golema.” – pomisli – ”Teška je, glomazna, naporna. Morao bih je se nekako riješiti. Osloboditi… Zauzima mi toliki prostor. Jeste da u njoj ima svega, ali – ne znam šta će mi ona sada? Kupio sam je u bolja vremena. Danas bi mogla biti opasna po mene. Šta bi’ da mi kući dođe onaj iz SDS-a i da kaže: ”Šta će ti to hrvatsko smeće? Da možda ne voliš ustaše?!” Zato je bolje da ju prodam. Da je utušim. Za jedno… trista maruna. Valjda će se naći neka budala da je kupi? Da, da… to ću učiniti. Ne smijem rizikovati. Jer ako me raja iz SDS-a uhvati na zub, nagrabusio sam. Ionako sam se jedva izvukao da ne budem u pat poziciji. Mene ne interesira politika, nego biznis. Jeste da me je sve to koštalo dvadeset hiljada maraka, ali sam sada barem miran. To je bila cijena SDS-a da mi kafić može slobodno raditi i da ne uđem u partiju. Bolje i to nego da mi je deknula bomba k’o braći Hadžić prije nekoliko noći u njihovom restoranu, ili k’o što su Josipoviću granatirali erbejcem zlatarsku radnju. Zato trebam da se sada riješim ovog belaja.”
Dane pogleda na sat: devet i dvadeset. Oko pola deset ujutro svakog dana, imao je običaj nazvati radnju. Ode do telefona i okrenu broj ”Stara”.
– Kafe-gril ”Star”, izvol’te? – začu se sa druge strane.
– Borka, ja sam. Ima li šta da fali?
– Sve je u redu gazda. Jedino što nemamo šlaga za espreso. Nema ga ustvari u cijelom gradu.
– Kupi mlijeko i pravi im kapučino. Ali digni cijenu… Ja ću danas malo zakasniti u radnju.
– A štoooo?
– Ma imam nekog posla.
– A kakav je to posao?
– Da nisi možda ljubomorna? Što te to interesuje? E pa moram otići do neke knjižare… da vidim da li bi htjeli otkupiti neke stare knjige.
– Ti prodaješ knjige?!
– Da. Šta je čudno?
– Pa čije su knjige?
– Moje.
– Pobogu Dane, pa daj ih mome Dragi. On prodaje knjige.
– …A ljudi moji, kako se toga nisam sjetio? Reci mi, znaš li kako stoje enciklopedije kod njega?
– Šta je to?
– Ma enciklopedije, brate! Ono, nešto k’o rječnik, ali mnogo veće i teže. U nekoliko knjiga.
– Ne znam. To ti njega pitaj.
– Daj mi njegov broj.
– Dane, jesi li ti mamuran ili se praviš lud? Pa znaš valjda moj kućni broj! – skoro se izdera Borka.
– Oh, luče moje! Ne znam šta mi je jutros? Sav sam smeten.
– …Dane, hoćemo li se moći naći poslije moje smjene? – zaguguta mu ona ljubavni zov.
– Pa… Može. Nismo se sreli dugo, znam. Gdje će biti tvoj gospodin?
– Znaš i sam. Biće ovdje, u ”Staru”.
– Onda navrati kod mene u tri popodne na kafu.
– Otkada ti to zoveš kafom?
– Kažem onako. Možda mi neki frajeri prisluškuju telefon. To je danas u modi. Čuj, ponesi nam iz picerije dvije kapričoze. Daću ti lovu kada dođeš.
Otkada je otvorio ”Star” zarekao se da će jesti isključivo samo toplu hranu. Kad je u drugom razredu napustio srednju tehničku školu, poslije bijega od kuće iz prigradskog naselja Trn i kao sedamnaestogodišnjak našao svoj prvi kelneraj kod privatnika, svako jutro, godinama, jeo je po dvije kifle i jogurt za doručak. Vremenom je shvatio da umjesto dvije kifle može kupiti četvrt kruha. Uz to, da ga gazda ne bi više zezao kako od jogurta ”sere k’o grlica”, zamijenio ga je nešto blažim vrhnjem, paštetom, jegerom ili tirolskom salamom. Izjedala ga je ta suha i hladna hrana, a on to nije znao. Nije osjećao potrebu za toplom hranom. Jer i dok je živio u obitelji rijetko je jeo tople obroke. Mati mu je radila u tri smjene u tvornici obuće, a njemu je bilo teško da sam sebi zagrije jučerašnji grah ili sarme. Kao mnogi kelneri sa sela bio je u duši cicija i počeo je štedjeti čak i na sebi, na svome želucu i zdravlju. Petnaest godina kupovao je samo njemačke marke; po pet, deset, dvadeset maraka dnevno, onoliko koliko mu je dozvoljavao dnevni bakšiš – i otvorio je kavanu. Tad je sebe obvezao da će jesti tri puta dnevno i da će sve tri obroka biti topla (često su bili i vreli). Ranijom hladnom i kasnijom vrućom ishranom pribavio je sebi čir na želucu. Poslije petnaestogodišnjeg hladnog jelovnika preći na vreli bilo je čudo da mu želudac nije eksplodirao. Ali, čir mu nije smetao. On ga je hranio dovoljno, čak obilno i redovno ga je ga je pržio crnogorskom lozovačom kao najboljim narodnim lijekom. Naručivao bi lozu ’’dvadeset i šesti juli’’, kako je zvao lozovaču firme ’’13. Juli’’ – jer je pio uvijek duplu lozu. ”Šampon” mu se gadio kako je on govorio za fosfolugel; on ga je podsjećao na pjenu epileptičara.
Osim ”Stara” i čira na želucu imao je i Borku, ženu akvizitera knjiga, Drage. Imao ju je kao ljubavnicu i prijateljicu. A Borka kao Borka, borila se sa svojim mužem alkoholičarom, borila se sa mušterijama, borila se za ljubav kod svoga ljubavnika Dane kad bi njemu na um palo da raskinu – cijeli život joj je oduvijek bio borba. Rahitično velike glave, žilava i nervozna kao pašče, ostvarila je samo djelomično svoj san: pobjegla je sa sela prije dva desetljeća, naletjela na studenta političkih znanosti Dragu, poklonila mu svoju čednost, vjenčala se, eto, za gradskog, tad još uvijek perspektivnog momka, rodila mu jedno dijete (koje je umrlo poslije deset dana), podvezala jajnike poslije trećeg mrtvorođenčeta, uvenula, posivjela, uočila da joj pijani suprug ne može više obradovati tijelo (to kod njega tad još nije bio alkohol, nego odbojnost prema njoj i strah da mu opet ne rodi smrt), okrenula se gazdi, njegovoj postelji, njegovoj toploj restoranskoj kuhinji, njegovim sitnim znacima pažnje.
Vratimo se gazdi. Dane izvadi tomove Jugoslavike iz regala i vazu između njih.
– A jesu teške… Kome li se sve ovo dalo da napiše? Stvarno je lud. Baš da nešto vidim…
Izvadi iz ladice tesarski metar, rastavi ga i položi na hrbate poredanih tomova.
– Četrdeset i jedan centimetar… – zaključi skoro razočarano – Pa nema ni po metra! Ko bi to rekao? U regalu je izgledalo da su duplo duže.
Da je u stanu imao vagu, sigurno bi ih i izvagao. Ali ne budimo zajedljivi. Sljedećeg trena lice mu ozari smiješak kada mu pogled pade na njegove video kasete koje su stajale na stalku za novine. Poče uzimati jednu po jednu razvrstavajući ih i onda ih složi na prazno mjesto, tamo gdje su do maločas stajali tomovi Enciklopedije. Sedamnaest kaseta, dakle svi filmovi o James Bondu. Zatim – ”Shogun” na osam kaseta. Pa sedam filmova o ”prljavom” šerifu Harryju Calahanu kojeg glumi Clint Eastwood. Onda muzika; tri kasete njegove najomiljenije pjevačice Nede Ukraden, pa sve ”Tesne kože” i tri njemu najdraža pornića sa Tracy Adams i Amber Linn.
Odmaknu se od regala da vidi djelo svoga truda. Bio je zadovoljan. Dovoljno zadovoljan da trgne jednu duplu lozu. Nasu si piće i otpi, blažen. Bio je uistinu sretan – kasete su bile iste visine kao i knjige mis Kranz i mister Ludluma, nisu skoro uopće stršale, kao maloprije tomovi Enciklopedije. To mu se naročito sviđalo – sve je bilo kao pod konopac.
– Tako brate! – pohvali samog sebe – sada sve djeluje normalnije, skladnije. Sada je osim biblioteke u regalu imao i filmoteku!
Ode do telefona i okrenu Dragin broj. Već je pomislio spustiti slušalicu, kada se javi Drago.
– Tko je opet?! – kao iz kace oglasi se Drago.
– Ja sam, Dane.
– Cijelo jutro me netko budi. Želim spavati. Što ti hoćeš?
– Diži se momčino! Napolju je prvi dan novembra, godina je devedeset prva, još sitno je do dve hiljadite. Prespavaćeš tako i ulazak u novi milenijum.
– Ama, što si me zvao?
– Imam jedan posao za tebe.
– Ja imam svoj posao.
– U pitanju su knjige. Rijetke knjige…
– Zar postoje i guste knjige?
– Mislim na knjige kojih nema u javnoj prodaji.
– Dane ima svega. Kod mene možeš kupiti i ”Mein kampf”.
– Nisam to čitao…
– Naravno da nisi. O kakvim je knjigama riječ?
– Enciklopedije!
– Kakve enciklopedije? Koliko?
– One, kako da ti kažem, hrvatske…
– …Misliš na onu ustašku, iz 1941, nedovršenu, u pet tomova?
– Ma ne! Piše na njoj: J L Z…
– Aha. Znam; Jugoslavenski leksikografski zavod. A iz koje je godine?
Dane otvori jedan tom, pogleda, vidje godinu i reče:
– 1977. Osam tomova.
– Znači Jugoslavika je a ne Opća enciklopedija. Ova druga ima devet tomova. Pa šta hoćeš?
– Hoću da ti je prodam. To jeste, da ih ti prodaš.
– Koliko mi nudiš?
– …Recimo… petsto maruna.
– Hu! Nije Diderotova enciklopedija…
– Ne znam koliko je on svoju zacijenio, ali moja je toliko!
– De ti to smanji malo. Red je da i ja dobijem nešto. Što misliš na dvjesto pedeset? Znaš, teško ću je prodati. Hrvatski je artikal, a ovdje su mušterije uglavnom Srbi. Osim toga, rat je u Hrvatskoj. Gdje da nađem Hrvata da mu je prodam? Sada ni njima ne trebaju knjige. Bježe iz Bosne u Hrvatsku, kao što slavonski Srbi bježe ovamo… Daj neku razumnu cijenu.
– Pa… čet’ri stoje?
– Neće ići Dane. I knjiga je samo roba… A moj rizik? Što ti misliš da me hapi na primjer neki zadrti velikosrbin, pa me provali da sam kroatofil?! Propaganda za HDZ, psihološki rat, indoktrinacija narodnih masa – i te fore – zamisli molim te, da mi sve to nakaleme zbog te tvoje Enciklopedije? Tri stotine je moj maksimum.
– Nemoj me zezati…
– Ne zezam te. Ti se želiš osloboditi te Jugoslavike, a sloboda košta. Pa izvoli, plati slobodu!
—————————————–
Zlatko Lukić
Od prve godine živi u Banja Luci, gdje se i školovao. Poslije gimnazije, studirao je dvije godine pravo, a usput je slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banja Luci. S dolaskom “demokracije” i rata odlazi u Švedsku.
U izbjegličkom logoru u Ystadu predaje bosanskoj djeci materinji jezik, povijest i zemljopis. Radi i u redakciji “Glasa BiH” (Stockholm, 1993/95.) i objavljuje eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb,1995). Prelaskom u Norvešku radi kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) te na radio “Beharu” u Oslu 2000.
Između 1996. i 2000. četiri puta se vraća u BiH i radi na radiju, redakciji novina i televiziji. Od 2002. luta Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavlja se u Sarajevu. Nudi izdavačima sve ono što Bosna nema, a trebala bi imati, no njih to kao da ne zanima.
Obeshrabren, prelazi u Split i tek tad počinje njegov književni uspon…
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Posrtanje knjige”, Zlatka Lukića
Knjigu“Posrtanje knjige”, Zlatka Lukića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem
kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/lukic2.php te pažljivo
slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
