Mandenga (iz knjige “S one strane preljuba”, Edgara Skračića)

Ležim u hladovini na pješčanom žalu Makalombo. Sunčano poslijepodne je izmamilo ljubitelje popularnog glazbenika Markosa. Uski pješčani sprud između rijeke i Indijskog oceana se za takve prigode pregradi platnom, postave se stražari i naplaćuju ulaznice. Ovakvi koncerti na otvorenom (ovdje ih zovu spektakl) traju pet-šest sati, posjetioci slobodno dolaze i odlaze po volji.

Grad Soanierana Ivongo je na istočnoj obali Madagaskara. Proputovao sam cijeli Madagaskar i mnoge druge zemlje svijeta. Živio sam i radio na četiri kontinenta; Evropi, Australiji, Africi i Aziji. Hrvatski sam i australski državljanin. Oduvijek želim zanimljiv život i želja za novim avanturama me dovela ovdje.

Ovo je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, tri četvrtine stanovnika živi u siromaštvu. Jedina je zemlja na svijetu u kojoj se prihod po glavi stanovnika prepolovio u zadnjih šezdeset godina, a da nikad nije bilo rata. I dalje ekonomski nazaduje iz godine u godinu, a međunarodna javnost je ravnodušna. Izbjeglice ne predstavljaju problem u regiji, jer je teško emigrirati sa otoka.

Prvi stanovnici su doplovili sa otoka Borneo prije dvije tisuće godina. To je bio jedan od najvećih pomorskih pothvata onog vremena, preploviti osam tisuća kilometara otvorenog mora, bez komadića kopna na vidiku. Detalji su izgubljeni u vremenu, koliko brodova, koliko ljudi i u kojem vremenskom razdoblju?

Geni, jezik, kultura i hrana su dokaz veze sa prapostojbinom. Možda ih je ciklon ili cunami bacio u ovom smjeru? Ili su planirali dugo putovanje i ukrcali žene, djecu, životinje i hranu? Dokazano je DNK analizom da svih dvadeset pet miliona stanovnika potječe od trideset plodnih žena sa otoka Borneo.

Jezik im je srodan jeziku Ma’anyan koji se danas govori uzduž rijeke Barito na jugoistoku otoka Borneo. Navodno su indonezijski trgovački brodovi tog vremena mogli ukrcati čak do petsto ljudi. Prvi doseljenici su ubrzo istrijebili velike životinje. Unatoč tome, Madagaskar je poznat po jedinstvenom biljnom i životinjskom svijetu kakva nema nigdje drugdje. Najpoznatiji su baobabi, lemuri i kameleoni.

Afričko kopno je udaljeno svega četiri stotine kilometara, ali tek prije tisuću godina su počeli pristizati prvi Afrikanci i arapski trgovci i to samo muškarci. DNK analiza je pokazala da današnji stanovnici imaju pola afričkih i pola indonezijskih gena. Često srećem djevojke duge ravne crne kose, slične kao na Filipinima. Još je jedna sličnost sa Filipinima. Obožavaju borbe pijetlova, šta je rijetkost u Africi.

Često srećem mladiće nježno noseći svog borbenog ljubimca. Nailazim na improvizirane borbe pijetlova na ulici. Organizirane borbe pijetlova privlače brojnu publiku. Puno se novca troši na klađenje, čak i država prikuplja porez na klađenje. Borbe pijetlova su popularnije od nogometa.

Madagaskar geografski pripada Africi. Genetski im je rodbina u Indoneziji, Filipinima i Polineziji sve do Havaja. Jedina je zemlja Afrike u kojoj je prehrana bazirana na riži i to im je glavna poljoprivredna kultura. Imaju prekrasne plaže, uz obalu je uvijek oko tridesetak stupnjeva Celzija. Dovoljne su kratke hlače, majica kratkih rukava i japanke za ovakvu klimu.

U ovom gradu sam imao djevojku Matildu. Nije bila ljepotica, ali mi je bila vrlo draga. Bila je nešto šira u bokovima i vidljivog trbuščića, kojeg sam smatrao seksi. Dok sam putovao oko Madagaskara, nekoliko puta sam dolazio zbog nje. Maštala je o ljubavi, vjenčanju i djeci, samo o tome je razmišljala. I naravno, da se izbavi od siromaštva, to se podrazumijeva.

Rastavljen sam s bivšom ženom u Australiji već pet godina i u potrazi za životnom partnericom. Međutim, stjecajem kompliciranih okolnosti, nisam formalno i zakonski rastavljen. Ne znam samo tko je smislio takve glupave zakone. Zato mi najviše odgovara vanbračna zajednica. Da sam se mogao oženiti, sve bi bilo jednostavnije. Internacionalni zakoni nisu blagonakloni nevjenčanoj ljubavi.

Vrlo mirna i poslušna djevojka, bila mi je sve draža iz dana u dan. Radila je kao Pepeljuga, kuhala je jednoj ženi u zamjenu za smještaj i hranu. Praktički nije zarađivala, naučila je živjeti bez novca. Uvijek se skromno oblačila i bila skromna u svim zahtjevima. Nekad mi je bilo žao, njene blage oči su često izražavale tugu. Uvijek je bila u društvu svojih rodica, s kojima bi se opustila i radovala.

Nikad je nisam uspio odvesti u disko ili na pivo, alkohol nije podnosila. Voljela je jesti u restoranu, a ja sam je uživao gledati sretnu. Poveo sam je jedanput na foto safari na kitove. Veselila se kao dijete, mislim da joj je bio i ostao najznačajniji doživljaj u životu. Snimili smo zajedničke fotografije, koje sam dao razviti da ima uspomenu u albumu. Zadnji put s njom sam joj obećao vratiti se za mjesec dana.

Put me odvede drugdje, vratim se tek za šest mjeseci. Cijelo vrijeme sam razmišljao o njoj, konačno se odlučim na ozbiljnu vezu. Komunikacija nam je bila slaba i nikakva. Slao sam joj telefonske poruke koje ona najvjerojatnije nije ni primala. Kad sam se vratio, nestala je, nitko mi nije znao reći gdje je.

Po nekim informacijama doznam da je zatrudnjela sa domaćim momkom i preselila se u glavni grad. Mislim jednostavno da nije imala dovoljno samopouzdanja. Govorili su joj da nije dovoljno lijepa za me, da je neću nikad oženiti. Kad je naišao drugi, ostvarila je priliku. Nije me nikad zaboravila, a ni ja neću nju dok sam živ. Razmišljam o danima provedenim zajedno, sve me podsjeća na nju.

I ovaj spektakl, bili smo zajedno na ovom istom mjestu s njenim rodicama. Nije nam bilo suđeno, opet sam na raskrižju putova. Kojim putem krenuti? Napustiti ovaj grad i krenuti dalje? Ili ostati još koji dan, dok mi se glava malo razbistri? Podignem se s pijeska i prošetam do morske obale.

Upravo tri lijepe profesionalne plesačice sa koncerta poziraju za fotografije. Plavi beskraj, pješčana plaža i lijepe djevojke! Priključim se toj foto sesiji, snimim nekoliko njihovih fotografija i vratim se ponovo u hladovinu. Priključi mi se mladi momak Bruno, koji želi pričati sa mnom.

Ništa neobično, jedini sam Evropljanin koji živi u ovom prljavom, neturističkom gradu od petnaestak tisuća stanovnika. Često mi se prikače znatiželjnici i dosadnjakovići vježbajući engleski. Momak govori prilično dobro, iako forsira američki izgovor. Napusti me desetak minuta, kasnije dođe opet:

-Želim s tobom razgovarati o ljubavi.

-O ljubavi? Kakvoj ljubavi?

-Sviđaš se jednoj djevojci.

-Nije moguće, ne vjerujem! Ako je baš tako, dovedi je da se upoznamo.

Vrati se s mladom djevojkom kojoj nikad ne bih prišao, jer mi izgleda maloljetna i premlada za me. Nosi šarenu kapu na kojoj prevladava ružičasta boja, kao kakva djevojčica. Ima umjetnu plavu kovrčavu kosu, odnosno produžetke. Dva prednja gornja sjekutića su joj široko razmaknuta. Put joj je dosta svijetlija u odnosu na druge stanovnike Madagaskara.

Nije visoka, svega oko metar i šezdeset, ali je krasno građena. Svaki detalj je dobro isklesan i zaobljen na pravim mjestima. Nikako ne izgleda kao Afrikanka, nego kao egzotična Polinežanka. Osmijeh joj je vrlo simpatičan, može se reći na prvi pogled da je ljepuškasta. Da je visoka, a istih proporcija, bila bi prava ljepotica. Uglavnom, zanimljiva mi je. Vidjet ću šta će od ovoga ispasti, nikad se ne zna.

Kakve su namjere ovog momka da mi je uvali, kakav je njen interes za me? Ne želim da mi Bruno bude posrednik u trgovini. Izgleda kao nevinašce, ne kao profesionalka. Zašto ne, vrijedi pokušati!

-Kako se zoveš?

-Fabiola.

-Drago mi je, jako lijepo ime. Ja sam Antonio. Koliko godina imaš?

-Dvadeset.

-Izgledaš mlađa, kao sedamnaest. Ili šesnaest.

-Imam osobnu kartu, pokazat ću ti.

Ne želim sukob sa zakonom, niti s mojom savješću. Zakon u Australiji ima dugačku ruku po cijelome svijetu i ne priznaje nikakva opravdanja, iako je nekad ovim djevojkama teško pogoditi dob. Pogledam osobnu kartu i zaista nije daleko do dvadeset. Znatno sam stariji, ali odlične kondicije, snage i zdravlja i dobro izgledam. Zadnjih pet godina nakon rastave braka nisam puno radio.

Imam dovoljno uloženog novca, putujem i trošim, a novac na banci i u dionicama ne opada. Ne želim zvučati arogantno, ali našao sam svoju paradoksalnu formulu života. Moto mi je izreka Pabla Picassa:

“Volio bih živjeti kao siromašan čovjek – samo s puno novca.“

Bio je genijalac i izrazio je cjelokupnu životnu mudrost. Ne treba živjeti raskošno čak i kad imaš novac, siromašan čovjek ima sve. Novac ne može kupiti ni sreću ni ljubav, ali može avionsku kartu, slobodu kretanja i način života. Skroman čovjek se veseli malim stvarima, bogat nikad nije zadovoljan.

—————————————–

Edgar Skračić

Rodio se u Šibeniku 1958.-e. Dok je pohađao gimnaziju u Šibeniku, intenzivno se bavio astronomijom i osvojio prvo mjesto na državnom prvenstvu Jugoslavije iz astronomije 1976.-e.

Studirao je na Zagrebačkom Sveučilištu gdje je diplomirao kao inženjer fizike, smjer geofizike 1984.-e.

Radio je u Tvornici Aluminija Ražine do odlaska u Australiju 1989.-e. Specijalizirao se za elektrolizu aluminija i radio kao proces inženjer u Australiji, Mozambiku i Indiji, gdje je sudjelovao u otvaranju novih kapaciteta i obučavanju novih kadrova.

Neko vrijeme je radio i na eksperimentalnoj proizvodnji bakra putem ispiranja solnom kiselinom pomoću bakterija u Melbourne-u.

Zadnjih godina puno putuje po svijetu i dugo se zadržava na Madagaskaru. Kad je u Hrvatskoj, boravi u Betini na otoku Murteru.

Kontakt:

Edgar_Skracic@hotmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “S one strane preljuba“, Edgara Skračića