Na ulazu u Čaniće, s desne strane puta što vodi od Tuzle prema Orašju, nalazi se muslimansko turbe. Omanji objekat koji je nekada davno skovan od dasaka te ukrovljen limenim plehom, kome je vrijeme darovalo oporu tamno-smeđu boju.
Turbe se tu nalazi od davnih vremena. Nitko mu u selu nije znao godinu prve gradnje, ali je starijim mještanima znano da su tu svraćali putnici namjernici islamske vjeroispovijesti koji su, uz poneku izgovorenu molitvu, ostavljali kroz malo prozorče milodar za one kojima je taj izraz ljudske dobrote bio itekako potreban. Nije bila rijetkost da novčane priloge ostavljaju i ini dobronamjernici drugih vjera, kao i oni kojima vjera nije prijeko potrebna duhovna hrana. Njima je milodar bio izraz ljudske humanosti i znak olakšanja za možebit grješnu im dušu.
Za seosku djecu turbe je oduvijek bilo mjesto koje je privlačilo njihovu pažnju i razvijalo šaroliku maštu. Radoznale je okupirala mistična prošlost turbeta u katoličkom selu. Lakomislene je, pak, zanimala količina novca koji se nalazio u uzanom i zamračenom prostoru turbeta. I jedni i drugi imali su svoju teoriju koja se razlikovala od vremena do vremena i od posjete do posjete slučajnih prolaznika i povremenih hodočasnika.
Prvi su zamišljali, a nekad i pričali, kako je turbe sagrađeno u davno doba, nakon što su Turci zauzeli Bosnu i tu uspostavili svoju, pet stoljeća dugu vladavinu. Bilo je neke logike u takvom tumačenju postanka turbeta. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da ni jedna druga vlast, osim Turske, i ni jedna druga vjera, osim islamske nije pridavala značaj objektima takve vrste i namjene. Istini za volju, katolici su gradili male kapele, ali se u njima povremeno održavao misni obred u povodu određenih vjerskih blagdana. Turbe nije imalo takvu namjenu i ono je, isključivo, služilo za ostavljanje milodara onima koji su ga sagradili i koji su se o njemu starali.
Ključ od ulaznih vrata turbeta, koja su bila vazda zabravljena, nalazio se kod određene osobe zadužene za brigu oko održavanja objekta. Tu osobu je bilo teško vidjeti, a još teže upoznati, jer je u turbe ulazila u noćnim ili ranim jutarnjim satima kad mještani obično spavaju ili kad su zauzeti svojim poslovima. Tada bi dotična osoba pokupila novce i druge milodare s poda turbeta, očistila prašinu i paučinu iz mračnih uglova i otišla za svojim poslom. Šta je dalje radila s novcem nikome nije bilo poznato. No svi su vjerovali da novac i drugi milodari idu u prave ruke. Onima kojima su najpotrebniji, a dijelom i osobi koja se brine o održavanju turbeta.
Priče o turbetu koje su se širile selom, nisu se vezivale samo uz puki dolazak Turske na bosanskohercegovačke prostore. One su išle mnogo šire i dublje, tragajući za neposrednim uzrokom gradnje turbeta na mjestu i u selu koga je nastanjivalo isključivo katolički živalj. Po tim pričama tri su moguća razloga i teorije o izgradnji turbeta u selu Čanićima, blizu Previla i mjesta Duboki potok.
Prvi je pogibija nekog turskog vojnika ili ratnog velikodostojnika koji je, baš na tom mjestu gdje je niklo turbe, ostavio svoj život vraćajući se s pohoda na Peštu i Beč. Ne ostvarivši cilj zbog kojeg se otisnuo iz Stambola u dalek svijet, tu je naletio na grupu komita koje su ga opljačkale i skratile za glavu, odnijevši mu pritom u podmajevičku zabit sablju i sve što je uza se nosio. Uključivo i konja sa sedlom od sedefa i kao sunce jarke kadife. Prema toj priči, poslije nenadne pogibije turskog velikaša, neke su imućnije gazde iz kasabe izgradili na tom mjestu turbe, kao spomen na njegove nepoznate i nemjerljive zasluge. Ima u toj priči puno praznine i nedorečenosti, pa su joj se priklanjali samo oni koji su vjerovali u moć malih komita i nemoć silnika velike Otomanske imperije da im se odupru na bosanskom tlu i malo znanom im vilajetu.
Drugi mogući razlog izgradnje turbeta, prema priči domaćih ljudi, je smrt svata šeih Hasan efendije koga su na tom mjestu ubili uskoci nakon, što su opljačkali svatove koji su tim putem išli prema obližnjem selu Dobrnji. Da bi spasio svatove od pogibelji, šeih Hasan je ponudio vlastitu glavu, na što su uskoci i pristali. Po priči koja se među muslimanskim narodom prenosila s koljena na koljeno, šeih je pogubljen blizu brda gdje se nalazila katolička kapela odakle je, noseći u rukama vlastitu glavu, došao do potoka Bijela gdje je mrtav pronađen i sahranjen. Tu je kasnije izgrađeno turbe kao znak sjećanja na njegovu nesebičnu žrtvu za spas onih koji su išli putem stvaranja novih života.
Vezano uz isti događaj, po pripovijedanju na dalekoko poznatog Muhamed bega Gradaščevića koji je za turskoga vakta i zemana stolovao u Gradačcu, a često za Tuzlu išao tim putem, uskočka je žrtva zapravo bio mladoženja koji je dao život da bi spasio svoju mladu i druge svatove od uskočke osvete. U njegovoj je žrtvi sadržana simbolika borbe protiv svakog zuluma i stradalništva nedužnih ljudi.
Uz navedene razloge, nije daleko od istine ni teorija po kojoj je turbe izgrađeno nakon velike kuge koja je poharala seosko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, pomorivši pritom i ono malobrojno, koje je u to vrijeme živjelo u selu Čanićima. Po toj teoriji, turbe je izgradio beg koji je držao šire područje od Čanićkog, kako bi se odužio svojim vjernim slugama i kmetovima koji su mu uredno dostavljali propisanu trećinu od uroda zemlje i blaga u štalama. Turbe je trebalo biti mjesto sjećanja na dobre ljude bošnjane koji su svoj život dali u borbi protiv te opake boleštine. A ujedno i brana kasnijim epidemijama koje su nemilice kosile siroto i ubogo seosko stanovništvo. Posebno djecu i žene, a nešto manje muškarce koji su izbivali iz sela zbog vojnih i drugih muških obaveza.
Kako bilo da bilo, i ova je teorija imala svojih mana i prednosti u odnosu na druge, vezane uz turbe. Mana joj je bila, jer se prava istina nije do kraja znala a prednosti, jer su opća stradanja uvijek bila ispred pojedinačnih. Makar se, kao i u ovom slučaju, radilo o beznačajnoj sirotinji na jednoj, i značajnom velikodostojniku turske imperije, na drugoj strani. Njegovo ime, pravo govoreći, ako se ne prihvati šeih Hasanova šehidska žrtva, niti je tko znao niti će ga ikada saznati. Pa, čemu bi onda gazde i narod iz dobrnjske kasabe turbe na dar i za nepoznatu slavu i glavu uopće gradile!?
U vrijeme moga djetinjstva, a to je bilo od početka do kraja pedesetih godina prošloga stoljeća, turbe je bilo česta meta obijanja i krađe ostavljenih milodara od strane nepoznatih počinitelja. Kad god bi neko od prolaznika kroz prozor ubacio novac ili kakav drugi dar neznanom turskom junaku ili od kuge stradalim mještanima, već narednog dana ili onog sljedećeg, neko nepoznat odvalio bi zaključana vrata ili zidnu dasku i odnio utržak ljudske dobrote. Nije se znalo koliko, jer humanost i odanost Allahu i Bogu nikada ne poznaju granice. A da ih poznaju, sigurno ih ne bi ni bilo.
Organi reda tih se godina nisu bavili uhođenjem onih koji su krali izraze ljudske milosti i dobročinstva. Imali su prečega posla od toga i uvodili su red na seoskim sijelima koja su često završavala tučama obijesnih momaka te potezanjima direka i ko britva oštrih noževa. Obuzdavanje nasilja bilo je prioritet svih prioriteta, jer su posljedice bile štetne za narodnu vlast i mladu socijalističku državu.
Nikad se nije saznalo koji su razbijači brava pljačkali nedužno turbe, niti da li su to radili iz čistog koristoljublja ili iz nekih drugih, naoko skrivenih namjera. Tek, među djecom, šuškalo se kako je neko od nas imao u sve to upletene prste. A ko i zašto, to niko nije htio reći. Ni svojim bližnjima niti miliciji. Moglo se doduše vidjeti kako se nakon završene nastave pojedinci časte kolačima i šećerlemama u dobrnjskoj slastičarni, ali se nije moglo znati odakle potječu novci koji su ostali u kasi ili dubokom džepu lokalnog slastičara. Sumnjati se moglo, ali je sumnja u takvim prilikama bila čisto filozofski pojam. Svako je nalazio izgovor za djela koja čini, i nikom se nije moglo suditi bez opipljivih i valjanih dokaza.
Da je kojim slučajem pojava obijanja turbeta nastavljena jednakim intenzitetom i u narednim godinama i desetljećima, posve je sigurno da bi se krivci pronašli. Ovako, kad su ljubitelji slatkiša izrasli, novci se više nisu krali kroz odvaljena vrata i zidne daske, već na daleko civiliziranije načine. Recimo, uz pomoć štapa na koga se vezivao komad magneta. Tom vrstom neribarskog pribora, kroz usko prozorče turbeta, lovile su se metalne monete. Puno uspješnije nego što su se lovile ribe u seoskom potoku koji je kasnije presušio. Papirni novac izvlačio se pritkom na čijem je vrhu pravljen procjep. Baš onakav kakav se pravi za hvatanje zmija i guštera. Tim su se metodama izvlačenja novca služili pojedini dječaci iz kuća koje su se nalazile bliže turbetu. Oni bi se navečer, pri slaboj mjesečini, privlačili prozorčetu i sa priređenim primitivnim alatom uspješno skupljali dnevni utržak, prije nego bi došao domaćin zadužen za održavanje likvidnosti i kućnog reda u turbetu. U uskom krugu svojih odanih poznanika kasnije su se hvalili učinjenim podvizima, ne otkrivajući planove narednih posjeta turbetu, niti načine izvlačenja nekad manje, a nekad veće lovine.
Mnogo godina kasnije noćne će se haračlije poženiti i otići u svijet u potrazi za poslom i boljim životom, tako da će turbe nastaviti služiti svrsi zbog koje je izgrađeno. U njemu će se i po nekoliko dana pa i sedmica zadržavati novci koje bi ubacili putnici dobronamjernici. Sve dok ne dođe osoba zadužena za održavanje turbeta i raspolaganje imovinom koju u njemu zatekne. A koja se, po kazivanju lokalnog imama koristi za humanitarne svrhe, školovanje djece u medresama i izgradnju islamskih vjerskih objekata.
Po svršetku posljednjeg rata u kome je u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine ostalo na stotine hiljada stradalih, Čanićko turbe je obnovljeno na način primjeren novom vremenu. Do njega su salivene i popločane betonske stepenice, tako da svako kome je na volju može do njega doći i ostaviti milodar ljudske dobrote. Bez da se kliže po blatu ili po rosnoj travi. Ili da sumnja, kako će noćni posjetioci izvući kroz prozor ono što daju Allahu i ljudima na dar.
Te, da usput spomene onoga što izgradi turbe u srcu sela u kome i danas žive ljudi od križa, što na brdu uzvišenom ponad turbeta, izgradiše lijepu katoličku crkvu. U modernom stilu, kako priliči današnjem vremenu. A spram vremena koje će tek doći.
Turbe uz crkvu.
Crkva uz turbe.
U jedinstvu bliskom čovjeku.
I čovjekoljublju, svekolikome.
———————————
Ivo Mijo Andrić
Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.
Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.
Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.
Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
——————–
Digitalnu knjigu “Moje godine”, Ive Mije Andrića, u kojoj se nalazi i priča “Turbe”, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/andric14.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
