Pogled prema zemlji (iz knjige “Berači riječi”, Ive Mije Andrića)

Fadila Nura Haver: VIDIKOVAC NA ODRI, Zaklada „Fra Grgo Martić“, Kreševo, 2011. godine

Moram priznati da sam dugo razmišljao hoću li napisati prikaz, osvrt ili samo impresije o knjizi poezije Vidikovac na Odri sarajevske pjesnikinje Fadile Nure Haver. Za recenziju je već bilo kasno jer je knjiga objavljena prije nekoliko godina. Kritika je za takve knjige ružna i preteška riječ. Kako pisati kritiku o nečem što je više nego dobro? O dobrom se pišu i govore samo pohvale. Lijepe riječi, iznad svega. Dobro se diže u nebesa, iako mu je mjesto na zemlji. Među ljudima. Među dobrim ljudima kakvih je na milijarde. Ne među lošima kakvih je, možda, milijarda na našoj lijepoj Zemlji. I mnogo više u zemlji odnosno pod zemljom. Ako se računaju svi koji su činili zla u minulim vremenima.

Fadila Nura Haver piše sjajnu poeziju. Nisam to znao dok mi u Kreševu, moj stari prijatelj – književnik Anto Stanić, uz nekoliko drugih naslova objavljenih u ediciji Zaklade „Fra Grgo Martić“, nije poklonio i njezinu zbirku poezije pod gornjim naslovom. Riječ je o knjizi koja je osvojila prvu nagradu na tradicionalnom natječaju koga organizira ta zaklada. Prve nagrade se obično ne daju lošim knjigama, premda ima i takvih izuzetaka. U ovom slučaju nagrada je došla u prave ruke. Mogu to reći, napisati i potpisati, iako nisam imao priliku čitati druge rukopise s toga natječaja.

Vidikovac na Odri poetski je biser kakav se rijetko pojavljuje, ne samo na našim, već i na širim prostorima. Izbrušen je mislima i leksikom zrele poetese koja je društvenu ulogu pjesništva shvatila na najbolji mogući način. I koja je ispisala literarni manifest oplemenjen univerzalnim porukama od iznimne važnosti za jednu malu zemlju, njezina tri nedozrela naroda i čovječanstvo kao potencijalni deponij svakovrsnih interesa, politika, nemorala i općeljudskog bezumlja. Sve je to spomenuto, opisano i žigosano u poeziji koja ne pati od amnezije, koja ne štedi ni svoje ni tuđe i koja se može nazvati ekstra angažiranom. Takva nam poezija nedostaje u ovom vremenu i na ovome prostoru e, da bi nas podsjetila na ono što su nam tvorci zla i njihovi sljedbenici i poslušnici napravili pod kraj prošloga stoljeća, a što slični njima i danas rade diljem bijeloga svijeta. Ne bavi se ona toliko njima, koliko se bavi nama samima i onima među nama koji bi se i danas, umjesto oruđa za rad, radije latili oružja za rat. I koji bi pravdu mjerili svojim krivim aršinima. Tragično je pripadati narodu čija se snaga, voljom kasapina i vlastitih političkih mešetara, iscrpljuje u doživotnom žalovanju. Kojeg gospodara služimo jalovom tugovankom? /Molitva za žive/. Gledamo li naprijed ili su nam oči okrenute s druge strane glave? Mislimo li na danas i sutra, ili nam je jučer važnije od svega? O mudri luđaci! O ludi mudraci! I svi vi koji nam, umjesto svijetlih dana, servirate duge besane noći.

Nismo mi sami krivi za svoju nesreću, reći će neki iz naših redova. Krivi su oni drugi. I naši mentori su krivi koji nam nude rješenja za mržnju. Koji nam propisuju recepte što pospješuju bolest i šire zarazu. Čim prizdravim dići ću se iz pakla kao spomenik onima koji su izginuli voleći, poručuje pjesnikinja U poljima suncokreta, pod kamenom gdje maslina zri. Poruka je to dječaku koji je osjetio oštru kamu mržnje iz naših redova. Oni drugi su to samo podcrtali. I tako potvrdili dijagnozu smrti.

Promatrajući svijet s vidikovca na rijeci Odri, iza mirovnih okuka i odluka Potsdama ili iza Dejtona 50 godina kasnije, pjesnikinja vidi iste ili slične slike i ishode. Vidi da i …Bog može pogriješiti, jer život je igra. Čovjek je precizan kao smrt kojom je prožet. Iza vaših sporazuma nema naših života. A ne može ih ni biti jer … Dali su nam tijelo, oduzeli dušu. Gdje je granica? Gdje je granica? Gdje je granica mene. Da li na tvojoj granici Zemljo?

Pitanja se roje kao pčele u košnici, ali odgovora nema. Odnijela ga je matica. Ne matica pčela, već matica vode koja nosi sve pred sobom kad rijeka nabuja. Kao Odra, recimo. Kao Drina iskrivljena. Ili, kao Bosna – Bosnom poplavljena. Rijeka i zemlja – zemlja i rijeka. Znam, neke su kapi preteške da bi postale tok. One su samo kiša spuštena sa nebesa. Eho lutajućih duša. Naša rominjajuća bol od zla vremena tiša, nad ovim vodama što su tolikima vječni dom.

Povijest je tužna priča koja se ponavlja zbog onih koji iz nje nisu ništa naučili. Zbog djece njihove koja ponavljaju godine, stoljeća i milenije kao lekcije školske zaboravljene u starim torbama ili na policama napuštenih domova bivših i novih prognanika. Svati crni igraju kolo gluho, i kolijevke plutajuće cvile, ko na vodama eridanskim presuda faraona; da ne preživi ništa što bi razum obasjalo. A nešto ipak preživi i uvijek će neko preživjeti, ma koliko rod ništili i porod zatirali vinovnici zla i ljudske nesreće. I jučer, i danas, i sutra, zasigurno. Jer zlo sjeme niče skupa sa korovom. I rasipa otrov na sve strane svijeta.

S vidikovca života pjesnikinja promatra i mnoge druge stvari i pojave koje nas prate na putu do smrti. Promatra i samu sebe, od rodnog joj Maglaja do Sarajeva, gdje živi i stvara u posljednjih dvadesetak godina. Čovjek se rađa gdje mu je suđeno, a živi tamo gdje to sam odredi ili gdje ga put odvede. Tako je i Nura, dolaskom u grad koji je kroz povijest proživio i preživio požare, opsade i svekolika stradanja, svila svoje gnijezdo i otvorila stranice knjige koje popunjava riječima o svemu što joj okupira misli. O ljubavi koja s godinama kopni, o ljudima što su i dobri i loši, o temama koje raduju i bole, o prirodi koju grubo skrnavimo, o tome da život učinimo ljepšim i što je moguće zdravijim i dužim. Sve se to pretače u pjesmu, nekad tihu kao izvor, nekad plahu kao more kad ga vjetar zatalasa. U svemu se tome nalazi naša ljubav; u svemu se krije tuga; kroz sve se prelama radost; iz svega izvire bol. U svemu što sam ikad vidjela, i ja, okrenuvši joj bezočnu stranu glave, zaključih da je čovjek isto što i podnevna mušica na jeziku nevidljivog daždevnjaka, čim nebo, i pomračeno, može da te izbriše kao školsku tablu. /Pomračilo se sunce nad kućom našom bijelom/.

Na svom lirsko-epskom putu oko svijeta vidjet će pjesnikinja i Nepregledno lice Sibira. I zapazit će da … Mrtva mora svijetom kruže; vodica očna okreće vodenice u kojima se melju slike bezumlja, dok, On ispod leda gleda nepregledno lice Sibira. I dok se slike i misli miješaju kao boje kolorita, ona putuje dalje i prisjeća se vremena kada je Ana Ahmatova, umjesto svog, imala njezino lice. Poklanjam ti zauvijek svoje iznošeno lice, Ana. Idi, s mirom Božjim, u bogate podrume dvadesetog vijeka, koji se meni, kao što znaš, nikada nije dogodio. Pjesnički put dug je i neizvjestan. Na tom putu nema granica, jer misli i riječi ne poznaju tu vrstu prepreka. Život je zasnovan na slobodi ptice koja poznaje nebo i sklona je letu kroz nevidljiv prostor. Ljudi su tvorci granica i dioba. Surovi djelitelji pravde i nepravde, pronositelji djelidbe na moje i tuđe. Oni su kamen smutnje i crv sumnje, koji nagriza drvo i razara brdo zarad svoga dobra. On koji je … oduvijek duboko vjerovao, sad još dublje sumnja. Više ne ide u džamiju, odbilo ga nešto, neko mu zatvorio vrata… Takvih je pun svijet, a onih drugih još više. Sve se mijenja. Zapravo, ništa se ne mijenja. Samo dolaze nova otkrića, dok svijest i strah stoje na istom mjestu. Ukopani kao planine, kao neosvojivi dijelovi Himalaje gdje se krije Jeti nobelovke Vislave Šimborske. Još jedan korak, još jedan i pad u ambis…O, kako je divno odustajati kad sve oko tebe daje ti pokriće i biće, negda sasvim nerazumno, šizofreno zagledano u visine od uboja starih ožiljke mi liže i čuva od padova nepotrebnih, i koraku svakom zapovijeda: stani! Odustani! / Neodoljivi dah odustajanja/.

Bože, ti koji po vjeri jesi na nebesima.. I u nama, kažem, ako si – vidiš li kojim putem idemo i zašto pratimo one koji su slijepi, očigledno! Zašto ne slijedimo razum koji nas usmjerava i zove u predjele ljubavi. U sve što je lijepo, dohvatno i vidno. Iz zabiti poganskih obreda i slava, u treptaju svemirske sekunde izbili smo na čistinu radosne vijesti o jednom Bogu koji sav život drži u svojoj ruci i pali smo na zemlju čelom, molili jezicima nedostatnim da nam se razdani Tajna… Zemlja se cerekala iznenadnoj slavi ideje o Velikom Bratu, Ocu i Sinu… jer ne može nam se reći ono čega nema. / Glasovi na margini Mliječnoga puta/.

Bog je velik u očima ljudi. I svemoćan je u njihovim mislima. I dobrohotan u dobra vremena. U vremena kad su ljudi dobri. Ali, kad kvarni ljudi pokvare vremena kao satove s kojima su se nemarno igrali, kad zlo nadvlada dobro, Bog se s razlogom povuče s bojnoga polja i ostavi ih da sami raspletu čvor u koga su zapleli nedužne. Ne sebe jer oni su, zapravo, taj čvor koga treba rasjeći ili rasplesti po volji božjoj i pravdi ljudskoj. U više pjesama poetesa se bavi pitanjima vjere i nevjere i Božjom ulogom u našim životima. Ima li Boga i kolika je njegova moć, realno. Ne po vjeri ili po nevjeri, već realno i objektivno, kako bi Bosanci rekli. O toj dilemi ‘ima ili nema’ ona progovara u pjesmi Ne znam šta je radio Bog, zapitanošću običnog čovjeka … Možda je prešao na drugu stranu sa koje se uz blještavi vatromet granata, kao kroz najprecizniji snajperski nišan, ovaj film mogao gledati iz boljeg ugla. Iz sarajevske opsadne ratne perspektivne u kojoj sam i sam bio u prvoj polovici devedesetih godina, to je baš nekako tako izgledalo. Svako je tada imao svoga Boga. I dobar i zao. I zločinac i žrtva. I svi su se molili svome Bogu – svako na svoj način. Amen! Amin! I Inšallah!

U posljednjem dijelu knjige, a ima ih ukupno sedam, Fadila Nura Haver odgovara na neka pitanja koja je postavila samoj sebi. Na pitanje o rukama kaže: Prljam ruke, perem, zalud. Nemam koga zagrliti. Za budućnost odgovara: Svijet neće postati bolji i ljepši. Postat će moćniji. Na temu uspjeha: I dalje se priča po Bosni, da ovdje ni Bog nije uspio u životu. Sukladno tome o sebi na kraju kaže: NIŠTA. Eto, baš ništa. Neka znaju oni koji su sve i svja.

Zanimljiv, poučan i oporučan odgovor pjesnički. Sve ostalo reći će napisane i objavljene pjesme i knjige. Koga to zanima, neka ih potraži. Barem su knjige dostupne svima koji do njih drže i koji ih vole. Hvala im za tu ljubav bezgraničnu!

———————————