(01:15, 01. 5. 2020.) Ka: Briga je na neki način sastavni dio svakog života. S brigom se nadvijaju nad nama kada prvi put zaplačemo. Okreću nas, pregledaju, daju neke bodove i zaključuju je li s nama sve uredu. S brigom bdiju nad našim kolijevkama, drhte nad našim prvim koracima, iščekuju naše prve riječi. Brinu se hoćemo li plakati kada nas ostave prvi dan u vrtiću, jesmo li jeli i vole li nas druga djeca. S brigom prate naše prve školske uspjehe, naše odrastanje, sazrijevanje, postajanja onoga što imamo biti. Ljubav koju osjećaju prema nama nagoni ih da se o nama brinu. Brinemo se i mi sami. Briga nas tako nekako prati kroz cijeli naš život… I sada cijeli svijet brine. Kao da se zaledio u svojoj brizi i sada nijemo promatra što mu jedan nevidljivi Covid 19 čini. I dok tako promatra izjeda ga briga, zagriza u meko tkivo, ogoljuje, svlači godinama njegovane maske. O čemu to svijet brine? Brine li nas što oko nas postoje ljudi koji nemaju što jesti, što starci i nemoćni često nemaju koga poslati po ono najosnovnije? Brine li nas što nam se pred očima mijenja slika svijeta kojeg poznajemo, a mi nijemo pristajemo na servirane istine? Brine li nas što ni sami više ne znamo što je istina? Brine li nas što nas niti ne zanima što je istina? Ili nas brine što nam je dirnuto u vlastiti učmali luksuz koji smo ukalupili u svoje svakodnevice i ne želimo izaći iz svojih po mjeri skrojenih kalupa? Brine li nas to što sve češće pristajemo na instant mudrosti samoprozvanih spasitelja? Zanimljiva je naša briga…
Razmišljam tako u ovim vremenima kako je meni ili još bitnije kako je meni sa mnom. Moram priznati da je meni u meni sa mnom dobro. Čak više nego dobro. Ma kako nekad komplicirano bilo, dobro mi je biti ja. Jedino me brine što me ne brine biti ja… U vremenu kada cijeli svijet brine svečano obećavam da ću se početi brinuti što se ne brinem ja biti…
(07:05, 01.5.2020) Ni: Slobodan dan, pripišu. Međunarodni praznik, kažu. Grah s kobasicom dijeli se iz zajedničkog lonca. Živio 1. Maj. I onda nas posjeti Corona – omogući nam vrijeme da razmislimo kako ta priča s radnicima, izrabljivanjem, novcem i sl. funkcionira. Za dvije tisuće i tristo kuna vozio je jednom Zadar – Zagreb – Zadar, sada istu distancu vozi dva puta dnevno za isti novac – zbog Corone opravdanje je, iz solidarnosti hahaha. Vlada, ne bi li ostala na vlasti, podijeli neke podrške u ovom vremenu, pa tako i medijima, a najveći lanac u Hrvatskoj smanji plaću zaposlenima za 30 % i otpusti honorarce; skrb za trajnije očuvanje radnih mjesta, rekoše hahaha.
Pozicionirani na vlasti, ali i u dokazanom kriminalu, čestitaju praznik rada hahaha Brigu za narod svakodnevno pokazuju stožirani, što bi se reklo, izvješćima iz kojih saznajemo da je vjerski obred primarniji od npr. školovanja. Hahaha Idemo hodoljublje opsjene da se Corona razboli. Može i glavice luka da otjeraju zle sile. Hahaha. Suverenitet – Rast – Bogatstvo – Strah – Kraj. Obrađeno već sociološki znanstveno. Otpuštanjem i smanjenjem plaća i drugim mjerama brige za narod čuva se samo – zarada. Ne proizvodnja. Ne potrebe ljudi. Hahaha Raja, nazva je tako još prvi, na samom početku kada se nije vidjela agonija. Raja, hahahaha. Ovdje gdje sada jesam poslušno izvršavanje uputa o ponašanju.
Čekaj, imaju li oni svoj stožer koji se svakodnevno slika pred kamerama, a da im predsjednica vlade govori bljezgarije o političkim mjerama? Možda mi je promaklo? hahaha Corona je dobrodošla demistifikacija mehanizma robovlasničkog društva u kojem se živi. Hahaha. Šetam Kudammom i sjećam se da me još pred više od trideset godina fasciniralo da bi mi trebalo četiri godine da svaku večer provedem u drugoj ponudi u samo ovoj ulici Zapadnog Berlina. Sada fino se šeta, sve robne kućetine zatvorene ili ograničenog kretanja – sasvim jasna prilika da se preispita što nam zapravo treba, a što je robovski doprinos debelim novčanicima. Hahaha, online nastava demaskirala posvuda cijele škole i sveučilišta i sve koji predaju i suočila nas i sa sadržajima i s načinima i s vremenom predavanja. O, koliko toga je inače prazno natezanje vremena i umovanje bez pokrića. Hahaha. Još uvijek svijet živi u robovlasničkim sistemima. Neki od njih su neizdrživi za preživjeti i odživjeti. Drugi su neizdrživi opsjenarskim maglama. Treći ugnjetavajućim viškom vrijednosti, kako se to lijepo kaže i potrošačkim mentalitetom, kako se to kritičko-salonski objašnjava. Hahahaha U kojem sistemu vi živite? ŽIVIO 1. MAJ, međunarodni dan svih robova! Što slijedi? Puno smijeha i grah s kobasicom hahahaha.
XLI. nastavak
(00:55, 02. 5. 2020.) Ka: Koja je razlila između vjernika i nevjernika? Vjernik vjeruje, a nevjernik ne vjeruje… I sad dolazi onaj dio gdje dodajemo u koga vjernik vjeruje… Je li nevjernik onaj tko ne vjeruje u isto/istoga u koga vjernik vjeruje? Ukoliko nevjernik vjeruje u nešto/nekog drugog je l’ ga to onda pretvara u vjernika ili i dalje ostane označen kao nevjernik? Jesu li vjernici, vjernici u odnosi na nevjernike ili su nevjernici nevjerni u odnosu na vjernike? Tko uopće ima pravo etiketirati ljude kao nevjernike ukoliko to oni sami o sebi nisu rekli? Imaju li vjernici pravo lijepiti etikete na nevjernike? Zanimljivo je kako ponekad ljudi jako nepromišljeno donose ne samo prosude nego i osude o drugima bez da uopće znaju išta o njima.
Slabo gotivim „pravovjerne” stupove istine koji u svojim stisnutim šakama drže žezlo svoje samoproglašene moći i njime pokazuju na od njih samoinicijativno proglašene drugotne koji po njihovom nadasve uzvišenom sudu ne žive dostojno. Dostojno koga ili čega? Zanimljivo je da vrlo često zaboravljaju da je čovjekova sloboda toliko sveta stvar da je pred njom i sam Bog stao. Bog koji brine o svome stvorenju bespogovorno staje pred slobodom svakog pojedinog čovjeka. Bog koji ostade nijem pred pravovjernim farizejima osluškuje govor svakog srca… Moglo bi se pisati teološke traktate o božjoj volji i čovjekovoj slobodi… Nikakav problem, jer postoje i filozofi koji vjeruju i teolozi koji ne vjeruju… Postoje i ljudi koji druge ljude ne stavljaju u kalupe vlastitih omeđenosti…
Lisica je Malom princu odala tajnu: „Samo se srcem dobro vidi, ono bitno nije vidljivo očima.” I upravo jer je gledao srcem spoznao je svoju ružu jedinstvenom. Upravo jer je gledao srcem želio je ovcu. Upravo jer je gledao srcem brinuo je o svojoj ruži. Jer je gledao srcem mogao je za svoju ružu umrijeti. Ta ga je ljubav učinila velikim. Sve ostalo su ispraznosti.
I da ja iz filozofske perspektive ne govorim ništa o mogućim svjetovima mojih religijskih uvjerenje ili ne uvjerenja… Hoće li mi zbog toga mogući pakao biti krajnja ili vječna kazna?
(06:07, 02. 5. 2020.) Ni: Kada krenem stignem li obići ovaj svijet? Mogu li barem deset dana boraviti u svakoj državi ili društvenoj zajednici koja živi na ovoj planeti? Ne na samo deset dana; radije bih stope otisnuo dvadeset i jedan dan u dvadeset i prvom stoljeću po ovom ovdje kalendaru. Koliko je država na svijetu ? Preko dvije stotine sigurno. 221? Dakle u 221 državi zadržat ću se 21 dan. To znači boravit ću na tom putu 4641 dana ili 12,715068493150685 godina. Kada putujem ZnatiŽeljan brz je u reakcijama i kao spužva upija sve u čemu se nađe. Nije to samo promatranje nečega; to je ulazak u brzu interakciju s drugima. Corona me čisti i priprema pred ovaj put. To gibljivo, promjenljivo moje, nalazio sam na svim putovanjima svugdje gdje sam bio. Taj doživljaj je sasvim relativizirao moj osjećaj pripadništva jednom nastanjenom prostoru. Kako ću, kada ostvarim željeno, osjećati sebe svojim. Koje će se promjene i dograde i ograde mojih razumijevanja i uvjerenja dogoditi. Tko ću biti tada ja? Od kada sam se otisnuo iz roditeljske kuće nikada se više nisam nigdje mogao stvarno vratiti. Bio sam u posjetu, nisam se vratio. Eto i rodna kuća posta roditeljska kuća, eto i rodni grad posta neka kombinacija onoga što nisam zaboravio. Države u kojoj sam se rodio više nema, čega se svaki put pri ispisivanju dokumenata koji su mi potrebni, sasvim vidljivo prisjetim. Krećući se ostavljao sam stvari jer ih nisam mogao sa sobom prenositi; gubio sam stvari znajući da su negdje ostale gdje se više nisam vraćao. Usporedio bih ovo što se događa napuštanjem igračaka djetinjstva i preuzimanje igračaka mladosti, zrelosti, starosti. Svijet igračaka. I kada se nađem i pogubim u tom kretanju koje me zove – tko ću biti ja? Hoću li druge razumjeti? Prihvaćati ih s manje opreza? Koje ću običaje svojima osjetiti? Koje ću navike razviti? Zar me neće drugi, ostajući na mjestima koja sam posjetio, čudno gledati? Hoće li me moći razumjeti? Gdje ću put završiti? Na putu?
L.nastavak
(03:09, 11.5.2020.) Ka: Jednom me je jedna osoba upitala zašto sam uvijek budna tako dugo. „Tada cijeli svijet spava, pa ima više prostora za misli”, rekoh joj. Oduzima li san mislima vrijeme ili misli imaju svojeg puta je i dok tijelo spava? Kako uopće percipirati vrijeme? Postoji li vrijeme koje je upisano u korake moga bivanja ovdje? Tko uopće određuje vrijeme? Je li vrijeme svjesno svoje prolaznosti? Je li vrijeme uopće prolazno? Možda je vrijeme u trajnom toku samo ja u svojoj prolaznosti ne mogu sagledati beskraj toga toka nego tek njegov dio pa ga s toga i nazivam prolaznim.
Prolazi li vrijeme ili ja prolazim? Ako ja prolazim jesam li ikada bila u sada? Ono iz čega dolazim toga više nema i već dok pomislim sljedeći trenutak on je dio prošlosti. Ja pak ne mogu biti u nečemu što više nije niti me ima u onome što još bilo nije. U sada imam biti, u sada koje se točno između prošlog i budućeg nalazi i upravo to sada kao da nikada nije. Jesam li ja ako sada nije? Ima li mene ako me u vremenu nema? Je li misao vremenska? Omeđuju li nju dvije nepostojeće krajnosti na trenutak koji nikad nije? Moja je misao možda bremenita vremenom, ujezgrena u vlastitost prolazne mene. Pa opet čini li je to vremenitim? Ako je vremenita je li onda beskrajna iako je meni taj beskraj nesaglediv? Mogu li uopće pojmiti beskraj? Odakle mi ideja trajanja bez prolaska? Jesam li ja tabula rasa po kojoj je neki iskusni rukopis već ispisao prve simbole puno prije nego što postadoh svjesna sebe same? Tko je to mene izvan mene mnome učinio?
Volim noć, njenu tišinu… Kao da je cijeli svijet utihnuo, tek ponegdje neki znak budnosti… U noći ovaj glasni planet postaje prazan, umiren, svoj. U noći se sjene vidljivije igraju sa svjetlom, jasnije otkrivaju svoju raznolikost… Ili ih možda samo jasnije vidim? Volim noć i njenu ogoljenost. Ona u sebi ne krije nikakva iluzorne obećanja, to se mi povremeno zavaravamo značenjima. Ali noć… Ona je jednostavno nijema u svojoj glasnoći, glasna u svojoj tišini. Moje misli postanu glasnije, ubrzanije, kao da love same sebe u svojoj brzini, pokušavajući prestići vlastiti trk. U noći sam došla na svijet… možda sam iskoristila seobu ptica ili neki drugi oblik za to putovanje… u noći sam napravila prvo korak, kaže moja mama… vjerujem da ću jedne noći i krenuti na put prema svojoj ruži, tamo negdje s nekog zidića, a zori ću ostaviti praznu ljušturu napuštenu od svih misli. Misli ću ponijeti sa sobom, da ih u bezvremenosti još jednom premoćan. Da ruži ispričam priče o svim prekrasnim mojima, o ovci i kutiji i lisici i koloturu u pustinji i odraslom čovjeku, a možda budem do tada nadvladana i snagom suza… tko zna… A do tada, uživat ću u tišini noći, dok svi znani i neznani moji snivaju. U takvim noćima između prošlog i budućeg, u nepostojećem sada, misli će imati svoj beskraj prostora…
(03:11, 11. 5. 2020.) Ni: Igra sjene i svjetla prisutna je neprestano. Kada je ovdje noć tamo je dan. Kada se ovdje spava, tamo su budni. Kada netko umre drugi se rodi. Isto. Isto što se uvijek obnavlja pa ni ne znaš više je li rođeno slijedilo umrlom ili je umrlo slijedilo rođenom. Uputila si me na jedno vrlo intrigantno razumijevanje reinkarnacije. Težeći umirenju uma i dosizanju nirvane prakticirajući se želi približiti Ničemu. Ništa. Nobody. Ništa se ne obnavlja. Ništa se ne reinkarnira. Ništa se ništi. Ništa je Ništa. Sve ovo drugo što se dešava produkcija je otpada. Reciklažom otpada novo se rađa. Rođeno teži Ničemu. Živi tome se približavajući. Tko taj put osviješteno prolazi dokučit će Ništa i u tome ostati. Tko se tim putem (bez/ne)svjesno valja nema izbora, nego reinkarnacijom više vremena uzeti težeći svjesno jednom životom život živjeti. Svijest je božanska. Božansko je svijest sama. Između prošlog i budućeg.
U nepostojećem sada. U sjeni svjetla. U svjetlu sjene. Ništa. Nobody. „Misli u svom beskraju prostora.“
—————————
Nikša Eterović
Nikola Nikša Eterović rođen je 2. listopada 1955. godine u Splitu, u Dalmaciji. Vrisnuo je u svijet iz rodilišta s pogledom na Stari plac, nogometni klub ponosnog slogana: Hajduk živi vječno. U mijeni i prolaznosti, Eterović djeluje interkulturalno i interdisciplinarno. Oslanjajući se na svoju intuiciju i instinkt, nastoji svijet (svjetove) koji mu je stran svojim kreirati. Režira, piše, predaje, izlaže, inicira, ljuti se, pokreće, istražuje… bježi rutini i ponavljanjima…
Živi i radi za SADA, u Berlinu i Zadru, i drugdje, krećući se prostorima nekakvih državnih granica i izvan njih. Ostvario je 134 kazališna projekta. Od 1995. do 2014. godine bio je umjetnički voditelj, direktor i profesor The akademie u Berlinu, internacionalne institucije za scenska zvanja (gluma, režija, kazališna pedagogija); autor je novih načina rada za poticanje i njegovanje znatiželje i kreativnosti objedinjenih pod zajedničkim nazivom YF: YellowFish. AP: Apoteka poezija, o kojoj je riječ u ovoj knjizi, jedan je od tih njegovih YF poticaja – projekata.
Djeluje i kao umjetnički terapeut. Sudjeluje na kongresima i simpozijima. Objavljuje knjige i članke na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Na Odjelu za filozofiju i Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru u Hrvatskoj predaje interdisciplinarno sljedeće kolegije: AP: Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije, PiT: Poezija i trauma, FP: Filozofija poezije, TTT : Kazalište i terapija, HT: Ekspresivne scenske metode, PuS: Performans u svakodnevici i IF: Uvod u indijsku filozofiju. Svoju predavačku djelatnost realizira nadnaslovom: Spoznaja vlastitosti kreacijom.
Nakon Wind Spiel Theatra (1989.) i teNTheatra (1995.) u Berlinu, pokrenuo je u Zadru, na Odjelu za filozofiju, FIKK: Filozofsko internacionalno golo kazalište i KRIK: komunikacija-režija-ideja-kreacija, usmjerenje (2018.).
Kontakt:
e-mail: niksaeterovic@web.de
—————————
Karla Njegrić- Schühler
Upoznao sam je široka, zdrava osmijeha i velikih znatiželjnih očiju, u uniformi njihovog reda sestara. Upisala je moj izborni predmet, što nam je omogućilo intenzivnu radnu razmjenu iskustava i doživljaja. Nakon gotovo dvije godine, nisam je odmah na cesti prepoznao. „To sam ja, profesore“, reče Karla. „Izašla sam iz samostana i evo odmah na vas naletjela.“ „Znao sam“, rekoh. „Vrijeme je da nastavimo surađivati.“ „Vrijeme je. Moramo neki projekt zajedno smisliti.“
—————————————–
Preuzmite knjigu – Koje je boje zrak”, Nikole Nikše Eterovića i Karle Njegrić- Schühler
Knjigu “Filozofija stiha Apoteke poezije”, Nikše Eterovića, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/eterovic4.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
