Na internetu doznajem da je uginuo Bruiser Woods, psić Plavuše s Haevarda. Pa koga ja onda sanjam, kad sanjam Damu s psetancetom? Ona uopće ne oplakuje smrt te preslatke Chihuahue iz filmova o Plavuši s Hardvarda, jer je ja ne viđam takvu. Stoga možda to i nije Reese Witherspoon. Jer ja znam da je svima obznanjeno uginuće Bruiser Woodsa i da je tužna Reese Witherspoon rekla i napisala:
„Tužnog srca vam obznanjujemo da je jučer uginuo Bruiser Woods (znan kao Moonie). Prestao je mahati svojim repićem i sada maše po nebu. Nikad neću zaboraviti dane koje smo proveli zajedno.“
Kažu da je taj pas iznenada uginuo u 18 godini, a ja ni ne znam jesam li ga volio ili nisam. Jer kako nisam pokazivao interes za Boga, tako ne pokazujem interes ni za pse i mačke.
Ustvari, sve mi to ide na živce. Imam osjećaj da se cijeli svemir urotio protiv mene, pa mi je zbrka u glavi. Imam želju plakati, ali mi je i to besmisleno i uzaludno. Stoga sam pasivan i bezvoljan, pa se po kući vučem kao prebijena mačka. Znam da bi mi liječnik rekao da je u pitanju kortizol, hormon stresa. On je onemogućio moj serotonin i adrenalin, pa ja nemam želju za životom. Stalno imam potrebu za snom i odmorom, stalno imam potrebu sanjanja Dame s psetancetom. Pitam se: nedostaje li mi vitamin D i imam li manjak željeza u krvi? Jer ne znam se smiriti, jer me stalno obuzimaju neugodni napadi, jer me stalno hvata panika. Jer sam nesiguran, jer se ne brinem o sebi. Jer imam osjećaj da ću puknuti, jer imam osjećaj da vozim tunelom bez svjetala. I želim se nekome osvetiti, stalno me drže te osvetničke ideje. Jer malo – malo me netko povrijedi.
Nasreću, ili nečiju nesreću ja baš i nisam neki osvetnik, jer meni osveta ne donosi olakšanje. Pa sam tako zaboravio na Srbe, zaboravio sam Franju Tuđmana i njegove HDZ – ovce. Ne želim nikome otrovati njegovog kućnog ljubimca, ne želim nikome probušiti gume na njegovom autu. Jer ja sam u biti nesretan, a za sreću kažu da je to stanje uma, da to nema veze s genetikom, nego da su u pitanju zdravi međuljudski odnosi. A ja nemam zdrave međuljudske odnose ni sa mojom bivšom ženom, ni sa mojom majkom, a ni sa drugim ženama. Nisam baš ni za samoubojstvo, iako mi o samoubojstvima ne govorimo, i iako živimo na ovom nesretnom Balkanu. Stoga zapisujem telefone: Klinike za psihijatriju, Centra za krizna stanja i prevenciju suicida, Psihološkog centa TESA, Niste sami i Hrabrog telefona, zlu ne trebalo. Jer nikad se ne zna hoću li trebati psihološku terapiju, nikad se ne zna hoće li puknuti moj kratki fitilj, nikad se ne zna hoću li biti osjetljiv i preosjetljiv. Takav sam i ne mogu si pomoći.
Točnije rečeno ja mislim da zaslužujem bolje, da zaslužujem tu Damu s psetancetom. Jer nitko me ne voli koliko ona. Nitko ne mari za mene koliko ona. Ona me ne kritizira, ona me ne sabotira, zbog nje se ničega ne odričem, zbog nje nije narušen moj osobni razvoj. A ja mislim da nisam psihopat, ali nikad se ne zna. Jer jednostavno, nemam u mozgu Božju točku, Božji gen i usađenu ljubav za Boga i životinje. Netko to ima, a ja to nemam. I valjda to ide jedno s drugim. I sve me to maksimalno živcira i nemam živce za to. Ja dami s psićem kažem da tog psića ostavi u drugoj sobi, a onda se mi prepustimo našoj ljubavi. Kada to završi, kud koji mili moji. Uopće se ne brinem time imam li ja dio mozga odgovoran za vjerska iskustva i ljubav prema životinjama. Jesu li moja osjećanja i suosjećanja prema Bogu i životinjama zapisana u mojim genima, u mojem genetskom kodu ili nisu? Je li mi to urođeno? Da li ja to manifestiram u okviru svoje biologije? I imam li ja taj specifičan i smrtonosan gen predodređen za korona virus? Morat ću i to istražiti, jer kažu da ga ima 20 % Europljana i 50 % Južnih Azijata.
Jer ne želim ja doživjeti srčani ili moždani udar, jer ne želim se ja buditi iz inducirane kome, ne želim se ja boriti za život. Ja želim živjeti normalno, pa idem u grad na kavu i po kruh. A tamo srećem Kedžu, nekadašnjeg vukovarskog branitelja, nekadašnjeg HSP- ovca, današnjeg mrzitelja Srba i komunjara i današnjeg ponosnog i rigidnog desničara. On je rob prošlosti, revizionist, on rehabilitira NDH – a, ali zato ima braniteljsku mirovinu. On je naše domovinsko cvijeće, ali njegova socijalna anamneza je negativna. On je naš beskorisni branitelj u mirovini, on je pun mržnje, gnjeva i bijesa, on je time zatrovan, nasilje mu je na pameti, a automatsko oružje lako dostupno. On je zloćudni simbol i produkt našeg poremećenog društva. Pa je to za mene nakaradno, protupovijesno i van pameti. Za mene je u redu kada pucaju po našim kriminalcima, ali kada pucaju po nama običnim ljudima, onda nemam opravdanja za njih.
Stoga kažem Kedži:
„Nemoj me tuči, nisam ti ja nikakav komunist, nikakav partizan i antifašist. Nisam ni marksist, a ni islamofil. Nisam ni Srbin, ja sam branitelj bez braniteljskih prava i bez braniteljske mirovine.“
„Zašto nemaš braniteljsku mirovinu?“
„Kasno sam podnio zahtjev za mirovinom.“
„Tko ti je onda kriv?“
„Ne žalim se ja na to. Nego se bojim da ne postanem tvoja žrtva.“
„Neću te tuči. Ti si mi prijatelj, ma kakav god bio.“
„Ali ja se nisam ideološki preobrazio. I dalje sam neodlučan.“
„Kažem ti da mi nisi antipatičan. Ali ideš mi na živce sa tim svojim propitkivanjem. Ne pitam te ja jesi li bio član Saveza komunista Jugoslavije. Ne pitam te ja slijediš li Titov put i njegova djela. Ne pitam te ja prenosiš li njegove revolucionarne ideje i jesi li bio aktivan u socijalističkoj omladini. Nisam ja kao Željko Sačić pa da prokazujem komunjare i Jugoslavene. Ja sam ti umjereni desničar, briga mene jesi li ili nisi bio član Saveza komunista Jugoslavije. To je nekad bilo i o tome se ne bi trebalo govoriti.“
„Sviđa mi se kako govoriš.“
„No, moram te pitati: jesi li bio član Saveza komunista Jugoslavije?“
„Nisam.“
„Nisi bio nosilac ondašnjeg progresa i napretka, nisi bio branilac ondašnjeg socijalističkog poretka?“
„Odbio sam biti predsjednik razredne ispostave socijalističkih omladinaca i omladinski sekretar u svojoj školi. Bio sam dobar i odgovoran drug, ali ne i omladinski sekretar. Nitko me nikad nije nagradio za uzorno ponašanje.“
„Mi takve i dalje trpimo. Ne volimo one lijeve koji se još drže stare socijalističke ideologije.“
„Ničeg se ja takvog ne držim.“
„To i kažem.“
Kedžo se malo zamisli, pa kaže:
„ Ne volimo mi komunjare, Srbe i partizane.“
Inače, Kedžo je ekstremist, rasist i krajnje desničarski huligan, pa ne voli ili ne simpatizira ni homoseksualce.
„A što je sa pederima?“
„Ni njih ne volimo.“
„Ali zato mi možemo popiti kavu ili pivo?“
„Pivo uvijek može.“
I onda idemo mi na pivo. Ja sam možda htio kavu, ali ako Kedžo kaže pivo, onda se pije pivo, pa makar bilo rano za pivo. Pitam ja Kedžu:
„Jeste li vi i ženomrsci?“
„Nego što da smo i ženomrsci. Ne volimo vulgarne žene, njih mlatimo.“
„Ja imam problema s mojom bivšom ženom.“
„Mlatiš li je redovito?“
„Zašto bi je mlatio?“
„Žene imaju otrovniji jezik od bilo koje otrovnice. Zato ih treba kazniti, kada su krive, ali i onda kada nisu krive. Tek tada te one vole i cijene.“
„Bojim se Boga, da ću njemu polagati račune.“
„Ali to nas ne sprječava da izmlatimo naše žene kada su lajave i kada prosipaju svoje otrove.“
„Ja sam se razveo od moje žene, ona se pretvorila u crnu mačku i otišla od mene, pa je ja ne moram tuči.“
„Zašto si se razveo?“
„Mrzila me je cijelom svojom dušom i gajila je nemoguću antipatiju. Govorila je da sam bijednik i ništarija.“
„I sad nemaš nikoga? Nemaš nikoga? Ni to nikuda ne vodi. Istina, žene su štetne i ništkoristi, ali nam trebaju za seks. Samo treba pustiti na stranu žensku logiku.“
Kedžo vadi olovku, nešto zapisuje i daje mi to.
„Što ti je to?“
„To je broj jedne naše slobodne ženske.“
„Desničarke?“
„Možda ima desničarske ideje na pameti, ali sasvim je ok. Ženska zna znanje, ima pozitivna uvjerenja i ima pamet. S njom bi mogao doživjeti vatrenu ljubav iz romana. Žena je pravi anđeo i pravi biser.“
„Ja sam ti siromašni umirovljenik, a to je otrov za bilo kakvu ljubav.“
„Onda ništa.“
„Na javi ja nemam nikoga, ali mi u snove dolazi Dama s psetancetom, pa s njom obavljam to što se sa ženama obavlja.“
„Kako ta žena izgleda?“
„Kao Reese Witherspoon.“
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”.
2022.godina – “Vodič za tantru” -“Mica Trofrtaljka”;”Nogometni menadžer”; “Cajka”; “Bliski susret s talibanom”.
2023.godina – “Idemo u Botswanu”; “Viva Meksiko”
2024.godina – “No Bullshit”
———————————-
Preuzmite knjigu – “Dama s psetancetom”, Borisa Golića
Knjigu, “Dama s psetancetom”, Borisa Golića moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na
slijedeći link: http://www.digitalne-knjige.com/golic46.php te pažljivo slijedite daljnje upute
o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
