Ma to sa tim novim teorijama percepcije jest malo čudesno jer se čini da je riječ o ponavljanjima starih problema, koji su u filozofiji prisutni već stoljećima. Odatle mi se čine nejasnima teze koje je na primjer izložila Gabriela Bašić iz Splita raspravljajući o suvremenoj sense data teoriji percepcije, a pri tome imamo na umu njeno izlaganje uz 300 obljetnicu Boskovićeva rođenja na simpozijumu Mediteranski korijeni filozofije u ogranizaciji Hrvatskoga filozofskoga društva
‘’Sense-data teorija percepcije jest teorija prema kojoj izravni predmeti opažanja nisu od uma nezavisni predmeti, već predmeti čije postojanje u potpunosti ovisi o subjektovu umu. Ti se predmeti uvriježeno nazivaju sense-data. Ovu su teoriju percepcije zastupali mnogi autori u povijesti zapadne filozofije, pri čemu njezino prihvaćanje nisu uvijek temeljili na eksplicitnoj argumentaciji. U svojemu ću izlaganju analizirati tri najpoznatija argumenta u prilog sense-data teoriji percepcije: argument iz perceptualne relativnosti (izravni predmet opažanja stalno mijenja svoja svojstva, što nije slučaj s fizičkim predmetom), argument iz vremenskoga razmaka (subjektovo percipiranje određenoga predmeta ne događa se u istome trenutku u kojemu je predmet onakav kakav ga subjekt percipira) i argument iz halucinacije (stanje u kojemu nema fizičkoga predmeta koji bi se mogao opaziti jest subjektivno nerazlučivo od veridičke percepcije). Pokušat ću pokazati da pomnije razmatranje tih argumenata ne opravdava pristanak uz sense-data teoriju percepcije u onoj mjeri u kojoj se to često smatralo opravdanim’’.
Tako je gospođa Bašić ukratko predstavila svoj rad a mi smo se pri tome sjetili Kanta i neokantovskoga pokreta u 20 stoljeću i teze da su samim mišljenjem dati i njegovi objekti te da je zadaća filozofije upravo spoznajna obrada konačno danog predmeta koji je kao korelat sintetičkoga jedinstva razuma čisto logički određen predmet . Stav da sve jest mišljenje i da iskustvo jest mišljenje i da baš mišljenje stvara i omogućuje iskustvo i same predmete , naime da je u subjektu sve na logički način strukturirano imalo je dalekosežne posljedice u razvoju filozofije a taj je generalni stav danas gotovo riječju vodiljom onih teoretičara koji se bave nestandardnim logikama i ontološkim pitanjima matematike . Jedan of njih je i Terence Parsons koji je ukazao da ima i ‘’nepostojećih objekata’’. Ako se naime slijede Quineova razmatranja koja ustanovljavaju da ima ‘’fizičkih objekata’’ i da ‘’skupljajući zajedno raštrkane osjetne događaje i smatrajući ih za opažanje jednoga predmeta mi svodimo složenost našega toka iskustva na pojmovnu jednostavnost kojom možemo vladati’’, onda je legitimno pretpostaviti da ima ‘’fizičkih objekata’’ jer ova pretpostavka umnogome pojednostavljuje ‘’izvještaje o našemu iskustvu’’. ‘’ Tvrdim da je legitimno pretpostaviti da ima nepostojećih objekata iz upravo istoga razloga- on pojednostavljuje izvještaje o našem iskustvu iz upravo istoga razloga’’ Tako je slobodna logika Terence Parsonsa pokazala da bi svaki san čovjeka mogao biti ozbiljan , informativan izvještaj smislenoga iskustva. Zajednička pretpostavka da ima nešto o čemu sam sanjao govori nam onoliko o mojem iskustvu sna koliko i pretpostavka da postoje fizički objekti dok saopćavam svoje budno iskustvo.
I tako se čini da je ta diskusija primjerena vremenu . Ali je ona također bila predmetom interesa na primjer i Spinozi koji je u svojoj Etici posebno razmatrao pitanja prirode i porijekla čovjekovoga duha pa je tako zapazio da ideje koje imamo o izvanjskim predmetima više pokazuju stanje našega tijela nego samu prirodu izvanjskih tijela. i on kaže u jednome izvedenome stavu postavke 12 : ‘’Duh može vanjska tijela od kojih je čovjekovo tijelo jednom bilo aficirano , čak i onda kada ne postoje, i kada nisu prisutna, ipak promatrati kao da su prisutna.’’ i Spinoza kaže kako je moguće da ono što ne postoji promatramo kao prisutno, kao što se često događa: ‘’ mi ćemo afekcije čovjekovoga tijela čije nam ideje vanjska tijela predstavljaju kao da su nam prisutna nazvati predstavama stvari’’ i ta je sposobnost predstavljanja duha ‘’slobodna’’.
Pa sada kada uspoređujemo ove teze i Parsonsa i Spinoze onda vidimo da njih dijeli više od tri stoljeća. Ali da su one manje više iste ili slične, pa je onda teško povjerovati da slobodna logika nije otišla niti pedalj dalje u ovim posljednjih nekoliko stoljeća. Tu je i dalje zadržana relativna samostalnost metafizičke problematike pa je onda i za očekivati da se pri analizama koje poduzimamo vodimo uvidima u povijesno oblikovanje problema kako nam se ne bi dogodilo da suvremenim smatramo one ideje koje su prisutne već milenijumima.
Napisao: Zlatan Gavrilović Kovač
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora teksta i autora stranice.
