Vrijeme korona virusa! (iz knjige “COVID – 19”, Borisa Golića)

Od kad je nastupilo ovo vrijeme korona virusa ili COVIDA 19, ja ne znam i nisam na čistu trebam li se nekako smiriti, trebam li se povući u osamu, trebam li astralno letjeti ili trebam umrijeti? Jer ja spadam u rizičnu skupinu za taj korona virus. Jer ja spadam u tu gospodarski lošiju skupinu. Jer i ja sam obolio od šećerne bolesti, sklon sam nekakvim infekcijama, loše mi je regulirana glikemija, imam visok tlak, imao sam blagi moždani udar i sklon sam kardiovaskularnim bolestima. Stoga se pitam, trebam li se predati svojoj sudbini, ili se trebam boriti? Jer sve to je zbunilo moju umornu dušu, pa se pitam trebam li živjeti ili trebam ići u vječna lovišta, kako su nekad govorili Indijanci. Ali zato znam da se uklanjam i sklanjam od ljudi, da sam postao nedruštven i antisocijalan.

Da sam nefunkcionalan, da sam u strahu, da sam u svojevrsnoj apokalipsi, da sam nekad u panici, a nekad u svom užasu. Ali da se pridržavam mjera Civilnog stožera o socijalnom distanciranju, pridržavam se. Jer pridržavam se novih pravila života, ma kakvi oni bili. A oni mi nisu dobri i ne čine mi dobro. Jer ja bih išao s nekim na jutarnju kavu i popodnevno pivo. Išao bih s Perom na kavu i popodnevno pivo. Jednostavno ne mogu bez toga.

Jer, svatko ima svoje poroke, jer svako ima svoje ružne navike. Jer preživio sam ja svoje sretno i nesretno djetinjstvo, jer preživio sam svoj sretan i nesretan brak, svoj pubertet, svoj socijalizam, svoj Domovinski rat, sve moguće i nemoguće pljačkaške pretvorbe, sve tranzicije, sve stečajeve, sve bankrote, zatvaranje tvrtke i umjesto da sam se smirio, jer pronašao sam svoje razrješenje i svoj mir, dočekao sam svoju prijevremenu mirovinu, dočekao me, nakon svega, taj korona virus ili COVID 19. I sad se ja borim s njim. A mirovina mi je mala, moram raditi na crno, a posla nigdje nema. Nema posla ni za lijek, a nema ni lijeka za korona virus. I ne znam što mi je činiti. Zbunjen sam i umoran. Ne mogu si pomoći. Još me i moja bivša žena posjećuje i pita me za novac. A ja sam platio i dvostruko pretplatio tu moju rastavu. I ne znam što ta žena hoće od mene? Ona mi je totalno nerazumljiva. Je li ona svjesna da su teška vremena, da ne mogu biti teža. A ona se zadužuje i troši kao luda.

Samo bi mi sada trebali simptomi korona virusa: blaga prehlada, bolovi u grlu, povišena temperatura, zastakljene oči, bolovi u tijelu i glavi. I da na to budem spreman, da budem za smrt spreman, odlučio sam voditi svoju evidenciju ili dnevnik o svojoj bolesti i svom izlječenju. Jer ne dam se ja lako, na sve sam ja spreman. Pa prošao sam ja tečaj: ništa nas ne može iznenaditi. Samo to mi u današnje vrijeme ne pomaže. Inače, ja redovito astralno letim i idem na astralna putovanja, ali baš i ne u posljednje vrijeme. Jer ja se više ne znam udobno smjestiti, jer ja se više ne znam opustiti, ne znam se više osloboditi svojih strahova i napetosti, ne znam više očistiti svoj um. Jer ja više nisam u stanju primijeniti svoju tehniku američkih pilota borbenih zrakoplova. Nemam potrebnu koncentraciju i metodu opuštanja, pročišćavanja i čišćenja nepotrebnih i zlokobnih misli.

Sve je to zbog novonastale situacije, ne mogu izmijeniti svoje stanje svijesti, neodlučan sam, pa nisam duhovno jak, pa ne mogu odvojiti svoju dušu od tijela. Pa ne mogu lucidno sanjati, pa ne mogu postići svoje izvantjelesno iskustvo. Stalno sam umoran, stalno sam iscrpljen. I kažem da je tomu kriva ta naša situacija s korona virusom, od toga nam je umorna i iscrpljena duša, duh, psiha i tijelo. Unutar tijela krvarimo, a da toga nismo ni svjesni. U biti ne funkcioniramo baš najbolje. Ne pronalazimo rješenja, a tražimo rješenja. I ja ne znam trebamo li koristiti buniku, mandragoru, tatulu, atropu belladonu, gljivu – muharu, gljivu ludaru ili jutarnju slavu, poznati balkonski ukras naših kućanica. Trebamo li koristiti psihoaktivne biljke ili ne trebamo? Ili bi trebao naručiti pejotl, Kastanedinu psihoaktivnu biljku.

Morat ću to pitati moju bivšu ženu, jer ona je puna adrenalina, jer ona je euforična i entuzijastična. Mora da ona koristi neku psihoaktivnu biljku ili psihoaktivnu gljivu i tome doda kožu daždevnjaka i kožu žabe krastače. Ja bih radije, da odblokiram svoju krunsku čakru, koristio pejotl, ali mi se nitko ne javlja iz Castenedinog stožera, a ni ne znam je li Casteneda uopće i živ. No, u svakom slučaju moram otkloniti tu iscrpljenost duše, srca, mozga, duha, psihe i tijela. Moram otkloniti tu svoju dezorijentiranost i zbunjenost, jer ne želim da mi dolaze moja bivša žena, nekad smrznuta žena i djevojka koja mi želi prodati masažer. Želim se srediti jer imam razne predosjećaje, jer imam predosjećaj da ću otići s ovoga svijeta. Jer me u snovima obilaze i posjećuju ljudi koji su odavno umrli. Jer oni žele da ih vidim i da razgovaram s njima. A meni se s njima ne razgovara, pa oni su umrli i što ja imam s njima razgovarati. Neka oni svoje priče pohrane u svoju podsvijest.

Ja bih odvojio svoju dušu od svog tijela, mentalno bih profunkcionirao i astralno bih poletio. Jedino još nisam odlučio kuda bih putovao. Ali i dalje me muči moja smrt i moja smrtnost. Jer za smrt kažu da je prestanak svih bioloških funkcija, a moje funkcije nisu prestale raditi. Jer neki kažu da poslije smrti dolazi do zagrobnog života, dolazi do raja ili pakla. Ima ih koji govore da ćemo se reinkarnirati u neku životinju, a neki se sahranjuju s oruđem i oružjem za borbu na onome svijetu. A mene je strah od pakla, pa bio on Petrov, Faustinin ili Danteov. A kažu da Petrov pakao i Petrova apokalipsa i nije nešto tako strašno i zastrašujuće. Treba se samo naviknuti na to da bivaš obješen za vlastiti jezik iznad gorućih jezera sumpora i da ti crvi jedu tijelo. Pa zar i ovaj život nije takav? I ovdje nas je netko objesio za vlastiti jezik iznad gorućih jezera sumpora. I ovdje nas svakodnevno jedu crvi.

Mene su izjeli i izgubio sam 50 kilograma. I još me jedu i ne daju mi mira. I zar svakodnevno ne slušam jecaje, urlike i krikove, slušam. Stoga bih ja ako mogu, izabrao ili odabrao pakao svete Faustine. Jer njen pakao je mračno mjesto ispunjeno neopisivim smradom. A ja sam na smrad naučio, pa ja živim u Belišću, u mjestu gdje je sumporni smrad i pokvarena jaja svakodnevan i gdje raznorazni demoni me kidaju, lome i muče. Što se tiče Danteova pakla, na njega ne bih se mogao odlučiti. Iako sam otuđen od Boga, ipak nemam vjernog prijatelja kao što je Vergilije, književni uzor, učitelj i vođa. Jer ne znam koji su moji stvarni grijesi, opačine i poroci. Pa ne znam koja bi bila moja duhovna i tjelesna kazna. Kažu da je najveća duhovna kazna nemogućnost viđenja Boga, a ja se nisam ni odlučio kojeg bi Boga htio vidjeti: Gospodina Boga, Isusa Krista, Svetog duha, Budu, Zaratustru, Peruna, Manitua ili Svaroga.

S vremena na vrijeme ja sam neodlučan. Jer ja se još nisam odlučio za kršćansku vjeroispovijest, neku teološku misao ili za nekakvu crkvenu mistiku. Takav sam, kakav sam. Neodlučan sam. I ne znam od kojeg Boga da tražim milost. Stoga ne bih ulazio u pakao, ne bih se htio susresti sa Sotonom, ako ne moram. Jer uglavnom nisam činio glavne grijehe: nisam varao, nisam bio nasilan, nisam bio neumjeren, nisam bio bahat, pohlepan, ili sebičan. Jer očajnici koji odlaze u pakao kažu:

„Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!“

Jer ja nisam spreman za razne kazne, jer ja sam bio dovoljno kažnjen i u ovom životu. Nisam ja za nikakve odmazde. Ne želim ja da me napadaju stršljeni, obadi, orlovi, zvijeri i beštije. Moja je jedina greška što nisam u onim olovnim vremenima bio uz Tita, što ne držim do Tuđmanovog naslijeđa i što ne slavim ustaše i NDH.

Da sam to činio, sada bi bilo drugačije. Možda bih imao i ja nekakvu značajnu ulogu u toj našoj pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji. I možda bih živio ležernije, bez stresa i imao bih više. A ne da me sada proglašavaju nevjernikom i ateistom. Da me proglašavaju nekakvim sotonistom, nekakvim luciferskim svećenikom. Nekakvim pripadnikom bliskoistočnih religija, nekakvim okultistom ili nekakvim magičarom. I mogao bih se više usmjeriti u bavljenju mojim aktivnim i pasivnim imunitetom. Ne bih bio neprilagođen. Ne bih se samouništavao. I ne bih morao piti alkohol, da zaboravim ružnu stvarnost oko sebe. Ne bih morao ni čitati Bibliju i u njoj tražiti rješenja za svoju smrt. Ali sa mnom je problem što ne vjerujem u uskrsnuće. Ne vjerujem da ću uskrsnuti. Ne vjerujem da ću samo zaspati i ozdraviti.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .

2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”

2022.godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.

2023. godina – „Idemo u Botswanu“; „Viva Mexico“

———————————-

Preuzmite knjigu – “COVID – 19”, Borisa Golića