Intervju: Ševko Kadrić

Pisac i književnik Ševko Kadrić preminuo je prije 9. godina i upravo zato odlučili smo ga se prisjetiti i ponovno objaviti naš intervju s njim. Jer možda vam se njegovo životno iskustvo, bavljenje književnošću, životni ciljevi i razmišljanja o nekim svima nama poznatim stvarima i događajima učine i bliskim, poučnim i vrijednim ponovnog razmatranja.

———————–

Ševko Kadrić Rođen je u Foči. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Radio je kao profesor u Prvoj gimnaziji i na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Trenutno živi i radi u Švedskoj. Afirmirani je publicist, prevoditelj, sociolog, slikar i ekolog. Osnivač je Društva bh. pisaca i prevodilaca u Skandinaviji. Vlasnik je izdavačke kuće “Hamlet-förlag”. Objavio je deset romana, dvije zbirke pripovijedaka i četiri naučno popularne knjige.

Njegovi radovi su objavljeni na švedskom, danskom i engleskom jeziku.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

—————

Možete li nam reći koliko dugo se bavite pisanjem ?

Pripadam generaciji koja je u nedostatku udžbenika u dobroj mjeri pisala zabilješke ili nastavničke diktate, da to ne ubrajamo u učenje zanata, ali u stjecanje navike zapisivanja ulazi svakako. Prvi tekst proznog karaktera mi je objavljen u “Biološkom listu” za osnovce, nešto poput, sa ocem u lovu. U srednjoj školi sam dobio III nagradu na takmičenju srednjoškolaca u opštini (općini). Bila je u pitanju pjesma koje bi se sa dosta muke i danas mogao prisjetiti.

Kao profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu sam krijući pisao i objavljivao priče (nije bilo zgodno da profesor kom priča ne ulazi u opis poslova farba nebo pisanjem). Propisao sam za “Oslobođenje” i kasnije uobličio udžbenike iz oblasti ekologije, za koje su tvrdili da su pitke i poetične (1986-92). To je to što bi se u početke mog pisanja moglo upisati, sve dok mi pisanje nije postalo sudbina.

Rođeni ste u BiH, živjeli ste u BiH, te se tijekom nesretnih okolnosti (rat), preselili u Švedsku. Kad biste danas nešto mogli promijeniti bi li vaš životni put bio drugačiji?

Rođen u BiH, ali se školovao i u Hrvatskoj (rado se sjećam Delnica i Gorskog Kotara), postdiplomskih studija u Zagrebu, ali i nastavka studiranja u Beogradu.

Vjerovatno sam rijedak među piscima koji se divio izlasku na Aljajžev Stub na vrh Triglava, nekoliko puta vjenčao sa Anića Kukom i Paklenicom, (i bukvalno vjenčao na međunarodnom vjenčanju na Plitvicama), Durmitor i njegove vrleti upoznao bolje nego nekoliko stotina hiljada Crnogoraca, penjao Prokletije i svaku čuku u bivšoj nam zajedničkoj domovini (Bosnu i evropsko gorje da ne računam). Najkraće rečeno uživao sam blagodati koje su nam prethodne generacije ostavile na uživanje u imenu nekad zajedničke nam domovine, to i danas smatram privilegijom. Mijenjanja biografija su uvijek hipotetična, malo je onih koji se izjašnjavaju da bi krenuli drugim i drugačijim životnim putevima, tim prije što dosta toga od nas ne zavisi. U mom slučaju mogu se pohvaliti da sam više ja birao život nego on mene. Vjerovatno bih išao istim stazama, trčeći u susret sitnim radostima koje mi je ovaj život nudio i nudi.

U Švedsku sam stigao vodeći konvoj žena i djece kao jedan od čelnika Dječije ambasade. Iz opkoljenog Sarajeva sam uspjevao izaći četiri puta i u njega se vraćati. Jedan od konvoja, koji sam vodio je išao preko Makedonije, Bugarske, Rumunije, Poljske do Švedske.

Bez obzira na to što živite u Švedskoj i dalje pišete romane na materinjem jeziku. Dapače imate i izdavačku kuću HAMLET förlag koja je većim djelom specijalizirana baš za objavu romana na materinjem jeziku. Možete li nam reći nešto više o toj izdavačkoj kući i svrsi njenog postojanja. Da li danas kroz rad te kuće ostvarujete ideje zbog kojih ste je i pokrenuli?

Pisanje se prognanom piscu (ne samo njemu) javlja kao terapija, kao simbol vapaja i krika u kom se dobrano može razumjeti: “Da, ja postojim, imam nešto da kažem, moram, moram…” Pisac se suoči sa zidom ne prihvaćanja u sredini u koju tek dolazi, ali je odvojen i zidom daljine od zavičaja ponavljajući: “Ovdje nisam a tamo me nema”.

Prve knjige sam pisao u priručnoj štampariji Milje partije gdje sam radio i umnožavao ih do kasno noću na kopir aparatu, uvezivao kako sam znao i umio. (pretpostavljam da ni iskustva drugih pisaca nisu mnogo veselija). Sticajem okolnosti sam, zahvaljujući dvojici dobrih prijatelja Šveđana (Bo Alvbergera i Tore Sivera) objavio i prvu pravu knjigu. Jedan mi je otkrio tajni ključ za otključavanje fondova za pisce, drugi poklonio ljetnju kuću i dobru sumu novca. Neka čitaoci ostalo kao u pravoj bajci u glavi sami spoje, ali tako je nastala moja prva zbirka pripovijetki koricama knjige okovana pod nazivom “Posljednji bosanski bogumil i druge priče” i u švedskom izdanju “Hamlet fran Bosnien”.

Izdavačka kuća je bila plod grupnog rada ljudi koji su trebali knjigu, udruženi više smo znali i znamo. Tako je svjetlo dana ugledalo 25 naslova na tri jezika. Da ne zaboravim, dio promocije moje prve knjige u pravim koricama je itekako vezan za Hrvatsku, tačnije granični prelaz Gradiška. U udarnim TV vijestima je objavljeno da sam upravo na tom prelazu uhvaćen u graničnom prekršaju sa 300 knjiga. Istina je da je bilo riječ o tri moja naslova sa po stotinu primjeraka, koje sam bio ponio na promociju u Švedsku.

Tako se i okončala ta prva promocija uz zaplijenu knjiga, carinski postupak, kažnjavanje, progon iz Hrvatske i zabranu ponovnog ulaska šest mjeseci. Onaj loši dio priče sam brzo zaboravio ali nikad neću zaboraviti neke obične ljude koje sam tad uspio po dobroti upoznati u policijskoj stanici, muzeju u Slavonskom brodu i Zagrebačkom kolodvoru. Hvala im.

Zbog rata Bosna i Hercegovina je postala jedna od zemalja u kojim postoji zapažena skupina pisaca iz dijaspore. Vi također pripadate toj skupini pa bismo vas upitali i da li u BiH postoji razumijevanje ili bilo kakva potpora piscima iz dijaspore? Osjećate li se zbog toga hendikepirani i zapostavljeni u odnosu na pisce koji žive u BiH, te da li smatrate da bi nešto i u tom segmentu BiH kulture trebalo mijenjati ili eventualno poboljšati.

Svijest o značaju pisca i pisane riječi u Bosni i Hercegovini uopšte bi se mogla ukalkulisati u tragediju koja je prati vijekovima, pa i posljednju ratnu, ali i poratnu. Dakle sve što se desilo u odnosu prema istinskim herojima pečalbe (što jesu prognani pisci bosanski) jeste njihovo sedmo okupljanje na Sajmu knjige u Sarajevu. I taj dio priče je dio njihovog samoorganizovanja, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice se javlja kao iznajmitelj prostora i dobrodošlice.

Prognanstvo sa inspirativnog stanovišta može da bude vrlo podsticajno, bosanski pisci su prozvani da ostave trag o tom što se desilo na kraju prošlog vijeka u srcu Evrope, na fonu vapaja za univerzalnošću i propitkivanja valjanosti srljanja u isključivost nacionalnih međa, ali i bezkrupuloznost kapitalističkog kapitalizma, koji čovjeka svodi na mjernu jedinicu bezličnog konzumenta. Po svemu sudeći da smo u tome dosta uspješni, desetak bosanskih pisaca koji žive van BiH u zadnjim godinama je požnjelo značajne nagrade za svoj književni rad, među njima i Hemon, Kovač, Jergović, Boškailo, Bečević, Serjanović, Stanišić, Topalović…

Sa piscima koji stvaraju u BiH se ne takmičimo niti im se mješamo u posao, mada bi nas mala pažnja iznenadila i obradovala.

Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vašeg romana “Luter i Orlović” na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi.

Koristeći privilegiju koju sebi pisci sami uzimaju, ušao sam u vrijeme junaka romana, Martina Lutera i Hamze Orlovića, i sa njima projezdio sredinom XVI vijeka, sudarajući se sa njihovom izbaviteljskom idejom za knjigu vezanom (Svetu knjigu Bibliju i Kuran).

Poučen tim iskustvom zalaženja u odaje manastira i kožu ove dvojice hrabrih ljudi, znam da je Martin Luter (reformator) nošen idejom da je put do Gospoda knjiga, a put do spasenja izbjegavanja tri grijeha: grijeha ne znanja čitanja, grijeha ne čitanja i grijeha čitanja ali ne razumijevanja, izbavio i spasio Evropu od potpune propasti u kojoj je držalo bezbožništvo i samovolja tadašnje crkve i pape u Rimu. Od tada se svi narodi Evrope, pa i Hrvati, svom bogu mole na svom jeziku njegujući sam jezik kao najznačajniju duhovno kulturološku vrijednost i sponu sa prošlim i budućim generacijama.

Sve što je Martinu pošlo za rukom, četerdesetak godina kasnije u Stambolu, Hamzi Orloviću nije. I on je mislio isto, da je Gospod (Allah) čovjeku (ne sultanu ili ulemi) poslao knjigu (Kuran časni) da bi ga čitao i razumio. Imao je 20 000 sljedbenika (hamzevija), ali je zajedno sa njima pogubljen, a hajka na hamzevije (one koji traže da se i muslimani svom bogu mole na svom jeziku i da ga razumiju) ne prestaje ni do danas.

Vjerovatno u toj činjenici se krije i dio odgovora zašto se muslimanima danas u svijetu dešava to što se dešava i zašto ne nalaze put izbavljenja, a on je i dalje, kako su poručili Martin i Hamza (inspirisani dosotom Milutinom sa bosanskih bogumilskih stećaka), knjiga u učenje. Ono što njih dvojicu u priči i ideji vezuje, jeste bosansko bogumilstvo (patarenstvo). Grijeh bosanskih bogumila je i bio upravo u tome, što su odbacivalii vlast crkve i svom bogu se molili na svom jeziku. Zapisano je da su “znali Bibliju naizust i muško i žensko” i da su se po Kristu smatrali pravim kristjanima. Roman priču i sudbinu nosi literarno, upredajući likove i događaje.

Srednjovjekovna Bosna, bosanski stećci, a posebno vremena Bogumila česta su tema Ili inspiracija u vašim romanima. Možete li nam objasniti zašto je to tako i čemu nas dobrom danas taj dio povijesti može naučiti.

Zahvaljujući Krleži tema bosanskih stećaka i dobrih Bošnjaka je i u Hrvatskoj kući. Podsjećam na onu njegovu misao:

“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” (1960.) Pored svoje monumentalnosti, stećak kao da nudi misao zaključanog univerzalnog duha, pred kojom treba tražiti ključ. Posao, podignutom knjigom i urezanim znanim slovima, nam je u veliko olakšan.

Knjigom “Bogumili kao inspiracija” ponudio sam strancu poruku u slovu i kamenu, ostalo dođe samo po sebi. Raduje me da su se mnogi pisci nasukali, na knjigu i poruku, ali prije svega na stećke praveći svoje ključeve izbavljenja i priče rado čitane. Bojim se da danas, isto kao i u vremenu Lutera i Orlovića, čovjek mora naći slamku izbavljenja, prije nego sve ode kud ne treba, mada i ovako već živimo globalnu ekološku katastrofu.

Iluzija da ćemo gomilanjem materijalnog kupiti besmrtnost se nije ostvarila, bježanje u iluziju filma, TV-a, mobilnog telefona i Facebooka takođe nije pomoglo. Lično ne vidim drugo rješenje već ono koje nam pokazuje dost Milutin na jednom od bogumilskih stećaka podižući knjigu u vis, okružujući sebe slovima i porukom: “Čitajte da razumijete”.

U knjizi “Bošnjaštvo na vjetrometini” napisali ste i da je prije stotinjak godina imenom Bošnjak nazivan i katolik i pravoslavac i musliman i jevrejin iz Bosne, no da se danas to ime želi vezati uz nešto drugo. Iz svega toga lako je iščitati da se vaša vizija Bosne i Hercegovine dosta razlikuje od onog što ona predstavlja danas. Kakva je to vizija i kakve bi vrijednosti po vašem mišljenju današnja BIH trebala usvojiti?

Temom koju ste spomenuli sam se bavio 1991/92, tad je knjiga i objavljena prvo u formi feljtona, kasnije kao knjiga. “Bosanac je germansko ime za vlasnika zemlje Bosne a Bošnjanin njegova latinizirana izvedenica. U tom imenovanju vjerska pripadnost ne igra ulogu”. Teorijski ni danas u ovom određenju ništa nije sporno, sporne su nacinalne ili nacionalističke politike koje su već duhovne kategorije pravoslavca i katolika, podobro spustile na prosto, mijenjajući im karakter ali i ime (Srbin, Hrvat) a zadržavajući religijsko ime za one koji se nisu mogli ni katoličanstvom ni pravoslavljem zaodjenuti.

Nisam siguran da sam ja vizionar, niti nudim neku novu viziju Bosne i Hercegovine, ja tad, uz mnoge druge, podsjećam na ono što ona jeste. Mjesto dodira i kulturne oplodnje, prostor gdje je 42% stanovništva bilo u genetskoj vezi preskačući pragove vjerske isključivosti, prostor u kom je kao u drugdje do 1990 15% stanovništva praktiziralo religiju.

To je prostor kom ne treba nametati evropski duh, već Evropu treba natjerati da živi duhom Bosne, parafraziram dr. Ivu Komšića koji je u jeku rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (i Hrvatsku svakako) poručivao Evropi da nas oni ne mogu podučavati zajedništvu i toleranciji, kad su oni samo u zadnjih pedesetak godina (tad je toliko bilo) u dva totalitarizma (fašizam i staljinizam) i dva svjetska rata, pomorili oko stotinjak miliona najpotentnijeg svog stanovništva.

Primijetio sam i to da se protivite podjeli BiH, te stvaranju kojekakvih isključivo nacionalnih ili vjerskih zajednica?

Dio odgovora je već sadržan u prethodnom, ali pogledajte čuda, Evropa je poslije pada Berlinskog zida krenula procesom ujedinjenja, rušenja zidova, granica, ujednačavanju monete… u isto vrijeme je blagonaklono gledala rasparčavanje živog tkiva, prije svega mislim na Bosnu i Hercegovinu, ali i rasističkog progona stanovništva sa njihovih ognjišta.

Ovdje mislim i na progon stanovništva Bukovice u Crnoj Gori ali i Podrinja u Bosni (grijeh im je što su kao muslimani), stanovništva Bosanske Posavine (grijeh im je što su katolici) i stanovništva Kninske kraine (grijeh im je što su pravoslavci). Molim vas, nemoj da te ljude po muci subraću, vjerom i grijehom odvajamo. Progon ljudi iz zavičaja je jedan od najvećih grijehova ali i zločina koje čovjek čovjeku može učiniti. Mi smo naprosto dio zavičaja i napuštene prostore zadugo niko neće voljeti kao što su ih prognani voljeli i još uvijek vole.

No, kad smo već kod BiH recite nam i što mislite o trenutnom stanju bosansko- hercegovačke književnosti. Postoje li u BiH talentirani i kvalitetni pisci. Isto tako bismo vas zamolili i da nam nabrojite po vašem mišljenju nekoliko značajnijih pisaca iz BiH dijaspore?

Pisca bosanskog, kao i bilo kog drugog determiniše publika. Na žalost vijekovno ne-njegovanje jezika u Bosni I Hercegovini, odavno dolazi za naplatu kroz puno toga o čemu smo već govorili. Ja znam da postoji univerzalni duh, energija, kojoj je Anštajn formulom odredio i materijalnu komponentu. Zbog tog duha I uvjerenja da će on generacijama od kojih smo i ovaj svijet pozajmili, vrijedi pisati I ostavljati trag. Ni Selimović, ni Andrić ili Mak Dizdar po Bosni nisu u svoje vrijeme žnjali plodove svog književnog stvaralaštva, ali su dobili na značaju puno kasnije.

Čini se da je malo prostora na kojim se tako malo ulaže u talente, ali oni tako samoniklo niču. Vjerovatno zbog onog univerzalnog duha koji je tamo davno posijan i živi neki svoj novi život. Neke od tih mladih talenata sam spomenuo (Zulmir Bečević, Saša Stanišić, Aleksandar Hemon..), neke srećeš i u samom Zagrebu.

Što vama kao piscu znači pisanje? Primijetio sam da ste sami sebi postavili i pitanja: Ima li uopće smisla pisati i zaslužuje li narod koji ne čita uopće svog pisca? Postoje li odgovori na ta pitanja?

Pisac svjestan svoje uloge i uloge književnog promišnjanja o svijetu, često postavlja i tu vrsu pitanja, smisla. Ovdje se šale na račun Lize Marklund, kao više je napisala knjiga nego ih je pročitala. Međutim, zloba je oslonjena na činjenicu da je samo u prošloj godini na knjigama zaradila preko sto miliona kruna. Liza, ali I mnogi drugi švedski pisci žanju rezultate reformi Martina Lutera i vraćanja Šveđanina knjizi (prvo Bibliji, onda knjizi uopšte), ali i uređena Švedska i švedsko društvo žanju mudrosti koje pisci u knjizi vijekovima ostavljaju.

Ja u toj činjenici (knjige) vidim dobar dio odgovora (svakako ne jedino) u tome što je Švedska bila pošteđena konflikata, ali i u kojoj pisac može vrlo ugodno živjeti od svog rada. I sam se podosta grijem na vatri ostavljenoj knjizi i piscu od Lutera pa ovamo, ali i sve činim da skrenem pažnju na knjigu kao simbol spasa i ovovremenog izbavljenja. To što knjiga traži nove forme i sadržaje ne mijenja njenu simboliku i značaj, i digitalna knjiga je samo knjiga.

Malo je poznato, no osim pisanjem romana dugo se bavite i pitanjima ekologije, Objavili ste četiri knjige o tome. Član ste mnogih ekoloških pokreta. Sve to odaje i vašu veliku ljubav prema prirodi koju mi ljudi čini mi se nepovratno uništavamo. Vezano uz sve to odlučio sam vam postaviti i pitanje o tome čime bi se ona prava istinska ekologija trebala baviti i kako sve to ostvariti? Kako zaštiti prirodu od nas samih?

Pitanje ekologije ili očuvanja životne sredine je davno oteto iz ruku stručnjaka ekologa, što je prirodno jer se očuvanje životne sredine itekako tiče svih nas. Saznanje da smo mi samo dio životne sredine, ni iznad nje ni mimo nje je došlo prekasno. Industrijalizacija je nemilosrdno umješala svoje prste u sve ono što jeste prirodna struktura vode, vazduha, ozonskog omotača… Problem je nastao kad je priroda u nama počela da zvoni na uzbunu.

Onih 80% vode u nama je u rezonanciji sa vodom iz okruženja, onih više od 10% vazduha u nama nas pri svakom udisaju podsjeća na činjenicu nužne harmonije sa okruženjem. Na žalost taj rušilački zamajac je otišao predaleko, neuki ljudi su kulajući kule od stakla, betona i asvalta, naša staništa pretvorili u staklene bašte, nas u zamorce. Pitajte nekog novonastalog kapitalistu u tom gradu gdje i kad misli stati u sakupljanju imovine, kulanju nebodera, vila, sakupljanju miliona? Besmrtni Mali princ nam nudi odgovor o bezgraničnosti ljudske gluposti.

Moja generacija zna da smo mi danas prebogati ljudi (pitanje je šta postavljamo kao prag bogatstvu, ja lično zdravlje i komad sreće kojim odživljavam ovo života što mi se nudi). Dakle čovjek je danas materijalno bogat, to bogatstvo je nepravično raspodjeljeno. Svijet danas je muški svijet, oslonjen na međunožni kompleks muškarca, novi ćemo prepoznati kad u njemu bude više žene i njena suptilna i prirodna osjećaja za sigurnost doma i porodice. (Osvrnite se i pogledajte na (h)istoriju, zar nije muška, ali je i pisao muškarac. Pogledajte religiju, zar nije muška, zamalo ne rekoh ali je i pisao muškarac..

Sidarta, Hermana Hesea, ili Lazar Drljača (junak romana “Zaljubljen u sunce) imaju taj zlatni kljjuč spasa (ekološkog spasa), pored knjige to je i hrabrost (kuraž) da kažu: NE, ovo je moj život u njemu hoću i želim i ja da učestvujem. Sidarta se odriče carskih dvora i oblači tuniku beduina da bi u životu i promišnjanju u njemu uživao, Drljača napušta slikarske ataljeje Pariza, vraća se u Bosnu, penje na planinu Prenj i narednih četrdeset godina, slika, živi skroman život u skladu sa prirodom. Očito trebamo nove uzore, ljude vodom, vazduhom i sviješću za prirodu vezane u svoj svojoj skromnosti i prolaznosti.

Prethodno pitanje postavio sam vam zato jer je i više nego uočljivo da se danas mnogi bave ekologijom ne zato da se bavili prirodom, nego zato da bi pomoću nje ostvarili kojekakve interese. Recimo političari su brigu za ekologiju iskoristili kako bi običnim ljudima nametnuli nove takse i poreze, te dodatno poskupjeli određene proizvode. Na kraju se pokazalo i da se novac prikupljen takvim porezima u najvećoj mjeri ne troši u svrhe očuvanja prirode. Kako izbjeći takve zloupotrebe?

(H)istorija je puna tih i takvih upotreba i zloupotreba ideja. Marks će zapisati da su se ljudske tvorevine poigrale sa čovjekom, sve što je izmislio da mu služi pretvorilo se u silu protiv njega pred kojom danas kleči. U tom kontekstu spominje Boga, novac, zlato, ali mi dodajmo danas i mobilni telefon, internet i sl.

Dobre ideje su dobre samo dok ih nose dobri ljudi i sa njima čine dobra djela. Hrist (Krist) se žrtvovao za izbavljenje cijela čovječanstva, “u ime kršćanstva” su tekli potoci krvi, kretalo u krstaške pohode osvajanja i ubijanja, isto se desilo i sa idejom islama, komunizma, fašizma, demokratije.

U skorašnjim ratovima “u ime demokratije” predsjednik Buš je izvršio seriju agresija po svijetu, pobio hiljade nevinih ljudi. Ne vidim što bi toga bila pošteđena velika izbaviteljska ideja ekologije. Okruženje mora biti na visini izazova, znanjem i organizovanjem prepoznati i razlučiti dobro od zla. Ne smijemo i ne možemo čekati da nam u našoj kući ureduje neko drugi. Zdrava životna sredina Hrvatske je pitanje vlasnika zemlje po njoj imenovanih i njihove odgovornosti da tu zemlju ostave svojim potomcima bar onoliko kvalitetnu, kao prostor za življenje, kao što su je oni zatekli. To se odnosi i na Bosance i Hercegovce i njihovu ozbiljnost da žive i gospodare tim prostorom po mjeri čovjeka.

Rado ističete vaša iskustva kao planinara, ekologa, putnika. Da li bi ste i mladim ljudima preporučili bavljenje tim aktivnostima?

Ja sam jedan od onih koji je još kao srednjoškolac dobio još jednu šansu da živi. Naime napravio sam nekoliko pogrešaka koje su me mogle života i zdravlja koštati. Planinarenje, mi je otvorilo nove poglede na život. Pomoglo da povratim izgubljeno zdravlje, ali i da vidim mnogo toga što do tada nisam vidio, neprolaznu ljepotu prirode i svega onoga što ona nudi kao utočište i nagradu. Proskijao sam, proslikao, upoznao fotografiju, tehnike penjanja, draž osvajanja nekorisnog, pisanja o doživljenom.

Napisao “Planinarenjem do zdravlja” i “Pred ekološkim izazovom” za studente Univerziteta u Sarajevu. Najkraće, mislim da je svaki čovjek koji nema neku pasiju, pored profesionalne u mnogom hendikepiran. Slobodne aktivnosti nas zaokupe na poseban način, približe sebi i drugom čovjeku spontanije i iskrenije. Mnogi učenici, ili studeti koje sam u životu sretao bili bi uskraćeni za veliko iskustvo i školu života da im nije bilo sporta, ali i drugih vannastavnih aktivnosti u kojima su se pronalazili, potvrđivali, koji su im postajali dopuna i izazov u sadržajnom ispunjavanju života.

U jednom razgovoru spomenuli ste i to da vam nedostaje veličina jednog Miroslava Krleže. Što je to Krleža imao i što to BiH, a vjerojatno i hrvatskim i srpskim piscima toliko nedostaje?

“Nedostaje nam veličina jednog Krleže”, nije moja misao već književnika Mirka Kovača, istina preko mene je javnosti poručena. Krleža je česta tema, ponekad i noćna mora mnogim ljudima od pera. Čini se da je poput bogumilskog dide (mudraca neprolaznog iskustva) posmatrao i osluškivao svijet ali i sudio mu u isto vrijeme. On je uveo pojmove “cilindrikusa”, “gospođa Evropa” i sl.

Krležin odnos prema Bosni i bosanskom mramorju, postavljenje stećka kao centralne figure kod izložbe “Na tlu Jugoslavije od pra(h)istorije do danas”, je podsmijeh onome što će doći nekoliko decenija kasnije pod zastavom balkanskih nacionalizama. Krleža je imao iskustvo, imao je hrabrost i svakako znao se izdići iznad lokalnog, uskog. On je znao da oslika, upozori na Staljinov komunizam riječima: “Ako je ono komunizam, ja nisam komunista”, na opasnost isključivosti “naših” nacionalizama gledao je sa podsmjehom : “Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture”.

Naprosto bio je autoritet kog su mnogi poštovali i slijedili, ne samo kod nas već i mnogo šire. Skoro sam uvjeren da je nedostatak Krležijanskog duha razbuktavao strasti mržnje, nepodnošljivosti pa i zla na prostoru Balkana u minulim vremenima.

Digitalnu knjigu Luter i Orlović odlučili ste u cijelosti pokloniti svim posjetiocima portala digitalne knjige, odnosno svim korisnicima interneta, koji budu zainteresirani za preuzimanje te knjige. Što vas je navelo na takav potez?

Ne može pisac zagovarati vraćanje knjizi a da i sam ne učini neki praktičan korak. Luter i Orlović su simboli teme vraćanja knjizi, simboli nečeg najboljeg što nam se desilo i moglo desiti na kulturnom planu zadnjih nekoliko vijekova. Romanom ja iznova skrećem pažnju na njih, na knjigu kao put do spasa, ako ne i samo izbavljenje.

Koliko je vama kao piscu i izdavaču zanimljiva pojava digitalnih knjiga ?

Digitalna knjiga je novina na putu knjige i pisca do čitaoca. Možemo biti skeptični prema ideji virtualnog, ali ne smijemo je prespavati. Moramo vidjeti šta je to dobro što ona i kao takva sa sobom nudi. O ličnim iskustvima je još rano govoriti. Nadam se da ćemo se ubrzo sresti na novoj knjizi.

Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?

Nenade, ovo puta što smo do sada zajedno prošli postavljajući Lutera i Orlovića pred čitaoca, čini mi se da smo prešli uz obostrano zadovoljstvo. Hvala ti.

I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao ?

Možda, uz poruku da treba stvarati, ostavljati trag, sanjati o univerzalnosti i ljepoti prostora sa kog dolazimo, treba i živjeti život, sastavljan od trenutaka tamo gdje ih odživljavamo. Ovo što sad pišem, pišem slaveći jezik bosanski ali i ljubeći zemlju u kojoj odživljavam ovaj trenutak, bez obzira što ona nije Bosna.

Pitanje je šta bi danas ostalao od tog što se danas naziva svijetom kršćanstva, kad bi se iz njega isključilo ono što je u njega unio duh oplemenjen i nastao u islamu, ali i od islama da se iz njega isključi ono što je nastalo u kršćanstvu, budizmu… i ne očekujte da to čuvari crkvi priznaju.

Čovječanstvo u svom plemenitom poimanju jeste i postoji, upravo zahvlajujući rijeci univerzalnog uma u kojoj se na svu sreću još uvijek kupamo.

P.S.

Nenade ne zamjeri što koristim priliku da pozdravim prijatelje iz Gorskog Kotara i srednjoškolskih dana, one sa zagrebačkih postdiplomskihstudija i svakako alpiniste bilo gdje da jesu.

—————————

Prilog – Ševko Kadrić o knjigama, stećcima i ratu koji se tek spremao…

Zahvaljujući internetu Ševka Kadrića možemo upoznati i pomoću video zapisa, koji su snimljeni na njegovim gostovanjima u raznim tv – emisijama. Ti zapisi, a posebno onaj o “sudbini Vukovara koja se sprema i Sarajevu”, dokaz su da je Ševko za razliku od mnogih, zahvaljujući samo logičnom razmišljanju mogao jasno detektirati i uzrok i posljedice.

Koliko istine ima u njegovim riječima to čete vi čitatelji našeg portala moći procijeniti sami i to samo ukoliko pogledate priložene video zapise.

I da ne zaboravim popis digitalnih knjiga Ševka Kadrića objavljenih na našem portalu, koje zahvaljujući velikodušnosti pisca možete i besplatno preuzeti, pronaći ćete na slijedećoj adresi:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/602

Video zapis o knjizi Luter i Orlović