Konji strica Josandže (Iz knjige “Kaplje od vremena”, Milana Rupčića)

Stric Joso bio je osebujan čovjek. Svojim karakterom, naravi i originalnim stilom komunikacije bio je poznat diljem ličkog kraja, pa i šire. Bio je dosta, kao pravi Ličan, energičan, silovit, odlučan, pa ne kad i naprasit. Znao bi ponekad eksplodirati ako se događalo nešto protiv njega ili suprotno od onoga kako je on zamislio. Tada bi obavezno slijedila i neka njegova prikladna, sočna psovka. Ali kakve je tek psovke upotrebljavao, e to nije za ovaj napis…

Međutim, u normalnim i mirnim okolnostima bio je to sasvim miran i topao čovjek. To je, naravno, opet kao pravi gorštak, nastojao što više prikriti. Dakle, o tome i takvom stricu Josi, moglo bi se na široko pisati i opisivati puno toga, što bi dalo cjelovitu sliku jednog osebujna lika. Da, zaboravih, nadimak, po kojem su ga zvali i nadaleko znali jest Josandža. Uz to, dodatak bi bio i obiteljski špicnamet Trutina. Podrijetlo toga nadimka nije sasvim jasno, postoji, doduše, više teorija, ali sada o tome nećemo.

Živio je Josandža svoj miran seoski život na imanju sa blagom, oranicama, sjenokošama, sezonskim radovima i brigama. Glavna briga bila je osigurati sve za nadolazeću, dugotrajnu ličku zimu. Tu je najvažnije bilo osigurati hranu u trapu i na tavanu za ljude, sijena na štali i stogovima za blago, dosta drva dognati na magarcima iz Karaušovice a dobro je imati i zeru rakije šljivovice. Tek za lijek i ako tko trevi iz daleka, pa neka se nađe za počastiti kakva dobronamjernika. Glavni oslonac našem Josandži na imanju i, što bi rekli, držala tri ćoška kuće i imanja, je njegova Maća. Ta ljudska lipota već je opisana u pripovijetki Kruh strine Maće, pa ne treba ponavljati. Sada se pitate što je to bio četvrti ćošak kuće? E, to će i biti tema ovoga pripovijedanja.

Imali su Josandža i Maća dva sina, kasnije su obojica otišli u veliki grad, tako su ovi dvoje veći dio života provodili sami. Rado su im u sezonskim poslovima pomagali neki ljudi i tada se nije šparalo na slanini, kobasama i kruhu. Bilo je i dobre rakije. Glavno zanimanje, pa i strast, u Josandže bili su konji. Bavio se on konjima, skoro kao glavnom djelatnošću, gdje se zaradilo nešto novca za ono što se moralo kupovati. A i sinove se moralo pomagati u gradu. Što je radio? Znao je odlaziti u dalja mjesta u Dalmaciji, dalmatinskoj zagori ili Bosni za sajmenih dana ili pazara, kako se to nazivalo. To su obično bili pasivniji krajevi, oskudnih uvjeta. Na sajmu bi pronašao neko jadno, neuhranjeno i netimareno kljuse, kupio i doveo kući. Obično, to bi bili stariji konji s tek jednim ili dva preostala zuba, a to je zorno govorilo koliko su stari.

Takva konja Joso bi dogna kući i smjestio u svoju raskošnu štalu. Tu bi započeo sasvim novi život tome konju: velike količine svježe djeteline, lucerne, sijena, zobi i drugih delicija za konja. Izvodio ga je na ispašu po livadama, punim sočnog i zdravog bilja. Redovito je dobivao sve obroke i pio vodu iz bistre Otešice ili bunara kod škole, sa izvorskom vodom. Uvodio ga je u rad, postupno povećavajući opterećenja. Vrlo brzo, konj se oporavio, preporodio i takav se znao zagalopirati od livada ili vode do štale. Ne treba ni isticati koliko je naš stric Joso, uživao u tome, za njegovo stručno oko i meku dušu, krasnom prizoru: „E, cjeben ti cunce zareno!…”

Međutim, nakon nekog vremena, toj idili došao bi kraj. Naime, došlo je vrijeme da se preuređen, obnovljen konj odvede na sajam (pazar), proda za puno više novaca nego je kupljen, te krene opet u neki novi ciklus. Tako je bilo i jednom zgodom, koja je predmet naše priče. Petak je, najvažniji dan u tjednu života ljudi gospićkog kraja, a i šire. Krenuo Joso sa svojim paripom, zarana, još po mraku. Kada je, nakon poduljeg vremena klackanja po makadamu smiljanske ceste, stigao na mjesto stočnog dijela prodaje, već se skupila velika masa ljudi i blaga koje se prodaje. Čuo se žamor ljudskih glasova pomiješan s glasanjem uznemirene stoke.

Kod našega Jose brzo se okupila znatiželjna masa ljudi, da vide što je ovaj put dogna na sajam i kako će ići prodaja. Naime, Joso je i ovdje pokazao svoje osobine duhovita čovjeka i tu bi brzo postalo zabavno, kao mala predstava za dokone šetače ali i kupce. Ovi potonji nisu se odmah isticali, najprije su mudro snimali cjelokupnu situaciju s ponudom, cijenama i prodajom.

Poodmaklo vrijeme, već će skoro i podne, od prodaje konja još ništa. Svi se samo raspituju, dive konju ali ozbiljne ponude za kupnju nema. Cijena je bila povisoka. Kad li, eto ti malo veće grupe Cigana (kako se prije govorilo) i oni će pravo kod Jose. Srdačno se pozdraviše kao stari poznanici. Tako je i bilo, već su prije trgovali, na obostrano zadovoljstvo. Došli kupiti konja, a da od koga će ako ne od starog poznanika Jose. Vide oni dobar konj, zdrav, čilaš, bistra pogleda, pun snage, još zarza – e, kao da ih pozdravlja. Obilaze oko konja, gledaju, mjere, otvoriše konju i gubicu. Vide oni dva zuba ali Joso ih uvjeri kako je konj mlad, dvogodišnjak.

Dobro, svidio se konj kupcima i mogu ići na provjeru u vuči kola. Upregli konja u svoja kola s kojima su došli na sajam, ukrcalo se njih desetak, koliko ih je bilo u grupi. Prasak kandžije znak je za polazak, konj se napeo, povukao bez šale i krenuo u galop. A, veselja u kolima! Ovaj galop ih oduševio i odluka je brzo donešena: kupuju ovog dvogodišnjaka, za onoliko koliko je traženo. Bez i malo cjenjkanja. Tako i pljunuše u šake, ruka u ruku kao znak pogodbe i kupoprodaja bi gotova. Ode svak na svoju stranu. Naravno, stric Joso navratio je u birtiju, poslije obavio nešto kupnje za strinu Maću i s nečijim kolima vratio se po mrklom mraku kući. Pjevuši, zadovoljan…

Nakon nekog vremena, konj u novoj kući, kod novog gazde, naravno, više nije imao iste, niti slične uvjete za svoj konjski život. Bilo je puno više rada a hrane vrlo oskudno i rijetko. Nije bilo ni timara, samo vuča kola sa teretom po naseljima na širokom prostoru. Konj je brzo počeo propadati, a znamo, bio je to stari konj s preostala dva zuba. Nedugo, nakon kupnje, konj ugine, za vrijeme vuče kola punih nekakva željeza i druge stareži iz udaljena mjesta. U međuvremenu i ona preostala dva zuba su ispala i sada sve je postalo sasvim jasno.

Vlasnici konja brzo su postali svjesni što se dogodilo i zašto. Znali su tko je glavni krivac za sve i kako su bili naivni i lakovjerni kod kupnje. Zavladala je velika ljutnja i srdžba, do bijesa. Osim štete za konja, veća šteta bila je povrijeđen ponos vrsnih poznavatelja konja. Nije trebalo puno do odluke kako se moraju osvetiti za ovu prijevaru. Odlučili su čekati Josu za dana sajma, petkom u Gospiću. Platit će on što im podvalio staro kljuse pod konja dvogodišnjaka.

„Karakter mu ljubim ciganski, de ga nama uvali”, ljuti se jedan brkati i mrk deda cigo. Srećom, potraga nije uspjela. Nisu ga mogli naći. Naime on je, zbog svoje sigurnosti, jedno vrijeme u širokom luku zaobilazije Gospić i sve potrebe kupnje rješavao na druge načine – u Smiljanu ili preko poznatih ljudi, odnosno vamilije.

Polako, kako je vrijeme odmicalo, tako je cijeli slučaj padao u zaborav. Poslije su i Cigani otišli negdje, putem svoga nomadskog života, pa je jope Joso smije na sajmove u Gospić. Naravno, ne treba posebno naglaša vati, nastavije se baviti uzgojem i timarenjem konja, koje je toliko volije. Bilo je tu jope mlađih „dvogodišnjaka” s ponekim zubom. Dobro je pazije s kime trguje.

Prodaja je bila, tako, ka usputna i kao nužda. Uvik triba i nešto za kuću: sol, cukar, petreulje, zeru duvana, koje piće za lik u kući i tako to… I sinovi, još momci, bili su dugo u potrebi za pomoć od kuće. Tako su išli ti uzbudljivi događaji sa stricem Josom, njegovom ljubavi za konjima, „dvogodišnjim konjem”, Ciganima i sajmom u Gospiću. Živa istina, pitajte, svak će potvrdit.

Savjet na kraju: kada kupujete konja dobro pribrojite zube, a kod probe vuče kola, obavezno kotače dobro blokirajte vagirom ili drugim prikladnim komadom. E, tad se vidi što može pravi i dobar parip.

Sretno, vidimo se na sajmu u Gospiću…

—————————————–

Milan Rupčić

Pisac knjige Kaplje od vremena, Milan Rupčić, napisao je i objavio sedam zbirki pjesama:

Sjećanja pod hrastom, 2012.

Sjećanja pod hrastom, 2013.

drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje

Kaleidoskop jednog života, 2013.

Iz okrugle krletke, 2014.

Nakon isteka, 2016.

Kamen u grudi snijega, 2017.

Kaplje od vremena, 2018.

U knjizi Kamen u grudi snijega, uz pjesme, autor se predstavlja i kao pisac proznog sadržaja u obliku kratkih pripovijetki i dokumentarnih sadržaja.

Prvi put, u knjizi Kaplje od vremana, autor koristi u pisanju pjesama formu limerick stila. Pisac je iskoračio u drugačiji stvaralački prostor, što je omogućilo iskazati veći broj mali tema koje nisu mogle biti obrađene u široj formi a prisutne su u autorovoj memoriji.

Koristi lokalni izričaj, što odiše svježinom i odražava raznolikost jezika ovih prostora. Zaokupljaju ga mali ljudi i njihove velike životne teme, kao i mali prostori u kojima se zrcali svemirsko prostranstvo i energija.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Kaplje od vremena”, Milana Rupčića