Gdje je to proizvedeno? U Kini. Ne, hvala! (iz knjige “Made in China”, Borisa Golića)

Mudar čovjek donosi odluke sam; slabić prihvaća javno mnijenje.

Kod nas se kaže ili je to narodna mudrost: nije kum dugme, ma što to bilo i ma što to značilo. No, za mene kumstvo nije nikakva svetinja, nego je nekakvo zadovoljenje forme. Ne držim ja previše do toga. Netko ti treba ako želiš ući u brak ili ako želiš svom djetetu omogućiti prvu pričest i misu. A kako sam se ja razveo, nestale su i te veze i potrebe za kumstvom. Za nekoga su te kumske veze jače i bliskije od rođačkih, ali kažem da sam se razveo, pa me se nekakvim zavjetom šutnje ili nekakvim drugim zavjetom, odrekla i moja rodbina.

Nitko me ne obilazi, a nikoga ni ja ne obilazim. No, ipak kad mi dođe kum, ja ga ponudim, vinom, pivom, rakijom, kavom, doručkom, ručkom ili večerom, pa neka on bira. Inače, kuma me ne obilazi, vjerojatno stoga što je ona bila povezanija s mojom bivšom ženom. Pa tako ja ne želim uvrijediti kuma svojim gostoprimstvom, ili svojim negostoprimstvom, ili svojom neljubaznošću, ne želim ja raskinuti kumstvo, pa ga ja trpim. Jer smrtni grijeh je činiti nešto drugo ili nešto nažao mom kumu. Pa ja trpim njegove ispade, njegovu egocentričnost, narcisoidnost i sva druga moguća i nemoguća zla.

Jer moj kum je također nezaposlen, kao i ja. Jer i on je bez poslovnih veza, bez rođačkih veza, kao i ja. Pa mi te kumske veze ništa ne koriste, ne mogu mi pomoći u mom uhljebljavanju, iako je kod nas svatko nečiji kum, brat, stric ili rođak. Ali ja ništa ne očekujem od tog mog kumstva. Ali da su te veze jake i neraskidive, jesu. I kažem ja to zbog tog našeg poznatog nepotizma. Jer ne kaže se uzalud da je svatko nečiji kum, brat, stric ili rođak. I zašto vam ja to govorim? Govorim vam to jer mi je moj kum donio na poklon nekakvu kinesku grijalicu za noge ili nekakav kineski masažer za noge. Inače, nemam ja ništa protiv Kine, ni njenih državljana, ni njihove radne etike, ni njihove ideologije, ni protiv budizma, ni protiv njihovog komunizma, ali imam štošta protiv njihovih proizvoda. Jer što god kupim ili mi netko pokloni, a to nosi naziv „Made in China“, ja se odmah nakostriješim, postanem opak i mrzovoljan. Jer štogod sam kupio iz Kine, to je trajalo dan, dva, tri ili najviše sedam dana. Pa su za mene Kinezi najveći fuš majstori i drže se parole:

„Drž’ vodu, dok majstori odu ili ne odu.“

Jer drugi dan nakon što kupiš njihov proizvod moraš ići na servis, a naši servisi traju i po šest mjeseci. Pa tako je obilazim našu trgovinu „Pevec“, pokazujem im da sam kod njih predao na servis ili popravak: laptop, mobitel, televizor, grijalicu i tko zna što još ne, a sve to je kineska proizvodnja ili jeftina i sumnjiva proizvodnja. A oni jadni ni ne znaju kada će to tko popraviti. Nekome su dali to na popravak, a taj to nikako da popravi. Pa ih pitam:

„Kada će se to popraviti?“

„Ne zna se. Javit ćemo vam.“

A ja se pitam zašto nisam otišao u „Centar tehnike“, platio nešto 100 kuna više i kupio nešto provjerene ili neprovjerene Njemačke kvalitete. I tko mi je za to kriv, sam sam si kriv. Dobro da nisam kupio kineski auto, moj ga je prijatelj kupio i sada kad ide blizu Ernestinova, a tamo je neka velika trafostanica, otkaže mu elektronika.

I zato ja razumijem kad netko kaže:

„Gdje je to proizvedeno? U Kini. Ne, hvala.“

Jer se i taj opekao na kineskoj nekvaliteti. Jer taj smatra da je sve proizvedeno u Kini loše. Pa taj kaže:

„Tko se jednom opeče, taj i na hladno puše“.

Pa se netko opekao na Hubson dronovima, netko na Xiaomi pametnim mobitelima, netko na božičnim lampicama, netko na kafe aparatima, pa netko na slušalicama, netko na kineskim kosilicama, netko na kineskoj obući, netko na USB kablovima. A kažu da je spisateljica Sara Bongiorni s obitelji pokušala živjeti bez kineskih proizvoda, i nije joj to uspjelo, pa je napisala knjigu „Godina bez „Made in China“. Pa tako ona kaže da se može živjeti bez kineskih proizvoda, ali to nije normalan život. Jer neki proizvodi dolaze isključivo iz Kine: naprimjer plastične igračke, aparati za kavu, telefoni, mobiteli, obuća, odjeća, mlijeko i žitarice zagađeno melaminom. Pa ti biraj.

A naš narod i nije tako loš. Svemu je kriva naša tranzicija, naša pretvorbena pljačka, naša nezaposlenost ili život s malim primanjima. Živi se u siromaštvu i kupuje jeftino, kineske proizvode. Naš narod živi u apatiji, depresiji, demenciji i u anksioznosti. Ima i druge mentalne bolesti i pretjerano konzumira alkohol i droge, a izlaz traži u bijegu u inozemstvo. Netko čak kaže da su Hrvati najdepresivniji narod u Europi i da nemamo šansi za oporavak, jer vučemo posljedice rata, naše tranzicije i pretvorbene pljačke. Jer vučemo svoj PTSP i svoje duševne bolesti, vučemo svoje neraspoloženje, tugu, umor, ravnodušnost i razdražljivost. I valjda zbog toga malo – malo netko nekoga ubije ili sebe ubije. Jer nismo mi baš toliko zli, zločesti i bezobrazni, nego nas muči naš ADHD, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću ili na engleskom Attention Deficit Hiperactivity Disorder . Jer muči nas naša nepažnja, minimalna cerebralna disfunkcija, naš nemir, neraspoloženje, teško koncenriranje i impulzivnost.

Ipak, ako mi dopustite, rekao bih ja nešto o kineskom kapitalizmu ili kineskom socijalizmu. Oni ne misle da je sve to nekakav bezdan, da je to nekakav pesimizam, oni su u principu optimisti. I oni padaju, ali se ustaju, nastavljaju dalje i nepreduju. Oni ne misle da idu na put bez povratka, nego misle da nekuda idu s ciljem. I dosta im je vojnih intervencija, komunističkih ograničenja, oni bi sada slobodno živjeli, oni bi sada putovali, bili turisti, oni bi sada uživali. A kažu da je je u kapitalizmu važna pohlepa, zlo i nasilje. Jer kažu da pohlepa, zlo, nasilje i novac pokreću svijet. I svatko misli da postupa ispravno. I nikad nitko nije zadovoljan stopom rasta, nitko nije zadovoljan zaradom i profitom. To je tako, a kada nije tako, onda valjda nastaje kriza i recesija, jer to je kapitalizam. To nije nikakva filantopija. I to je ta naša mračna prošlost, sadašnjost i budućnost. Nema u tome nikakve teorije zavjere. Nema u tome nikakvog kajanja. Nema u tome nikakve druge životne filozofije.

Ako ti se to ne sviđa gasi ti se radno mjesto i nema perspektive za tebe. Možeš jedino postati parazit, poslušnik ili uhljeb i to ako prihvatiš nečija tuđa pravila ponašanja. Ako to ne prihvatiš bivaš nezaposlen i bez primanja. Bivaš dezorjentirana i smušena žrtva tranzicijskog horora. Bivaš nečiji naivni i izgubljeni kupac, potrošač i konzumer. A kažu da su ljudi u Kini mirni, silom ili milom, i slušaju svoju Komunističku partiju. Nema tamo iskazivanja bijesa i iskazivanja nekakvih frustracija. Nema tamo nikakvih demonstracija. Tamo se šuti i trpi. Jer vladajućoj stranci ništa ne izmiče kontroli, a ako je narod bijesan, imaju oni i za to rješenje. Tamo se tenkovima gaze prosvjednici. Oni se i dalje drže Staljinove krilatice:

„Smrt jednog čovjeka je tragedija, ali smrt milijun ljudi je statistika.“

Pa tako oni na svom poznatom trgu Tianmenu zgaze 100 prosvjednika, drugima utjeraju strah u kosti i ide se dalje. Život teče dalje, bez tih prosvjednika. I nema nikakvih obljetnica na to gaženje prosvjednika. Jer svake godine rodbinu poginulih nadziru, smještaju u kućni pritvor ako žele odati počast bližnjima.

Jer to su bili kontrarevolucionari, oni su htjeli izazvati nered i kaos i nikad ih se neće rehabilitirati. Nisu oni nikakvi junaci i heroji. A sada se pojavila ponovna erupcija bijesa, ljudi žele govoriti i ljudi su ljuti. Jer umro im je liječnik koji je govorio i upozoravao na koronavirus. A je li koronavirus rezultat genetičkog inženjeringa ili je rezultat bolesti kineskih ljuskavaca, šišmiša ili zmija, ne zna se. Sve je obavijeno velom nekakve tajne. Jer kod njih nema sloboda, demokracije i ljudskih prava. Jer kod njih ima ili nema slobodnog tržišta, kod njih ili ima ili nema kapitalizma. Priznaju privatno vlasništvo, ali i društveno i državno. Sve je to nekakav miš – maš. Ali oni rade na tome da nadmaše vodeću svjetsku gospodarsku silu ili Sjedinjene američke države i sve će učiniti da to postignu. I trebali bi dostići SAD- e, jer je stopa njihovog rasta 10 % i viša, a i po toj istoj stopi raste im i BDP. Od nedavno Kina je najveći proizvođač ili potrošač energije i energenata, ima najrazvijeniju industriju i najveći je proizvođač automobila. Ona je jednom riječju gospodarsko čudo. Jer oni su i nekad bili razvijeni, za vrijeme vladavine dinastija Qin i Han. Pa su valjda iz tog perioda obogatili svijet svojim izumima: kompasom, seizmografom, brzinomjerom, porculanom, barutom i toaletnim papirom.

A danas Kinezi imaju velikih problema s koronavirusom. Umrlo je tri tisuće Kineza i kažu da će ih umrijeti barem još toliko. I nije to nikakva teorija zavjere, nije to zakuhala nekakva globalna farmaceutska industrija, nije to nikakva borba protiv kineskog gospodarstva. Kažu da je to zbog toga što oni imaju čudne prehrambene navike, oni jedu šišmiše, neke egzotične životinje i zmije. Pa im zbog toga Amerikanci pakuju, žele srušiti njihovo gospodarstvo i njihovu ekonomiju. Pa pričaju protiv kineskih turista, pa otkazuju zrakoplovne letove, pa slabe kinesku ekonomiju. Pa stvaraju protukinesku histeriju, protukinesko raspoloženje i diskriminaciju Kineza.

I stalno Kinezima govore:

„Prestanite jesti zmije, krokodile, morske pse, ljuskavce i šišmiše.“

Jer koliko taj kineski sustav bio dobar i on ima manjkavosti i propuste. Jer i Kinezi se ne znaju nositi s kriznim situacijama, jer i Kinezi se ne znaju nositi s epidemijama.

A kaže se: dok nekome ne smrkne, dotle nekome osvane. Pa to treba iskoristiti. Barem to govore Amerikanci i barem to koriste Amerikanci. Pa se mi, bez obzira na sve, danas bojimo Kineza, jer kaže se: u strahu su velike oči. Pa se mi bojimo onoga što ne poznajemo ili onog što poznajemo, ali Kineze definitivno ne poznajemo. Bojimo se da nam ne prenesu taj koronavirus, pa ih zaobilazimo, pa bježimo od njih. A njima je promet pao, ali oni se i dalje drže svog poslovnog bontona. Oni i dalje dolaze na sastanke 15 minuta ranije, oni i dalje od vas traže vizit kartu, oni i dalje umjesto ne, govore vidjet ćemo ili možda. Oni se ne ljute i pričaju umjerenim tonom. A s njima je zabranjen i zrakoplovni promet. Oni zbog tog koronavirusa ništa ne proizvode, ništa ne prodaju i zabranjene su pošiljke iz Kine. A iz kineskog restorana se kunu da su sve termički obradili i da nema straha i bojazni. Ali netko kaže da Kinezi imaju cjepivo, samo ga ne žele dati svojim pacijentima. No, mene to ne brine, jer ja i tako ne dolazim u dodir s Kinezima ili Kineskinjama. Oni su mi bili jako daleki, a i sada su.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”.

———————————-

Preuzmite knjigu – “Made in China”, Borisa Golića