Kad napuniš 60! (iz knjige “60 plus”, Borisa Golića)

Nekako se osjećam bezlično i bezidejno otkako sam napunio 60 godina, a ne bih se trebao tako osjećati. Riješio sam se svog svakodnevnog stresa, simptoma stresa i manifestacija stresa: lupanja srca, pritiska u grudima, grčeva u želucu i crijevima, nesanica i nemira. Ne moram više ići na kardiološki, gastroenterološki i psihološki pregled, ne moram više ići na Zavod za zapošljavanje, ali ni u Zavod za mirovinsko osiguranje. Stoga bih trebao biti smiren i staložen. Pa dobio sam i rješenje o mirovini, ne nedostaje mi više 15 dana, njih sam doplatio i nakon dugih birokratskih peripetija, primio sam prvu mirovinu. I naravno da se nisam izborio za braniteljsku mirovinu, a ona prosječno iznosi 5.085,00 kuna. I možda to ne bi bilo moralno, ali bi bilo po zakonu, pa i ja sam nekad bio nekakav branitelj. I ja sam nekad bio dio te privilegirane klase. Nekad sam i ja imao primanja i primjerenu plaću, a sada je nemam. I mene je sastavila starožidovska kletva:

„Najgore je imati, pa nemati.“

A ja sam nekad imao izuzetna primanja, pa kada sam dobio otkaz, nisam imao nikakva primanja i nikakve prihode gotovo sedam godina, dok sam bio nezaposlen i još sam čekao mirovinu gotovo godinu dana. Od dvanaestog mjeseca 2017. godine, do devetog mjeseca 2018. godine. Kad sam trebao dobiti mirovinu u petom mjesecu, su mi javili da mi nedostaje 15 dana, onda sam to platio i čekao sam daljnjih pet mjeseci. I što je nagore od svega, dobio sam zbog bivše žene dva naloga za ovrhu i redovito me obilaze ovrhovoditelji i utjerivači dugova. Ja im govorim: da nemam ništa sa tim dugovima, ali oni me ne žele slušati. Dužan sam im i kvit. Neka se s tim pomirim. A ja mislim da se nemam s time što miriti, ja to jednostavno ne prihvaćam, jer jednostavno nisam više u braku s tom ženom.

A ti utjerivači i ovrhovoditelji prelaze sve granice dobrog i pristojnog ukusa i ljubazne i poslovne komunikacije. Agresivni su i ništa ne pitaju, ulijeću mi u kuću i prijete mi. Pa sam neki dan morao zvati policiju. Onda su se oni uplašili i otišli. Jer ja nisam potpisao ugovore o kreditu, jasno se vidi da to nije moj potpis, ali nikoga se to ne tiče, pa meni idu, sjedaju i slijede ovrhe zbog nekakvih neplaćenih računa. I može meni pozliti zbog toga, nitko to ne uvažava, plati ti nešto što i ne znaš što je, pa se ti onda nekome žali. E, više oni moći tako, zatvorio sam ja sve račune u banci, pa neka oni i sve to s njima ide do đavola.

I brige ove iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, njima se nikuda ne žuri. Oni rade svojim tempom, sporog puža. I pitaju me kud mi se žuri, pa ne mislim valjda sutra umrijeti. Ja im kažem da ne mislim, ali bi htio da požure, a njima se i dalje ne žuri. Ovi iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje misle da smo mi nemoćni i dementni, da smo stari i bolesni, da imamo karcinome i srčane bolesti, da imamo Alzheimera, pa otežu li ga otežu, ne bi li mi umrli, pa nam tada ne moraju ništa isplatiti. Oni valjda misle da smo mi pothlađeni, da se ne grijemo, da smo higijenski zapušteni, bez rublja i da smrdimo. Pa se tako bahato i neuviđavno odnose prema nama. A to što smo potpisali ili nismo potpisali nekakve ugovore o kreditu, što nam stižu ovrhe i ovrhovoditelji, to se njih ne tiče i za to ih je najmanja briga. I ne mogu shvatiti one koji nemaju prihode nekoliko mjeseci, odmah se žale, odmah su nekom svom očaju, odmah su na rubu egzistencije jer nemaju od čega živjeti i odmah o njima pišu novine i novinari. Pa zar mi nismo izdržljiv i strpljiv narod? Zar se za nas ne kaže: strpljen – spašen.

Ja im kažem da puste zakon na miru, nema rješenja za 30 dana za jednostavnije slučajeve, a nema rješenja ni za 60 dana. To su puste priče za naivne. Kod nas se mora razložno ili bezrazložno čekati dok se ne posijedi. Takva nam je valjda sudbina, ovdje na brdovitom Balkanu. Svi se žele nešto žaliti, svi vole jamrati i prigovarati. Jer mi smo žrtve naše prekomjerne administracije i birokracije. I oni do boli sve kompliciraju. Kao da mi nisu mogli u siječnju ili veljači odgovoriti da mi nedostaje 15 dana? Izgleda da nisu, za to im je trebalo više od 6 mjeseci. Pa kad sam to uplatio, onda sam čekao još dodatnih 5 mjeseci. A tko te pita imaš li ti išta za jesti, plaćaš li račune i režije. Sve je to na granici zdravog razuma, ali tako je, kako je. I nema utješnih riječi ni od koga, ako koga nazoveš, prvo ti se nitko ne javlja, a kada ti se javi, onda se taj izderuje na tebe. I taj zna da je napad najbolja obrana. I što ja želim? Prijevremenu mirovinu? Pa dobit ću je jednog dana. Snađi se ti i živi bez prihoda, gotovo sedam godina, druže. I uzaludne su tvoje požurnice.

Ne trebaš kontaktirati inozemstvo, nisi imao samostalnu djelatnost, nisi imao sumnjivi staž koji treba provjeriti, ali nešto ne štima, pa ne štima. Netko nam komplicira život do boli i dodatno nam pojačava naš očaj, naše bolesti i naše siromaštvo. I nekakav birokrat u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kaže:

„Dragi gospodine, molimo za još malo strpljenja. Vaše rješenje je pri kraju. Znamo da ste predali zahtjev za mirovinom, ali nešto se zakompliciralo, a mi ne znamo što. I molimo vas da nas ne zovete i da nam ne prijetite do daljnjega.“

„Ali bezrazložno otežete s tom mojom mirovinom?“

„Ništa kod nas nije bezrazložno, sve je s nekim razlogom.“

„Ali ja ga ne vidim.“

„Sve će biti u redu. Nemojte se žaliti. U pravilu se čeka šest mjeseci. Imajte strpljenja.“ „To mi vi predlažete?“

„Predlažemo vam da šutite i imate strpljenja, a ne da se stalno žalite i prozivate nas po novinama.“

„Ali napisali ste da ću rješenje dobiti u roku 30 dana?“

„To su priče za malu djecu, nadamo se da ste vi odrasla osoba.“

„I kolika će biti moja mirovina? Hoće li biti dovoljna za dostojan život?“

„To vam nitko ne zna.“

I taj čovjek je u istoj poziciji kao ja. Dobit će mirovinu zvanu mizerija, nedovoljnu da pokrije režije i ostale troškove života. Valjda nije bio branitelj jer njihova mirovina ne kasni i prosječno iznosi 5.085 kuna. On je neće dobiti, pa će morati raditi na crno ili u poljoprivredi i brige za to našeg ministra rada i mirovinskog osiguranja. On ništa ne čuje, ne vidi i ne osjeća jer je po zvanju meteorolog, pa se valjda u slobodno vrijeme bavi meteorološkom prognozom. No, zato ne znam kako žive oni sa mirovinom od 500 kuna ili 1.000 kuna jer kažu da je granica siromaštva sve ispod 2.085 kuna, a cijena hrane kod nas iznosi čak 91 % prosjeka EU, za razliku od BIH gdje iznosi 50 % ili Makedonije gdje iznosi 60 %. I očekivao sam dobiti 1.800 kuna mirovine ili još manje, a dobio sam gotovo 2.600 ili 2.700 kuna mirovine. Ako se uzme u obzir da 100.000 ili 200.000 umirovljenika u Hrvatskoj prima mirovinu manju od 500 kuna, da ih 250.000 ima mirovinu između 1.000 i 1.200 kuna, onda se trebam radovati toj mirovini.

I valjda neću skupljati boce po kontejnerima, valjda se neću dovesti na rub egzistencije. I valjda mi netko to neće dokinuti, kao i druga socijalna prava. Valjda neću biti siromašak, beskućnik, valjda se neću dodatno sunovratiti, valjda neću doživjeti životni pad i valjda neću pasti na prosjački štap. Pod punom pravnom i svjesnom odgovornosti kažem da to ne želim. Želim da mi mirovina dostaje za život. Ne želim ja ovu našu primitivnost i zaostalost. Ne želim ja ovaj naš surovi kapitalizam, ovrhe, dopunsko zdravstveno, plaćanje lijekova, kredite i dodatno zaduživanje. Odbacujem to sa gnušanjem. Ali o svemu ja ne odlučujem. Netko odlučuje u moje ime i za moj račun, a ja ne znam ni tko je to. Netko odlučuje za nas i tako nam je, kako nam je. Jer moji troškovi i režije za očevu i djedovu nekretninu su veliki i više ne razmišljam o svojoj prošlosti i svojim promjenama u životu. Briga me za ovaj naš neoliberalni kapitalizam, briga me za ovo naše prekomjerno oporezivanje, ja sam ostao u relacijama ondašnjeg socijalizma, ondašnjih troškova i ondašnjih mitova.

Sve je nekako kod mene zamrznuto u vremenu i prostoru, a ja sam izgubljen u svom svemiru. I dalje se pitam tko je kriv za tu moju kalvariju i križni put? Zašto me se društvo odreklo? I zašto me se šikaniralo od nemila do nedraga? Zašto sam bio degradiran i nezaposlen gotovo pet i više godina? Jesam li se kome zamjerio? Ali moram reći da je netko odlučio zatvoriti moju tvrtku i svi u tvrtci smo dobili otkaze. I to je nama naša borba dala. Dala nam je to da ne znamo zašto se zatvorila naša tvrtka, pa mi smo za ondašnje uvjete dobro radili, ostvarivali prihod i zaradu za našeg stranog gospodara. I ja nemam odgovor na to, a ni na to zašto se spalio Jan Palach i zašto se borio Lech Walesa. Protiv kojih i kakvih laži su se oni borili? Za čije interese i jesu li oni bili strani plaćenici? Kakve su oni ideje zastupali? Jesu li oni zastupalo ove klerikalne, desne ideje i ovu desnu ideologiju? Jesu li se oni borili za ove neoliberalne vrijednosti? I jeli to sve bio domoljubni čin ili nekakav nerazumni čin?

Jer ja i dalje, kao nekad u socijalizmu, tražim rad u fušu, tražim rad na crno, da pokrpam rupe u svom proračunu, jer ne mogu živjeti od onog što dobivam. I sve teže pronalazim takve poslove. Nitko me ne treba i nikome za ništa ne služim. Moja znanja i radno iskustvo nije nikom potrebno. Nisam romantičar, a ni nostalgičar, ne želim ja živjeti bolje, nego me sila prilike na to natjerala i ne želim ja živjeti na dug, kod nekoga se dodatno zaduživati i biti nekome dužan. Ne želim biti dužan Svjetskoj banci, MMF – u, domaćim i stranim bankama, domaćim i stranim kamatarima i stranim državama. Želim čiste financijske račune i novac držati u svojoj lisnici. Ali mi to sve teže polazi za rukom i od moje ruke. Ostario sam, nefunkcionalan sam i nisam baš od neke koristi. Ali tolikima sam nekad pomagao, pa se nadam da će i meni netko pomoći. Ali takvoga nema ili ja takvoga ne nalazim.

Pitam se što bi od naše države ostalo ili što bi s njom bilo da je Tuđman čuo da u Salvadoru upravljaju i vladaju 14 obitelji, umjesto francuskih 200 obitelji? Bi li nam bilo bolje ili bi naša katastrofa bila još veća? Bi li od ondašnje socijalističke pravne stečevine i pravne regulative naše bezakonje, naše nepravde i naše nejednakosti bile veće ili bi bile manje. A netko kaže da podrijetlo teze o 200 obitelji nigdje ne stoji, da je to nekakva i nečija izmišljotina ili dezinformacija. Da nije ništa o tome objavljeno ni u jednoj knjizi i ni u kojem članku, ali ne postoji nikakva Tuđmanova knjiga o vojno redarstvenoj operaciji po imenu Oluja, nigdje nema ništa o izdaji i predaji Vukovara, nigdje nema ništa o podjeli Bosne, pa se ipak to dogodilo što se dogodilo. Nešto se provelo. Sve je kod nas na nivou usmene, narodne predaje, ali netko je birao tih 200 obitelji i omogućio im je to što im je omogućio.

Netko je u našoj pretvorbi i privatizaciji postao nekakav menadžer, ljubimac vladajuće elite, dobio menadžerski kredit i bez svog kapitala je kupio neku našu tvrtku i na kraju ju je uništio. I oni sebe smatraju nadljudima, a mi smo im stoka sitnog zuba, sluge, kmetovi ili robovi. I oni sada piju iz svojih kaleža i misnih čaša, a mi pijemo svoje gorko i kiselo vino iz običnih čaša. I od tada nam ide kako nam ide, ili nam ne ide, stojimo na mjestu i ne mičemo se. Neki su bili povlašteni i na njih su se odnosili jedni zakoni, a na nas stoku sitnog zuba, su se odnosili drugi zakoni. Mi nismo bili u prilici dobiti povlaštene menadžerske kredite, mi nismo bili partijski ljubimci i podobnici. I nas se stalno u svemu koči. I kažu da hrvatski poduzetnik mora poštivati 3.076 raznih obaveza i u tim obavezama se gubi i izgubi. U biti bi se samo njima trebao baviti, a ne svojim osnovnim poslom. Jer je kod nas u javnom sektoru zaposleno gotovo pola radno zaposlenih ljudi, a oni moraju nešto raditi i komplicirati drugima život.

Zato nam valjda ništa ne funkcionira, i zato nam je valjda ovaj život ovdje nelogičan, nebulozan, apsurdan i nefunkcionalan. I netko za nas kaže da smo mi tranzicijska kornjača. Da smo usporeni, da se previše oslanjamo na turizam, da ne rastemo ili sporo rastemo, da nam industrija propada, da smo nekonkurentni, neučinkoviti i neefikasni. I da nas čekaju užasi, kataklizme, katastrofe i godine krize, nesigurnosti i kaosa. No mi vjerujemo našim političkim hohštaplerima i našim statističkim pokazateljima. I strani ulagači nam stalno govore da propuštamo prilike i nove investicije, a trebaju nam ulaganja u nove tehnologije i u naš razvoj. Inače će se nastaviti naše masovno iseljavanje, naše beznađe, naš pesimizam, naša korupcija, naše licemjerje, naš klijentelizam, nepotizam i loše upravljanje državom. I nećemo se moći još dugo opravdavati ratom i njegovim posljedicama.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.

 

———————————-

 

Preuzmite knjigu – “60 plus”, Borisa Golića

 

Knjigu“60 plus”, Borisa Golića“ moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link:  te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

http://www.digitalne-knjige.com/golic38.php

 

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.