Kvaka 8 (iz knjige “22 Kvake”, Borisa Golića)

Ljutimo se kad nemamo posao, ali se ljutimo i kad ga imamo. Ja sam imao takav ugovor o radu da sam svome poslodavcu trebao biti dostupan svih 24 sata na dan. Istina da on to i nije uvijek koristio ili zloupotrebljavao, nego mi je dao mobitel, a on je trebao biti uključen 24 sata na dan. Iz toga je isticalo da nam tehnika i nije pomoć, nego zlo nad nama i stalni strah i teror da će me tko zna kada zvati poslodavac ili neki moj poslovni partner.

Kažu da je to u skladu s kapitalističkim poslovnim pravom i radnim moralom. Ti se trebaš poslodavcu javiti kad te treba, a on se tebi ne treba javiti ili samo onda kad je raspoložen. I izdržao sam ja to gotovo 20 godina, a ostalih 10 sam radio u trulom i olovnom socijalizmu. Sjećam se da u socijalizmu nismo imali mobitel i da je sve bilo laganica, a i za to vrijeme mogu reći da sam stalno bio u nekakvoj akciji ili akcijama. Jedino što su mi primanja bila puno manja.

Ipak se sjećam švercanja raznih roba iz Austrije, Turske i Italije, a svoju ciljanu skupinu za prodaju sam pronalazio ili kod nas, ili u Mađarskoj, bivšoj Čehoslovačkoj, Poljskoj, DDR-u, bivšem Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Sada toga više nema, a ako me prema čemu vuče nostalgija, onda je to po tim vremenima i okolnostima. Možda sam iz svega toga i stvorio radne navike i osjećaj prema novcu. Naime, gdje god i kako god bi se provodio, uvijek bi moralo ostati za neki drugi, budući posao. I kao što sam rekao došla nama u tvrtku tehnika i tehnologija, u početku nam je mobitel bio čudnovato velik, a kasnije mali i držali smo ga u desnom džepu pored naših testisa. Jest da nam je nekad i smetao, a nekad kad je vibrirao i nije. Ne znam jeli iz tih vremena nastao i vic o malom Muji koji voli da mu baka drži ono što ima kad ga potjera jer se baki tresu ruke.

I da se nadovežem na mobitel i moje radno pravo. Nitko nije predvidio da se ja nekad trebam odmoriti i spavati. I da mi se ne bi događali slučajevi koje u nastavku navodim jednog dana sam donio odluku da ću isključivati mobitel u ponoć. A zašto sam to odlučio, pročitajte slijedeću priču i recite jesam li bio u pravu. Dakle, nazove mene neka žena u noći u pola tri i kaže:

„Dobro veće.”

„Dobroveće.”

„Smetam li?”

Prepoznam ženi glas i utvrdim da mi je ona poslovni partner pa će možda nešto naručiti, a kako smo tada bili u krizi s radnim nalozima, svaka narudžba je važna i ne smije se odbiti. Stoga kažem:

„Ne. Ne smetate, ni ja baš ne mogu spavati.”

„Onda dobro.”

„ Jeste li nešto htjeli naručiti?”

„Ne, nisam. Imam drugi problem.”

„Recite!”

„Znate, moj muž se napije pa me tuče.”

„Tuče li vas zato što je pijan ili zato što ga ne puštate spavati?”

„Tuče me što je pijan i što me ne sluša kad mu govorim da mu to škodi.”

„A da ga pustite da prespava mamurluk i pijanstvo. Znate da se kod nas kaže da je „ jutro pametnije od noći.”

„Ne mogu jer kad je pijan, onda i grozno hrče.”

„A da odete u neku drugu sobu i tamo spavate?”

„Ni to ne mogu. Nisam naučila spavati sama.”

Sad sam već i ja bio ljut, pa kažem:

„Gospođo! Morate se odlučiti što želite: mir u kući ili tuču u kući. Muž vam je pijan i očekuje da ćete ga ostaviti na miru. Sutra mu možete govoriti o štetnosti alkohola.”

„Ali meni je razbio san, na televiziji nema ništa na programu, a meni je dosadno.”

Mislim u sebi da nikog drugog nije mogla zvati, a i nije, jer kupac je uvijek u pravu, pa može nazvati i u pola tri u noći. Ne znam jeli dotična gospođa zna da imam radni ugovor u kojem piše da sam na raspolaganju 24 sata, pa kad već to jesam, zašto me i ne bi nazvala. I kad se sa mnom malo smirila i sredila, kaže ona meni:

„Nadam se da nisam smetala. Sada mi je puno bolje. Idem malo prileći, možda i zaspim.”

Nisu ni muškarci bolji, i oni nazovu u dva ili tri u noći i kad ih pitaš hoće li što naručiti, a oni prvo pomisle o tome, pa kažu:

„Dupla votka, konjak ili štok.”

„Ne. Ne.” – kažem ja: „ To morate tražiti od konobara. Trebate li nešto od mene?”

„ Da. Da. Trebam milijun komada.”

„ Dobro čujemo se onda ujutro.” I nazovem ja tog gospodina ujutro. Ne javlja se do podneva, a onda se valjda prirodno budi, pa je mamuran. Kako ga ne bi uznemiravao u svemu tome, nazivam ga u 13 sati, a on kaže: „ Što me trebaš?”

„Sinoć ste naručili milijun komada svega i svačega, možemo li definirati što konkretno trebate i možete li mi poslati narudžbenicu?”

„Tko vas je zvao, zar ja? Uopće se toga ne sjećam.”

„Nije to ni važno. Trebate li što od mene?”

„Ne trebam ništa. To je sigurno nekakva greška i nesporazum.”

Toga dana sam podnio poslodavcu zahtjev da mi uvede radno vrijeme od 06- do 24 sata, a od 24 sata do o6 sati bih malo i odmorio. Naime, svi kažu da nam odmor treba, pogotovo ako imamo takvo radno vrijeme. Ne razumijem učiteljice koje se bune na svoje radno vrijeme. Naime, one rade od 08 do 11 sati, a onda ne znaju što će sa sobom. Možda im je problem što nemaju koga nazvati u pola tri u noći. Naime ima situacija da i takvima muž pije.

Što još reći nego da mi moj poslodavac nije nikad odgovorio na moj zahtjev. Tvrtka mi je propala, a ja ne znam kad trebam isključiti mobitel i u miru spavati. Treba mi to netko reći jer čekam daljnje upute, radne zadatke i direktive.

Navodno su tako prošli i drugi ljudi s iskustvom i znanjem. U tranziciji su smijenjeni i oni koji su nešto znali i mogli učiniti, a zamijenili su ih oni koji to nisu i koji su državne resurse prigrabili sebi, a da nisu ni znali što će s njima. Umjesto da je ljudski kapital došao do izražaja, do izražaja su došli političari i 200 obitelji. Svugdje stručnjaci ili oni s iskustvom imaju nekakvo značenje i okosnica su nekakvog razvoje, jedino su kod nas političari i oni koji nemaju ni dan rada u industriji ili u realnom sektoru oni koji donose nekakve odluke, ali na našu štetu. Zato nam i je takvo, kakvo nam je i zato nam tako i ide. Što gore, to nekima bolje, ili se to nama tako čini.

—————————————–

Boris Golić

Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.

Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:

2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.

2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.

2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.

2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.

2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.

2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.

2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.

2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.

2018.godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.

2019.godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”

———————————-

Preuzmite knjigu – “22 Kvake”, Borisa Golića