U svijetu prepunom sukoba malo se pitanja pokazalo tako zagonetnim kao što je pitanje može li nasilje riješiti probleme. Tretirati ovo pitanje filozofski znači zadubiti se u etičke probleme i ispitati što smatramo “opravdanim” te raspakirati moralne implikacije različitih vrsta nasilja. To uključuje i razmatranje klasičnih argumenata s obje strane.
Ipak, u konačnici, istražujući različite etičke teorije i filozofske poglede, možemo steći i nove uvide u staru dilemu: Postoji li ikad dobar razlog za sudjelovanje u nasilju?
Što je nasilje?
Nasilje je kompliciran problem. To uključuje mnogo različitih stvari koje povrijeđuju ili oštećuju tuđa tijela ili emocije ili krše njihova prava. Fizičko nasilje događa se kada netko upotrijebi silu kako bi drugog fizički povrijedio. To se može vidjeti u stvarima kao što su tučnjave, gdje se ljudi tuku – ili čak i u ratovima, gdje vojska jedne zemlje ubija ljude u nekoj drugoj zemlji.
Psihičko nasilje ne ostavlja tragove izvana kao fizičko nasilje, ali može jako uznemiriti ljude. Zlostavljanje je samo jedan od primjera: stalno kritiziranje i korištenje prijetnji da bi se netko kontrolirao ili prestrašio također se može smatrati kao psihičko nasilje.
Nadalje, nasilje može poprimiti oblik strukturne agresije, koja je duboko ukorijenjena u društvenim sustavima i institucijama. Ova vrsta agresije može proizaći iz neravnoteže moći koja rezultira marginalizacijom ili maltretiranjem određenih skupina, što dovodi do nezadovoljavanja njihovih potreba ili uskraćivanja prava.
Na primjer, razmislite o društvu u kojem ljudi različitog etničkog podrijetla ne uživaju jednake beneficije ili ravnopravan tretman. Ovo bi bio primjer strukturalnog nasilja na poslu. Postoji i samousmjereno nasilje. To su štetna djela koja pojedinci sami sebi nanose i koja također spadaju u ovu kategoriju —pri čemu ponajviše mislimo na ponašanje poput samoozljeđivanja ili samoubojstva.
U biti, nasilje se ne odnosi samo na to kako se ponašamo kada “izgubimo kontrolu”. To je višestruk problem s dubokim moralnim, pravnim i filozofskim dimenzijama za svako društvo koje brine o pravdi.
Sokrat: Temelj pravednih djela
U Platonovim dijalozima, naime o Republici, Sokrat nije samo raspravljao o pravdi kao političkom konceptu. Također je mislio da se radi o temi: kako biti dobar. Rekao je da biti samo znači obavljati posao za koji si najprikladniji i ne miješati se kad drugi obavljaju svoj posao.
Kada nečiji um, emocije i želje dobro funkcioniraju zajedno na ovaj način, njegovi će postupci biti ispravni za njih—a i oni će dobro živjeti. Kad bi Sokrat razmatrao je li čin nasilja opravdan, mogao bi se zapitati pomaže li ili šteti tom skladnom stanju uma.
Na primjer, vojnik ili policajac koji navodno brani svoj grad korištenjem nasilja – je li to nasilje opravdano ako pomaže u održavanju reda (kako u društvu općenito tako i u umovima pojedinaca)? Takva bi se radnja uklopila u ulogu izvođača u društvu—i pridonijela ranije spomenutom dobrom funkcioniranju.
No, Sokrat je vjerovao da je nasilje motivirano osobnom osvetom ili nekontroliranim emocijama nepravedno jer dolazi od nemirne duše, u kojoj razum robuje apetitu ili bijesu. U ovu kategoriju spadaju i osobe koje počine nasilnički čin iz ljubomore ili inata. Sokrat bi rekao da takvi postupci kvare karakter počinitelja i štete zdravlju duše.
Prema Sokratu, nasiljem bismo mogli nazvati samo ako ono pomaže u održavanju ili ponovnom uspostavljanju i duševnog i državnog poretka i ako spada u naše prirodne obveze, pridonoseći navodnoj dobroti duše.
Aristotel: Potraga za većim dobrom
U svojoj Nikomahovoj etici Aristotel je razvio moralni sustav usmjeren na Zlatnu sredinu. Prema Aristotelu, zlatna sredina je poželjna sredina između dviju krajnosti, jedne viška i jedne manjka, koju možemo pronaći jedino razumom.
Što se tiče nasilja, to bi značilo da treba izbjegavati ili krajnju nepromišljenost (previše) ili kukavičluk (premalo), budući da su oboje poroci. Umjesto toga, trebali bismo težiti čestitom srednjem putu.
To znači da se kod upotrebe sile, na primjer, ne radi o primjeni nasilja kad god želimo (eksces). Ipak, to ne uključuje izbjegavanje upotrebe nužnog nasilja za zaštitu društva (nedostatak). Umjesto toga, to znači koristiti silu mudro i samo kada sve ostalo nije uspjelo: to je ono što nekoga čini hrabrim u korištenju sile.
Prema Aristotelu, nasilje se može opravdati ako služi dobroj svrsi ponovnog uspostavljanja ravnoteže i reda. Na primjer, unutar grčke ideje o filiji — ili zajedničkoj ljubavi — moglo bi se tvrditi da je čin vrline počiniti nasilje kako bi zaštitili svoju zajednicu i osigurali pravdu (kao što je grad-država koja odbija osvajače koji bi uništili ugrozili živote građana ili ih porobili).
U biti, Aristotelovo stajalište sugerira da bi ponekad nasilje moglo biti ispravno ako je to proporcionalan odgovor koji ima za cilj poboljšati njihovu cjelokupnu situaciju – onaj koji zadovoljava i individualne i kolektivne vrline.
Toma Akvinski: Prirodni zakon i moral
Toma Akvinski formulirao je teoriju prirodnog prava, koja sugerira da bi se ljudski zakoni trebali temeljiti na vječnim i prirodnim zakonima. Vječni zakon je Božja vladavina nad svim stvorenim, dok je prirodni zakon način na koji ljudi sudjeluju u vječnom zakonu.
Toma je tvrdio da težnja ljudskih bića da čine dobro i izbjegavaju zlo može voditi k donošenje moralnih odluka i donošenje ljudskih zakona.
On je također koristio svoju teoriju da opravda određene aspekte rata dajući neke kriterije za ono što bi se smatralo “Pravednim ratom”. Ako je nasilje moralno prihvatljivo, onda mora ispunjavati tri uvjeta.
Prvo, suverena vlast koja objavljuje rat mora imati autoritet koji dolazi iz legitimnih izvora. Drugo, mora postojati opravdan razlog (da oni koji su napadnuti to zaslužuju – s njihove strane nešto nije u redu). Treće, strana koja je uključena u neprijateljstva mora ili namjeravati promicati dobro ili izbjegavati zlo (ne može se jednostavno raditi o nanošenju što je moguće veće štete).
Razmotrite primjer zemlje koja se brani od neopravdanog napada druge nacije na svoj narod. Akvinski bi to smatrao opravdanim razlogom za rat. Državni poglavar bi u ovom slučaju imao i pravo i dužnost čuvati opće dobro. Osim toga, da bi se sukob smatrao pravednim ratom prema njegovoj teoriji, njihov cilj mora biti ispravljanje već počinjene nepravde ili ponovna uspostava mira – a ne samo otimanje ili krađa nečega za čim se žudi ili dokazivanje koliko brutalan može biti.
Ukratko, Tomi Akvinskom je nasilje moralno prihvatljivo samo ako je u skladu s prirodnim zakonom i u potpunosti ispunjava sve njegove kriterije “pravednog rata”.
Immanuel Kant: Kategorički imperativi i univerzalni zakoni
Etička teorija Immanuela Kanta temelji se na ideji kategoričkog imperativa, univerzalnog moralnog zakona koji se odnosi na sva razumna bića i naređuje im da djeluju samo u skladu s maksimama (osobnim načelima) koji se mogu htjeti kao univerzalni zakoni.
Kaže da su postupci moralno ispravni samo ako se mogu primijeniti univerzalno i ako tretiraju svaku osobu kao cilj sam po sebi – ne samo kao sredstvo za postizanje cilja.
Kada nasilje promatramo kroz ovu prizmu i pitamo se može li se reći: “U redu je koristiti nasilje” kao maksima za sve, stvari postaju vrlo stroge. Jer kad bi svi slijedili ovo načelo, rezultat bi bio svijet pun proturječja i kaosa – upravo ono što Kant nije želio.
Osim toga, često, kada počinimo djela nasilja nad drugima, tretiramo te ljude samo kao oruđa ili instrumente za postizanje nekog cilja, što je izravno protiv toga da ih tretiramo kao cilj po sebi (kao što Kant kaže da bismo trebali).
Na primjer, kada opravdava nasilje kao oblik samoobrane, kantovska etika može tvrditi da je ono moralno prihvatljivo samo ako se načelo koje stoji iza njega može primijeniti univerzalno bez proturječja i bez tretiranja drugih isključivo kao sredstva za postizanje cilja.
Kant bi vjerojatno tvrdio da nasilje pada na ovom testu jer je u suprotnosti s bezuvjetnim poštovanjem koje prema njegovoj moralnoj filozofiji duguje razumnim bićima. Sama priroda nasilja potkopava autonomiju i dostojanstvo za se koje kantovska etika nastoji izboriti kod svakog pojedinca.
Dakle, unutar kantovskog okvira, moglo bi se reći da je nasilje moralno dopušteno samo u rijetkim slučajevima kada zadovoljava Kategorički imperativ – kao kada je uporaba sile jedini način da se spriječi veće kršenje nečije autonomije i racionalnosti.
Jean-Paul Sartre: Egzistencijalizam i sloboda
Egzistencijalistička filozofija Jean-Paula Sartrea vrti se oko ideje radikalne slobode i posljedične odgovornosti koja dolazi s njom. Prema Sartreu, ljudi su osuđeni na slobodu – što znači da smo u potpunosti odgovorni za vlastite postupke, bez ikakve suštine ili unaprijed određene prirode koja bi nas vodila.
Svaka radnja koju poduzmemo odražava izbor koji smo napravili. Stoga moramo prihvatiti punu krivnju za te postupke. Unutar ovog okvira moglo bi se tvrditi da nasilje može biti izraz slobode – osobito kada se koristi za suzbijanje ugnjetavanja. Ako netko pokušava uskratiti slobodu pojedinca (i samu njegovu ljudskost), onda nasiljem prema njemu sigurno dokazujete da ste slobodni (i da postojite).
Na primjer, tijekom Drugog svjetskog rata, Sartre bi mogao tvrditi da su pripadnici francuskog Pokreta otpora koji su počinili djela nasilja protiv okupacijskih snaga koristili svoju slobodu kao legitiman odgovor protiv silom nametnutog im režima. No, važno je razumjeti da Sartre ne podržava nasilje radi nasilja. On tvrdi da oni koji koriste nasilje u borbi za slobodu moraju prepoznati i vlastitu odgovornost za svoje postupke i moralne implikacije tih postupaka.
Sartre ne vjeruje da se nasilje treba koristiti samo zato što se može ili kao sredstvo za izbjegavanja teških izbora. Umjesto toga, on predlaže ljudima da razmotre hoće li pribjegavanje nasilju u konačnici rezultirati manjim ograničenjima slobode pojedinaca nego što bi to inače bilo.
Razmatranja poput ovih navode Sartrea na perspektivu o ovom pitanju koja se može činiti paradoksalnom. S jedne strane, on priznaje da su takva djela ponekad bila učinkoviti načini za odbacivanje starih ugnjetavanja ili efikasan odgovor na nova. S druge strane, on insistira na tome da su uvijek uključeni teški etički problemi – oni o kojima bismo trebali dobro razmisliti.
Dakle, može li se nasilje opravdati?
Moralne složenosti koje okružuju nasilje stvaraju veliki izbor uvjerenja, poput mozaika sastavljenog od mnogih etičkih gledišta. Sve to sugerira da nasilje nije samo ispravno ili pogrešno. Umjesto toga, kontekst i svrha nasilja uvijek dodaju nijanse sive boje na nečije ponašanje.
S jedne strane, nasilje se može promatrati kao napad i na društveni poredak i na procvat pojedinca. Ali mogu postojati i prilike kada se to može opravdati – ako služi zaštiti, ostvarivanju pravde ili ponovnom uspostavljanju sklada unutar zajednice. U takvim slučajevima, uporaba nasilja može imati moralnu vrijednost.
Međutim, to ne znači da su sve barijere probijene kada se nasilna sredstva koriste na ove načine. Oni i dalje moraju biti proporcionalni odgovori vođeni dobrim motivima – i slijediti ih tek nakon što svi napori da se postignu ciljevi miroljubivim metodama propadnu.
Korištenje nasilja u ovom smislu i dalje je opterećeno poteškoćama: naime svi oni koji to odaberu kao način djelovanja snose težak moralni teret i moraju pažljivo razmotriti moguće posljedice upotrebe ili zloupotrebe nasilja za društvo u cjelini.
Napisala: Victoria Sus
——
Odabrao, preveo, nadopisao i uredio: Nenad Grbac
————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
