Sigurno je ludio. Biserni su valovi neprestance udarali po toj veličanstvenoj pojavi, bolno naglašavajući njenu neizbježnu prisutnost svakom članu posade, njeno konstantno prikradanje Omorii, uvijek na istoj udaljenosti. Samo ih slijedi, slijedi i slijedi. A sada… sada je već počela dozivati njegovo ime. Marko, Marko, Marko. Bila je to samo prokleta stijena, mislio je. Najneobičnija koju je on ikada vidio, ali svejedno mrtva stijena. Njeni su stanovnici stalno šutjeli, to ne mogu biti oni. Zvuk valova me zavarava. Tako je, valovi. Valovi i glad. Sigurno ludim, mislio je Marko Tei Ineveri.
Već je sedmi tjedan Marko zapisničar na tamalijskom brodu Omorii. Bio je to predivan brod sazdan od najboljeg drva koje se može nabaviti beskrupuloznim ubijanjem i pljačkanjem. U ovom se slučaju radilo o drvu iz pokrajine Hidul Armavoria, čiji je skroman narod neskromno branio granice Tamalijskog carstva. Plemeniti car Vat ih je u svojoj bezgraničnoj zahvalnosti proglasio izdajnicima, dao pobiti sve muškarce, žene i djecu odveo u roblje, spalio im polja i posjekao im šume. Krenuli su iz luke Tenirra prenoseći začine Šumskim zemljama. Od tih sedam tjedna provedenih na otvorenom moru, Omoria četiri tjedana tone.
Ipak, stanje broda nije toliko zabrinjavalo vodstvo broda i ostatak posade koliko divovska pravokutna stijena koja ih je u stopu pratila dulje nego brod tone. Bila je savršeno ravna. Dio koji je virio iz vode imao je oblik kocke, savršene kocke. I bila je bijela. Potpuno bijela. Većina se složila da je to bijeli mramor, a ne kamen kako su svi u početku mislili. Sve što je brodski znanstvenik Kandios imao za izvjestiti o stijeni jest da je široka oko dvadeset metara. Što uopće nije točno.
Marka je ta stijena već prilično iritirala. Nek’ je proguta najdublje grotlo Iterije, prokleta bila! On se najviše pribojavao svoje sve izglednije i sve bliže smrti utapanjem. Dosada je on jedini bio s takvim bojaznima, ali stvari se pomalo mijenjaju. Bio je na putu prema kapetanovim odajama gdje će se održati brodsko vijeće koje bi trebalo raspravljati o kritičnoj situaciji u kojoj su se svi nalazili. To nije bila neka velika nada, ali ni do toga vjerojatno ne bi došlo da kapetan Pax prije nekoliko dana nije imao jedan cijeli sat trijeznosti. Nevoljko je pogledao prema stijeni. One sablasne spodobe opet su se šetale po njoj. Nek’ je proguta najdublje grotlo Iterije, prokleta bila!
Šetanje po Omorii u međuvremenu je postalo dosta teško jer je brod već poprilično naginjao na lijevo. A ni glad nije pomagala. Obroci u brodskoj kuhinji, iako obilni, zasnivali su se isključivo na morskoj vodi. Posada Omorie nije bila tog tipa da bi se žalila, ali takva je jednolična ishrana imala neke neugodne nuspojave. Najčešća je bila smrt.
Kada se Marko dovukao, vijeće se već bilo okupilo. Na čelu je sjedio kapetan Pax. Sjedenje je možda presnažan izraz. Bio je više na stolu nego na stolici, a njegovi su životinjski trzaji jasno sugerirali da se njihov kapetan na mahove budi iz svoje alkoholne kome. Prvi s desna kapetanu bio je Kandios, koji ima zadaću svojim neprocjenjivim empirijskim opservacijama usmjeravati odluke vijeća u pravome smjeru.
Do njega je sjedio Hios Skegdul. On je predstavljao onaj dio posade koji je zagovarao da brodsko sidro dođe na jelovnik. Bio je poznat i kao Željezno Oko. Tako su ga zvali jer mu je lijevo oko bilo umjetno. Izrađeno od mjedi. Pravo oko je izgubio za vrijeme Septinskog rata, pokušavajući si iskopati desno oko kako bi se oslobodio vojne obveze. Desno si oko nije iskopao, ali su mu za kaznu iskopali lijevo oko i poslali ga na prvu crtu bojišnice.
Kraj Hiosa je sjedio Mogul Vemini Kant, izaslanik Carske riznice, nekada ratnik, namjesnik, profesionalni brodolomac. Kant je bio je ružna i smrdljiva pojava, a glavna životna preokupacija bila mu je brojenje ljudi s kojima nije u rodu. On je predstavljao onaj dio posade koji se zalagao da vjetar puše odozgo prema dolje.
Prvi s lijeva je, na svoju žalost, sjedio Marko i bio je među prvima na udaru osebujne mješavine aroma kojima je cijenjeni kapetan Pax častio svoju okolinu.
Odmah do njega je sjedio posljednji član vijeća, Ori Mi. On je predstavljao Denia Targa zvanog Koža, člana posade koji je četiri dana nakon isplovljavanja otplivao prema luci Tenirri jer se sjetio da tamo ima jedno utočište za pse koje je propustio zapaliti, i zamolio posadu da ga pričeka. Nisu ga čekali, ali kasnije je mnoge zanimalo što mu se dogodilo. Nikoga na Omorii, naravno.
“Dobro, zasjedanje neka brodskog…” Kapetan si je uzeo trenutak da prizove posljednje trunke lucidnosti. “Neka zasjedanje počne. Da. Prijeđimo odmah na stvar. Tone li brod?”
“Molim?!” Marko spontano uzvikne.
“Molim lijepo, gospodine Ineveri,” obrati mu se Kant pokroviteljskim tonom, “vi ste zapisničar. Zato pišite i šutite! Što se tiče broda, teško je reći tone li zaista. To je vrlo ovisno o perspektivi. Kada je Omoria porinuta u more, već je bila dobrim dijelom pod vodom. Napokon, kao i svaki drugi brod. A treba imati na umu i da definicija potonuća varira od kulture do kulture. Na primjer, kada smo se borili protiv Ponda, masovno smo im potapali brodove. Ili da budem točniji, njihovi su nam brodovi iz naše perspektive izgledali kao da su potonuli. No ja nikada nisam čuo nijednog Ponda da reče kako mu je brod potonuo. A vi?”
Ori Mi se oglasi svojim sumornim glasom. “Oprostite, ali nije li objašnjenje za to da su svi Pondi mrtvi?”
“To je tek jedno od objašnjenja, gospodine Mi. Kao što je i tek jedno od objašnjenja za naše stanje da nam brod tone. Mislim da sam svoju stvar dokazao. A ako vas ni to ne zadovoljava… naposljetku, mislim da ne smijemo svojim subjektivnim zapažanjima diskriminirati nepotopljeni dio broda. A ni potopljeni. Čime ne želim reći da je potopljeni dio zaista potopljen. Mislim da će se Kandios, kao znanstvenik, složiti sa mnom. Gospodine Kandios?”
“Pa, sva moja mjerenja pokazuju da su bridovi objekta dugi oko dvadeset metara.” Osjećao se ponos u Kandiosovom glasu.
Hios Skegdul je izrazom lica jasno pokazao gađenje. “Mi govorimo o brodu, prokletniče. Ali kad smo već kod toga, možete li nam reći o toj kamenčugi bilo što drugo osim da je široka dvadeset metara? To smo čuli već dvadeset puta! Recite nam nešto o onim crnim spodobama. Jeste li pronašli način komunikacije s njima?”
“Oprostite, ali mislim da su ti ljudi više zeleni nego crni,” ispravi ga hladno Ori Mi.
“To nisu ljudi, to su nekakve… dvonožne… zvijeri… što ja znam,” odgovori mu Hios.
Kant se ubaci. “Meni su se činili crvenkastima. Ali Sunce nam vara oči. Je li tko žedan? Ja jesam.”
“Dosta je toga,” prekine ih kapetan. “Ne želim više čuti niti jednu riječ o svojoj supruzi! A što se tiče onog povrća, to nema nikakve veze ni s ijednim od osam rakuna. Zato… vrdšs… ovaj… držite se teme.” Bilo je očito da kapetan i u sjedećem položaju ima problema držati ravnotežu.
“Rakuni? Kakvi rakuni?” Bilo je je jasno da Oria Mia to i nije previše zanimalo. A odgovor nije ni mogao dobiti pošto se kapetan onesvijestio.
“Rakuni, rakuni, idiote,” stane Hios vikati na njega, “ne znate što su rakuni? To su one… one smrdljive ptičurine iz Cerzijskih prašuma!”
“Oprostite,” ponovno se uključi Kant sa svojim prepotentnim držanjem, “ali ja najbolje znam što su rakuni. Napokon, moj brat ih uzgaja. I to u moru. Jako mu dobro ide. Prošle godine je ostvar-”
“Dvadeset metara. Mogućnost pogreške je oko dva metra,” prekine ga Kandios.
Marko se nevoljko uključio u raspravu. “Uzgaja rakune u moru? Pod vodom?”
“Pa da… hoću reći… on ih zove rakunima. Znate, maleni su i imaju jaku ljusku, gotovo kamenu,” objašnjavao je Kant.
Mievo zanimanje je raslo. “Školjke?”
“Ne školjke! Školjke su mekane iznutra. Ove su kamene izvana, ali i iznutra. Ima ih različitih veličina. Mogu biti jako sitni do veličine ljudske šake. Ma znate!”
Marko je shvatio. Na žalost. “Šljunak?! Vaš brat uzgaja šljunak?!?”
“O, ja nemam brata. Roditelji mi to nikad ne bi dopustili. Ali hvala na pitanju,” odgovori mu vedro Kant. Marko je osjetio naglu mučninu u želucu.
Nije ni primjetio da se kapetan probudio. “Markec, jesml… jesi li zapisao ono što smo rekli za krevete? Jer to je… to je vrlo važno.” Marko nije htio ulaziti u novu raspravu. “Jesam.” Kapetan se ponovno onesvijesti.
“Dvadesetak metara. Definitivno.”
Brodsko vijeće je raspravljalo još dva sata da bi na kraju jednoglasno odlučilo da sidro do daljnjega neće biti na jelovniku.
Dva dana kasnije Omoria je potonula.
Tek se vrh jarbola još držao iznad vode. Marko i Kandios su se držali za njega svim snagama, ali bili su sve slabiji i slabiji.
Marko više nije mogao skinuti pogled sa stijene. Sada joj je bio bliži nego ikad, ali svejedno nije mogao vidjeti kakva su to bića koja na njoj obitavaju. Mogli bi biti ljudi, mislio je. Već satima rade nekakve čudne kretnje svojim rukama. Njegove oči su, kao i ostatak tijela, oslabile pa nije mogao jasno vidjeti.
A onda iznenada shvati da oni mašu. Mašu mi. Oni meni mašu! Prije bi to Marka nevjerojatno razljutilo, ali sada… sad mu se to nekako sviđalo. I odjednom je iz nekog nepojmljivog razloga Marka ispunio jedan nevjerojatan osjećaj nove nade i iščekivanja. Htio im je mahnuti natrag, ali više nije mogao.
Marko Tei Ineveri je potonuo, ali njegova nada nije.
A Kandiosove oči također su bile uprte u stijenu. Monolit. Da, monolit. Gledao je i gledao i gledao i gledao.
“Najmanje dvadeset metara.”
———————————
Aleksandar Kostjuk
Aleksandar Kostjuk, rođen u Koprivnici gdje je pohađao osnovnu školu i opću gimnaziju. 2006. g. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu kao inženjer grafičke tehnologije, usmjerenje Dizajn grafičkih proizvoda.
Godine 2010. objavljuje e-knjigu, odnosno roman “Zanos eksplicitna uma”.
Živi i radi u Koprivnici kao dizajner slobodnjak.
Više o autorovu radu doznajte na:
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
——————–
Digitalnu knjigu “Nemaju krv”, Aleksandra Kostjuka, u kojoj se nalazi i priča “Sekundarni Motivator”, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/kostjuk.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
