Toplo ljetno jutro blistalo je rosu mlade trave na ledini uz željezničku prugu, a gore iznad Šarampova krišom i stidljivo pomaljale su se sunčeve zrake dok se žuta kugla polako pokazivala jutru koje je otvaralo svoje pospane kapke.
Dremljivo je milila zlatna vatrena rumen iznad uspavanih vrhova gorskih divova: hrastova, grabova i bukava pretvarajući jutro u radosni kliktaj zanosne vedrine, dremljivoga buđenja i razdraganost duše, tijela i misli.
Lijeno je dokloparala parnjača pišteći i dimeći slavonskom ravnicom. Putnički vlak. Dok je vlak pristajao uz otvaranje vrata iznad stepenica koje su štrčale ispred vrata, ozario me osmijeh na licu mlade plavokose djevojke krupnih crnih očiju.
Skamenjen sam se zagledao u te duboke crne oči koje su me tako veselo pozdravljale, a ona je u laganoj svijetlozelenoj ljetnoj haljinici s bijelim cvjetićima vedro i poletno skočila na crni ugljeni trotoar, zagledala se u mene, zastala, široko se osmjehnula i produžila dalje, a ja sam se smotan i zbunjen jedva popeo u vagon držeći se za željezni rukohvat. Ona se mangupski nasmijala i još jednom me ošinula svojim bistrim pogledom. Ja, tek završeni osnovnoškolac, još nisam doživio ovakvu amorovu strelicu koja me prodrmala jače od električnoga rešoa kojemu je s jedne noge spao emajl pa me svaki put tresne struja kada ga uključujem u utičnicu iznad grla žarulje nasred stropa u kuhinji.
I cijeli sam bogovjetni dan poskakivao kao mlado razigrano ždrijebe. Veselio se svemu, fućkao i mumljao, to jest pjevušio neke riječi koje ni sam nisam razumijevao, ako je to uopće i bilo pjevušenje ili samo nekakvo radosno brundanje.
Rekli su mi da je srednjoškolka i da će živjeti u našem selu s mamom koja se udala za sredovječnoga mještanina.
I više je nisam vidio niti sreo, niti pitao za nju jer je starija od mene barem dvije godine, možda i više. Za nju sam nedozreli klinac, zelenko balava nosa. Iznenada sam se zacrvenio kao feferonka susretnuvši je na trećem kilometru puta od moje kuće do škole.
Bila je vesela i radost joj je sjajila iz očiju. Nježno bijelo lice ozarilo je blago rumenilo. Opet mi se mangupski osmjehnula i onako malo namignula ispod oka, a ja sam smeten uspio samo promrsiti najidiotskiji pozdrav:
– Zdravo!
– Zdravo! – nasmijala se i prošla pored mene.
Njena duga plava kosa raspuštena uz uska ramena prekrivala joj je vrat. Krišom sam je promatrao, a ona se okrenula, nasmijala se i mahnula mi nehajno rukom preko svoje školske torbe.
Plamen zanosa prostrujao je od tjemena do nožnoga palca i bio sam tako sretan. Ona mi je rekla „Zdravo!”, ali to nije bilo ono školsko, izbijalo je iz toga baš ono nešto što ti raspaljuje srce, misli i dušu. Bilo je u tom baš ono nešto posebno što čovjek može nositi u svome srcu cijeli život s tako jednostavnom riječju.
Od tada smo se na trećem kilometru susretali svakog dana. Ja sam je tražio pogledom još od Draganić potoka da se pojavi laganim korakom gore na maloj uzvisini kraj trafostanice. Sav sam se ukočio i uspravio, a kada sam došao blizu, svaki bi se put zarumenio, zacrvenio i procijedio samo„zdravo”, a njezine vesele crne oči vragolasto su mi se nasmijale. Između rumenih usana rastegnutih u smiješak bijelili su se njezini zubi i do mene bi opet doprlo samo ono „zdravo” koje mi nije dalo mira, a koje bi me uzdizalo do zvijezda i nosilo na prstima sve do škole još cijela dva kilometra.
Moji su snovi ispunjeni njezinim likom, ali nikome se nisam usudio spomenuti njezino ime niti priznati samome sebi da sam se zaljubio. Idiotski se zaljubio u odraslu, pravu djevojku, a ne u neku šmrkavicu iz razreda.
Tako su završili školski praznici. Očajno. Bedasto. Glupo. Kako ću je sada susretati? Više je neću moći niti pozdravljati. Neću je, možda, više nikada niti vidjeti. Rasla je zebnja, ali i potajna nada u neki ponovni neočekivani susret.
Još su mi rekli da je ona završila srednju školu. Studirat će, otići će iz moga sela, ali ne i iz moga srca. Sramio sam se otići do njezine kuće. Što bi mi rekla? Što bih joj rekao? I tako sam je na ljetnim praznicima uspio samo jednom vidjeti prolazeći pored njezine kuće dok je ona ulazila u svoje dvorište zatvarajući visoka dvorišna vrata. Ušla je ne čekajući da dođem bliže. Nije mi niti mahnula. Nije me niti pogledala. Ugrizla me za srce. Pravio sam se važan. Baš me briga za tu bezveznu djevojku. Uostalom, nije mi ona baš ništa, ama baš ništa. Taman posla da sam se zaljubio. Baš se imam u koga zaljubiti. Vidi kolicna je! Niža je od mene za cijelu glavu. Ljutito sam produžio dalje, a ona je otvorila vrata, nasmijala se i doviknula mi:
– Hej, zdravo! Kako si?
Srce mi je snažno zakucalo, prsa se nadula od sreće, a u vratnim venama zastala krv. Uspio sam zbunjeno promrsiti:
– Zdravo! – i važno krenuo dalje.
– Kako se zove? Čime se bavi? – nikoga nisam pitao jer nisam htio priznati da je tajno volim, da je volim ja šesnaestogodišnji pubertetlija, volim nju – djevojku crnih okruglih očiju, zrelu djevojku veseloga i sretnoga osmijeha.
Jesen je zakoračila u naše živote, krenuo sam u treći razred srednje škole. Prolazeći pored njezine kuće ugledah je naslonjenu na prozoru. Osluškivala je moje korake koji su odzvanjali na asfaltnoj cesti. Nije me pratila pogledom, ali se osmjehnula kada sam došao tik do prozora.
Njezine krupne crne oči su me motrile, ali na licu nije bilo osmjeha. Nalakćena na obje ruke gledala je u mene bez osjećaja, bez sjaja, i ja sam samo procijedio:
– Zdravo! – ona je veselo odzdravila i na trenutak se osmjehnula, ali je osmijeh prekrio tugaljiv izraz.
Od tada sam skoro svaki dan nestrpljivo čekao polazak u školu, da prođem pored prozora i da vidim njene crne oči koje su me nestrpljivo očekivale.
Tvrdim asfaltom odzvanjali su moji koraci, a koračao sam čvrsto, vojnički oštro dok su cvekovi [1] na kožnim đonovima crnih cipela ritmično odzvanjali da se čuje u pola sela. Neka zna da idem, neka čuje da prolazim, neka se nasloni na pozor, neka mi kaže samo jednu jedinu riječ.
I prošla je jesen. Zima se poigrala kišom, vjetrom, ledom i snijegom, a ja sam odvažno kročio pored njezinoga bijelog prozora na bijeloj fasadi kuće za koju su govorili da je najljepša kuća u selu, ali meni je bila ljepša djevojka iza zamagljenih stakala koja me svaki dan krišom ispratila svojim pogledom.
Najednom se izgubila. Nisam je vidio, nije me čekala, a moja tiha i tajna patnja polako je kopnjela i gubila se u jesenjoj i zimskoj magluštini.
Nakon dužeg vremena sam slučajno, baš slučajno (malo sutra), pitao svoju mamu zna li kamo je otišla djevojka.
– Zašto pitaš?
– Pa, tako… ne vidim je više…
– Bolesna je.
– Bolesna?
– Šećer… leukemija…
– Šećer? Leukemija…
– Ne vidi više…
– Ne vidi?
– Jadna. Sirotica. Teško njezinoj sirotoj, jadnoj mami… Mame su uvijek jadne i nesretne kada im se djeca razbole… neki dan sam razgovarala s njom… plakala je – i mojoj majci se skotrljaše dvije suze niz lice…
– Ima li lijeka?
– Ne znam… teško – i obriše rubom marame svoje suze.
– Ima li nade?
– Ne znam – uzdahnu moja mama.
Ostadoh potresen. Glavom su mi strujale horde misli kako joj pomoći, kako je spasiti. Što učiniti? Uostalom, nije ni važno vidi li ili ne jer sada je volim još više i još snažnije. Otišao bih kod nje, ali ne znam hoće li zbog toga biti sretna ili tužna. Otišao bih, ali kako – u mojoj neodlučnosti su prolazili dani, mjeseci i godine.
Izmjenjivala su se ljeta i zime, proljeća i jeseni, a dva vedra crna oka u čijoj sam se dubini oslikavao nisu me dočekivala niti pratila. Izgubiše se na stazama mojega odrastanja i puta u život.
Vrativši se sa studija u svoje rodno selo, sjetio sam se crnih, veselih očiju i izazivačkog mangupskog osmijeha i miga ispod oka te sam otvoreno pitao mamu.
– Gdje je ona djevojka? Znaš ona, što je bila…
– Ti ne znaš?
– Što?
– Stvarno ne znaš?
– Udala se?!
– Ne… umrla je.
Bilo je proljeće. Voćke su u punom cvatu. Lastavice su se vratile u svoja gnijezda, vrapci su živnuli u živicama i slavuj je biglisao otužnu pjesmu dok mi se suha suza skotrljala duboko u duši od bola za djevojkom crnih, veselih očiju kojoj nisam znao ni ime, a volio sam je, volio…
———————————
Dragan Miščević
Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.
Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost.
Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet.
Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele” imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru.
Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Draganu Miščeviću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: dmiscevic13@optinet.hr
——————–
Digitalnu knjigu “DJED KOLAR i druge priče”, Dragana Miščevića, baš kao i sve naše
ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da
svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/miscevic3.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
